U propovijedi „Neobičan susret s Bogom: Od tamnice do spasenja“, prof. Stjepan Orčić razmatra događaj iz Djela apostolskih (16,11–34), u kojem apostoli Pavao i Sila, unatoč nepravednom zatočeništvu u Filipima, postaju svjedoci Božje sile i milosti. Njihova molitva i pjesma usred patnje, čudesno oslobođenje i obraćenje tamničara otkrivaju kako Bog djeluje i u najtežim životnim okolnostima, često na neočekivane načine.
Orčić posebno naglašava da susret s Bogom nikada ne ostavlja čovjeka nepromijenjenim. On donosi spoznaju vlastite grešnosti, poziv na pokajanje, oproštenje i radost novoga života. Središnja poruka propovijedi jest da Bog nije dalek ni ravnodušan prema čovjeku, nego ga neprestano traži i poziva u zajedništvo sa sobom. Čovjekov odgovor na taj poziv jest vjera u Isusa Krista, po kojemu primamo spasenje i oproštenje grijeha.
Neobičan susret s Bogom: Od tamnice do spasenja
„Zaplovivši iz Troade, krenusmo u Samotraku, a sutradan u Neapol, a odande u Filipe, rimsku koloniju i prvi grad onoga dijela Makedonije…“
Pavao i Sila, dva „vječita putnika“, dolaze u pogranični grad Filipe. Vjerojatno nitko nije obratio pozornost na njih. A tko bi i obratio, kad je takvih prašnjavih lutalica bilo mnogo? Ali uskoro je cijeli grad brujao o onome što su rekli i učinili. Bili su to ljudi za koje su nešto kasnije u Solunu s velikim uzbuđenjem rekli: „Došli su i ovamo oni koji su uzbunili čitav svijet…!“ (Dj 17,6). Precizniji prijevodi kažu: „Oni koji su naglavce okrenuli cijeli svijet.“
Ono što su ova dvojica prašnjavih putnika donosila nije bio ni filozofski sustav ni nova religija, nego moćna Božja riječ za koju su već starozavjetni proroci rekli da je oštrija od najoštrijega mača.
Pavlov pratitelj Sila kaže da su u Filipima u subotu otišli izvan gradskih vrata i potražili ljude željne Boga. Isusovi učenici dobili su zadatak da traže „izgubljene ovce doma Izraelova“. I njihov učitelj Isus tražio je izgubljene, pa su to činili i oni. Ne treba tražiti pobožne jer njima Bog ionako ne treba. Ne treba tražiti ni zadovoljne jer imaju svoga boga. Treba potražiti izgubljene, nesretne, opterećene. Njih Isus poziva, i oni ga traže i čekaju pomoć od njega.
Dalje Sila opisuje boravak u Filipima:
„Kad dođe subota, iziđosmo izvan gradskih vrata k rijeci gdje smo držali da se nalazi bogomolja. Tu sjednemo i počnemo govoriti okupljenim ženama. Među njima slušala nas je neka žena imenom Lidija, prodavačica grimizne odjeće iz grada Tijatire; ona je priznavala pravoga Boga; Gospodin joj otvori srce tako da se prikloni Pavlovim riječima…“
Sve je ovo bilo na mjestu i u redu. Lidija je krštena; krštena je i njezina obitelj, a ova dvojica „vječitih putnika“ nesmetano obavljaju svoj posao.
