Susret s Bogom: Zašto je grešnica pronašla oproštenje, a farizej nije? (Stjepan Orčić)

19 listopada, 2026 HORIZONTI VJERE

Može li čovjek biti u Isusovoj blizini, razgovarati s njime, pa ipak propustiti istinski susret s Bogom? Upravo to pitanje postavlja prof. Stjepan Orčić (1930. – 2000.), baptistički pastor, propovjednik i teološki pedagog, u propovijedi „Do susreta nije došlo“, utemeljenoj na Evanđelju po Luki 7,36–50.

Razmatrajući susret Isusa s farizejem Šimunom i ženom grešnicom, Orčić upozorava na opasnost religioznosti koja ostaje samo na vanjskim običajima, bez iskrenog pokajanja i prihvaćanja Božjeg oproštenja. Dok je Šimun imao Isusa u svojoj kući, ali nije prepoznao vlastitu potrebu za milošću, žena koju su drugi prezirali pronašla je oproštenje i mir.

U nastavku donosimo cjelovitu propovijed prof. Stjepana Orčića, prevedenu i jezično prilagođenu hrvatskom standardnom jeziku, uz očuvanje autorove poruke i izvorne strukture.

Biblijski tekst: Luka 7,36–50

Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najednom se pojavi neka žena koja bijaše javna grešnica. Ona, kad sazna da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.

Kad to vidje farizej koji ga bijaše pozvao, pomisli: „Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.“

Isus mu reče: „Šimune, imam ti nešto reći.“

„Reci, učitelju!“ odvrati on.

„Neki vjerovnik imao je dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubav?“

Šimun odgovori: „Držim, onaj kojemu je više oprostio.“

„Pravo si sudio“, reče mu Isus.

Tada se okrenu prema ženi pa reče Šimunu: „Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otr kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi. A komu se manje oprašta, taj manje pokazuje ljubavi.“

Zatim reče ženi: „Oprošteni su ti grijesi.“

A uzvanici počnu međusobno govoriti: „Tko je ovaj koji čak i grijehe oprašta?“

A on reče ženi: „Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru!“

Luka 7,36–50

Susret s Bogom: Zašto je grešnica pronašla oproštenje, a farizej nije?

Da li vam se već dogodilo da ste se sreli s čovjekom kojega dobro poznajete i da ste proveli izvjesno vrijeme pričajući s njim, a kad ste se rastali, otišli ste – prazni? Kao da se uopće niste sreli, iako ste bili zajedno i razgovarali.

Da li vam se već dogodilo da ste bili u crkvi, sjedili, slušali, pjevali, molili se i pritom skoro bili sigurni da je Bog tu, a kad ste pošli kući, otišli ste – prazni? Kao da se s Bogom uopće niste sreli, iako je bio tu, a vi ste molili.

Neobične su to pojave u međusobnim odnosima, a nažalost veoma česte. Da bismo se sreli s nekim, s Bogom ili s ljudima, nije dovoljno susresti se samo fizički ili umom. Očekuje se da se uključi ono naše duhovno biće i povežu nevidljive niti kako bi susret bio stvaran.

Već poduže govorimo o susretu Boga i ljudi. Smatra se da je crkva najpogodnije mjesto za takve susrete. Zato ljudi odlaze u crkve, mole se, proborave tamo izvjesno vrijeme i vjeruju da je sve na mjestu, da su sreli Boga, a to ne mora biti tako.

Susret s Bogom nije samo molitva i pjesma. Susret s Bogom je mnogo više, dublje, potpunije.

Pokušajmo ponovno pratiti tijek jednog susreta. Trebali su se susresti Bog u Isusu Kristu i jedan čovjek.

1. Šimun, farizej

a. Na početku ovoga odlomka stoji: „Neki farizej zamoli Isusa da objeduje u njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol.“

Danas je ime farizej uvredljivo. Kažemo da su farizeji ljudi koji prikrivaju svoje loše osobine, a žele drugima pokazati kako su dobri, pošteni, pobožni. Osim toga, trude se od drugih izvući što je moguće veću korist.

