Pastirsko pismo povodom Dana reformacije (2026.)

Povodom Dana reformacije donosimo pastirsko pismo biskupa Protestantske reformirane kršćanske crkve u RH, dr. sc. Jasmina Milića, koji podsjeća na temeljne istine reformacije te poziva na povratak Božjoj riječi, obnovu vjere i svjedočenje evanđelja u svakodnevnom životu.

Draga braćo i sestre u Kristu!

Reformacija nije početak već nastavak Božjega djelovanja u njegovoj Crkvi. Crkva, kao izabranica Božja, kao njegov ljubljeni narod, predragocjena je u Božjim očima da bi je On prepustio duhovnoj propasti. Kao i u starozavjetno vrijeme, tako i u povijesti Crkve, Bog podiže svoje sluge koji pozivaju na obnovu i koji su i sami obnovitelji Božjega djela.

Stoga protestantska reformacija nije tek spomen na jedan događaj iz povijesti Crkve. Ona je blagoslovljeni poziv Božji svome narodu na povratak Bogu, na povratak evanđelju, na pokajanje i na naviještanje istine koja oslobađa.

Ove godine obilježavamo 509. obljetnicu reformacije, čiji početak vežemo uz Lutherovih 95 teza iz 1517. godine. No, dok se prisjećamo događaja koji su snažno obilježili povijest kršćanstva, važno je da sebi postavimo pitanje: što nama danas znači reformacija? Je li ona samo dio našega povijesnog i crkvenog identiteta ili poziv koji i danas čujemo i na koji smo spremni odgovoriti?

Reformatori nisu željeli osnovati neku novu Crkvu, već obnoviti Crkvu kojoj su pripadali. Željeli su da u njezinu središtu ponovno bude Krist i da se njezin nauk i život prosuđuju u svjetlu Božje riječi. Podjele koje su uslijedile bolna su stvarnost kršćanske povijesti. No, žalost zbog podjela ne smije nas dovesti do toga da zaniječemo potrebu za obnovom niti da zaboravimo istine evanđelja na koje su reformatori upozoravali.

Temelj reformacije sažet je u pet poznatih načela: Samo Pismo, Samo milost, Samo vjera, Samo Krist i Samo Bogu slava. To su istine koje trebaju oblikovati našu vjeru i naš svakodnevni život.

Blažena je istina da nam je Božja riječ vrhovni i konačni autoritet u svim pitanjima vjere i kršćanskoga života. Ona nas poučava, opominje, ispravlja i odgaja u pravednosti (2 Tim 3,16–17). Zato nas ispovijedanje načela Sola Scriptura treba potaknuti na žarku ljubav prema Svetome pismu. Nije dovoljno braniti autoritet Biblije ako je sami ne otvaramo, ne slušamo i ne živimo po njoj.

To ne znači odbacivanje svega što nam je Crkva predala kroz stoljeća. Zahvalni smo za svjedočanstvo rane Crkve, za vjerovanja, za nauk o Presvetome Trojstvu i o osobi Isusa Krista. No, sva se crkvena predaja, kao i svako naše tumačenje i praksa, mora prosuđivati u svjetlu Božje riječi.

Blažena je istina da se spašavamo jedino Božjom milošću, na temelju Kristovih zasluga. Spasenje je dar Božji, a ne naša zasluga. Ne možemo ga kupiti, zaraditi niti svojim djelima obvezati Boga da nas prihvati. Pred njim stojimo praznih ruku, ali s pouzdanjem u njegovu milost.

Blažena je istina da se pred Bogom opravdavamo samo vjerom. Ta vjera nije samo prihvatanje određenih kršćanskih doktrina, već potpuno povjerenje i pouzdanje u Boga. Apostol Pavao kaže da smo milošću spašeni po vjeri, da to nije od nas, nego je dar Božji, a ne posljedica djela, da se nitko ne bi hvalio (Ef 2,8–9). Dobra djela zato nisu temelj našega spasenja, ali jesu plod obnovljenoga života.

Blažena je istina da je Isus Krist jedini Spasitelj i jedini posrednik između Boga i ljudi. On je jedini put kojim dolazimo Ocu. Naša sigurnost nije u našoj pravednosti, našoj crkvenoj pripadnosti ili našim zaslugama, već u Kristu raspetome i uskrslome.

Blažena je istina da Bogu pripada sva slava. Za naše spasenje, za svaki dar i za sve dobro koje nam daje. I u okolnostima koje ne razumijemo pozvani smo ostati vjerni njemu, pouzdajući se da naš život nije izvan njegove očinske brige.

