Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj od osamostaljenja 1993. do Sinode u Lugu 1998.
Reformatska kršćanska crkva Mađara u Hrvatskoj, kao samostalna vjerska zajednica u Republici Hrvatskoj, djeluje od 30. siječnja 1993. godine, kada je osnovana pod nazivom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj.
Međutim, od 1999. godine pojavljuje se druga vjerska zajednica koja se počinje predstavljati kao pravna sljednica Reformirane kršćanske crkve (Reformatske hrišćanske crkve) u Jugoslaviji, a time i kao pravna sljednica Reformirane kršćanske crkve koja u Hrvatskoj djeluje od 1993. godine. Iako je to pitanje pravomoćno riješeno presudom Trgovačkog suda u Osijeku iz 2019. godine, potvrđenom 2021. godine, nova vjerska zajednica – Reformirana kršćanska kalvinska crkva u Hrvatskoj – i dalje u javnosti i pojedinim postupcima istupa kao navodni pravni sljednik nekadašnje jugoslavenske Reformirane crkve.
Kako je došlo do osamostaljenja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj? Koje su okolnosti dovele do kasnijeg raskola i osnivanja nove vjerske zajednice? Na temelju arhivske građe i službenih dokumenata donosimo pregled događaja koji su obilježili to razdoblje.
Osamostaljenje Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj
Nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 1991. godine pa sve do početka 1993. godine, Reformirana crkva na području Hrvatske de iure je i dalje bila sastavni dio Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji (Reformatske hrišćanske crkve), sa sjedištem u Feketiću u Srbiji. Istodobno je de facto djelovala samostalno, budući da su ratne okolnosti onemogućavale redovito funkcioniranje zajedničke crkvene uprave.
Iznimku su činile samo one crkvene općine i njihovi svećenici koji su se nalazili na okupiranom području Republike Hrvatske. Oni su i dalje ostali pod jurisdikcijom Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji.
Svjesno novonastalih političkih i ratnih okolnosti, Sinodalno vijeće Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji (Reformatske hrišćanske crkve Jugoslavije) na sjednicama održanim 21. svibnja 1992. i 21. rujna 1992. godine donijelo je odluke kojima je crkvenim općinama na području Slavonije i Baranje omogućilo da se, ako to okolnosti zahtijevaju, organiziraju kao samostalna crkva. Zapisnici s navedenih sjednica sastavljeni su na mađarskom jeziku i predstavljaju važne povijesne dokumente u razumijevanju procesa osamostaljenja Reformirane crkve u Hrvatskoj.
Zapisnik Sinodalnoga vijeća Reformatske hrišćanske crkve u Jugoslaviji, od 21.05. 1992.
Prva Sinoda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj
Prvi skup reformiranih crkvenih općina koje su nakon raspada SFRJ ostale na području Republike Hrvatske održan je 30. siječnja 1993. godine. Riječ je o crkvenim općinama, odnosno župama, koje predstavljaju organizirane zajednice vjernika na određenom području, imaju svoga župnika te redovito održavaju bogoslužja i pastoralni život.
Na ovome je skupu sudjelovao samo dio reformiranih župa u Hrvatskoj, odnosno one koje su se nalazile na slobodnom području Republike Hrvatske. Reformirane crkvene općine u Baranji, kao i dio slavonskih župa, još su uvijek bile na okupiranom području te su se i dalje nalazile pod jurisdikcijom Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji. Ipak, budući da su brojni vjernici tih župa, zajedno s dvojicom njihovih svećenika, živjeli na slobodnom području Republike Hrvatske, i te su župe imale svoje predstavnike na ovome povijesnom skupu.
Skup je održan u Osijeku, u prigradskom naselju Retfala, u prostorijama Mađarskog kulturnog društva „Népkör“, nedaleko od reformirane crkve. Taj je skup ujedno predstavljao prvu Sinodu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.
