Iran oduzeo kompleks najstarije protestantske crkve: UN traži povratak imovine i zaštitu kršćana

Iranske vlasti oduzele su kompleks evangeličke crkve sv. Petra u Teheranu, jedne od najstarijih protestantskih crkava u zemlji, a kršćanske obitelji koje su ondje desetljećima živjele prisiljene su napustiti svoje domove. Posebni izvjestitelji Ujedinjenih naroda upozoravaju da je riječ o ozbiljnom ugrožavanju vjerskih sloboda i dijelu dugotrajnog pritiska na protestantske zajednice, osobito one koje bogoslužja održavaju na perzijskom jeziku.

Kršćanske obitelji morale napustiti svoje domove

Slučaj evangeličke crkve sv. Petra (St Peter’s Evangelical Church), poznate i kao crkva Qavam, ponovno je privukao međunarodnu pozornost nakon objavljivanja službene komunikacije Ujedinjenih naroda iranskim vlastima.

Prema dokumentima UN-a, dvadeset obitelji koje su živjele unutar crkvenoga kompleksa dobilo je krajem lipnja 2026. samo dva tjedna da napuste svoje domove. Riječ je uglavnom o obiteljima skromnih primanja, pripadnicima armenske i asirske kršćanske manjine.

Crkvenim predstavnicima navodno je zaprijećeno uhićenjem ako se ne postupi prema nalogu vlasti.

Posljednji stanovnik napustio je kompleks 12. srpnja, a stručnjaci UN-a izrazili su zabrinutost da bi crkvena imovina mogla biti prenamijenjena ili čak srušena.

O događaju je 9. listopada izvijestio i anglikanski portal Anglican Ink, prenoseći sadržaj komunikacije UN-ovih posebnih izvjestitelja.

Crkva s dugom protestantskom poviješću

Crkva sv. Petra osnovana je 1876. godine i predstavlja jedno od najvažnijih povijesnih središta protestantskog kršćanstva u Iranu.

Njezin kompleks u središtu Teherana obuhvaća crkvenu zgradu, dvije škole, stambene prostore te urede Biblijskog društva i Vijeća evanđeoskih crkava Irana.

Zemljište je povijesno pripadalo Vijeću evanđeoskih crkava, koje je okupljalo predstavnike različitih protestantskih zajednica, uključujući armenske, asirske i kršćane perzijskog govornog područja.

Nakon Islamske revolucije 1979. godine položaj protestantskih crkava postupno se pogoršavao. Državne vlasti ograničavale su njihovo djelovanje, a pojedine crkvene ustanove izgubile su mogućnost zakonitog rada.

Godine 1998. Revolucionarni sud donio je odluku o prijenosu crkvenog kompleksa na državnu instituciju poznatu kao Execution of Imam Khomeini’s Order (EIKO), koja djeluje pod nadzorom ureda iranskoga vrhovnog vođe.

Prema dokumentaciji UN-a, Vijeće evanđeoskih crkava za tu je odluku doznalo tek 2008. godine.

Posebno pogođene protestantske crkve koje propovijedaju na perzijskom jeziku

Posebni izvjestitelji UN-a upozoravaju da slučaj crkve sv. Petra nije izdvojen događaj.

Godine 2019. iranske su vlasti zatvorile asirsku prezbiterijansku crkvu u Tabrizu, a u lipnju 2026. srušena je zgrada prezbiterijanske crkve u Mashhadu, koja je već desetljećima bila zatvorena.

Prema UN-ovim podacima, u Iranu je nekada djelovalo približno pedeset protestantskih crkava koje su održavale bogoslužja na perzijskom jeziku.

Danas takva javna bogoslužja praktički više ne postoje jer su crkve zatvorene ili im je zabranjena uporaba perzijskoga jezika.

Posebno zabrinjava položaj anglikanskih zajednica. Posljednje tri anglikanske crkve kojima je bilo dopušteno propovijedati na perzijskom jeziku, u Teheranu, Isfahanu i Shirazu, nisu dobile dopuštenje za ponovno otvaranje nakon pandemije bolesti COVID-19.