Kada razmišljamo o ovim istinama, pred nama se otvara i pitanje što znači biti protestantski, odnosno reformirani kršćanin.

Biti protestant znači svjedočiti za istinu. Naš se identitet se ne ostvaruje u protivljenju drugima. Pozvani smo svjedočiti istinu o Bogu i čovjeku, o grijehu i milosti, o Kristu i spasenju.

Calvin na početku svojih Institucija kršćanske religije povezuje spoznaju Boga i spoznaju nas samih. Kada pred svetim Bogom prepoznamo vlastitu grješnost, nemamo se čime hvaliti. Možemo samo pasti pred njega i zavapiti: „Gospodine Isuse, smiluj se meni grješniku!“ Upravo se tu otvara prostor za milost, za oproštenje i za novi život.

Biti reformiran znači biti obnovljen snagom Duha Božjega. Ne samo nositi naziv koji smo primili od svojih predaka, već živjeti kao novi čovjek u Kristu. Naša se vjera treba prepoznavati u našim obiteljima, u odnosu prema bližnjima, u poštenju, u spremnosti na oproštenje i u brizi za one koji trpe. Naša djela često govore glasnije od naših riječi.

Reformacija je vrlo rano došla i na prostor današnje Hrvatske. Naša župa u Tordincima, čiji je prvi poznati pisani spomen vezan uz protestantsku sinodu održanu 17. svibnja 1551. godine, živo je svjedočanstvo te povijesti. Sa zahvalnošću se prisjećamo Mihaela Starina i drugih navjestitelja evanđelja koji su djelovali na ovim prostorima, kao i svih onih koji su kroz naraštaje, često u teškim okolnostima, sačuvali vjeru.

No, značajna nas povijest obvezuje za budućnost. Ne možemo živjeti samo od onoga što su vjerovali i činili naši prethodnici. I mi smo pozvani vjerovati, svjedočiti i služiti.

U reformiranoj tradiciji taj se poziv izražava riječima: Ecclesia reformata, semper reformanda – reformirana Crkva uvijek se treba obnavljati. Ta nas obnova treba vraćati evanđelju. Ona traži da svoje misli, odluke i postupke ponovno podložimo Božjoj riječi.

I crkve koje se pozivaju na reformaciju mogu se udaljiti od njezinih temelja. Možemo sačuvati ime, običaje i ustanove, a izgubiti revnost za evanđelje. Možemo se prilagoditi duhu vremena do te mjere da više nemamo što navijestiti čovjeku koji traži istinu i spasenje. Zato poziv na pokajanje i obnovu uvijek najprije trebamo čuti sami.

Draga braćo i sestre, mnogi i ovaj Dan reformacije dočekuju opterećeni brigama, bolešću, usamljenošću ili strahom za budućnost. U takvim okolnostima sjetimo se utjehe koju ispovijedamo riječima Heidelberškoga katekizma: da u životu i smrti pripadamo svojemu vjernom Spasitelju Isusu Kristu.

Pripadamo Kristu. To je naša sigurnost i onda kada ne znamo što nas čeka. On nas nije zaboravio niti nas je prepustio nama samima. Zato budimo odgovorni u svojim dužnostima, ustrajni u molitvi i puni pouzdanja u Boga.

Naša je vjera prvenstveno kršćanska. S drugim kršćanima dijelimo vjeru u Presveto Trojstvo, u Krista raspetoga i uskrsloga te sakrament krštenja. Žalimo zbog razjedinjenosti Crkve i pozvani smo raditi na jedinstvu u istini i ljubavi. Vjernost vlastitim uvjerenjima treba nas učiniti poniznijima pred Bogom i odgovornijima prema bližnjima. Gospodin nas je pozvao da budemo prepoznati po ljubavi.

Neka zato ovaj Dan reformacije bude više od spomena na prošlost. Neka bude poziv da se ponovno vratimo Bogu, otvorimo njegovu Riječ, obnovimo svoje domove molitvom i posvjedočimo evanđelje svojim životom.

Svim pripadnicima Crkava reformacije, kao i svim ljudima dobre volje, želim blagoslovljen Dan reformacije.

Soli Deo Gloria! – Samo Bogu slava!

O 509. obljetnici reformacije
31. listopada 2026.

Dr. sc. Jasmin Milić
Biskup Protestantske reformirane kršćanske crkve (Reformirana episkopalna Panonsko – podunavska dijeceza)