Na Sinodi su sudjelovali delegati reformiranih crkvenih općina koje su se nalazile na slobodnom području Republike Hrvatske: Vinkovci, Bjeliševac, Pleternica, Retfala (Osijek), Osijek i Hrastin. Uz njih, svoje su predstavnike imale i župe koje su se tada još nalazile na okupiranom području Republike Hrvatske: Tordinci, Laslovo, Korođ, Bilje, Kopačevo, Lug, Vardarac i Suza.
Od reformiranih svećenika bili su nazočni Andel Károly, Endre Lángh, János Kettős i János Kanalas.
Na ovoj povijesnoj Sinodi donesena je odluka o ustrojavanju Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj kao samostalne crkvene zajednice. Istodobno je usvojen Ustav Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, prvi i temeljni crkvenopravni akt nove crkve, kojim je definiran njezin ustroj, način upravljanja i djelovanja.
Sinoda je potom izabrala i prvo vodstvo Crkve. Za biskupa je izabran župnik Endre Lángh. U tadašnjem sinodalno-prezbiterijalnom ustroju Reformirane crkve, koji je bio tradicionalno prihvaćen na ovim prostorima, biskup nije imao položaj kakav imaju biskupi u episkopalno uređenim crkvama. Bio je biran na mandat od šest godina te je nakon izbora trebao biti potvrđen i uveden u službu polaganjem ruku drugih reformiranih biskupa, najčešće iz sestrinskih reformiranih crkava u Mađarskoj, Rumunjskoj, Slovačkoj, Srbiji ili Ukrajini.
Za tajnika Sinode i računovođu Crkve izabran je župnik Andel Károly, dok je za misijskog referenta imenovan župnik János Kettős.
Za staratelja Zemaljske crkve izabran je diplomirani pravnik Jaroslav Mahaček, a za njegova zamjenika János Antal iz Hrastina. U reformiranom sinodalno-prezbiterijalnom sustavu staratelj je najviši laički predstavnik Crkve. Zajedno s biskupom čini predsjedništvo Crkve te sudjeluje u njezinu upravljanju i predstavljanju. Naziv Zemaljska crkva u reformiranoj tradiciji označavao je samostalnu nacionalnu crkvu na području određene države.
Ovom ustavotvornom i ustrojstvenom Sinodom Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj postala je i de iure i de facto samostalna i neovisna crkvena organizacija, odvojena od Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji, s kojom je do tada činila jedinstvenu denominaciju. U gotovo istom razdoblju od jugoslavenske se crkvene organizacije osamostalila i Reformirana crkva u Sloveniji, tako da su od dotadašnje jedinstvene Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji nastale tri samostalne Zemaljske crkve: Reformirana kršćanska crkva u Jugoslaviji, Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj i Reformirana crkva u Sloveniji.
Ova Sinoda predstavlja jedan od najvažnijih događaja u novijoj povijesti reformiranog protestantizma u Hrvatskoj, jer je njome prvi put nakon uspostave hrvatske državne neovisnosti uspostavljena samostalna reformirana crkvena organizacija sa svojim ustavom, vlastitim vodstvom i punim pravnim subjektivitetom.
Registracija Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj
U vrijeme osamostaljenja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj bio je na snazi Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine (NN 14/78). Tim je zakonom bilo propisano da vjerske zajednice i njihovi organizacijski oblici imaju svojstvo građanske pravne osobe, odnosno da mogu samostalno sudjelovati u pravnom prometu.
Za razliku od današnjeg zakonodavstva, tada nije postojao poseban državni registar vjerskih zajednica niti službena evidencija u koju bi se one upisivale. Kako bi dokazale svoje postojanje i pravnu osobnost, vjerske zajednice morale su se evidentirati u Registru poslovnih subjekata pri Državnom zavodu za statistiku, koji im je dodjeljivao matični broj i izdavao javnu ispravu pod nazivom Obavijest o razvrstavanju organizacija – zajednica po djelatnostima.