Danas se tako misli o farizejima, a u Isusovo vrijeme farizeji su bili najugledniji građani. Znalo se da su se odricali kako bi održali zakone. Samo najuporniji mogli su to učiniti. Zato je u Isusovo vrijeme bilo samo oko 6.000 farizeja. Zbog odricanja, zbog uzdržavanja, zbog svakodnevnog proučavanja Zakona, zbog mnogih molitava, farizeji su bili visoko cijenjeni i ljudi su im se divili.

Isusov domaćin bio je, prema tome, uvažena osoba. Malo kasnije saznajemo da se zvao Šimun. I taj farizej Šimun pozvao je Isusa na gozbu. Gozbe ove vrste bile su česte u Isusovo vrijeme. Ugledni građani priređivali su ih i pozivali istaknute učitelje.

b. Obično su se gozbe održavale u dvorištu, atriju. Okolo su bile prostorije za stanovanje, a u sredini uređen prostor za odmor, razonodu i za gozbe ove vrste. Domaćin je pozivao određeni broj gostiju, a prolaznici, sugrađani i bilo tko drugi mogao je ući u dvorište i slušati razgovor između učitelja i ostalih sudionika gozbe.

I još jedna crta: tada ljudi nisu imali stolove kakve mi imamo, nego su to bili niski stolovi, a za njima gosti nisu sjedili nego ležali na lijevoj strani, a desnom su se služili.

Takav je bio i ovaj objed i u otprilike ovakvoj sredini.

Jest, malo neobično što se Isus odazvao pozivu ovoga farizeja, jer ga češće vidimo među odbačenim i prezrenim ljudima. Vjerujem da je htio pokazati da daje svim ljudima jednake mogućnosti, jednake prilike za susret s Bogom i za spasenje.

c. Još je neobičnije što je Šimun farizej pozvao Isusa. Zna se da su farizeji prezirali Isusa najviše zato što se nije držao običaja i što se družio s odbačenim ljudima.

Zbog toga je neobično što Šimun poziva ovoga mladog učitelja iz Galileje. Drugi to nisu radili.

2. Prave želje za susretom nije bilo

Moglo bi se reći da je bilo plemenito od Šimuna što je pozvao Isusa u svoju kuću na gozbu. Ali, što je ovaj farizej i kako se odnosio prema svom gostu, nameće nam pitanje: Zbog čega je Šimun pozvao Isusa?

Nekoliko je mogućnosti.

a. Isus je u ovo vrijeme već bio poznati učitelj. Mnoštvo ga je tražilo i rado slušalo. Možda je Šimun želio podignuti svoj ugled pred drugima tako što će pokazati kako i on cijeni ovoga mladog učitelja iz Galileje.

Reklo bi se da je ovaj čovjek želio od Isusa stvoriti jednu trgovinu u svoju korist. Ništa neobično ni danas. Neki rado trguju svetim stvarima.

Znamo danas za ljude dobre, poštene, pobožne; ljude koji redovito idu u crkvu, a iza ovih lijepih djela skriva se njihova želja da podignu svoj ugled pred drugima. To su ljudi željni priznanja, poštovanja i hvale, kao onaj farizej iz Luke 18, koji je došao u hram pred Boga da mu se pohvali, da priredi izložbu svoje dobrote i plemenitih djela.

Možda se iza Šimunova poziva skrivala takva namjera, možda i mogućnost grublja. I vjerojatnija.

b. Šimun je bio uvaženi čovjek, vjerojatno star, iskusan, a Isus je bio mlad, tridesetak godina, pa kako se o Isusu mnogo pričalo, pozvao ga je da na njemu pronađe neke pogreške.

Mi ljudi znamo biti veoma zanimljivi. Kad se sretnemo s nekim za koga znamo ili pretpostavljamo da je više cijenjen, ne divimo se njegovim plemenitim osobinama, nego na njemu tražimo pogreške. Činimo to zato što želimo reći sebi i drugima da smo bolji, samo nema tko da nas vidi i pohvali.

Šimun se tako odnosio prema Isusu. Tražio je na njemu pogreške i razloge za kritiku. I našao ih je.

Dok je Isus bio za stolom, ušla je jedna prostitutka i pred svima počela plakati, prati Isusu noge, mazati ih mirisnim uljem, brisati ih svojom kosom. Ovo je bio trenutak za Šimuna. Prava prilika da stvori sud o Isusu.