Ali ipak su „postavili naglavce“ cijeli grad Filipe. Pavao nikada nije dopustio da se Božja riječ sluša samo površno. Uvijek se pobrinuo da se netko pobuni. I uvijek je Bog sve to okretao na dobro. Sila izvještava dalje:
„Jednom, na našem redovitom putu u bogomolju, srela nas neka ropkinja opsjednuta vračarskim duhom. Ona je vračajući pribavljala veliku korist svojim gospodarima. Ta je ropkinja išla za Pavlom i za nama te vikala: ‘Ovi su ljudi sluge najuzvišenijeg Boga; oni nam navješćuju put spasenja.’“
Reklo bi se da su Pavao i Sila dobili dobrog suradnika koji je trebao iskoristiti čak i ono što je protivno kršćanstvu. Ipak, ova je ropkinja bila opsjednuta zlim duhom, a svojim vikanjem neprestano je uznemiravala Pavla i Silu. Uvijek je govorila istinu, ali ona nije dolazila iz pravoga izvora. Ova djevojka vikala je iz dana u dan. A Pavao to više nije mogao slušati. Okrenuo se i zapovjedio duhu koji ju je opsjeo da je ostavi, i on je odmah izišao iz nje. Tu je Pavao stradao. Bog nema potrebu surađivati s đavlom. Njih dvojica ne mogu složno, kao što se ne slažu ni svjetlost i tama. Dalje u izvještaju stoji:
„A Pavao to ogorči te se okrenu i reče duhu: ‘Zapovijedam ti u ime Isusa Krista da iziđeš iz nje!’ I u isti čas iziđe duh. Kad opaziše njezini gospodari da im propade nada u zaradu, zgrabiše Pavla i Silu te ih odvukoše na trg pred poglavare gradske. Predavši ih pretorima rekoše: ‘Ovi ljudi, koji su Židovi, bune naš grad time što šire običaje koje mi Rimljani ne smijemo prihvatiti ni vršiti.’ Na isto pristupi narod protiv njih. Tada pretori narediše da se išiba i zatvore u tamnicu, a čuvaru tamnice zapovjediše da ih dobro čuva. Primivši takvu zapovijed, on ih baci u nutarnju prostoriju tamnice, a noge im stavi u klade.“
Malo neobičan završetak. Umjesto probuđenja u gradu, neprijateljstvo i uhićenje, umjesto priznanja – batine i zatvor. Ponekad nam se čini da bismo mi pronašli bolje i uspješnije načine za svjedočanstvo, a Bog pronalazi neobične putove koji zbunjuju i ponižavaju. Zbog čega je trebalo da Pavao i Sila ovdje budu tučeni i zatvoreni? Zašto? Zar nije postojao drugi put, bolji, uspješniji, manje bolan? Ono što je slijedilo pokazuje da je ovo bio najbolji i najdjelotvorniji put.
2. Kada se susretnu Bog i ljudi
Pavao i Sila mogli su biti iznenađeni, ali Božje sluge ne pitaju mnogo jer znaju da svu odgovornost preuzima onaj koji ih je poslao. To je Bog koji je rekao: „Tko vas dira, dira mi zjenicu oka.“ (Zah 2,12b). To je Isus koji je rekao: „Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20b).
Pavao i Sila sve su ovo znali i tako su se ponašali. Dalje se kaže: „Oko ponoći Pavao i Sila molili su i pjesmom slavili Gospoda…“
Da su se molili, to razumijemo. I mi bismo se molili kada bi nas snašla ovakva nezgoda. Prigovarali bismo Bogu zbog čega je ovako i zbog čega baš mi. Zašto ovako grubo? Pitali bismo dokle će to trajati. No, da su Pavao i Sila pjesmom slavili Boga, to nam baš nije lako shvatiti. Sve je to bilo veoma neobično, ali to je bila priprema za susret. Trebalo je da se sretnu jedan čovjek – Božja sluga, a svi ostali nisu ni jednu jedinu riječ progovorili s ostalima u tamnici. Nije ni trebalo, jer je ovo bilo snažnije i uvjerljivije svjedočanstvo od bilo kakvih riječi.
Ali onaj glavni, središnji čovjek s kojim se Bog htio susresti još je uvijek spavao. I njega nekako treba probuditi. On je pošteno i savjesno obavljao svoj posao, znao je svoje dužnosti i ništa se vjerojatno odjednom nije moglo dogoditi. Zbog toga se poslužio jednim prirodnim pojavom da skrene pozornost na sebe. Te večeri zatresla se zemlja. Kažu da su u tom kraju potresi bili česti, tako da potres vjerojatno nije natjerao tamničara da misli na Boga. Dogodilo se nešto drugo što ga je natjeralo da malo drukčije misli. Piše Sila:
„U isti se čas otvoriše sva vrata, i svima spadoše okovi. Tada se trgnu iz sna čuvar tamnice, pa kad vidje otvorena vrata od tamnice, izvadi mač i htjede se ubiti, držeći da su zatvorenici pobjegli.“
Tamničar je imao razloga za strah. Prema rimskim pravilima, tamničara je zadesilo ono na što je bio osuđen zatvorenik koji je pobjegao. A ovdje su čuvaru tamnice zatvorenici mogli pobjeći svi. Osuđeni na smrt, a svi su mogli pobjeći. Od straha nije smio ni provjeravati jer je uvijek znao: zatvorenici pobjegnu i kad se tamnica dobro zatvara, a kako neće kada su sva vrata otvorena?