Na isti su se način evidentirali ne samo središnja tijela vjerskih zajednica nego i njihovi organizacijski oblici koji su prema vlastitim propisima imali pravnu osobnost, poput crkvenih općina (župa), parohija, učilišta i drugih crkvenih ustanova. Pitanje pravne osobnosti organizacijskih oblika bit će detaljnije obrađeno u jednom od sljedećih poglavlja.
Ta je javna isprava bila od presudne važnosti jer je predstavljala jedini službeni dokaz pravne osobnosti vjerske zajednice. Na temelju nje vjerska je zajednica mogla otvoriti račun u banci, stjecati prava i preuzimati obveze u pravnom prometu te biti vlasnik pokretne i nepokretne imovine. Tadašnji zakon izričito je propisivao da vjerske zajednice mogu biti vlasnici nekretnina potrebnih za obavljanje vjerskih obreda i smještaj svojih službenika.
Pravni položaj vjerskih zajednica nije bio uređen samo Zakonom o pravnom položaju vjerskih zajednica, nego i Ustavom Republike Hrvatske. Članci 40. i 41. jamčili su slobodu savjesti i vjeroispovijedi, jednakost svih vjerskih zajednica pred zakonom, njihovu odvojenost od države te pravo na slobodno obavljanje vjerskih obreda, osnivanje škola, učilišta, socijalnih i dobrotvornih ustanova te upravljanje njima uz zaštitu države.
Nakon odluka Prve sinode, izabrani biskup Endre Lángh podnio je zahtjev za evidentiranje Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj pri Državnom zavodu za statistiku. U prijavi je jasno navedeno da je Reformirana kršćanska ckrva u Hrvatskoj “izrekla otcjepljenje od Reformirane kršćanske crkve u Jugoslaviji” 30. siječnja 1993. godine.
Zavod je 24. veljače 1993. godine izdao javnu ispravu Obavijest o razvrstavanju organizacija – zajednica po djelatnostima (Klasa: 951-03/92-01/06), čime je službeno potvrđeno postojanje Reformirane kršćanske ckrve u Hrvatskoj kao pravne osobe.
U toj je ispravi navedeno da je naziv organizacije Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, sa sjedištem u Požegi, Dr. Vlatka Mačeka 6/3, da joj je djelatnost razvrstana pod kategoriju „Vjerska društva, udruženja, zajednice i crkve“, uz dodijeljeni matični broj 0245453 i odgovarajuću šifru djelatnosti.
Ostaje, međutim, otvoreno pitanje zbog čega je kao sjedište Crkve prijavljena adresa privatnog stana izabranoga biskupa Endrea Lángha u Požegi. U to su vrijeme na slobodnom području Republike Hrvatske već djelovale brojne reformirane crkvene općine, od kojih su neke raspolagale prikladnim župnim uredima i drugim prostorima pogodnim za smještaj središnje crkvene administracije.
Istina, župni stan Reformirane crkvene općine u Vinkovcima, u kojem je prije rata živio Endre Lángh, bio je teško oštećen tijekom ratnih razaranja te nije bio prikladan za korištenje. Nakon odlaska iz Vinkovaca Lángh je kao župnik služio u Pleternici i Bjeliševcu, gdje je privremeno stanovao u Požegi. Ipak, i tada su postojale druge mogućnosti za određivanje službenoga sjedišta Crkve. Primjerice, u Retfali (Osijek), gdje je održana Prva sinoda, nalazio se prostrani župni dvor s uredskim prostorijama koji je mogao služiti kao administrativno središte novoosnovane Crkve.
Bez obzira na izbor sjedišta, evidentiranjem pri Državnom zavodu za statistiku Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj stekla je puni pravni subjektivitet. Dodijeljeni matični broj 0245453 i izdana javna isprava omogućili su joj da samostalno nastupa u pravnom prometu, sklapa pravne poslove, stječe i upravlja imovinom te ostvaruje sva prava koja su tada pripadala vjerskim zajednicama u Republici Hrvatskoj.
