Tumačenje treće Božje zapovijedi (Jean Calvin)
U svojem tumačenju treće Božje zapovijedi, „Ne uzimaj uzalud imena Gospodina, Boga svojega“, Jean Calvin naglašava da Božje ime trebamo spominjati sa strahopoštovanjem, čuvajući svetost svega što nam je Bog objavio. Zapovijed obuhvaća zabranu lažnog i nepotrebnog zaklinjanja, ali i svake lakomislene ili sebične zloupotrebe Božjega imena i njegove riječi. Ona nas poziva da svojim mislima, govorom i djelima iskazujemo čast Bogu te svjedočimo njegovu istinu, mudrost i dobrotu.
Tumačenje prve Božje zapovijedi vidi ovde.
Tumačenje druge Božje zapovijedi vidi ovdje.
Tumačenje treće Božje zapovijedi (Jean Calvin)
Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo. Izlatak 20, 7
22. Smisao je ove zapovijedi da veličanstvo Božjega imena treba smatrati svetim. Ukratko, ona znači da ga ne smijemo oskvrnjivati upotrebljavajući ga bez poštovanja ili s prezirom. Ta zabrana podrazumijeva i odgovarajući nalog: trebamo nastojati i brižno paziti da njegovo ime uvijek spominjemo s pobožnim poštovanjem.
Stoga nam priliči uređivati svoje misli i svoj govor tako da nikada ne mislimo niti govorimo o Bogu i njegovim otajstvima bez poštovanja i velike razboritosti te da, prosuđujući njegova djela, prema njemu ne gajimo nikakav drugi osjećaj osim dubokog štovanja.
Moramo, kažem, dosljedno paziti na sljedeće tri stvari. Prvo, sve što naš um o njemu zamišlja i sve što naš jezik izgovara mora izražavati njegovu izvrsnost i odgovarati uzvišenosti njegova svetog imena; ukratko, mora biti prikladno za uzvisivanje njegove veličine. Drugo, njegovu svetu riječ i otajstva dostojna štovanja ne smijemo nepromišljeno i neprilično izokretati u svrhu častohleplja, pohlepe ili zabave, nego ih, budući da nose obilježje njegova dostojanstva, uvijek moramo čuvati u primjerenoj časti i poštovanju. Naposljetku, njegova djela ne smijemo omalovažavati niti ozloglašavati, kako to bijedni ljudi običavaju činiti na uvredljiv način, nego svako djelo koje mu pripisujemo trebamo hvaliti kao mudro, pravedno i dobro.
To znači svetiti Božje ime. Kada postupamo drukčije, njegovo se ime oskvrnjuje ispraznom i opakom zloupotrebom jer se upotrebljava u svrhu koja je strana onoj za koju je posvećeno. Čak i kada ne bi bilo ničega goreg, lišavanjem njegova dostojanstva postupno ga se izvrgava preziru.
Ali ako je toliko zla u nepromišljenoj i neprikladnoj upotrebi Božjega imena, još je veće zlo upotrebljavati ga u opake svrhe, kao što čine oni koji se njime služe pri zazivanju mrtvih, proklinjanju, nedopuštenim egzorcizmima i drugim bezbožnim zaklinjanjima.
Ova se zapovijed ipak osobito odnosi na prisege, u kojima je izopačena upotreba Božjega imena naročito odvratna. Time nas još snažnije odvraća od svake vrste oskvrnjivanja.
Da se ono što se ovdje zapovijeda odnosi na štovanje Boga i poštovanje njegova imena, a ne na pravednost koju ljudi trebaju njegovati jedni prema drugima, očito je iz toga što se poslije, na drugoj ploči, osuđuju krivokletstvo i lažno svjedočenje kojima se nanosi šteta ljudskoj zajednici. To bi ponavljanje bilo suvišno kada bi se ovom zapovijedi obrađivala dužnost ljubavi prema bližnjemu.