Taj susret je odlučio. Zatvorenici nisu pobjegli, iako su to očekivali. Bog je neumoljiv i nepredvidljiv kada se radi o načinima na koje pronalazi ljude za sebe. Uvijek pronalazi način na koji će doći do njih. Valja zbog toga vjerovati Bogu, čak i kada ne znamo kako će se sve završiti. Sve su to načini kojima Bog skreće našu pozornost na sebe.
Odmah nakon toga jedan od moje braće vratio se iz vojske i donio sa sobom novine za sve nas, i ubrzo smo ovladali ovom igrom i danju i noću provodili igrajući je. Često su poslovi ostajali neurađeni, ili smo ih obavljali brzo i površno jer je svu našu pozornost obuhvatio šah. Bili smo tako njime zabavljeni i kada je jednom trebalo nešto uraditi. Otac je rekao jednom, pa drugi put, a ja sam mislio da imam još vremena. Tada sam se uplašeno pogledao, a on će sasvim smireno: „Samo sam ti htio ponoviti da doneseš vode.“
Da, ponekad nas naši privatni poslovi mogu tako snažno obuzeti i zaokupiti da Boga uopće ne vidimo, ne čujemo, ne uočavamo. A on želi da na njega obratimo pozornost i da se susretne s nama. Jedna pjesma S. Vidaković kaže:
Zastani za časak samo,
Zastani, odahni.
Umorna, dušo,
Natovarena bremenom života.
Zastani za časak samo,
Zastani, odahni.
Vremena nemaš? Nekud žuriš?
Za vremenom žuriš?
Kuda? Da li to znaš?
Ah, to nemilosrdno vrijeme,
kako juri i leti!
Zastani za časak samo,
Zastani, odahni.
Zastani za časak samo!
Zastani, odahni!
Bog je htio da tamničar za časak zastane. To želi i s nama, jer ima nešto važno da nam kaže.
3. Što se događa kada se susretnu Bog i ljudi?
Bog je želio susresti se s ovim tamničarom i uspio je. A što se događa kada se susretnu Bog i ljudi? Kaže biblijski izvještaj:
„Tada se trgnu iz sna čuvar tamnice, pa kad vidje otvorena vrata tamnice, izvadi mač i htjede se ubiti, držeći da su zatvorenici pobjegli. Nato Pavao zavika jakim glasom: ‘Ne čini sebi nikakva zla, jer smo svi ovdje!’ Tada čuvar tamnice zatraži svjetlo te skoči unutra te se dršćući baci pred Pavla i Silu, zatim ih izvede i reče: ‘Gospodo, što mi treba činiti da se spasim?’“
Sreli su se Bog i čovjek na neobičnom mjestu i na neobičan način, jer je Bog uvijek originalan. U tom susretu zbile su se velike stvari.
a. Tamničar je vidio da iz njemu nepoznatih razloga zatvorenici nisu pobjegli, a to je značilo da se netko njima nepoznat brine za njegov život. Stalo mu je do tamničara i zato se pobrinuo da sve bude na mjestu. Samoubojstvo je bilo suvišno. I tu je jedna od velikih istina vječnoga Boga. Stalo mu je do našega života. Isus kaže da je njegova volja da nijedan ne propadne. Zato Bog spašava i daje život.