Ova činjenica imat će posebno značenje u kasnijim godinama. Upravo će kontinuitet pravne osobnosti stečen 1993. godine, zajedno s pripadajućom dokumentacijom i matičnim brojem, postati jedan od ključnih dokaza u postupcima koji su se vodili nakon unutarnjih podjela u Reformiranoj kršćanskoj crkvi te u sporovima oko utvrđivanja njezina pravnog sljedništva.
Pravna osobnost i pravo vlasništva Reformirane kršćanske crkve i reformiranih župa u Hrvatskoj
Kako je već istaknuto u prethodnom poglavlju, u vrijeme ustrojavanja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj 1993. godine na snazi je bio Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine (NN 14/78), koji je Republika Hrvatska preuzela iz pravnog sustava bivše SFRJ i nastavila primjenjivati do donošenja novog zakonodavstva.
Jedna od najvažnijih odredbi toga Zakona odnosila se na pravnu osobnost vjerskih zajednica. Naime, članak 11. izričito propisuje:
„Vjerske zajednice odnosno određene njihove organizacije imaju svojstvo građanske pravne osobe.“
Ova zakonska odredba imala je dalekosežne pravne posljedice. Njome nije samo vjerskoj zajednici kao cjelini priznato svojstvo pravne osobe, nego je zakon jasno predvidio da i pojedine organizacije unutar vjerske zajednice, ako je to uređeno njezinim vlastitim propisima, mogu imati zasebnu pravnu osobnost.
To znači da su, uz središnje tijelo Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, i njezine reformirane župe (crkvene općine) mogle biti samostalni nositelji prava i obveza u pravnom prometu. Kao pravne osobe mogle su stjecati i otuđivati imovinu, sklapati ugovore, otvarati bankovne račune, zapošljavati djelatnike te samostalno nastupati pred sudovima i drugim državnim tijelima.
Takvo zakonsko rješenje bilo je u skladu s tradicionalnim ustrojem Reformirane crkve, u kojem crkvene općine nisu bile samo teritorijalne jedinice, nego i pravno organizirane zajednice vjernika s određenim stupnjem samostalnosti. Njihov pravni položaj proizlazio je istodobno iz državnog zakonodavstva i iz unutarnjeg crkvenog prava, odnosno Ustava i drugih propisa Reformirane kršćanske crkve.
Člankom 4 Ustava Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj bilo je propisano:
„Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj i pojedine župe kao upravna tijela su pravne osobe, te mogu obavljati sve službe koje im kao takvima pripadaju i na koje su obvezatne. Imutkom upravnih tijela i ustanova Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj upravljaju na to pozvani organi prema važećim zakonima.“
Pravna teorija definira pravnu osobu kao „društvenu tvorevinu kojoj je pravni poredak priznao pravnu sposobnost“. Drugim riječima, pravna osoba može biti nositelj prava i obveza te samostalno sudjelovati u pravnom prometu.
To znači da su, prema tada važećem građanskom zakonodavstvu, ali i prema unutarnjem ustrojstvu Reformirane kršćanske crkve, pravnu osobnost imale i Crkva kao krovna vjerska zajednica i njezine župe (crkvene općine) koje su djelovale u njezinu sastavu.
U skladu s tim pravnim okvirom, pojedine reformirane župe u Republici Hrvatskoj bile su zasebno evidentirane pri Državnom zavodu za statistiku, gdje su dobivale vlastiti matični broj. Time su, kao samostalne pravne osobe, mogle neovisno sudjelovati u pravnom prometu, preuzimati prava i obveze te ostvarivati pravni kontinuitet.
Pravna osobnost župa bila je od osobite važnosti zbog upravljanja njihovom imovinom. Reformirane župe stoljećima su bile vlasnici crkava, župnih dvorova, gospodarskih zgrada, okućnica, oranica, šuma i druge nepokretne imovine, kao i brojne pokretne crkvene imovine. Njihovo pravo vlasništva nikada nije proizlazilo iz vlasništva neke više crkvene institucije, nego iz njihova vlastitog pravnog položaja kao samostalnih crkvenih općina.