Osim toga, to je potrebno i radi razlikovanja, jer je Bog, kako smo već primijetili, s dobrim razlogom podijelio svoj Zakon na dvije ploče. Zaključujemo, dakle, da Bog ovdje potvrđuje svoje pravo i brani svoje sveto ime, a ne poučava o dužnostima koje ljudi imaju jedni prema drugima.
23. Najprije moramo razmotriti što je prisega. Prisega je, dakle, zazivanje Boga za svjedoka da je istinito ono što govorimo. Kletve, budući da očito vrijeđaju Boga, nisu dostojne ubrajanja među prisege.
Da je prisega, kada se polaže na primjeren način, oblik štovanja Boga, vidljivo je iz mnogih odlomaka Svetoga pisma. Tako Izaija, prorokujući o tome da će Asirci i Egipćani biti primljeni u zajedništvo saveza, kaže: „U onaj će dan pet gradova u zemlji egipatskoj govoriti jezikom kanaanskim i prisezati Gospodinu nad vojskama“ (Iz 19,18). Priseganje Gospodinovim imenom ovdje znači da će ispovijedati vjeru.
Jednako tako, govoreći o širenju Otkupiteljeva kraljevstva, kaže se: „Tko se bude blagoslivljao na zemlji, blagoslivljat će se Bogom istine; a tko se bude zaklinjao na zemlji, zaklinjat će se Bogom istine“ (Iz 65,16). U Jeremiji stoji: „Ako doista nauče putove mojega naroda, da se zaklinju mojim imenom: ‘Živoga mi Gospodina’, kao što su moj narod učili zaklinjati se Baalom, bit će izgrađeni usred mojega naroda“ (Jr 12,16).
Kada se pozivamo na Gospodinovo ime i zazivamo ga za svjedoka, s pravom se kaže da time iskazujemo svoje pobožno poštovanje prema njemu. Tako, naime, priznajemo da je on vječna i nepromjenjiva istina, jer ga ne zazivamo samo kao svjedoka prikladnijeg od drugih da potvrdi istinu, nego kao njezina jedinog jamca, koji može iznijeti skrivene stvari na svjetlo i koji poznaje srca.
Kada ljudsko svjedočanstvo nije dovoljno, pozivamo se na Boga kao svjedoka, osobito kada ono što treba dokazati ostaje skriveno u savjesti. Zato se Gospodin teško vrijeđa kada se ljudi zaklinju tuđim bogovima te takvo zaklinjanje smatra dokazom otvorenog otpadništva: „Sinovi tvoji ostaviše mene i zaklinjahu se onima koji nisu bogovi“ (Jr 5,7).
Težina toga prijestupa pokazuje se kaznom koja mu se naviješta: „Istrijebit ću one koji se zaklinju Gospodinom i one koji se zaklinju Malkamom“ (Sef 1,4–5).
24. Budući da razumijemo kako Gospodin želi da naše prisege budu oblik štovanja Boga, moramo još brižnije paziti da one, umjesto štovanja, ne sadržavaju uvredu, prezir i omalovažavanje.
Nije mala uvreda zaklinjati se njime i pritom govoriti lažno. Zato se u Zakonu to naziva oskvrnjivanjem (Lev 19,12). Jer ako se Bogu oduzme njegova istinitost, što mu preostaje? Bez istine on ne bi mogao biti Bog. A njegova mu se istinitost doista oduzima kada ga se prikazuje kao onoga koji odobrava i potvrđuje neistinu.
Zato Jošua, nastojeći navesti Akana da prizna istinu, kaže: „Sine moj, daj slavu Gospodinu, Bogu Izraelovu“ (Jš 7,19), dajući time do znanja da se Bogu nanosi teška sramota kada se ljudi njime lažno zaklinju. I nije čudo: koliko je do njih, njegovo sveto ime na neki način obilježavaju laži.
