Prispodoba o sijaču poziva nas na promišljanje na koji način mi primamo Božju riječ. Kakvo je tlo našeg srca na koje pada sijeme Riječi Božje.
Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: »Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!«
I pristupe učenici pa ga zapitaju: »Zašto im zboriš u prispodobama?« On im odgovori: »Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli
Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.« Mt 13,1-23
U početku 13. poglavlja Evanđelja po Mateju susrećemo jednu od najpoznatijih Kristovih prispodoba – prispodobu o sijaču. Evanđelist Matej opisuje kako je Isus izišao iz kuće i sjeo uz more. Oko njega se okupilo veliko mnoštvo ljudi pa je morao ući u lađu, dok je narod ostao stajati na obali. Iz te lađe Isus je poučavao narod i govorio im u prispodobama, odnosno slikama iz svakodnevnog života koje su otkrivale duboke istine o Kraljevstvu nebeskom.
Krist se često služi primjerima iz svakodnevnog života kako bi svojim slušateljima približio istinu o Kraljevstvu nebeskom. U proljeće se moglo vidjeti kako ljudi bacaju sjeme u svoja polja. Vjerojatno je među Kristovim slušateljima bilo i onih koji su imali iskustva sa sjetvom. Ova Kristova priča vrlo je kratka, ali nosi iznimno bogatu poruku. Govori o sijaču koji baca sjeme koje pada na četiri različite vrste tla:
»Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk.«
Da bismo pravilno razumjeli ovu Kristovu prispodobu, trebamo znati da se u tadašnjoj Palestini najprije bacalo sjeme, a tek potom orala zemlja. Polja su često bila ispresijecana putovima, kamenitim površinama i mjestima obraslim trnjem. Tek nakon sjetve sjeme bi bilo prekriveno zemljom. Zato se u ovoj priči govori o četiri različite vrste tla: zemlji uz put, kamenitom tlu, trnju i dobroj zemlji.
Nakon što je ispričao ovu prispodobu, Isus je povikao: „Tko ima uši, neka čuje!“ Drugim riječima, nije dovoljno samo čuti njegove riječi. Potrebno ih je razumjeti, prihvatiti i dopustiti da promijene naš život.
Učenici zato pitaju Isusa: „Zašto im zboriš u prispodobama?“ To je pitanje koje i mi trebamo postavljati svaki put kada slušamo Božju riječ u crkvi ili je sami čitamo. Kršćanin ne bi smio biti samo promatrač koji će odslušati evanđelje i izaći iz crkve isti kakav je u nju ušao. On treba imati uši koje slušaju i srce koje razumije. Zato je propovijed važan dio bogoslužja, a jednako je važno čitati Sveto pismo i pouzdana tumačenja Crkve kako bismo sve bolje razumjeli Kristove riječi i otajstva Kraljevstva nebeskoga.
Isus zatim govori nešto što je posebno naglašeno u Evanđelju po Mateju: „Blago vašim očima što vide i ušima što slušaju.“ Mnogi proroci i pravednici Staroga zavjeta čeznuli su vidjeti Mesiju i čuti njegove riječi, ali to nisu dočekali. Apostolima je dano ono za čim su mnogi naraštaji čeznuli. I mi smo danas dionici istoga blagoslova svaki put kada slušamo Evanđelje i otvaramo svoje srce Božjoj riječi. Zato ne smijemo uzimati zdravo za gotovo ono što nam je Bog darovao.
Vidi i ovo: Što predstavljaju 4 vrste tla u prispodobi o sijaču?
Sada slijedi drugi dio pročitanoga evanđelja – Isusovo tumačenje prispodobe. On najprije naglašava razliku između onih kojima je dano razumjeti otajstva Kraljevstva nebeskoga i onih koji, kako kaže prorok Izaija, „gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju.“ Bog se objavljuje čovjeku, govori mu po svojoj Riječi i po svome Sinu, ali mnogi ostaju duhovno slijepi i duhovno gluhi. Ne zato što im Bog nije govorio, nego zato što su zatvorili svoje srce. Onima koji su otvoreni za Božju riječ dano je razumjeti otajstva Kraljevstva nebeskoga.
Iako Isus započinje tumačenje objašnjavajući značenje sjemena, jasno je da je sijač u ovoj prispodobi sam Krist. On je utjelovljena Božja Riječ i On sije Riječ Božju u ljudska srca.