Kaže on u sebi:

„Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.“

Drugim riječima, ovaj Isus ne vrijedi baš ništa. Kao učitelj morao bi prezreti i otjerati ovu prostitutku. Ona je grešna, a od njega, vjerskog učitelja, očekuje se da je pravedan, da se druži samo s poštenima.

Isus ga je zatekao u ovom razmišljanju i dao mu do znanja kolika je njegova providnost: u priči koju mu je ispričao pokazao je da zna tko je i kakva je ova žena, ali i tko je i kakav je Šimun.

Prava je šteta što je Šimun na ovoj gozbi samo gledao, a nije mnogo slušao.

3. „Šimune, imam ti nešto reći!“

Šimun je u sebi završio s Isusom, ali Isus nije s njim. Obraća mu se veoma toplo i pruža mu priliku. Oni ovako razgovaraju:

„Šimune, imam ti nešto reći.“

„Pa hajde…“ (Tindal)

„Reci, učitelju!“ odvrati on.

Šimun odgovori: „Držim, onaj kojemu je više oprostio.“

„Pravo si sudio“, reče mu Isus.

Tada se okrenu prema ženi pa reče Šimunu:

„Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otr kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza pomašću…“

Ovakav zaokret Šimun sigurno nije očekivao. Na razgovor je pristao teška srca. Ono „Reci, učitelju“ više je značilo: „Pa kad baš hoćeš“, jer tko bi se uopće usudio kopati po njegovu životu i ovako otvoreno iznositi nedostatke?

A ovaj Isus iznosi je nekoliko ozbiljnih istina koje raskrivaju Šimuna i prikazuju njegove krivice. U ovom razgovoru Šimun je mogao saznati neke od tih istina.

a. I on, Šimun farizej, uvaženi čovjek čiju riječ ljudi poštuju i uvažavaju, grešan je. Samo ljudi dijele grijehe na male i velike, a Bog zna samo za grijeh. I najmanji grijeh dovoljan je za Božju kaznu i prokletstvo. Onaj dužnik koji je manje dužan nema nikakve veće vrijednosti jer je i on dužan.

To je ona neupitna istina da smo svi sagriješili i „izgubili Božju slavu“.

Može nas pomalo vrijeđati što nas Bog trpa u isti koš s kriminalcima, razbojnicima, preljubnicima, ali Bog ostaje dosljedan:

„Jahve gleda na sinove ljudske da vidi ima li tko razuman Boga da traži. No, svi skrenuše zajedno, svi se pokvariše: nitko da čini dobro – nikoga nema.“ (Ps 14,2)

b. Drugo što Šimun treba saznati jest da svoj dug ne može platiti ni on, kao ni ona prostitutka na koju je gledao s prezirom.

Isus naglašava upravo tu istinu.

Među onima koji griješe nisu samo kradljivci, varalice, prostitutke, carinici. S njima je tamo i Šimun farizej.

Šimun farizej svakako je bio manje grešan od one prostitutke. Bio je manji dužnik, ali što to vrijedi kad ne može sam platiti svoj dug?

Mi nemamo nikakve, apsolutno nikakve mogućnosti da se iskupimo za grijehe, čak ni za one najmanje. To je kao kad dva prijatelja žele nekamo otputovati. Jednom za kartu nedostaje tisuću dinara, a drugom samo deset. Obojica će ostati jer nijedan nema mogućnosti platiti kartu.

Lako možemo zapasti u Šimunovu zabludu pa sebe držati iznad onih „velikih grešnika“.

Takvo stupnjevanje, dijeljenje, Bog ne priznaje.

Svi smo sagriješili i sve nas čeka prokletstvo ako se ne pokajemo.

Evanđelist Luka spominje jedan slučaj kad je Pilat pobio neke Židove u času kad su prinosili žrtvu. Zato se držalo da su ti ljudi bili veoma grešni.

