Kad Bog napiše presudu: Baltazarov susret s Bogom (Stjepan Orčić)

U propovijedi „Još jedan zakašnjeli susret“, prof. Stjepan Orčić razmatra dramatičan susret babilonskoga kralja Baltazara s Bogom, opisan u petom poglavlju Knjige Danielove. Polazeći od tajanstvenog natpisa na zidu kraljevske palače, Orčić upozorava na opasnost ljudske oholosti, duhovne ravnodušnosti i zanemarivanja Božjih upozorenja. Baltazarova sudbina snažan je podsjetnik da Bog poznaje čovjekova djela i da nitko ne može izbjeći njegov sud. Središnja poruka propovijedi ujedno je i poziv na pravodoban susret s Bogom, poniznost i obraćenje, dok još traje vrijeme milosti.

Iznenada se pojaviše prsti čovječje ruke koji stadoše pisati, nasuprot velikog svijećnjaka, po okrečenom zidu kraljevskog dvora, i kralj vidje dlan ruke koja pisaše. Kralj problijedje, misli ga uznemiriše, zglobovi njegovih kukova popustiše, i koljena mu stadoše udarati jedno o drugo. Glasno dozva čarobnike, zvjezdare i gataoce. I reče kralj mudracima babilonskim: „Tko pročita ovo pismo i otkrije mi njegov smisao, bit će obučen u grimiz, oko vrata nosit će zlatan lanac, i bit će treći u kraljevstvu.“ Pristupe svi mudraci kraljevi, ali ne mogoše pročitati pismo niti mu otkriti značenje. Kralj se Baltazar zbog toga silno uplaši, problijedje, a njegovi velikaši ostadoše zbunjeni.

Dovedoše Daniela pred kralja, a kralj ga upita: „Jesi li ti Daniel, jedan od izgnanika judejskih koje dovede iz Judeje kralj moj otac? Čujem da duh Božji prebiva na tebi i da je u tebi svjetlo razuma i mudrost izvanredna. Dovedoše mi mudrace i čarobnike da pročitaju ovo pismo i da mi reknu njegovo značenje, ali oni nisu kadri otkriti mi njegov smisao. A čujem da si ti kadar dati tumačenja i da razrješuješ teškoće. Ako si dakle kadar pročitati ovo pismo i reći mi njegovo značenje, bit ćeš odjeven u grimiz, i nosit ćeš zlatan lanac oko vrata, i bit ćeš treći u kraljevstvu.“

„A evo što je napisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te riječi znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Parsin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.“

Daniel 5,5–9; 13–16; 25–28

Kad Bog napiše presudu: Baltazarov zakašnjeli susret s Bogom

Apostol Pavao u svojem govoru na atenskom Areopagu između ostaloga kaže:

„Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu… ljudima je odredio ustaljena godišnja doba i granice njihovih prebivališta, da traže Boga, ne bi li ga možda napipali i našli, jer doista nije daleko ni od jednoga od nas. Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo…“ (Dj 17,24.27–28)

Ovo je samo jedna od tvrdnji ove vrste u Svetom pismu, a ima ih mnogo. I svi oni koji poznaju Boga kažu: Boga je moguće upoznati. On nije daleko. Bog poručuje: „Ja ljubim one koji mene ljube, i nalaze me oni koji me traže.“ (Izr 8,17)

Poznata je i draga biblijska poruka koja kaže: „Težimo da upoznamo Jahvu: k’o zora pouzdan mu dolazak. On će nam doći poput dažda jesenskog, poput proljetne kiše što natapa zemlju.“ (Hoš 6,3)

Da, blagoslovljeno je upoznati Boga. Blagoslovljeno je susresti se s njim. I zato dalje istražujemo: ŠTO SE DOGAĐA KADA SE SUSRETNU BOG I LJUDI?