Da je takav način izražavanja bio uobičajen među Židovima kada se nekoga pozivalo na prisegu, vidljivo je iz sličnog zahtjeva kojim su se poslužili farizeji, kako donosi Ivan (Iv 9,24).
Sveto pismo podsjeća nas na oprez koji trebamo imati služeći se izrazima poput ovih: „Živoga mi Gospodina“; „Neka mi Bog učini tako i još više“; „Boga zazivam za svjedoka protiv svoje duše.“ Takvi izrazi daju do znanja da Boga ne možemo zazivati za svjedoka svoje izjave a da ujedno, ako je ona lažna, ne prizivamo njegovu kaznu za krivokletstvo.
25. Božje se ime obezvrjeđuje i omalovažava kada se upotrebljava u prisegama koje su, premda istinite, suvišne. I to znači uzimati njegovo ime uzalud. Stoga nije dovoljno uzdržavati se od krivokletstva ako se istodobno ne prisjećamo da prisega nije ustanovljena niti dopuštena radi strasti ili zadovoljstva, nego zbog nužnosti. Zato je neprimjereno upotrebljava onaj tko se njome služi u prilikama u kojima nije potrebna.
Nadalje, ne može se tvrditi da postoji nužnost osim ondje gdje se želi ostvariti neka svrha vjere ili ljubavi prema bližnjemu. U tome se danas teško griješi, a taj je grijeh još nepodnošljiviji zato što se zbog njegove učestalosti više i ne smatra prijestupom, premda pred Božjim sudištem zasigurno nije neznatan.
Božje se ime posvuda oskvrnjuje time što se bez razlike umeće u isprazne razgovore. To se zlo zanemaruje jer se u njemu dugo i drsko ustrajavalo bez kazne. Gospodinova zapovijed, međutim, ostaje na snazi; ostaje i kazna, koja će se jednoga dana izvršiti. Posebna će odmazda pogoditi one koji su Božje ime uzimali uzalud.
Drugi oblik kršenja ove zapovijedi pojavljuje se kada u svojim prisegama, s očitom bezbožnošću, na mjesto samoga Boga postavljamo njegove svete sluge te im tako pripisujemo slavu njegova božanstva.
Nije bez razloga Gospodin posebnom zapovijedi zahtijevao da se zaklinjemo njegovim imenom, a posebnom zabranom zabranio zaklinjanje drugim bogovima. Apostol to jasno potvrđuje kada kaže da se „ljudi zaklinju većim od sebe“, a da se Bog, „kad je Abrahamu davao obećanje, budući da se nije imao kime većim zakleti, zakleo samim sobom“ (Heb 6,16.13).
26. Anabaptisti, ne prihvaćajući ovu umjerenu upotrebu prisega, osuđuju sve prisege bez iznimke, pozivajući se na opću zabranu našega Spasitelja: „A ja vam kažem: Ne kunite se nikako“; „Vaš govor neka bude: ‘Da, da — ne, ne!’ Što je više od toga, od Zloga je“ (Mt 5,34.37; usp. Jak 5,12).
Na taj način nepromišljeno pretvaraju Krista u kamen spoticanja, suprotstavljajući ga Ocu, kao da je došao na svijet ukinuti njegove odredbe. U Zakonu Svemogući ne samo da dopušta prisegu kao nešto zakonito — što bi već bilo sasvim dovoljno — nego je u slučaju nužnosti doista i zapovijeda (Izl 22,11).
Krist pak izjavljuje da su on i Otac jedno; da objavljuje samo ono što mu je Otac zapovjedio; i da njegov nauk nije njegov, nego onoga koji ga je poslao (Iv 10,18.30; 7,16). Što onda? Hoće li Boga učiniti proturječnim samome sebi, kao da u jednom trenutku odobrava i zapovijeda ono što poslije zabranjuje i osuđuje?
