Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu (Stjepan Orčić)

Donosimo propovijed „Susret na neobičnom mjestu“ profesora Stjepana (Stepana) Orčića (1930. – 2000.), istaknutoga baptističkog teologa, propovjednika i dugogodišnjeg ravnatelja Više baptističke teološke škole u Novom Sadu. Orčić je ostavio značajan trag u protestantskom propovjedništvu, teološkom obrazovanju i kršćanskom izdavaštvu na našim prostorima.

U ovoj propovijedi, utemeljenoj na Evanđelju po Luki (23,39–43), Orčić razmatra jedan od najpotresnijih susreta opisanih u Svetom pismu – susret raspetoga Krista i razbojnika koji mu se u posljednjim trenucima života obraća s vjerom i pokajanjem. Taj kratki razgovor na križu otkriva dubinu Božje milosti, snagu iskrenoga obraćenja i nadu spasenja koja je čovjeku otvorena čak i u posljednjem trenutku života.

Propovijed je objavljena u knjizi “Kad se sretnu Bog i ljudi”, Dobra vest, Novi Sad 1984. a mi je donosimo u prijevodu na hrvatski jezik.

Susret na neobičnom mjestu

Jedan ga je od obješenih zločinaca pogrđivao: »Nisi li ti Krist? Spasi sebe i nas!« A drugi ovoga prekoravaše: »Zar se ne bojiš Boga ni ti, koji si pod istom osudom? Ali mi po pravdi jer primamo što smo djelima zaslužili, a on – on ništa opako ne učini.« Onda reče: »Isuse, sjeti me se kada dođeš u kraljevstvo svoje.« A on će mu: »Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju!« Luka 23, 39-43

Susretanje s ljudima može biti zanimljiv događaj. Onaj s kim se susrećemo utječe na nas svojim bićem i stavom te nas na dobro ili loše mijenja. Susreti prijatelja uzbuđuju, a neprijatelja razaraju.

Ne znam jeste li se vi ikada susreli s nekim usred polja. Kad ste ga ugledali, u vama su se počela rojiti pitanja o njemu, o njegovim vrijednostima, o njegovim namjerama. Mnoge trenutke ne uočavamo, ali susreti s ljudima utječu na nas više nego što mislimo. Poznata misao liječnika i teologa Schweitzera kaže: „Povremeno se naše unutarnje svjetlo gasi. A onda se ponovno rasplamsava u dodiru, u susretu s drugim ljudima. Svatko od nas duguje najdublju zahvalnost onima koji su rasplamsali naše unutarnje svjetlo.“

Susret s ljudima utječe na nas. Mijenja nas. A ljudi se susreću i s Bogom, i kada do toga susreta dođe, promjene su češće, uočljivije i trajnije. Bog se susreo s mnogima. Naše se molitve ne šalju gore na nebo, nego se izgovaraju Bogu i mi se u molitvi susrećemo s njim, ili se uopće ne molimo. Svako mjesto i svaka prilika prilika su da susretnemo Boga, a posebno su nam prilike naklonjene kada smo ovdje. Božja smo djeca i ovaj susret s Bogom nas zanima. S pravom smatramo da je bogoslužje promašeno ako do susreta s Bogom ne dođe.

Sveto pismo, Biblija, povijest je susreta Boga i ljudi. Mnogi su od njih zanimljivi i vrijedni. Privlače nas jer želimo unaprijediti i oplemeniti svoje susrete s Bogom. Odlučili smo zato određeno vrijeme istraživati ove susrete.

Da, što se događa kada se susretnu Bog i ljudi? Je li taj susret uopće moguć? Znamo da je do istaknutih ljudi, državnika, nogometnih i filmskih zvijezda jako teško doći, a je li moguće doći do Boga? Ljudi su povremeno zainteresirani za ovaj susret, a je li zainteresiran Bog? Zar on nema „pametnijih“ poslova od ovih, tj. da se „bavi“ nama?

Zanimaju nas ova pitanja, a o njima ćemo saznati iz Biblije – povijesti susreta Boga i ljudi.