1. Veličanstvena gozba

Danas je pred nama pomalo neobičan susret. Susret jednoga od babilonskih kraljeva s Bogom. Neobična osoba, neobično mjesto, a neobičan je i sam susret. Baltazarovi prethodnici, Nabukodonozor, Evil-Merodak, Neriglisar i Nabonid, stvorili su moćnu državu i obogatili je blagom osvojenih zemalja, a Baltazar nije imao što drugo raditi nego uživati u plodovima borbe svojih prethodnika.

Na početku petoga poglavlja piše: „Kralj Baltazar priredi veliku gozbu tisući svojih velikaša; s njima je pio vino…“

Grčki povjesničari Ksenofont i Herodot te rimski povjesničar Josip Flavije spominju ovu gozbu, a arheolozi su otkopali jednu dvoranu površine 25 × 80 metara. Možda je to bila upravo ona u kojoj se održavao ovaj veličanstveni banket. Vjerojatno je banketa bilo i prije, ali se ovaj razlikovao od ostalih: priredio ga je vladar koji zna samo za uživanje. Ne muče ga nikakve brige niti zna pravo stanje na svojim granicama. Sve što ga zanima jesu gozbe i uživanja.

U Svetom pismu dalje piše:

„Opijen vinom, Baltazar naredi da se donese zlatno i srebrno posuđe koje njegov otac Nabukodonozor bijaše oteo iz jeruzalemskog svetišta, pa da iz njega pije kralj, njegovi velikaši, njegove žene i suložnice. Donesoše, dakle, zlatno i srebrno posuđe oteto iz Božjega doma u Jeruzalemu, i stadoše piti iz njega kralj i njegovi velikaši, njegove žene i suložnice. Pili su vino i slavili svoje bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, drva i kamena.“

Već je pedesetak godina posuđe iz Božjega doma u Jeruzalemu bilo pohranjeno u babilonskim riznicama, ali se nijedan kralj nije usudio dirati ga. Svi su to bili moćni kraljevi i pobjednici, a pobjeda nad narodom smatrala se i pobjedom nad bogovima pobijeđenih. Ali ovdje se radilo o Bogu kojega nisu poznavali, premda su ipak znali da je strašan Bog.

Tek je ovaj kralj, kralj Baltazar, odlučio upotrijebiti i to posuđe. U svojoj bahatosti vjerojatno je htio svojim podanicima pokazati kako se ne boji nikoga, čak ni židovskoga Boga.

Ljudi, mali i veliki, značajni i beznačajni, ponekad kao da svojom bahatošću žele izazvati Boga i ljude pa se ponašaju bezobzirno. Možda bi upotreba posuđa iz Božjega doma u Jeruzalemu bila manje opasna da se Baltazar sa svojim gostima ponašao pristojnije. Sveto pismo kaže da je hvalio svoje bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, drva i kamena.

Bog nije dopustio Židovima da klešu kipove i slikaju njegov lik, niti da obožavaju bilo što drugo, nego samo ono što je Bog odredio da pripada isključivo njemu. S time se nije smjelo postupati površno. Sve što pripada Bogu odvojeno je od ostaloga i posvećeno za službu Bogu. Kada su Židovi htjeli postupiti drukčije, Bog ih je kažnjavao.

Ovdje jedan neznabožački kralj dopušta sebi slobodu da se služi posuđem iz Božjega doma i da hvali svoje bogove. Bio je to doista smion i drzak korak. Očito je Baltazar izgubio svaki osjećaj strahopoštovanja prema Bogu, a ono što je slijedilo bilo je samo prirodan tijek događaja.

2. Kada se susretnu Bog i ljudi

Kada je gozba bila na vrhuncu, dogodilo se nešto neobično. Susreli su se Bog i ovaj bahati kralj Baltazar. Sveto pismo kaže:

„Iznenada se pojaviše prsti čovječje ruke koji stadoše pisati, nasuprot velikog svijećnjaka, po okrečenom zidu kraljevskog dvora, i kralj vidje dlan ruke koja pisaše…“

Kada je veselje bilo na vrhuncu, dogodilo se upravo to. Iz teksta saznajemo da nitko od učenih ljudi na dvoru nije znao pročitati taj tekst. Ili je bio napisan pismom nepoznatim Babiloncima, ili je bilo posebno hebrejsko pismo (athbaš). Ovo nije bila vizija pa su događaj mogli svi pratiti. Tako je problem postao još veći. Svima je bilo jasno da se radi o poruci, a nitko je nije znao ni pročitati ni protumačiti.

Tek je kraljeva majka skrenula pozornost na to da je na dvoru jedan Židov, Daniel, koji je već ranije nekoliko puta objavio Nabukodonozoru Božju volju. Baltazar mu obećava blago i položaj, a on to odbija. Što Baltazar može dati? Nije imao nikakvu posebnu vrijednost.

Daniel čita i tumači tekst:

„A evo što je napisano: Mene, Mene, Tekel, Parsin. A te riječi znače: Mene: izmjerio je Bog tvoje kraljevstvo i učinio mu kraj; Tekel: bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan; Persin: razdijeljeno je tvoje kraljevstvo i predano Medijcima i Perzijancima.“

Poruka je kratka i jasna. Ako su ljudi slabo mogli iznenaditi kralja Baltazara jer je bio najmoćniji vladar, Bog je iznad njega i sve ima u svojoj ruci. To Baltazar nije znao ili nije htio znati.

Baltazar je naredio da Danielu daju nagradu koju je odredio, ali sve to više nije vrijedilo. Na kraju ovoga događaja piše: „Iste noći kaldejski kralj bi ubijen. A Darije Medijac preuze kraljevstvo…“

Jedna legenda kaže da su Perzijanci one noći, dok je u Babilonu trajala gozba, skrenuli tok rijeke Eufrata i ušli njezinim koritom u grad.

Ranije smo već nekoliko puta rekli da Boga susrećemo izravno u Isusu Kristu, u ljudima i događajima. Ovo je susret u događaju, ali je veoma upečatljiv i jasan. Susreli su se Bog i kralj Baltazar i, kao pri svakom susretu, Bog je nešto rekao ljudima. Govorio je i ovdje.

a. Rekao je Baltazaru da je vodio računa o svakom njegovu koraku, o svemu što radi. Jedna pjesma kaže:

Da l’ uzimamo ili dajemo,

da l’ mirujemo ili žudimo, mi sijemo.

Da l’ plačemo ili se smijemo,

dobro ili zlo činimo, mi sijemo.

Da l’ čitamo ili pišemo,

il’ drukčije vrijeme provodimo, mi sijemo.

Da l’ stojimo ili hodamo,

kako mislimo, kako djelujemo, mi sijemo.

Baltazar je sijao, a sada je došla žetva. Prva poruka Baltazaru kaže: MENE, MENE – „Mjeren, izmjeren“. Čitateljima Knjige Otkrivenja pred oči dolazi da Isus u svakom svojem pismu kaže: „Poznam tvoja djela…“ Bog zna sve i o svemu vodi računa. Vodio je računa i o Baltazaru, i znao je sve o njemu, a sada je došao da mu to kaže.

b. Što dalje kaže poruka? TEKEL – PRELAGAN. Bog je pažljivo pretraživao Baltazarov život i u njemu pronašao neku vrijednost, ali je sve bilo uzalud. Nije bilo ničega dobroga. Isus poručuje Crkvi u Sardu: „Nisam, zapravo, pronašao savršenim tvoja djela pred licem moga Boga…“ (Otk 3,2)

Sve nas ovo podsjeća na neplodnu smokvu na kojoj je vinogradar tri godine uzastopce tražio plod, a nije ga našao.

c. Kada su stvari ovako pošle, pošto je Baltazar bio prelagan, Bog ne vidi razloga zašto bi dalje još trebao živjeti. Zbog toga treća poruka PARSIN kaže: „Razdijeljeno je kraljevstvo!“

Na tom položaju za sve vrijeme nije učinio ništa vrijedno pred Bogom.

3. Ruka još uvijek piše

Susreli su se Bog i Baltazar, a ovo je bio zakašnjeli susret. Baltazar je imao prilike susresti se s Bogom i ranije. U svijesti mu je još mogla biti nesreća njegova oca Nabukodonozora, kojega je Bog na neko vrijeme protjerao među ljude. Također, na dvoru je još uvijek bio Daniel, živi svjedok vječnoga Boga. Baltazar je mogao pronaći Boga i mogao se susresti s njim na vrijeme.

Ova ruka na zidu još uvijek piše. Događaj nije samo povijesni, nego je živ, i njegova poruka dopire sve do našega vremena.

a. Osnovni Baltazarov grijeh bila je ponositost. Daniel mu kaže:

„… ti, Baltazare… nisi ponizio srce svoje iako si znao sve ovo: ti si se podigao protiv Gospoda Nebeskoga, dao si da ti donesu posuđe iz njegova Doma, i pili ste vino iz njega, ti, tvoji velikaši, tvoje žene i tvoje suložnice, hvaleći bogove od zlata i srebra, mjedi i željeza, od drveta i kamena, a nisi dao slavu Bogu koji u ruci svojoj drži dah tvoj i sve tvoje putove. Zato on posla ovu ruku koja napisa ovo pismo.“

Ponos je jedan od najopasnijih grijeha. Anđeo Svjetlonoša, jedan od najvećih anđela, postao je ponosit i to je bio njegov kraj, njegov pad. On od tada nagovara ljude da budu ponositi. Sveto pismo kaže: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost!“ (Jak 4,6). Ponos je uvijek znak da je netko blizu propasti. Zato stoji: „Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast!“ (Izr 16,18).

Baltazarova oholost odrazila se u preziru prema živome Bogu. Samo ga ponositi ljudi preziru i samo oni ustaju protiv njega, a to je grijeh.

b. Oholost ili ponositost ove vrste nije prisutna kod svih. Ali ona je najčešći grijeh. Kada se ljudi hvale svojim dobrim djelima, kada žele da drugima dokažu koliko su dobri i kako im ne treba nikakva pomoć ni promjena, na taj način iskazuju svoju ponositost, svoju oholost.

Sveto pismo zahtijeva: „… da zanijeme svaka usta i da cijeli svijet bude podvrgnut kazni Božjoj.“ (Rim 3,19). Oholost je čest grijeh i među kršćanima. Đavao ju je učinio toliko „finom“ i naizgled bezazlenom, a ona je svejedno oholost. Oholost je kada netko vidi samo tuđe krivice, kada zbog toga osuđuje i prezire. Oholost je kada netko smatra da su svi u crkvi pokvareni, licemjeri.

Može netko biti opterećen grijesima. Može netko biti slab, a Isus poručuje: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih malenih, jer anđeli njihovi, kažem vam, na nebesima stalno gledaju lice Oca mojega nebeskoga.“ (Mt 18,10)

Mnogo sam se bavio ovim pitanjem i uočio: kad god je netko dopustio da ga đavao zavede u oholost, makar i u onu najbezazleniju, ubrzo je nakon toga pao, jer: „Oholost dolazi pred pogibao, i ponosit duh pred propast.“ (Izr 16,18)

Baltazarov susret s Bogom zakasnio je. Zbog čega bi naš morao zakasniti, kada je Bog ovdje i želi se susresti s nama? Zbog čega bi nas ponositost morala uništiti, kada nam Bog pokazuje put poniznosti i pokajanja? Zbog toga je Baltazarov događaj poziv Bogu, poziv na pokajanje i obraćenje.