Budući da ipak postoji određena poteškoća u onome što naš Spasitelj govori o zaklinjanju, prikladno je to malo razmotriti. No do pravoga smisla nikada nećemo doći ako ne obratimo pozornost na Kristovu namjeru i predmet njegova govora. Njegova svrha nije bila ublažiti ni skratiti Zakon, nego obnoviti njegov istinski i izvorni smisao, koji su lažna tumačenja pismoznanaca i farizeja teško iskvarila.
Ako na to pazimo, nećemo pretpostavljati da je Krist osudio sve prisege, nego samo one koje su prekoračivale pravilo Zakona. Iz samih je prisega očito da je narod običavao smatrati dovoljnim izbjegavanje krivokletstva, dok Zakon ne zabranjuje samo krivokletstvo nego i isprazne i suvišne prisege.
Zato ih naš Gospodin, najbolji tumač Zakona, podsjeća da grijeh nije samo u krivokletstvu nego i u zaklinjanju. Kako u zaklinjanju? Tako što se zaklinju uzalud. One prisege koje Zakon odobrava on, međutim, ostavlja dopuštenima i nesputanima.
Oni koji osuđuju prisege smatraju svoj dokaz nepobitnim kada se uhvate za izraz „nikako“. Taj se izraz ne odnosi na samu riječ „zaklinjati se“, nego na oblike prisega koji se zatim navode. Dio njihove zablude sastojao se, naime, u pretpostavci da zaklinjanjem nebom i zemljom ne dotiču Božje ime.
Stoga Gospodin, nakon što je uklonio glavni izvor izbjegavanja obveze, oduzima im i sva druga opravdanja. Upozorava ih da ne misle kako izbjegavaju krivnju time što prešućuju Božje ime i pozivaju se na nebo i zemlju.
Ovdje valja usput primijetiti da se ljudi, i kada izričito ne spominju Božje ime, ipak njime zaklinju služeći se neizravnim izrazima: primjerice, kada se zaklinju svjetlom života, kruhom koji jedu, svojim krštenjem ili drugim znakovima Božje darežljivosti prema njima.
Neki pogrešno pretpostavljaju da naš Spasitelj u tome odlomku prekorava praznovjerje zabranjujući ljudima da se zaklinju nebom, zemljom i Jeruzalemom. On zapravo pobija sofističko izvrdavanje onih koji nisu smatrali pogrešnim uzalud izgovarati neizravne prisege, zamišljajući da time štede sveto Božje ime, premda je to ime utisnuto u svako njegovo dobročinstvo.
Drukčije je kada se na Božje mjesto postavlja neki smrtnik, živ ili mrtav, ili anđeo, kao u sramotnom obliku zaklinjanja koji je laskanje izmislilo među poganskim narodima: „Života mi kraljeva ili njegova duha zaštitnika.“ U tome slučaju lažno obogotvorenje zamračuje i umanjuje slavu jedinoga Boga.
Ali kada se samo želi potvrditi izrečeno pozivanjem na sveto Božje ime, makar i neizravno, njegovo se veličanstvo ipak vrijeđa svim lakomislenim prisegama. Krist toj zloupotrebi oduzima svaki isprazan izgovor kada kaže: „Ne kunite se nikako.“
Isti smisao ima odlomak u kojemu Jakov upotrebljava već navedene riječi našega Spasitelja (Jak 5,12). Jer takvo je nepromišljeno zaklinjanje oduvijek bilo rašireno u svijetu, premda oskvrnjuje Božje ime.
Ako riječi „nikako“ primijenite na sam čin zaklinjanja, kao da je svaka prisega bez iznimke nedopuštena, čemu bi služilo objašnjenje koje odmah slijedi: „Ni nebom, ni zemljom“ i tako dalje? Te riječi jasno pokazuju da je cilj bio odgovoriti na izvrdavanja kojima su Židovi mislili umanjiti svoju krivnju.