„Sjeme je Riječ Božja“, kaže Luka, dok Matej govori o „Riječi o Kraljevstvu“. Kao što malo sjeme traži plodno tlo, tako i Božja riječ traži otvoreno srce u kojem će pustiti korijen i donijeti plod. Kada sjeme padne u dobru zemlju, ono u sebi nosi snagu života koja će donijeti rod. Tako i Božja riječ, kada je čovjek primi vjerom, djeluje snagom samoga Boga. Zato prorok Izaija kaže: „Tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah.“ (Iz 55,11)
Četiri vrste tla predstavljaju četiri stanja ljudskoga srca. Riječ Božja sije se svima, ali ne donosi u svima isti plod.
„Onaj uz put zasijan“ predstavlja čovjeka koji sluša Riječ o Kraljevstvu, ali je ne razumije. Božja riječ ostaje na površini njegova života. Nije joj dopustio da prodre u dubinu njegova srca. Tada dolazi Zli i otima ono što je bilo posijano. Zato nije dovoljno samo čuti Evanđelje. Potrebno ga je razumjeti, prihvatiti i živjeti. Koliko je samo ljudi koji redovito dolaze u crkvu, ali Božja riječ nikada ne promijeni njihov život. Za njih je Bog ostao negdje uz put, usputna stvar, a ne središte života.
„A zasijani na kamenito tlo“ predstavlja čovjeka koji s radošću prima Božju riječ, ali nema dubokoga korijena. Njegova je vjera površna. Dok je sve dobro, rado govori o Kristu, ali kada zbog vjere dođu nevolje, ismijavanje ili progonstvo, brzo se pokoleba. Isus nas uči da se prava vjera ne pokazuje kada je lako, nego kada zbog Riječi dolaze kušnje. Samo srce u kojem je Božja riječ pustila dubok korijen može ostati vjerno Kristu u svim okolnostima života.
„Zasijani u trnje“ predstavlja čovjeka koji sluša Božju riječ, ali je postupno uguše brige ovoga svijeta i zavodljivost bogatstva. Bogatstvo samo po sebi nije grijeh, ali lako zavede čovjeka da u njemu traži sigurnost i smisao života. Takav čovjek uvijek je prezaposlen, nema vremena za Boga, za molitvu, za Crkvu i za Božju riječ. U svojoj utrci za prolaznim vrijednostima zanemaruje neprolazno blago koje mu Bog želi dati.
„Zasijani na dobru zemlju“ predstavlja čovjeka koji sluša Božju riječ, razumije je, čuva u svome srcu i dopušta joj da oblikuje njegov život. Takvo srce postaje plodno tlo u kojem Božja riječ donosi rod. Taj rod nije plod ljudske snage, nego zajedničkog djelovanja Božje milosti i čovjekove vjernosti. Kao što Bog daje sjeme, kišu i sunce, a zemljoradnik obrađuje zemlju, tako i od nas traži da svakodnevno obrađujemo tlo svoga srca molitvom, sudjelovanjem u bogoslužju, čitanjem Svetoga pisma i životom po Evanđelju.
Na kraju valja primijetiti još jednu važnu pojedinost. Isus kaže da dobra zemlja ne donosi uvijek jednak rod. Jedna daje trideseterostruko, druga šezdeseterostruko, a treća stostruko. Bog ne traži od svih jednako. Ne uspoređuje nas s drugima. Od svakoga očekuje da donese plod prema darovima i milostima koje mu je dao. Ono što je važno nije broj plodova, nego vjernost.
Također primjećujemo da je samo dio posijanoga sjemena pao na dobru zemlju. Većina nije donijela ploda. Krist i danas po svojoj Crkvi sije Riječ Božju diljem svijeta. Ona se naviješta svima, ali ne nailazi uvijek na otvorena srca. Objašnjavajući tu činjenicu, sveti Ivan Zlatousti kaže: „Krist je izašao na sjetvu. Zašto je većina sjemena propala? To se nije dogodilo zbog onoga koji je sijao, nego zbog zemlje koja je primila sjeme, odnosno zbog duše koja nije pazila.“
Bog je učinio svoj dio. Poslao je svoga Sina, objavio svoju riječ i neprestano nam daje svoju milost. Na nama je da obrađujemo zemlju svoga srca kako bi Božja riječ u nama donosila plod za Kraljevstvo nebesko.
Neka nam Gospodin podari milost da naše srce bude dobra zemlja, otvorena njegovoj riječi. Neka nam podari uši koje slušaju, oči koje vide i srce koje razumije kako bi Riječ Božja u nama donosila trideseterostruki, šezdeseterostruki, pa i stostruki rod na slavu Božju i za spasenje naših duša.
Amen.
Autor: Biskup Jasmin Milić