Oni koji su to vidjeli došli su kazati Isusu, a on im odgovara:

„Mislite li da su ti Galilejci, jer tako nastradaše, bili veći grešnici od svih ostalih Galilejaca? Ne to, velim vam! Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti. Ili mislite da onih osamnaest, na koje se srušila kula u Siloi i pobi ih, bijahu grešniji od svih stanovnika u Jeruzalemu? Ne to, velim vam. Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.“ (Lk 13,3–5)

c. Šimun je bio grešan ne samo zato što je čovjek, nego i zato što je tom prilikom, primajući Isusa i prosuđujući ga, pogriješio o svete običaje svoje sredine.

Gostoprimstvo je u Židova bilo sveta dužnost i imalo je ustaljene oblike. Propustiti neki od njih značilo je ne biti gostoljubiv, a to je bio grijeh.

Od domaćina se očekivalo da na ulazu pozdravi i poljubi gosta. Šimun to nije učinio. Očekivalo se da mu opere noge. Ni to Šimun nije učinio. Očekivalo se da mu na glavu kapne koju kap ulja. Sve je to Šimun „zaboravio“ i tako pogriješio o ustaljene običaje.

Nisu to bili grijesi kao grijesi one prostitutke. Bili su to mali dugovi, koji su ujedno „otkrivali“ da Šimun nema ni osnovno poštovanje prema gostu.

d. Konačno, Šimun je morao saznati da mali grijesi nisu nikakva prednost.

Na sudu, kod ljudi, za male krivice daju se male kazne ili se lako opraštaju. Zato je lakše ako je tko manje kriv.

S grijesima je drukčije.

Šimun je držao da je mali dužnik, da je malo grešan. To ga je umirivalo u uvjerenju da će sve biti dobro. A to je bila njegova nesreća, njegov razlog više za propast.

Mali grijesi obično nas ne uznemiruju i ne tjeraju na pokajanje, ali su svejedno dovoljni da nas odnesu u pakao.

Isus navodi Šimuna na zaključak da mali oprošteni dug ne stvara nikakvu posebnu zahvalnost i ljubav prema onome koji oprašta.

Šimun nikada nije mnogo sagriješio i nikada nije imao za što mnogo da se kaje, ali je to bio razlog zbog kojega je ovaj susret bio promašaj.

Ponovno ona istina:

BOGA SUSREĆEMO ISKLJUČIVO U POKAJANJU I OPROŠTENJU.

Tko se nikada nije kajao, tko se rijetko kaje, ima malo mogućnosti za susret s Bogom i malo nade da će mu život biti vrijedan i blagoslovljen:

„… A komu se manje oprašta, taj manje pokazuje ljubavi.“

Ovaj slučaj snažno nas podsjeća na starijega sina iz Priče o izgubljenom sinu: uvijek je bio poslušan, na mjestu i nikada nije skrivio, ali zato nikada nije imao priliku svoga Oca susresti u oproštenju.

I roditelje, bračnoga druga, prijatelje najbolje upoznamo kad nam opraštaju, a naš je pristup Bogu posebno obilježen ovim.

4. Kad se ne sretnu Bog i ljudi

Otkad smo započeli ovaj ciklus, pitamo se: Što se događa kad se sretnu Bog i ljudi?

Vidjeli smo što se događa. A ovdje nam se nameće drugo pitanje: Što se događa kad se ne sretnu Bog i ljudi?

Ovo nas pitanje zanima iz našega ugla i s našega stanovišta. Kad smo ovdje i sretnemo se s Bogom, nosimo kući mnoge vrijednosti.

A što kad smo ovdje, a ne sretnemo se s njim?

a. Šimun je htio susresti se s Isusom, a nas zanima jesu li se njih dvojica i sreli.

Fizički – da; čak su razgovarali i raspravljali, ali do pravoga susreta nije došlo.

Šimun od Isusa nije dobio baš ništa. Moglo bi se reći da je u njemu i oko njega tama postala još veća.

Susret s prijateljem, s ljudskim bićem, u punom smislu nije kad progovorimo s njim nekoliko riječi, nego kad nas s njim povežu one fine, tanane niti duhovne moći.

b. Šimun je propustio priliku da se stvarno upozna s Isusom Kristom i da se oplemeni u ovom susretu.

Isusa je moguće promatrati hladno, razumski, analizirati ono što on jest i što radi, a moguće ga je upoznati kao božansku osobu, Boga osobno.

Već su starozavjetni ljudi težili za ovakvim susretima.

c. Kada se stvarno sretnemo s Bogom?