Upravo je zbog toga zakonodavac u Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1978. godine izričito priznao pravnu osobnost ne samo vjerskim zajednicama, nego i njihovim organizacijskim oblicima. Time je osigurana pravna sigurnost u pogledu vlasništva, upravljanja imovinom i sudjelovanja u pravnom prometu.
Pravo vlasništva bilo je dodatno uređeno člankom 7. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, koji je propisivao da „vjerske zajednice ili njihovi organi mogu u granicama utvrđenim ustavom, zakonima i drugim propisima imati pravo vlasništva na nekretninama potrebnim za obavljanje vjerskih poslova, vjerskih obreda i smještaj svojih službenika.“
Iako se u citiranoj zakonskoj odredbi spominju „vjerske zajednice ili njihovi organi“, njezino se značenje mora tumačiti zajedno s člankom 11. istoga Zakona, kojim je organizacijama vjerskih zajednica priznato svojstvo građanske pravne osobe. Slijedom toga, pravo stjecanja i posjedovanja nekretnina nije pripadalo isključivo središnjoj crkvenoj organizaciji, nego i njezinim organizacijskim oblicima – reformiranim župama – koje su kao pravne osobe bile nositelji vlastitih imovinskih prava. Upravo će ovo tumačenje kasnije imati presudnu važnost u sudskim postupcima koji su se odnosili na vlasništvo pojedinih reformiranih župa u Republici Hrvatskoj.
Pravo vlasništva Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj i njezinih župa nije bilo uređeno samo državnim zakonodavstvom, nego i unutarnjim crkvenim pravom. Tako su Propisnici Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, u poglavlju VII., jasno određivali da imovina pripada onome na čije je ime upisana odnosno uknjižena. Time je potvrđeno jedno od temeljnih načela crkvenoga imovinskog prava – da je nositelj vlasništva ona pravna osoba koja je kao vlasnik evidentirana u odgovarajućim javnim evidencijama.
U trenutku osnivanja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj 1993. godine gotovo sva nepokretna i pokretna crkvena imovina nalazila se u vlasništvu pojedinih reformiranih crkvenih općina (župa). To se odnosilo na crkvene zgrade, župne dvorove, gospodarske objekte, zemljišta i drugu imovinu koju su župe stoljećima stjecale i kojom su samostalno upravljale.
Jedinu iznimku predstavljala je nekretnina u Vinkovcima, koja je bila upisana kao vlasništvo Reformatske hrišćanske crkve u SFRJ, odnosno zemaljske crkve, kao i imovina u Belom Manastiru koja se nalazila na okupiranom prostoru.
Iz toga proizlazi važna pravna činjenica. Kada je 30. siječnja 1993. godine proglašena samostalnost Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, nije nastala prijenosom imovine s jedne pravne osobe na drugu, nego udruživanjem već postojećih reformiranih crkvenih općina, koje su i same bile pravne osobe. Svaka je od tih župa nastavila djelovati sa svojom postojećom pravnom osobnošću, svojim pravima i svojom imovinom.
Jedini službeni način dokazivanja pravne osobnosti vjerskih zajednica i njihovih organizacijskih oblika u to je vrijeme bio upis u Registar poslovnih subjekata pri Državnom zavodu za statistiku, o čemu je već bilo riječi. Izdavanjem javne isprave i dodjelom matičnog broja potvrđivao se pravni subjektivitet određene vjerske zajednice ili njezine organizacije te njezina sposobnost samostalnog sudjelovanja u pravnom prometu.
Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj do Sinode u Lugu 1998.
Nakon osamostaljenja Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj 1993. godine Crkva je nastavila svoje djelovanje u iznimno teškim ratnim okolnostima. Zbog okupacije velikog dijela istočne Hrvatske njezin redoviti život bio je ograničen na područja koja su bila pod hrvatskom vlašću, dok su se sve baranjske i dio slavonskih reformiranih župa još uvijek nalazili na privremeno okupiranom području Republike Hrvatske.