Takva ograničenja osobito pogađaju Irance koji su prihvatili kršćansku vjeru, a kojima bogoslužja na armenskom ili asirskom jeziku nisu nužno razumljiva.

UN: Sloboda vjere uključuje i pravo na bogoslužje

Posebna izvjestiteljica UN-a za stanje ljudskih prava u Iranu Mai Sato i posebna izvjestiteljica za slobodu vjere ili uvjerenja Nazila Ghanea uputile su 10. srpnja službenu komunikaciju iranskoj vladi.

Dokument je javno objavljen nakon isteka predviđenoga razdoblja za odgovor vlasti.

Izvjestiteljice su izrazile zabrinutost zbog prisilnog iseljavanja kršćanskih obitelji i dugotrajnog ograničavanja djelovanja protestantskih zajednica.

Podsjetile su da međunarodni standardi ljudskih prava štite slobodu javnog i zajedničkog ispovijedanja vjere, pravo na uporabu vlastitoga jezika u bogoslužju te pravo vjerskih zajednica na održavanje svojih bogoslužnih prostora.

Posebno su upozorile da oduzimanje crkvene imovine ne predstavlja samo gospodarski gubitak, nego može dovesti do nestanka važnog središta vjerskog, obrazovnog i društvenog života.

Od iranskih vlasti zatraženo je obrazloženje pravne osnove oduzimanja kompleksa, kao i mjera poduzetih radi zaštite stanara i crkvene zajednice.

Najmanje 79 kršćana bilo je u pritvoru ili zatvoru

U srpanjskom priopćenju UN-a navodi se da je najmanje 79 kršćana bilo pritvoreno ili zatvoreno u Iranu, pri čemu su većinu činile osobe koje su se obratile s islama na kršćanstvo.

Posebni izvjestitelji upozorili su i na navode o zlostavljanju te prisilnom iznuđivanju priznanja.

Među spomenutim slučajevima nalazi se Mohammad Nikbakht, kršćanski obraćenik koji je, prema dostupnim izvještajima, uhićen i pretučen u ožujku 2026. godine.

Njegova obitelj tada nije imala odgovarajuće informacije o njegovu pravnom položaju niti mu je bio omogućen pristup odvjetniku.

Ovi podaci odnose se na stanje opisano u srpnju i ne predstavljaju potvrđeni broj zatvorenih kršćana na današnji dan.

Hoće li međunarodni pritisak donijeti promjene?

Ujedinjeni narodi pozvali su iranske vlasti da omoguće povratak stanovnika i vjernika u kompleks crkve sv. Petra, prestanu s prijetnjama crkvenim predstavnicima te osiguraju zaštitu prava kršćanske zajednice.

Zatraženo je i preispitivanje postupaka kojima su oduzimane ili zatvarane druge protestantske crkve.

Za sada nema potvrde da su iranske vlasti udovoljile tim zahtjevima.

Slučaj crkve sv. Petra ponovno pokazuje koliko je položaj protestantskih zajednica u Iranu složen, unatoč činjenici da iranski ustav formalno priznaje određene povijesne kršćanske manjine.

Posebno je teško kršćanima koji žele bogoslužje na perzijskom jeziku ili su kršćanstvo prihvatili nakon odrastanja u muslimanskoj sredini.

Oduzimanje crkve sv. Petra stoga nije samo pitanje vlasništva nad povijesnom zgradom. Ono otvara temeljno pitanje može li kršćanska zajednica slobodno okupljati svoje vjernike, propovijedati evanđelje i nastaviti svoj vjerski život bez straha od državnih sankcija.

Izvori: Ured visokog povjerenika UN-a za ljudska prava (OHCHR), 15. srpnja 2026.; Article18, 11. rujna 2026.; Anglican Ink, 9. listopada 2026.