Ne onda kad smo bili tamo gdje se očekuje da je i on prisutan.

Ne susrećemo se s Bogom ni kad smo pjevali zajedno s drugima. Čak ni nekoliko rečenica izgovorenih u molitvi nije jamstvo da smo se sreli s njim.

Pravi susret s Bogom, susret je pravednoga, svetoga, svemogućega Boga i grešnika koji se kaje.

Jer, BOGA JE MOGUĆE SRESTI ISKLJUČIVO U POKAJANJU I OPROŠTENJU!

d. Šimun je imao mogućnosti susresti se s Isusom, a nije ih iskoristio.

Svaki susret zajednice vjernika prilika je da se sretnemo s Isusom i da postanemo prijatelji.

Šteta je kad više gledamo, a manje slušamo.

e. Šimun je mislio da se nema za što kajati, iako je u njegovoj kući bio Isus, Bog.

Zato se i nije mogao sresti s njim.

Umjesto susreta, veliki promašaj.

Ovaj razgovor između Isusa i Šimuna farizeja pokrenula je zapravo prostitutka. Njezin dolazak i pristup Isusu naveo ih je da razgovaraju dok je žena cijelo vrijeme šutjela.

Kad je odlazila, Isus kaže Šimunu i njoj:

„… Zato ti kažem, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi. A komu se oprašta manje, taj manje pokazuje ljubavi.“

Zatim reče ženi:

„Oprošteni su ti grijesi.“

Zar se u razgovoru u kojem je izrečena samo jedna rečenica može dobiti oproštenje?

Bogu je i to moguće, jer „on poznaje srce“ i „ispituje bubrege“.

Ta žena, grešnica, prostitutka, došla je ovamo sa strahom, boli u duši, pognute glave, a otišla je rasterećena i vedra čela.

Bilo joj je sve oprošteno.

A Šimunu nije!

Iako je cijelu večer razgovarao s Isusom. To je bio gubitak, nenadoknadiv gubitak.

Kad ljudi imaju priliku susresti se s Bogom, a ne sretnu se, odlaze kući bez oproštenja.

Isus sažalijeva Židove kad za Jeruzalem kaže:

„… Koliko puta htjedoh skupiti tvoju djecu kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, ali vi ne htjedoste! Eto, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta! Jer vam kažem: Sigurno me odsad više nećete vidjeti dok ne reknete: ‘Blagoslovljen koji dolazi u ime Gospodnje!’“ (Mt 23,37–39)

Ovo je vrijedilo i za Šimuna.

Kad se ne sretnu Bog i ljudi, ljudi ostaju bez oproštenja, a na njima je Božje prokletstvo.

Šimun je pozvao Isusa, ali kad je gozba završila i kad je Isus otišao, sve je ostalo po starom.

Šimun je ostao nemiran, nesređen u duši, povrijeđen, ponižen.

A kad je žena odlazila, Isus joj kaže:

„Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru!“

Drugim riječima: sada je sve na mjestu. Ne boj se, jer ti je sve oprošteno. Idi kući bez straha, bez srama, bez ljage. Bog te je prihvatio. Sada si njegova kći.

A Šimun?

Ostao je bez mira.

Vjerojatno se i dalje pozdravljao uobičajenim pozdravom ŠALOM!, ali je i dalje ostajao bez stvarnoga mira.

Kad Bog i ljudi imaju priliku susresti se, a ne sretnu se, ljudi ostaju i bez oproštenja i bez Božjega mira.

I to je tragedija.

Naš je ciklus KAD SE SRETNU BOG I LJUDI, a u ovom slučaju bilo je drukčije.

Bog i čovjek nisu se sreli.

I kako bi bila velika nesreća kad bi se za bilo koga od nas moralo reći: On, ona i Bog danas se nisu sreli.

To ne bi bila ni Božja krivica ni vanjski razlozi, nego tvrdokorni, nepopustljivi, samouvjereni unutarnji stav.

Isus u pismu crkvi u Tijatiri kaže:

„I dadoh joj vremena da se pokaje, i nije se pokajala.“ (Otk 2,21)

Neka nas sam Bog sačuva ovakve tragedije.