Posebno je teško bilo stanje u slavonskim župama Tordinci, Korođ i Laslovo. Njihove su crkvene zgrade tijekom rata bile teško oštećene ili potpuno srušene, a gotovo cjelokupno stanovništvo bilo je prognano iz svojih domova. Međutim, to ne znači da su te župe prestale postojati ili djelovati. Naprotiv, nastavile su djelovati u prognaništvu, odnosno u dislociranim okolnostima, okupljajući svoje vjernike ondje gdje su bili privremeno smješteni. Na taj je način očuvan kontinuitet njihova crkvenog života unatoč činjenici da na području svojih matičnih župa nisu bile u mogućnosti redovito održavati bogoslužja.
Slična je situacija bila i u Baranji. Ondje su pojedine reformirane župe nastavile djelovati na okupiranom području, premda je i iz njih značajan broj vjernika bio prisiljen napustiti svoje domove i potražiti utočište na slobodnom području Republike Hrvatske.
“Prognanička župa”
Kako bi se prognanim vjernicima omogućio nastavak redovitoga crkvenog života, u Osijeku je organizirana posebna prognanička župa, koja je okupljala vjernike iz okupiranih slavonskih i baranjskih mjesta. Njezinu pastoralnu skrb vodio je reformirani župnik János Kettős, koji je u tim teškim okolnostima organizirao bogoslužja, pastoralni rad i zajednički život prognanih reformiranih vjernika.
Upravo zahvaljujući takvom djelovanju može se govoriti o kontinuitetu života reformiranih župa tijekom ratnih godina. Iako su bile privremeno onemogućene djelovati na području svojih povijesnih sjedišta, one nisu prestale postojati, nego su nastavile svoj crkveni život u prognaništvu sve do povratka vjernika nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Prognanička župa službeno je osnovana 13. studenoga 1993. godine. Prva bogoslužja održavana su u bogoslužnom prostoru Evanđeoske pentekostne crkve u Osijeku, u Cvjetkovoj ulici 32, u zgradi nekadašnje osječke sinagoge. Tijekom ratnih godina župa je zbog različitih okolnosti nekoliko puta mijenjala mjesto okupljanja, da bi pred kraj razdoblja prognaništva svoje bogoslužje redovito održavala u Evangeličkoj crkvi u Osijeku, u Jägerovoj ulici 7.
Fotografija lijevo: vjernici “Prognaničke župe” na bogoslužju. Gornja desno: konfirmacija mladih prognaničke župe. Ispred sjede (desno) župnik János Kettős i (lijevo) župnik iz Mađarske Szabó Imre
Lijevo: glavni tajnik Svjetskog saveza Reformiranih crkava Milan Opočenský u posjeti “Prognaničkoj župi”. Desno: djeca “Prognaničke župe” u Evangeličkoj crkvi u Osijeku.
Župnik János Kettős je u isto vrijeme, na poziv vodstva Evangeličke crkve, obavljao i službu župnika Evangeličke župe u Osijeku. Ta je suradnja omogućila da prognani reformirani vjernici imaju siguran prostor za bogoslužje, pastoralni rad i okupljanje tijekom cijelog razdoblja prognaništva.
Sačuvani podaci pokazuju da je Prognanička župa okupljala 2.152 vjernika, odnosno 565 obitelji iz 21 naselja. Time je postala najbrojnija župa Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, predstavljajući duhovno središte prognanih reformiranih vjernika iz istočne Slavonije i Baranje.
Posebnu skupinu činili su prognani vjernici iz Tordinaca, koji su najvećim dijelom bili smješteni u Vinkovcima. Oni su se redovito okupljali na bogoslužjima u prostorijama Crkve Božje u Vinkovcima, zajedno s vjernicima te denominacije. Bogoslužja su naizmjenično predvodili biskup Endre Lángh, Josip Jendričko, nadglednik Crkve Božje u Hrvatskoj, te pastor Matej Lazar Kovačević. U pastoralnu skrb za prognane Tordinčane povremeno se uključivao i autor ovoga članka, koji je tijekom toga razdoblja dolazio služiti bogoslužja u Vinkovcima.