27. Svaki čovjek zdrava rasuđivanja sada mora uvidjeti da je naš Gospodin u tome odlomku osudio samo one prisege koje je Zakon zabranjivao. Jer onaj koji je svojim životom pokazao uzor savršenstva o kojemu je poučavao nije se protivio prisegama kada su ih okolnosti zahtijevale. A učenici, koji su nedvojbeno u svemu slušali svojega Učitelja, slijedili su isto pravilo.
Tko će se usuditi reći da bi se Pavao zaklinjao (Rim 1,9; 2 Kor 1,23) da je prisega bila posve zabranjena? Kada to okolnosti zahtijevaju, on bez oklijevanja zaziva Boga za svjedoka, a ponekad čak priziva kaznu na sebe ako ne govori istinu.
Ipak, pitanje još nije potpuno riješeno. Neki smatraju da su od zabrane izuzete samo javne prisege: one koje od nas zahtijeva vlast, kojima neovisne države potvrđuju ugovore, kojima se narod obvezuje na vjernost svojemu vladaru, vojničke prisege i druge slične.
U tu skupinu ubrajaju — i to s pravom — svečane izjave u Pavlovim spisima kojima se potvrđuje dostojanstvo evanđelja. Apostoli, naime, pri obavljanju svoje službe nisu bili privatne osobe, nego javni Božji službenici.
Svakako ne poričem da su takve prisege najsigurnije jer imaju najčvršću potporu u odlomcima Svetoga pisma. Vlasti je naloženo da u dvojbenoj stvari od svjedoka zahtijeva prisegu, a svjedoku da odgovori pod prisegom. Apostol kaže da se na taj način okončava svaki spor (Heb 6,16). Tom se odredbom potpuno odobrava postupanje obiju strana.
Štoviše, možemo primijetiti da su i drevni pogani javnu i svečanu prisegu držali u velikoj časti, dok su svakodnevne prisege, kojima su se ljudi služili bez razlike, cijenili malo ili nimalo, kao da su smatrali da se božanstvo u njih ne upliće.
Bilo bi, međutim, opasno osuditi privatne prisege koje se u nužnim prilikama polažu razborito, sveto i s poštovanjem, budući da ih podupiru i razum i primjeri. Jer ako se privatnim osobama dopušta da se u ozbiljnoj i važnoj stvari pozovu na Boga kao suca, tim više mogu pozvati ga za svjedoka.
Tvoj te brat optužuje za nevjernost. Ti, vezan dužnostima ljubavi prema bližnjemu, nastojiš otkloniti tu optužbu, ali on se nikako ne da zadovoljiti. Ako zbog njegove tvrdokorne zlobe tvoje dobro ime bude ugroženo, možeš se bez grijeha pozvati na Božji sud kako bi on u svoje vrijeme očitovao tvoju nedužnost. Odvagnemo li te izraze, vidjet ćemo da je zazivati Boga za svjedoka manje ozbiljno nego zazivati ga za suca. Zato ne vidim kako bi se to moglo proglasiti nedopuštenim.
Ne nedostaje ni primjera. Ako se tvrdi da je prisega koju su Abraham i Izak položili Abimeleku bila javne naravi, ona kojom su se Jakov i Laban obvezali na uzajamni savez bila je privatna. Boaz je, premda privatna osoba, na isti način potvrdio svoje obećanje da će se oženiti Rutom. I Obadija, pravedan i bogobojazan čovjek, premda privatna osoba, nastojeći uvjeriti Iliju, svoju izjavu potvrđuje prisegom.
Smatram, dakle, da nema boljega pravila nego tako uređivati svoje prisege da ne budu nepromišljene, isprazne, izgovarane bez razlike ili pod utjecajem strasti, nego da služe opravdanoj nužnosti: drugim riječima, da potvrđuju Božju slavu ili pridonose duhovnoj izgradnji bližnjega. To je svrha ove zapovijedi.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Treća Božja zapovijed (Heidelberški katekizam)
