Četvrta Božja zapovijed, „Sjeti se da svetkuješ dan subotnji”, u Calvinovu tumačenju nadilazi samo pitanje odmora od svakodnevnog rada. Ona upućuje na duhovni počinak u kojemu se čovjek odriče vlastite samovolje i dopušta Bogu da djeluje u njemu. Calvin njezino najdublje ispunjenje prepoznaje u Isusu Kristu: počinak koji je subota predočivala postaje poziv na život u vjeri i predanju Bogu tijekom svih naših dana.
U nastavku donosimo Calvinovo tumačenje ove zapovijedi, u kojemu uz duhovni počinak ističe važnost zajedničkog bogoslužja, slušanja Božje riječi, slavljenja sakramenata i molitve. Posebno naglašava i odgovornost prema onima koji rade za nas: dan odmora podsjeća nas da pobožnost uključuje brigu za bližnjega i poštovanje njegova dostojanstva.
Tumačenje prve Božje zapovijedi vidi ovde.
Tumačenje druge Božje zapovijedi vidi ovdje.
Tumačenje treće Božje zapovijedi vidi ovde.
Sjeti se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotnji. Poštuj oca svoga i majku svoju da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj. Izl 20, 8-12
28. Smisao ove zapovijedi jest da, umirući vlastitim sklonostima i djelima, razmišljamo o Božjem kraljevstvu te se za takvo razmišljanje služimo sredstvima koja je Bog odredio. No budući da se ova zapovijed po svojim posebnim okolnostima razlikuje od ostalih, i način njezina tumačenja mora biti ponešto drukčiji. Ranokršćanski pisci običavaju je nazivati predslikovnom jer sadrži vanjsko svetkovanje dana koje je, zajedno s drugim predslikama, ukinuto Kristovim dolaskom. To je doista istinito, ali time polovica njezina značenja ostaje neobjašnjena. Stoga u svojem tumačenju moramo pogledati dublje i razmotriti tri svrhe u kojima se, kako mi se čini, sastoji obdržavanje ove zapovijedi.
Prvo, počinkom sedmoga dana božanski je Zakonodavac htio izraelskom narodu dati predsliku duhovnog počinka u kojemu vjernici prestaju sa svojim vlastitim djelima i dopuštaju Bogu da djeluje u njima. Drugo, htio je da postoji određeni dan u kojemu će se okupljati kako bi slušali Zakon i obavljali bogoslužne obrede ili koji će barem osobito posvetiti razmišljanju o njegovim djelima te se tako odgajati u pobožnosti. Treće, htio je da se slugama i onima koji žive pod tuđom vlašću omogući dan odmora kako bi imali predah od rada.
29. Mnogi nas biblijski odlomci poučavaju da je ova predslika duhovnog počinka zauzimala prvenstveno mjesto u suboti. Doista, nema zapovijedi čije obdržavanje Svemogući strože zahtijeva. Kada po prorocima želi pokazati da je vjera potpuno razorena, žali se da su njegove subote oskvrnute, prekršene, neobdržavane i neposvećene, kao da nakon zanemarivanja subote nije ostalo ništa čime bi mu se mogla iskazati čast. Njezino obdržavanje hvali najuzvišenijim riječima. Zato vjernici, među drugim božanskim povlasticama, osobito cijene to što im je subota objavljena.
U Nehemijinoj knjizi leviti na javnom skupu govore: „Objavio si im svoju svetu subotu i zapovjedio im zapovijedi, uredbe i zakone po Mojsiju, sluzi svome.” Vidimo kakvu osobitu čast ona ima među svim odredbama Zakona. Sve to ističe uzvišenost otajstva koje su Mojsije i Ezekiel izvanredno izrazili.
Tako u Knjizi Izlaska čitamo: „Svakako obdržavajte moje subote, jer je to znak između mene i vas kroz sve vaše naraštaje, da znate kako sam ja Gospodin koji vas posvećuje. Zato obdržavajte subotu, jer je za vas sveta. Tko je oskvrne, neka se pogubi; tko u njoj obavlja kakav posao, neka se iskorijeni iz svojega naroda. Šest dana neka se obavlja posao, ali sedmoga je dana subota potpunog počinka, posvećena Gospodinu. Tko na dan subotnji obavlja kakav posao, neka se pogubi. Stoga neka Izraelci obdržavaju subotu, svetkujući je kroz sve svoje naraštaje kao vječni savez. Ona je znak između mene i Izraelaca zauvijek” (Izlazak 31,13–17).