Razdoblje prognaništva ostavilo je dubok trag u životu reformiranih župa, ali je istodobno pokazalo njihovu iznimnu otpornost i sposobnost očuvanja crkvenoga života u najtežim okolnostima. Iako su bile prisiljene napustiti svoje crkve i domove, reformirane su zajednice nastavile živjeti kao okupljena Crkva, čuvajući kontinuitet bogoslužja, pastoralne skrbi i zajedništva sve do povratka svojih vjernika nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Mirna reintegracija i kontakti s baranjskim župama
Mirna reintegracija Hrvatskog podunavlja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske započela je 15. siječnja 1996. godine a završila 15. siječnja 1998. godine. Tijekom samoga procesa integracije, uspostavljeni su kontakti s baranjskim župama odnosno župnicima koji su ostali na tome prostoru. Župe koje su djelovale u Baranji su: Lug, Vardarac, Bilje, Kneževi Vinkogradi, Suza, Zmajevac, Kotlina, Karanac, Kamenac i Beli Manastir.
Župnici koji su ostali na tome prostoru su: Lajoš Čati Sabo, Aranka Čati Sabo, János Hajek stariji i János Hajek mlađi. Činjenica je da se veći broj reformiranih vjernika, župnika, kao i same crkvene imovine nalazio na prostoru koji je bio u procesu mirne reintegracije. Stoga je trebalo i te župe (vjernike i župnike) također integrirati u Reformiranu kršćansku crkvu u Hrvatskoj, budući da su u jurisdikcijskom smislu i dalje pripadali Reformiranoj crkvi u Jugoslaviji.
U tom smislu, kada se stvore uvijeti, trebalo je sazvati Sinodu na kojoj bi, za razliku od 1993. godine kada se ustrojila Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj, a na kojoj nisu bili predstavnici svih župa, ovoga puta bili predstavnici svih župa i svi župnici. Pripremala se dakle Druga Sinoda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.
Prigovori na djelovanje biskupa Endre Langha
Nakon završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja i povratka vjernika u njihove župe, unutar Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj počela su se sve otvorenije pojavljivati neslaganja oko načina upravljanja Crkvom. Nezadovoljstvo nije dolazilo samo od pojedinih svećenika, nego i od predstavnika Prognaničke župe, koja je u to vrijeme okupljala najveći dio reformiranih vjernika iz istočne Slavonije i Baranje te je stoga predstavljala glas većine tadašnjega članstva Crkve.
Kako bi umanjio utjecaj župnika Jánosa Kettősa, biskup Endre Lángh donio je odluku o njegovoj suspenziji iz službe. Takav je potez izazvao još veće nezadovoljstvo među svećenstvom i vjernicima, koji su smatrali da je suspenzija donesena protivno crkvenim propisima te je stoga nisu prihvatili.
Krajem 1997. godine predstavnici većega broja reformiranih župa uputili su biskupu Lánghu prosvjedno pismo u kojem su zatražili da, u skladu s crkvenim propisima, najkasnije do 15. prosinca 1997. godine sazove Sinodu na kojoj bi se raspravilo o nastaloj situaciji. Do sazivanja Sinode nije došlo, a sukobi između biskupa Lángha i skupine okupljene oko župnika Jánosa Kettősa nastavili su se produbljivati.
Druga sinoda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj (Lug, 7. studenoga 1998.)
U takvim okolnostima konačno je sazvana Druga sinoda Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, održana 7. studenoga 1998. godine u baranjskom mjestu Lug.
Sinoda je protekla u ozračju dubokih podjela. S jedne strane nalazili su se pristaše biskupa Endrea Lángha, a s druge predstavnici većine reformiranih župa okupljenih oko župnika Jánosa Kettősa, koji su tražili promjene u načinu upravljanja Crkvom.