„Kršćansku vjeru su nazivali radosnom vjerom… a kršćanstvo je preobražavalo ljude u prvu svoju bogatstvu…“ (Fil 4,19). Sveto pismo kaže da je u Bogu „izvor života…“ (Ps 38,10).
b. U ovom susretu tamničar je saznao da su ova dvojica za koje je dobio posebne upute predstavnici toga njemu nepoznatoga koji se brine za njegov život. Za Isusove učenike, za Božje kćeri i sinove nema većega priznanja od onoga kada ljudi u njima prepoznaju Božjega čovjeka. Na to ih je Isus Krist pozvao svojim riječima: „Vi ste svjetlo svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori… Tako neka zasvijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašega Oca nebeskoga.“ (Mt 5,14–16).
c. Tamničar je shvatio da ovo nije djelo ljudi, nego djelo Svemogućega Boga, a da je onaj kojega je Bog poslao bio jedino sredstvo da mu se Bog objavi. Bog je svemoćan, Bog je velik, i grijeh je bojati se. Svaki put kad se Bog objavi, donosi ovu poruku: „Kako je strašno ovo mjesto… Zaista, Jahve se nalazi na ovom mjestu, a ja nisam znao…“ (Post 28,17–18).
Izaija kaže: „Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad vojskama.“ (Iz 6,5). No, to je samo trenutak. Trenutak spoznaje i trenutak svijesti o izgubljenosti.
d. Tamničar saznaje da je blagoslovljen susresti se s Bogom jer taj susret donosi temeljitu promjenu. Saznaje da je izgubljen, da je na njemu prokletstvo, i zato traži što treba učiniti, a Pavao mu odgovara: „Vjeruj u Gospodina Isusa, pa ćeš se spasiti ti i sav dom tvoj.“ Drugim riječima, Bog ti oprašta, a ti vjeruj da ti je oprošteno. Predaj se Bogu potpuno, bez sumnje i bez ustezanja. I tamničar je to učinio. Podsjeća nas njegov doživljaj na čovjeka iz 32. psalma:
„Prešutjeh – i usahnuše mi kosti, stenjući povazdan. Danju i noću ruka me tvoja teško pritiskala; snaga mi se trošila kao za ljetnih žega. Tad grijeh svoj tebi priznah i krivnju svoju više ne skrivah. Rekoh: ‘Priznat ću Jahvi prijestup svoj’, i ti si mi krivnju grijeha oprostio…“ (Ps 32,3–5).
Da, blagoslovljeno je priznati svoje grijehe Bogu. Tamničar je u susretu s Bogom dobio još nešto.
e. Jedna od promjena u njegovu životu bila je radost. Biblijski izvještaj govori:
„Još u isti čas noći on ih odvede i opra krv od rana. Odmah zatim bi kršten on i svi njegovi. Poslije ih odvede gore u svoj stan, dade im jesti, vrlo se veseleći sa svim domom što je našao vjeru u Boga.“
Drago nam je kada nam prijatelj, član obitelji ili bračni drug oprosti. Još nam je draže kada nas sud oslobodi optužbe. A najveća je radost kada nam Bog kaže da nam je sve oprošteno. Oproštenje je najveći dar koji nam Bog može dati jer nas se tiče najizravnije. I tu, u pokajanju i oproštenju, istinski susrećemo Boga. Tko se još nije kajao pred Bogom, nije ga susreo, a tko je osjećao tegobe grijeha i kajao se, sigurno je susreo Boga.
A koliki mora biti grijeh da bismo se kajali? Koliko se trebamo moliti i tražiti da bismo dobili oproštenje? Svaki grijeh, svako stanje koje nas čini nesretnima, koje nas muči, dovoljno je da nas potakne na pokajanje, i na svako iskreno traženje Bog je odgovarao brzo, veoma brzo.
Tražite Boga? Kažete da ga nikako ne možete pronaći? Čini vam se da je beskrajno daleko? Ne! Nije daleko! Tu je, pokraj vas, i želi vas navesti, potaknuti da ga potražite. Potražite ga sada, u ovom trenutku.
Autor: Stjepan Orčić
Propovijed je objavljena u knjizi “Kad se sretnu Bog i ljudi”, Dobra vest, Novi Sad 1984.
Ostale propovijedi ovoga autora:
Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu
Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom
Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu (Stjepan Orčić)
Kad Bog napiše presudu: Baltazarov susret s Bogom (Stjepan Orčić)