Ezekiel o tome govori još opširnije, ali se smisao njegovih riječi svodi na ovo: subota je znak po kojemu Izrael treba znati da je Bog onaj koji ga posvećuje. Ako se naše posvećenje sastoji u umrtvljivanju vlastite volje, tada je povezanost između vanjskog znaka i onoga što on označava posve primjerena.
Moramo potpuno počinuti kako bi Bog mogao djelovati u nama; moramo se odreći vlastite volje, predati mu svoje srce i napustiti sve požude tijela. Ukratko, moramo prestati sa svim djelovanjem koje proizlazi iz našega vlastitog uma kako bismo, dok Bog djeluje u nama, počivali u njemu, kao što poučava i apostol (Hebrejima 3,13; 4,3.9).
30. Ovaj potpuni prestanak vlastitog djelovanja Židovima je bio prikazan obdržavanjem jednoga dana u tjednu. Da bi ga što pobožnije obdržavali, Gospodin ga je preporučio vlastitim primjerom. Čovjeku, naime, nije malen poticaj na revnost spoznaja da nasljeduje svojega Stvoritelja.
Ako netko u broju sedam traži neko skriveno značenje, budući da je on u Svetom pismu broj savršenstva, moguće je da nije bez razloga izabran kako bi označio trajnost. U skladu s time Mojsije završava svoj opis izmjenjivanja dana i noći upravo na onome danu za koji govori da je Gospodin počinuo od svojih djela.
Drugi mogući razlog za taj broj jest da je Gospodin htio pokazati kako subota neće dosegnuti svoje potpuno ispunjenje prije dolaska posljednjega dana. Ovdje započinjemo svoj blaženi počinak u njemu i svakodnevno u njemu napredujemo. No budući da još moramo neprestano ratovati protiv tijela, taj počinak neće biti dovršen sve dok se ne ispuni Izaijino proroštvo: „Od mlađaka do mlađaka i od subote do subote dolazit će svako tijelo pokloniti se preda mnom, govori Gospodin” (Izaija 66,23), odnosno dok Bog ne bude „sve u svima” (1. Korinćanima 15,28).
Stoga se može činiti da je Gospodin sedmim danom svojem narodu predočio buduće savršenstvo svoje subote u posljednji dan kako bi, neprestano razmišljajući o suboti, tijekom cijeloga života težili tome savršenstvu.
31. Ako se nekome ova razmišljanja o broju čine odviše nategnutima, nemam ništa protiv jednostavnijeg shvaćanja: Gospodin je odredio poseban dan u kojemu će se njegov narod, pod vodstvom Zakona, odgajati za stalno razmišljanje o duhovnom počinku. Izabrao je sedmi dan bilo zato što je predvidio da će to biti dovoljno, bilo zato da njegov vlastiti primjer posluži kao snažniji poticaj ili barem da podsjeti ljude kako je subota ustanovljena upravo zato da ih učini sličnima njihovu Stvoritelju.
Nije osobito važno koje ćemo od ovih tumačenja prihvatiti, pod uvjetom da ne izgubimo iz vida ono glavno što je ovdje predočeno: otajstvo trajnog počivanja od naših vlastitih djela. Proroci su Židove uvijek iznova pozivali da o tome razmišljaju kako ne bi smatrali dovoljnim samo tjelesni prestanak rada.
Uz već navedene odlomke stoji i ovaj: „Ako odvratiš nogu svoju od subote, da ne činiš što ti je drago na moj sveti dan; ako subotu nazoveš milinom, a sveti dan Gospodnji časnim; ako ga poštuješ ne idući svojim putovima, ne tražeći svoje zadovoljstvo i ne govoreći svoje riječi, tada ćeš se radovati u Gospodinu” (Izaija 58,13–14).
Ipak, nema sumnje da je dolaskom našega Gospodina Isusa Krista obredni dio ove zapovijedi ukinut. On je stvarnost pred čijom prisutnošću nestaju sve predslike; on je tijelo pred kojim iščezavaju sjene. On je, kažem, istinsko ispunjenje subote: „S njime smo dakle ukopani po krštenju u smrt da, kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života” (Rimljanima 6,4).