Na Sinodi su sudjelovali predstavnici 20 reformiranih crkvenih općina, ukupno 91 laički delegat, svih osam reformiranih svećenika te članovi Sinodalnog vijeća. Kao gosti bili su nazočni i predstavnici inozemnih reformiranih crkava: dr. Mihály Márkus iz Reformirane crkve u Mađarskoj, dr. János Pásztor, profesor i reformirani teolog, te dr. Duncan Hanson iz Prezbiterijanske crkve SAD-a.
Nakon rasprave Sinoda je donijela nekoliko odluka koje su u tom trenutku predstavljale pokušaj očuvanja jedinstva Crkve i izlaska iz nastale krize.
Prije svega, Endreu Lánghu izglasano je nepovjerenje za daljnje obavljanje biskupske službe. U znak priznanja za njegov dosadašnji rad dodijeljen mu je naslov počasnoga biskupa, ali je razriješen upravljanja Crkvom.
Istodobno je izabran sedmeročlani Provedbeni odbor, kojemu je povjereno privremeno upravljanje Reformiranom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj do sazivanja sljedeće, Treće sinode. Kao okvirni termin njezina održavanja određen je svibanj 1999. godine, kada je trebalo biti izabrano novo vodstvo Crkve, uključujući i novoga biskupa.
Važno je naglasiti da je ove odluke prihvatio i sam Endre Lángh, čime je priznao odluku Sinode kao najvišega tijela upravljanja Reformiranom kršćanskom crkvom u Hrvatskoj. Time je postalo jasno da je većina sinodalnih delegata, koji su predstavljali reformirane župe i njihove vjernike, izgubila povjerenje u njegovo daljnje vođenje Crkve.
Od 7. studenoga 1998. godine Endre Lángh više nije bio ovlašten predstavljati Reformiranu kršćansku crkvu u Hrvatskoj pred državnim tijelima, međunarodnim reformiranim organizacijama niti pred drugim crkvama i vjerskim zajednicama. Tu je odgovornost, sukladno odlukama Sinode, preuzeo novoizabrani Provedbeni odbor.
Valja pritom istaknuti i jednu važnu kanonsku činjenicu. Iako je Endre Lángh na Prvoj sinodi, održanoj 30. siječnja 1993. godine, izabran za biskupa Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj, u trenutku izbora nije bio ni zaređen za svećenika, a nakon izbora nije bio kanonski posvećen za biskupa polaganjem ruku drugih reformiranih biskupa, kako su to zahtijevali tada važeći propisi Reformirane crkve. Stoga je tijekom cijelog razdoblja od 1993. do 1998. godine imao status izabranoga biskupa, ali nikada nije bio kanonski uveden (instaliran) u biskupsku službu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. Svećeničko ređenje i biskupsko posvećenje primit će tek 2002. godine, nakon osnivanja nove denominacije, o čemu će u nastavku biti više riječi.
Nakon Sinode u Lugu započelo je novo razdoblje u životu Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj. Upravljanje Crkvom preuzeo je Provedbeni odbor, na čijem se čelu kao predsjedavajući nalazio župnik Đuro Varga. Odbor je redovito održavao sjednice i započeo pripreme za Treću sinodu, planiranu za svibanj 1999. godine, na kojoj je trebalo trajno riješiti pitanje crkvenog vodstva i osigurati nastavak redovitoga života Reformirane kršćanske crkve u Hrvatskoj.
Što se dogodilo nakon Druge sinode u Lugu, kako je izabrani biskup Endre Lángh pokušao poništiti njezine odluke i na koji je način time započeo raskol u Reformiranoj kršćanskoj crkvi u Hrvatskoj, donosimo u sljedećem nastavku.
Nastavak: Reformirana kršćanska crkva u Hrvatskoj od Sinode u Lugu 1998. do raskola 1999.
Autor: dr.sc. Jasmin Milić