1. Čovjek

Bog je prema svojoj volji odabirao način na koji će se susretati s ljudima. Najizravniji susret bio je kada se susretao preko svojega Sina, Isusa Krista. Ponekad su ljudi bili posrednici u ovim susretima, ili su to bile prilike i događaji. Ali uvijek je Bog govorio ljudima. U Hebrejima 1,1 piše: „Na mnogo načina i u mnogo navrata Bog je nekada govorio našim očevima, a u posljednje ove dane govori nam po Sinu…“

Pokušat ćemo reći koju riječ o susretu s čovjekom kojemu, nažalost, ne znamo ime. U Luki 23,32 piše: „Vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih pogube s njime…“

U istom Evanđelju malo kasnije: „Jedan od obješenih zločinaca pogrđivao ga je: ‘Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!’ Tada drugi progovori i ukori ga…“ (23,39–40).

Zanima nas onaj drugi razbojnik. On se susreo s Bogom i njemu je taj susret mnogo donio. Zbog ovog kratkog i upečatljivog događaja ovaj je razbojnik uvijek bio zanimljiv kršćanima, pa su o njemu stvorene mnoge priče. Nijedna nema dovoljno pouzdane osnove pa ih ovdje i ne spominjemo. Možda je bio običan razbojnik, kriminalac, čovjek kojemu su pljačka i ubijanje bili zanat. Jednom je dopao rimskih šaka pa su ga bez milosti osudili na smrt. Možda je bio neki pobunjenik, narodni vođa, heroj. Ne piše da su se Židovi prema njemu odnosili drukčije nego prema Isusu. Najbolje je zbog toga prihvatiti da je bio zločinac, kako to Evanđelja kažu. Rimljani obično nisu osuđivali ljude ako se nisu ogriješili o zakone. I ovaj je bio kriv zakonu, i zbog toga je bio osuđen na smrt.

Prema onome što Isus govori i kako se to odrazilo na sugovornika, to je bio pravi susret Boga i čovjeka. Naša tema je KADA SE SUSRETNU BOG I LJUDI, a ovo je sasvim vjerodostojan primjer.

2. Mjesto i vrijeme

Mjesto na kojem su se susreli Isus i ovaj čovjek doista je bilo neobično. Bili su to dani Velikoga tjedna u kojima su uhitili Isusa, osudili ga na smrt i razapeli.

Razapinjanje je bilo način izvršavanja smrtne kazne. Sve koji nisu bili Rimljani rimske su vlasti kažnjavale razapinjanjem. Drvo na koje su razapinjali osuđenike ponekad je bilo u obliku slova T, ali mnogo je češće to bio križ, s tim što je gornji uspravni kraj bio daleko kraći od današnjega. (Suvremeni oblik križa mnogo je bliži rimskom.) Običaj je bio da se ruke pribijaju na strane križa, a noge da se vežu. Ponekad su na uspravni dio križa stavljali malu prečku kao potporu za noge.

Smrt na križu bila je teška. Ljudi su visjeli i po nekoliko dana dok ne bi umrli od vrućine, žeđi i iscrpljenosti. U Jeruzalemu su imućne žene pripravljale opojni napitak koji je omamljivao žrtve da ne osjećaju bol. Evo jednoga značajnog opisa razapinjanja i smrti na križu:

U lipnju 1968. godine, za vrijeme građevinskih radova sjeverno od Jeruzalema, buldožeri su slučajno naišli na kamene grobove. Prema pronađenim natpisima, grobovi su potjecali iz razdoblja između prvoga stoljeća prije Krista i stoljeća poslije Krista. Izraelski odjel za ispitivanje staroga vijeka povjerio je svojem arheologu Vasilu Caferisu da pažljivo prouči grobove. Za vrijeme iskapanja Caferis je otkrio jedan od najuzbudljivijih nalaza u posljednje vrijeme – kostur čovjeka čija je smrt bila posljedica razapinjanja. Bio je to prvi nalaz ove vrste. Za nas je ovaj nalaz važan zbog toga što je žrtva razapeta približno u isto vrijeme kada je Isus Krist bio razapet.

Jedinstven kostur

Pozornost arheologa zaustavila se na kamenom lijesu u kojem su bile kosti odraslog muškarca koji je razapet u 28. godini života. Na njemu je hebrejskim jezikom napisano ime razapetoga: Johanan ben Chagol. Profesor Haas sa svojim je suradnicima vrlo pažljivo proučio kosti. Muškarac je bio visok 170 cm. Njegove kosti pokazuju da nikada nije bio ranjen, da nije imao nikakvu patološku deformaciju i da nije radio težak posao. Oba stopala razapetoga bila su probijena željeznim čavlom, duljine 17 cm. Između glave čavla i kosti nalazila se daščica od bagremova drveta. Kraj čavla, iskrivljen i iznad krivine, bio je komad čvorovatoga maslinova drveta, koje je bilo dio okomitog dijela križa. Čavao nije mogao probiti čvor pa se iskrivio. Donji dio desne podlaktice bio je oštećen na mjestu gdje je prolazio čavao. Na zapešću se, naime, moglo napipati neko udubljenje. Potkoljenice razapetoga bile su slomljene, kako se to obično radilo nekoliko sati nakon razapinjanja. Kod ovog muškarca utvrđeno je da su mu noge bile odsječene. Oni koji su ga skidali s križa nisu mogli izvući iskrivljeni čavao iz čvorovate maslinove grede, pa su odrezali noge i komad grede. Sve što je pronađeno u grobu – slomljene i odrezane potkoljenice, čavao s komadom grede od križa – stiže na svjetlo dana nakon gotovo dvije tisuće godina.

Proučavanja probodenih kostiju stopala dovela su do iznenađujućih zaključaka. Pokazalo se da se razapinjanje nije izvodilo kako ga predstavljaju slikari, naime, u stojećem položaju. Najstarija slika razapetoga Krista potječe iz 440. godine poslije Krista. Nalaz razapetoga muškarca jasno pokazuje da je žrtva bila pribijena na križ sa skupljenim nogama okrenutim udesno. Čavao je bio zakucan u lijevu petu s lijeve strane nadesno i prolazio je kroz desnu petu s lijeva nadesno. Nemamo dokaza da su tako noge zakucavali svakom razapetom i da je tako bio učinjen i Isusu Kristu. Ako jest, onda je ispunjeno prvo proroštvo o Mesiji: „…a ti ćeš mu vrebati petu“ (1. Mojsijeva 3,15).

Što se tiče gornjih udova tijela, zna se da su čavli bili zakucani kroz zapešća, a ne u dlanove. Težina tijela rastrgala bi tkivo na dlanovima i ono ne bi izdržalo osuđenika. Ovo potvrđuje i nalaz kostiju razapetoga muškarca.

Pogled na križ

Pokušajmo pretpostaviti, na temelju ovih nalaza i izvještaja Evanđelja, kako je otprilike morao izgledati pogled na križ. Rimljani su razapinjali tako da je žrtva imala skupljene noge kako bi se mogla osloniti na čavao i uspraviti. Ruke su bile razapete u obliku slova V. Svaki razapeti, ubrajajući i našega Spasitelja, proživljavao je dvije nepodnošljive stvari: prvenstveno strahovitu bol u zapešćima s grčevitim kočenjem mišića ruku i ramena. Druga je stvar bila kočenje mišića prsnog koša. Žrtva je mogla udahnuti, ali nije mogla izdahnuti. Da bi žrtva mogla disati, morala se osloniti na noge koje su krvarile. Međutim, čim bi se tjelesna težina prenijela na stopala, čavao kojim su bile probodene obje noge snažno je pritiskao gornji rub rane. Kada tijelo više nije moglo izdržati bol u nogama, ono se spuštalo niže.

Osuđeni su bivali ostavljeni na križu dok je trajao interes gledatelja. Kod Židova je to po pravilu bilo do večeri. Vojnici su zatim lomili razapetima potkoljenice udarcem nekog teškog i tvrdog predmeta. Tako se razapeti nije mogao uspraviti da udahne zrak, pa se gušio. Vojnici su to učinili razbojnicima koji su bili zajedno razapeti s Isusom Kristom. Naš Gospodin u to je vrijeme već bio mrtav (Iskre 4/82).

Na Veliki petak poslijepodne Isusa su razapeli na brežuljku Golgoti, što znači „Lubanja“. Bio je „krivac broj jedan“ i zato su ga postavili u sredinu, a s jedne i druge strane razapeli su ova dva osuđenika.

Dok su još bili pri svijesti, razgovarali su, kako piše u Evanđelju. Jedan se rugao. Tko zna zbog čega. Tek, pridružio se svojim dželatima i rugao se Isusu: „Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!“ (Lk 23,39).

Tu je i drugi. On nas zanima više. On staje na Isusovu stranu. Odgovara: „Zar se Boga ne bojiš ti koji podnosiš istu kaznu? Mi smo ovdje po pravdi, jer primamo zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla učinio.“ (23,40–41).

Nije neobično što ovi ljudi razgovaraju. I u takvim mukama potreba za razgovorom vrlo je jaka.

3. Susret

Svakoga tko prati ovaj događaj iznenađuju i razbojnik i Isus. Kada je ovaj drugi završio razgovor sa svojim kolegom po zanatu, obraća se Isusu i kaže: „Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!“ A Isus mu odgovara: „Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju.“

Bio je to kratak susret – dvije rečenice i sav razgovor, a susret je svejedno dragocjen. Nekoliko je elemenata koji privlače našu pozornost.

a. Razbojnik je znao o Isusu više nego ostali. Znao je da je Božji Sin. Za većinu ostalih ljudi Isus je bio osuđenik, možda nepravedno osuđen, ali ništa više. Tu je tajna svakog susreta s Bogom. Osnovna vrijednost jest saznati tko je on i što može učiniti. Ovo saznanje nije se temeljilo na pretpostavkama, na mišljenju drugih, nego na činjenicama.

b. Ovaj čovjek sasvim dobro zna svoje stanje. Zna da je osuđen pravedno jer je skrivio. Njegov drug nije vidio svoje stanje, iako je bio na istom mjestu. Predrasude i pogrešna uvjerenja ne dopuštaju nam da vidimo svoje pravo stanje. Uvijek nam se čini da smo bolji, pravedniji, da smo ispred drugih. Kada se susrećemo s Bogom, sve dolazi na pravo mjesto.

I tu je jedna od tajni ovog neobičnog susreta. Sveto pismo kaže da se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost, a što je poniznost do spoznaja svojega pravog stanja? Pitajte prijatelja, rođaka, namjernika što misli o sebi i drugima, pa ćete vidjeti da će većina o sebi misliti bolje nego o drugima, a onaj mali broj to neće reći, ali će u duši biti duboko uvjeren da je iznad ostalih.

Ovaj čovjek svojim priznanjem prikazuje da dobro zna koliko vrijedi. Podsjeća nas na ispovijest jednog starozavjetnog čovjeka koji kaže: „Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom.“ (Ps 51,5).

c. Ovaj čovjek ne vapi za milošću, ne traži pomoć, ne preklinje. Obraća se Isusu, ali ne da zatraži zauzimanje, nego da ga se Isus samo sjeti kada dođe u svoje kraljevstvo. To je izraz kajanja, istinske spoznaje da je sve prokockao. Podsjeća nas na kapetana iz Luke 7, koji šalje i moli Isusa za pomoć, a onda poručuje: „Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov…“ (7,6b).

Kako se samo često ljudi bahate i samouvjereni, kad se obraćaju Bogu! Kako su puni sebe i sigurni da Bog mora pomoći. Ta, zašto postoji i zašto je Bog?! Ovo je bilo priznanje i kajanje ovoga čovjeka, a na njemu se ostvaruje Božja istina: „Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče se, milost nalazi.“ (Izr 28,13).

4. Kad se susretnu Bog i ljudi

Kada se susretnu pravedan čovjek i kriminalac, pravedan će prezreti kriminalca. Kada se susretnu jači i slabiji, jači će potčiniti slabijega. Kada se susretnu sudac i krivac, sudac će osuditi krivca, a što se događa kada se susretnu Bog i čovjek? Bog je pravedan, svet, savršen; a čovjek grešan, kriv, pod prokletstvom. Ovaj slučaj pokazuje što se može dogoditi kada se susretnu Bog i ljudi. Isus se obraća zločincu i kaže: „Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju!“

Doista neočekivani zaokret. Iznenađuje i najveće optimiste. Bog se u Isusu Kristu susreo s ovim osuđenim i odbačenim čovjekom, a taj susret, trenutačan, „blic susret“, donosi ogromne promjene. Zato je neograničeno dragocjen.

a. Isus kaže zločincu: „Zaista…“ Kad god je Isus htio ljudima kazati kako je ono što govori čvršće i trajnije od Neba i zemlje, govorio je „Zaista…“ U ovom slučaju to je bila garancija ovom čovjeku kojega smrt već ima u svojim rukama.

Kada nekoga zahvati nezgoda, tegoba, bolest, žalost, tješimo ga i obećavamo, iako često i sami dobro znamo da to što govorimo ne vrijedi ništa. Ovo ovdje nije samo obećanje, nego čvrsta, nebeska, božanska istina. Ono što Isus govori, govori u Božje ime, govori Bog sam.

Spasenje koje nam Bog daje, obećanja za kojima čeznemo nikada nisu „na vrbi svirala“ jer iza njih stoji Bog.

b. Isus naglašava „Danas…“ Prema većini tekstova, razbojnik je molio Isusa da ga se sjeti jednom kada dođe kao Mesija. To bi trebalo biti tko zna kada, na kraju ovoga svijeta. A Isus kaže „Danas…“ Sada! U ovom trenutku!

Mislim na nas, kako nam često Božja obećanja izgledaju daleka, strana, nestvarna. Kao da na njihovo ostvarenje treba čekati čitav život. A Bog ne čeka. Isus podsjeća učenike u usporedbi o nepravednom sucu: „Pa da Bog zbilja ne obrani svoje izabranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zateže s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti…“

U susretu s Bogom ne treba čekati, ne treba biti u neizvjesnosti. Onoga trenutka kada smo spremni u vjeri prihvatiti njegovu ponudu, spasenje je naše.

c. Isus daje daleko više nego što je ovaj čovjek tražio. Zločinac se moli da ga se Isus sjeti. Drugim riječima, da mu bude milostiv kada jednom bude sudio svijetu, a Isus odgovara: „…Danas ćeš biti sa mnom u raju!“

Pojam „raj“ perzijskog je podrijetla. Perzijski kraljevi živjeli su strogo odvojeno od svojih podanika i često hodali sami svojim bogatim vrtovima. Kada su, međutim, htjeli nekome od podanika iskazati čast, pozivali su ga u svoje vrtove i provodili s njim izvjesno vrijeme kao s prijateljem.

Isus ovdje daje zločincu daleko više – on je postao njegov prijatelj, čovjek kojega poštuje, do kojega mu je stalo.

Ovo nas veoma snažno podsjeća na slučaj s izgubljenim sinom. On od oca želi samo da ima krov nad glavom i da bude kao jedan od slugu, a ovaj mu vraća sva dostojanstva sina i nasljednika. Da, Bog kada daje, daje mnogo.

Ništa nam više nije rečeno o ovom susretu. Više nam i ne treba. Siguran sam da je osuđenik čekao da što prije okončaju časovi muka jer se susreo s Bogom i iz tog susreta izišao rasterećen. Poslije jednog susreta s Bogom Jakov izjavljuje: „Vidjeh Boga licem u lice, i na životu ostadoh.“ (Post 32,31).

I nas privlači ovakav Bog. Nismo pravedni, nismo dobri, nismo dostojni Boga, ali smo iz ovog slučaja saznali kako je moguće da i najgori ljudi susretnu Boga i da u tom susretu budu obogaćeni. I mi ćemo ga potražiti!

Autor: Stjepan Orčić