Zato apostol na drugome mjestu kaže: „Neka vas dakle nitko ne sudi zbog jela ili pića, zbog blagdana, mlađaka ili subota. To je sjena onoga što dolazi, a stvarnost je Kristova” (Kološanima 2,16–17). Pod tijelom ovdje razumije punu stvarnost istine, kako je u tome odlomku dobro objašnjeno.
Ta se stvarnost ne zadovoljava jednim danom, nego obuhvaća cijeli tijek našega života, sve dok, potpuno umrli sebi, ne budemo ispunjeni Božjim životom. Kršćani stoga ne bi smjeli imati ništa sa praznovjernim svetkovanjem dana.
32. Druge dvije svrhe ne treba ubrajati među drevne sjene jer su primjerene svakome vremenu. Premda je subota ukinuta, među nama i dalje postoji potreba, prvo, da se u određene dane okupljamo radi slušanja Riječi, lomljenja otajstvenoga kruha i zajedničke molitve te, drugo, da svojim slugama i radnicima omogućimo odmor od rada.
Nema sumnje da je Gospodin u zapovijedi o suboti predvidio oboje. Prvu svrhu dovoljno jasno potvrđuje sama praksa Židova. Drugu je Mojsije izrazio u Ponovljenom zakonu ovim riječima: „Sedmoga je dana subota posvećena Gospodinu, Bogu tvojemu. Toga dana nemoj raditi nikakva posla: ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja […] kako bi se tvoj sluga i tvoja sluškinja odmorili kao i ti” (Ponovljeni zakon 5,14).
Slično stoji u Knjizi Izlaska: „Da se odmore tvoj vol i tvoj magarac te da odahnu sin tvoje sluškinje i došljak” (Izlazak 23,12).
Tko može zanijekati da se obje ove svrhe odnose jednako na nas kao i na Židove? Božja nam riječ nalaže bogoslužna okupljanja, a samo iskustvo dovoljno pokazuje njihovu nužnost. No kako će se ona održavati ako nisu redovita i ako za njih nisu određeni stalni dani? Kako kaže apostol, sve moramo činiti dolično i uredno (1. Korinćanima 14,40).
Bez takva uređenja bilo bi nemoguće očuvati doličnost i red, a njegovo bi ukidanje odmah dovelo do poremećaja i propadanja Crkve. Ako se razlog zbog kojega je Gospodin Židovima odredio subotu jednako odnosi i na nas, nitko ne može tvrditi da nas se to ne tiče. Naš brižni i blagi Otac htio se pobrinuti za naše potrebe jednako kao i za potrebe Židova.
Netko bi mogao upitati: zašto se ne okupljamo svakodnevno i tako izbjegnemo razlikovanje dana? Kad bismo barem mogli tako činiti! Duhovna mudrost nedvojbeno zaslužuje da joj posvetimo dio svakoga dana. No ako se zbog slabosti mnogih svakodnevna okupljanja ne mogu održavati, a ljubav nam ne dopušta da od njih zahtijevamo više, zašto ne bismo prihvatili pravilo koje nam je Božja volja očito odredila?
33. Moram se na ovome zadržati malo dulje jer neki nemirni duhovi danas podižu galamu zbog svetkovanja Dana Gospodnjega. Žale se da se kršćanski narod odgaja u židovstvu zato što je zadržano određeno obdržavanje dana.
Moj je odgovor da te dane obdržavamo bez prihvaćanja židovstva jer se u tome uvelike razlikujemo od Židova. Ne svetkujemo ih uz krajnje sitničavu obrednost, kao ceremoniju kojom, kako bismo zamišljali, predočujemo neko duhovno otajstvo, nego ih prihvaćamo kao nužno sredstvo za očuvanje reda u Crkvi.
Pavao nam govori da kršćane ne treba suditi zbog obdržavanja takvih dana jer su oni sjena onoga što dolazi (Kološanima 2,16). U skladu s time izražava bojazan da bi njegov trud među Galaćanima mogao biti uzaludan zato što još obdržavaju dane (Galaćanima 4,10–11). Rimljanima pak govori da je praznovjerno jedan dan smatrati drukčijim od drugoga (Rimljanima 14,5).
