Ako Bog poznaje naše potrebe prije nego što ih izgovorimo, zašto trebamo moliti? To je pitanje koje se nameće mnogim kršćanima, osobito kada njihove molitve ostaju, barem naizgled, neuslišane. Sveti Augustin u svojem poznatom pismu rimskoj plemkinji Probi, koja ga je zamolila za pouku o molitvi, objašnjava da svrha molitve nije obavijestiti Boga o onome što mu je već poznato. Molitva je mnogo više od iznošenja naših želja: ona oblikuje naše srce i priprema nas za primanje Božjih darova.
Biblijsko čitanje: Matej 6,5–13
„Zna Otac vaš što vam treba i prije negoli ga zaištete.” (Matej 6,8)
Molitva koja mijenja naše srce
Često pristupamo molitvi kao razgovoru u kojemu Bogu iznosimo popis svojih potreba. Molimo za zdravlje, sigurnost, uspjeh, rješenje problema ili oslobođenje od nevolja. Sve su to opravdane molitve, jer nas sam Gospodin poziva da mu povjerimo svoje brige.
No postavlja se pitanje: ako Bog već zna što nam je potrebno, kakva je onda svrha naših riječi?
Augustin nas podsjeća da Bog ne treba naše molitve kako bi saznao nešto što ne zna. On poznaje naše srce, naše misli, strahove i želje mnogo bolje nego što ih poznajemo mi sami.
Molitva je potrebna nama.
Kada molimo, učimo prepoznavati vlastitu ovisnost o Bogu. Priznajemo da nismo gospodari svojega života i da ne možemo vlastitom snagom osigurati sve što nam je potrebno.
Augustin posebno naglašava da se kroz ustrajnu molitvu proširuje naša sposobnost primanja onoga što nam Bog želi darovati.
Naše srce često je ispunjeno prolaznim željama. Želimo mnogo toga što nam se u određenom trenutku čini važnim, ali ne znamo uvijek što je za nas doista dobro.
Zato molitva nije samo prilika da Bogu kažemo što želimo, nego i vrijeme u kojemu dopuštamo da njegova volja oblikuje naše želje.
Kada Isus poučava učenike moliti Očenaš, najprije ih usmjerava prema Božjem imenu, kraljevstvu i volji. Tek zatim dolaze molbe za svakodnevni kruh, oproštenje grijeha i izbavljenje od zla.
Taj redoslijed nije slučajan. On nas uči da naše potrebe trebamo promatrati u svjetlu Božjega kraljevstva.
To ne znači da trebamo prestati moliti za ono što nas zabrinjava. Naprotiv, Bog želi da mu pristupamo s pouzdanjem djece koja znaju da ih njihov Otac ljubi.
Ali molitva nas istodobno uči poniznosti. Ponekad ćemo primiti upravo ono što smo tražili. Ponekad će odgovor doći drukčije nego što smo očekivali. A ponekad ćemo morati strpljivo čekati.
U svim tim okolnostima molitva nas vraća najvažnijoj istini: Bog je naš Otac i možemo mu vjerovati.
Najveći dar molitve nije uvijek promjena okolnosti, nego produbljivanje našega zajedništva s Bogom.
Misao za danas
Ne molimo zato što Bog ne zna što nam treba, nego zato što trebamo živjeti u zajedništvu s njime.
Zapitajmo se: Molim li samo onda kada nešto trebam ili je molitva postala svakodnevni izraz mojega pouzdanja u Boga?
Molitva
Nebeski Oče, Ti poznaješ moje potrebe prije nego što ih izgovorim i vidiš ono što je skriveno u mojem srcu.
Oprosti mi kada molitvu svodim samo na traženje vlastitih želja, a zaboravljam tražiti Tebe.
Nauči me moliti s vjerom, poniznošću i ustrajnošću. Očisti moje želje od sebičnosti i oblikuj moje srce prema svojoj svetoj volji.
Daj mi strpljenja kada moram čekati, zahvalnosti kada primim Tvoje darove i pouzdanja kada ne razumijem Tvoje putove.
Neka mi molitva bude svakodnevni susret s Tobom, izvor snage, mira i nade.
Po Isusu Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Izvor i nadahnuće: Sveti Augustin, Epistula 130 ad Probam (Pismo 130 Probi), osobito poglavlja 8–10, o potrebi, svrsi i ustrajnosti u molitvi. Augustin objašnjava da molitva ne služi tome da Bog sazna naše potrebe, nego da se naše želje oblikuju i srce pripremi za njegove darove.