No tko, osim tih nemirnih ljudi, ne vidi na kakvo se obdržavanje apostol odnosi? Ti ljudi nisu vodili računa o uređenju zajedničkog i crkvenog života, nego su, zadržavajući dane kao predslike duhovnih stvarnosti, time zamračivali Kristovu slavu i svjetlo evanđelja.
Nisu prestajali s tjelesnim radom zato što bi on ometao proučavanje svetih stvari i razmišljanje o njima, nego su sam prestanak rada smatrali svojevrsnim vjerskim obredom. Zamišljali su, naime, da prestankom rada njeguju otajstva koja su im nekoć bila povjerena.
Apostol se, kažem, obarao na takvo naopako obdržavanje dana, a ne na njihov zakonit izbor koji služi miru kršćanske zajednice. Jer upravo je u tu svrhu u crkvama koje je osnovao bio zadržan dan počinka. Korinćanima nalaže da prvoga dana u tjednu odvajaju priloge za pomoć svojoj braći u Jeruzalemu (1. Korinćanima 16,2).
Ako se bojimo praznovjerja, veća je opasnost bila u zadržavanju židovske subote nego u obdržavanju Dana Gospodnjega kako ga kršćani danas obdržavaju. Budući da je bilo potrebno ukloniti praznovjerje, židovski je sveti dan ukinut, a drugi je dan određen kao nužno sredstvo za očuvanje doličnosti, reda i mira u Crkvi.
34. Ipak, prvi kršćani nisu bez razloga subotu zamijenili danom koji nazivamo Danom Gospodnjim. Budući da je uskrsnuće našega Gospodina cilj i ispunjenje onoga istinskog počinka koji je drevna subota predočivala, taj dan, kojim su predslike ukinute, upozorava kršćane da se ne vežu uz obred koji pripada sjenama.
Ne držim se broja sedam tako čvrsto da bih Crkvu podvrgnuo ropstvu toga broja, niti osuđujem crkve koje svoja okupljanja održavaju u druge svečane dane, pod uvjetom da se čuvaju praznovjerja. To će postići ako se tim danima služe samo radi održavanja crkvene stege i urednoga poretka.
Sve se može sažeti ovako: kao što je Židovima istina bila predana u predslikama, tako je nama priopćena bez slikovitog predočavanja.
Prvo, trebamo tijekom cijeloga života težiti stalnom počivanju od svojih vlastitih djela kako bi Gospodin po svojemu Duhu djelovao u nama.
Drugo, svaki se pojedinac, koliko mu prilike dopuštaju, treba marljivo osobno vježbati u pobožnom razmišljanju o Božjim djelima. Istodobno svi trebaju poštovati zakoniti red koji je Crkva odredila za slušanje Riječi, slavljenje sakramenata i zajedničku molitvu.
Treće, trebamo izbjegavati ugnjetavanje onih koji su nam podložni.
Na taj se način oslobađamo ispraznih tvrdnji lažnih proroka koji su u kasnijim vremenima narodu usađivali židovske predodžbe. Tvrdili su da je u ovoj zapovijedi ukinuto samo ono što je obredno — a pod time razumiju određivanje sedmoga dana — dok moralni dio ostaje, naime obdržavanje jednoga dana od njih sedam.
No to nije ništa drugo nego izrugivanje Židovima: promijeniti dan, a ipak mu u mislima pripisivati istu svetost, zadržavajući tako isto predslikovno razlikovanje dana kakvo je postojalo među Židovima.
Doista, vidimo kakav su plod izvukli iz takva nauka. Oni koji se čvrsto drže svojih propisa u grubom i tjelesnom praznovjerju vezanom uz svetkovanje subote idu triput dalje od Židova. Zato se prijekori koje čitamo kod Izaije (Izaija 1,13; 58,13) odnose jednako na današnje ljude kao i na one kojima ih je prorok uputio.
Ipak, moramo brižno čuvati opću pouku: kako vjera među nama ne bi nestala niti oslabila, trebamo marljivo sudjelovati u svojim bogoslužnim okupljanjima i valjano se služiti onim vanjskim sredstvima koja pridonose štovanju Boga.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije