Što znači ljubiti Boga svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe? U ovoj propovijedi na Matejevo evanđelje 22,34–46 Martin Luther pokazuje da se Božje zapovijedi ne ispunjavaju samo vanjskim djelima, nego ljubavlju koja dolazi iz obnovljenoga srca. Zakon razotkriva našu nemoć i potrebu za Spasiteljem, dok nam Krist daruje oproštenje i po Duhu Svetomu osposobljava nas za život u ljubavi.
Biblijski tekst: Mt 22,34–46
Napomena o izvoru: Propovijed je preuzeta iz petoga sveska zbirke The Sermons of Martin Luther, str. 170–183, u izdanju Baker Book House, 1983. Engleski prijevod izvorno je objavljen 1905. godine u zbirci The Precious and Sacred Writings of Martin Luther, sv. 14. Elektronički tekst pripremio je i uredio Richard Bucher. Prijevod zadržava Lutherov povijesni način izražavanja i polemički ton.
1. Ovo se evanđelje sastoji od dvaju pitanja. U prvome zakonoznanac, u ime ostalih farizeja, pita Krista: Koja je najveća zapovijed u Zakonu? U drugome Gospodin pita farizeje i zakonoznanca: Čiji je sin Krist?¹ Ta se dva pitanja tiču svakoga kršćanina. Tko želi biti kršćanin, mora ih dobro razumjeti: prvo, što je Zakon i čemu služi; drugo, tko je Krist i što od njega možemo očekivati.
2. Krist ovdje farizejima objašnjava Zakon, govoreći im što je sažetak cijeloga Zakona. Svojim ih odgovorom i pitanjem potpuno ušutkuje te pokazuje da zapravo ništa ne razumiju ni o Zakonu ni o Kristu. Iz toga slijedi da je nevjera, premda pred svijetom može izgledati kao mudrost i svetost, pred Bogom ipak ludost i nepravednost, osobito ondje gdje nedostaje razumijevanje tih dvaju pitanja.
Jer onaj tko ne zna kako stoji pred Zakonom i što može očekivati od Krista zasigurno nema Božje mudrosti, koliko god se prikazivao mudrim i razboritim. Razmotrimo stoga prvo pitanje: što je Zakon, što zapovijeda i kako ga treba duhovno razumjeti.
3. Kada je zakonoznanac upitao Krista koja je najveća zapovijed u Zakonu, Gospodin mu je rekao:
„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.“
4. Kao da Gospodin želi reći: Tko ima ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, ima sve i zato ispunjava Zakon. Jer cijeli Zakon i svi Proroci upućuju na te dvije stvari: kako ljubiti Boga i kako ljubiti bližnjega.
5. Netko bi sada mogao upitati: Kako se tvrdnja da je sve obuhvaćeno tim dvjema zapovijedima može uskladiti s činjenicom da su Židovima bili propisani obrezanje i mnoge druge zapovijedi?
Da bismo odgovorili, pogledajmo najprije kako Krist objašnjava Zakon: treba ga izvršavati srcem. Drugim riječima, Zakon treba duhovno razumjeti. Onaj tko ga ne prihvati srcem i Duhom zasigurno ga neće ispuniti. Zato Gospodin ovdje zakonoznancu iznosi temelj i pravu bit Zakona te kaže da su najveće zapovijedi ljubiti Boga srcem i bližnjega kao samoga sebe.
Iz toga slijedi da čovjek, čak i kada se obrezuje, posti ili moli, ako to ne čini od srca, pred Bogom ne postiže ništa, premda izvana izvršava određena djela.² Bog, naime, gleda na srce, a ne na naša vanjska djela (1 Sam 16,7). Kakvo god djelo čovjek činio, ono mu neće koristiti ako u njemu nema njegova srca.
6. Iz toga proizlazi drugo pitanje: Ako djela čovjeku ne koriste, zašto je onda Bog Židovima dao toliko zapovijedi?
Odgovaram: Te su zapovijedi dane kako bismo spoznali ljubimo li doista Boga svim srcem, svom dušom i svom snagom, a uz to i bližnjega kao samoga sebe. Sveti Pavao kaže u Rim 7,7 i 3,20 da Zakon donosi spoznaju grijeha i razotkriva ga. Što bih znao o grijehu kada ne bi bilo Zakona da mi ga pokaže?
Evo, dakle, Zakona koji govori: Ljubi Boga svojim srcem i bližnjega kao samoga sebe. To ispunjavamo ako činimo sve što Zakon zahtijeva, ali mi to ne činimo. Zato nam Zakon pokazuje gdje smo manjkavi i da, premda bismo trebali doista djelovati, zapravo ne činimo ono što se od nas traži.
7. Obrezanje koje su Židovi morali prakticirati bilo je, gledano ljudskim razumom, besmislen obred, zapovijed koja se protivi razumu; takvom bi se činila čak i kada bi je Bog danas propisao. Kakvu je korist Bog imao od toga što je svoj narod opteretio tom bolnom zapovijedi? Kakvo je dobro iz toga proizlazilo za njega ili za bližnjega? Ni samomu obrezanom Židovu to nije donosilo korist.
Zašto je onda Bog dao tu zapovijed? Zato da bi im ona pokazala ljube li ga doista svim srcem, svom dušom i svim umom te čine li to dragovoljno.
Pobožno bi srce reklo: Doista ne znam zašto mi je Bog zapovjedio obrezanje, budući da ono ne koristi nikomu: ni Bogu, ni meni, ni mojemu bližnjemu. Ali budući da je Bogu ugodno, ipak ću to učiniti, makar se smatralo nevažnim i prezrenim činom.
Obrezanje je, dakle, bilo način na koji se provodila zapovijed: Ljubi Boga svim srcem svojim.
8. Takvom se ljudskom razumu činila i zapovijed koju je Bog dao Abrahamu: da prinese svojega sina (Post 22,2). Kada bi razum o tome sudio, i on i cijelo čovječanstvo mogli bi zaključiti samo ovo: To je nemilosrdna i neprijateljska zapovijed. Kako može dolaziti od Boga, kada je sam Bog rekao Abrahamu da će preko toga sina umnožiti njegovo potomstvo, tako da će ga biti kao zvijezda na nebu i pijeska uz more?
Zato se ta zapovijed činila nerazumnom, teškom, okrutnom i nepodnošljivom. Ali što Abraham čini? Zatvara se pred sudom svojih osjetila, podvrgava svoj razum i sluša Božji glas. Polazi i postupa kako mu je Bog zapovjedio.
Time je pokazao da je poslušan od srca. Inače, čak i da je svojega sina usmrtio stotinu puta, Bogu to samo po sebi ne bi bilo važno. Bogu je bilo ugodno što je djelo proizlazilo iz njegova srca i bilo učinjeno iz istinske ljubavi prema njemu.
To je srce moralo misliti ovako: Čak i ako moj sin umre, Bog je svemoguć i vjeran. Održat će svoju riječ i pronaći putove i sredstva kojih se ja ne mogu dosjetiti. Samo poslušaj; nema razloga za strah.
Da nije imao takvu smjelost i vjeru, kako bi njegovo očinsko srce moglo pristati na smrt svojega jedinog i ljubljenog sina?
9. Židovi su poslije htjeli slijediti taj primjer pa su, poput Abrahama, prinosili svoju djecu Bogu, nadajući se da time čine službu koja mu je ugodna. Ali bili su daleko od toga.
Ti su jadni ljudi zaključivali: Abrahamova je služba bila ugodna Bogu, pa će biti i naša. Tako su ubijali jedno dijete za drugim. O, koliko je zdrave, plemenite i lijepe djece propalo!
Proroci su se protivili takvoj službi. Propovijedali su, opominjali i pisali protiv nje, govoreći narodu da je riječ o obmani, ali sve je bilo uzalud. Mnogi su proroci zbog toga izgubili život, kako pokazuje povijest zapisana u Knjigama o kraljevima.
10. Zašto ta služba Židova nije bila ugodna Bogu? Zato što nije proizlazila iz njihova srca niti je bila učinjena iz ljubavi prema Bogu. Gledali su samo na vanjski čin i izvršavali ga bez Božje zapovijedi i riječi.
A Bog govori: Draga moja gospodo, meni nije bilo do samoga čina kojim je Abraham prinio svojega sina, nego do toga što je tim činom pokazao da me ljubi svim srcem.
Najprije u srcu mora biti ljubav. Tek potom slijedi služba koja će biti ugodna Bogu. Sva djela Zakona imaju tu svrhu: pokazati ljubav prema Bogu koja je u srcu. Upravo tu ljubav Zakon zahtijeva i traži iznad svega.
11. Trebamo također primijetiti da djela Zakona nisu zapovjeđena samo zato da bismo ih jednostavno izvršavali. Ne, nipošto! Čak i da je Bog dao još više zapovijedi, ne bi htio da ih držimo na štetu ljubavi i tako je uništavamo. Ako se te zapovijedi protive ljubavi prema bližnjemu, on želi da odustanemo od njihova izvršavanja.
Uzmimo primjer koji sam vam nedavno naveo. Mojsije je izveo Izraelce iz Egipta i vodio ih četrdeset godina kroz pustinju, a za to vrijeme nisu se obrezivali, premda im je to bilo zapovjeđeno. Gdje je tada bila njihova poslušnost toj zapovijedi? Zar se Bog nije srdio na njih zato što je nisu izvršavali?
Nije, jer je tada bila na snazi viša zapovijed: trebali su poslušati Boga koji im je zapovjedio da žurno iziđu iz Egipta i krenu prema obećanoj zemlji. Svojim su putovanjem svakodnevno bili poslušni Bogu i on je to prihvaćao kao poslušnost. Inače bi se srdio na njih što nisu držali njegove zapovijedi.
Potreba i ljubav bile su ovdje prisutne te su odložile izvršavanje drugih zapovijedi. Bilo bi nepodnošljivo istodobno podnositi bol obrezanja i teret putovanja. Zato je ljubav zauzela mjesto zapovijedi o obrezanju. Tako sve zapovijedi treba držati u ljubavi, ili ih uopće ne treba izvršavati.
12. Slično je Krist opravdao svoje učenike, kako je zapisano u Mt 12,3–4. Židovi su ih optužili da krše Zakon jer subotom čine ono što nije dopušteno: trgaju klasje i jedu.
Gospodin im je tada dao do znanja da učenici ne čine ništa loše. Kao da je rekao: Ovdje subotnja zabrana mora ustuknuti. Tijelu je potrebna hrana, nužda to zahtijeva. Moramo jesti, pa makar bila i subota.
Zato je pred Židove stavio Davidov primjer i rekao:
„Zar niste čitali što učini David kad ogladnje on i njegovi pratioci? Kako uđe u Dom Božji te pojedoše prinesene kruhove, koje nije bilo slobodno jesti ni njemu ni njegovim pratiocima, nego samo svećenicima?“
Usporedi 1 Sam 21,3 i dalje.
David je jeo taj kruh, premda nije bio svećenik, jer ga je na to prisilila glad. Ni svećenik Ahimelek nije prekršio Zakon kada mu je dao kruh, jer je ljubav bila prisutna i potaknula ga da to učini. Tako je i sav Zakon morao poslužiti Davidu u njegovoj nevolji.
13. Prema tome, kada bi izvršavanje Zakona čovjeka tjeralo da postupi protiv ljubavi, njegova obvezujuća snaga u tom slučaju prestaje. Ali ondje gdje nema takve zapreke, držanje Zakona dokaz je ljubavi skrivene u srcu.
Zakon vam je, dakle, potreban kako bi se ljubav očitovala. No ako ga nije moguće izvršiti bez nanošenja štete bližnjemu, Bog želi da njegovo izvršavanje odložimo i ne primijenimo ga.
14. Tako trebate uređivati svoj život i ponašanje. U naše vrijeme postoje mnogi običaji, pravila i obredi kojima, kako pogrešno mislimo, zaslužujemo nebo. A ipak postoji samo ovo jedno načelo: ljubav prema bližnjemu, koja obuhvaća sva dobra djela.
Navest ću primjer koji smo nedavno čuli. Svećenik ili redovnik treba izmoliti svoje molitve ili obaviti ono što nalaže pravilo njegova reda, služiti misu ili izvršiti pokoru. Upravo tada dolazi mu siromašan muškarac ili žena kojima su potrebni njegova pomoć i savjet.
Što taj svećenik ili redovnik treba učiniti? Obaviti svoju službu ili pomoći siromahu?
Treba razborito postupiti i pomisliti: Istina, dužan sam izmoliti svoje molitve, služiti misu ili izvršiti pokoru. Ali sada je ovdje siromah kojemu je potrebna moja pomoć i kojemu trebam priskočiti u pomoć. To mi je zapovjedio Bog, dok su ono drugo osmislili i ustanovili ljudi. Ostavit ću ljudske odredbe i služiti bližnjemu prema Božjoj zapovijedi.
15. Ipak, vrlo rijetko pomišljamo da bi tako cijenjena služba kao što je služenje mise ili čitanje molitava trebala ustupiti mjesto nečemu drugome, a da bi prednost trebala dobiti služba koju smatramo tako neznatnom.
Zašto je tako? Zato što su nas ti propovjednici svojih maštarija, koji nam nemaju ponuditi ništa osim ljudskih odredbi, učinili toliko plašljivima i bojažljivima da smo zaključili kako će se i samo nebo srušiti ako u svemu ne postupamo prema njihovu propovijedanju. Da, radije bi pustili da deset siromaha umre od gladi nego propustili izreći jednu misu.
I danas nalazimo mnoge redovnike i svećenike koji bi radije pustili da se siromah smrzne nego prekršili svoje statute i odredbe. Tako su ih žalosno i bijedno obmanuli njihovi bezbožni propovjednici, učitelji i poglavari. Svojim statutima i đavolskim odredbama odvlačili su ih, a i dalje ih odvlače, sve dalje od Božjega zakona prema ljudskim zamislima.
16. To su glavni plodovi nevjere i bezbožnosti koji, kako Pismo kaže, izazivaju Božju srdžbu. Zar se Bog ne bi trebao srditi na mene ako mi zapovijeda da ljubim bližnjega, a ja odlazim slijediti vlastite ili tuđe maštarije?
To je kao kada bi gospodar rekao sluzi: Idi raditi na njivu, a sluga bi umjesto toga otišao prati posuđe. Ne bi li se gospodar s pravom srdio na takvoga slugu?
Tako je i s Bogom. On želi da držimo njegove zapovijedi i da ih cijenimo više od ljudskih zapovijedi. Želi da sve zapovijedi služe ljubavi, tako da sve bude obuhvaćeno ovim dvjema zapovijedima o kojima Gospodin govori u današnjem evanđelju:
„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, a bližnjega svoga kao samoga sebe.“
17. Želiš li učiniti nešto Bogu ugodno, učini to iz istinske ljubavi. To što su se Židovi obrezivali, mnogo postili, mnogo molili i obavljali druge slične službe nije bilo ugodno Bogu ako nije proizlazilo iz srca, kako zahtijeva zapovijed: Ljubi Boga svim srcem svojim.
Tako će biti i s tobom. Čak i da pripadaš kartuzijancima ili nekom još strožem redu, sve bi bilo uzalud ako nemaš ljubavi prema Bogu.
Iz toga trebaš zaključiti: ništa ne vrijede djela koja ne proizlaze iz ljubavi ili su protivna ljubavi. Nijedna zapovijed ne treba biti na snazi osim tako da se u njoj ostvaruje zakon ljubavi.
18. Iz toga se sada vidi koliko je zavodljiv put onih redovnika i svećenika koji žele zaslužiti nebo samo svojim djelima, a i narod obvezuju na dobra djela kako bi njima zaslužio nebo. Takva je služba prokleta i bezbožna.
Zato, kako je već rečeno, izvršavanje Zakona treba služiti iskazivanju naše ljubavi. Bez ljubavi Bog ne mari za djela, koliko god izvrsna bila.
19. Sada možeš vidjeti koliko ljudi razumije što znači Zakon: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i bližnjega kao samoga sebe. Zasigurno je malo onih koji to razumiju, a još manje onih koji to izvršavaju. Kako bi i mogli izvršavati ono što ne razumiju?
Slijepi smo. Naša je narav potpuno slijepa, a takav je i ljudski razum. Ništa ne razumije tako slabo kao ono što zahtijeva Božji zakon.
20. Krist ovdje farizejima i pismoznancima iskazuje dvostruku dobrotu. Prvo, rastjeruje njihovu sljepoću i poučava ih što je Zakon. Drugo, poučava ih koliko im je nemoguće ispuniti Zakon.
Njihovu sljepoću rastjeruje tako što ih poučava da je ljubav bit Zakona. Ljudski razum to danas ne može shvatiti ništa više nego što su to tada mogli Židovi. Da je ljudskom razumu bilo moguće to shvatiti, razumjeli bi to farizeji i pismoznanci, koji su tada pripadali najboljima i najmudrijima u narodu.
Ali oni su mislili da se Zakon sastoji samo u izvršavanju vanjskih djela: u davanju Bogu onoga što se traži, bilo dragovoljno bilo protiv volje. Svoju unutarnju sljepoću, pohlepu i otvrdnulo srce nisu mogli vidjeti. Mislili su da potpuno razumiju Zakon i da su valjani, sveti i pobožni ljudi, a zapravo su sami sebi zaklanjali svjetlo. Jer nitko ne može ispuniti Zakon ako njegova narav nije potpuno obnovljena.
21. Zato smatraj sigurnim da razum nikada ne može sam od sebe razumjeti i ispuniti Zakon, čak i kada poznaje njegovo značenje.
Kada drugomu činiš ono što želiš da on čini tebi? Tko svojega neprijatelja ljubi od srca? Tko rado ide u smrt? Tko dragovoljno podnosi sramotu i poniženje? Pokaži mi čovjeka koji se raduje zlu glasu ili životu u siromaštvu!
Ljudska narav i razum od svega toga bježe. Boje se, užasavaju i dršću pred tim. Kada bi mogli i kada bi to bilo u njihovoj moći, nikada ne bi podnosili takve nevolje.
Sama ljudska narav nikada neće moći izvršiti ono što Bog zahtijeva tom zapovijedi: da svoju volju predamo Božjoj volji, odreknemo se oslanjanja na vlastiti razum, volju, snagu i moć te od srca kažemo: Budi volja tvoja.
Doista, nigdje nećeš pronaći čovjeka koji Boga ljubi svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Može se dogoditi da dvojica prijatelja žive u slozi, ali i ondje se skriva licemjerje koje traje dok te prijatelj ne povrijedi. Tada će se pokazati kako ga ljubiš i jesi li vođen tijelom ili Duhom.
Ta zapovijed zahtijeva da svim srcem budem dobrohotan prema onomu tko me povrijedio. Ali kada to činim?
22. Krist nam, dakle, želi pokazati da Zakon ispravno propovijedamo tek kada iz njega naučimo da ga nismo sposobni ispuniti i da pripadamo đavlu.
To spoznajemo iz iskustva, a na to se upućuje i na mnogim mjestima u Pismu, osobito kod svetoga Pavla, koji u Rim 8,7–8 kaže:
„Težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može.“
Iz toga slijedi da oni koji su u tijelu ne mogu ugoditi Bogu.
23. Zato primijeni na sebe ovu zapovijed: Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim. Razmišljaj o njoj, promatraj je i istražuj kakav je to Zakon. Pogledaj koliko si daleko od njegova ispunjenja i kako još nisi ni započeo od srca podnositi i činiti ono što Bog od tebe zahtijeva.
Čisto je licemjerje kada se netko želi povući u kakvo skrovište i misliti: O, ljubit ću Boga! O, kako ga ljubim! On je moj Otac! Kako je milostiv prema meni! I tome slično.
Da, dok Bog čini ono što nama odgovara, lako možemo tako govoriti. Ali kada pošalje nevolju i protivštinu, više ga ne priznajemo ni svojim Bogom ni svojim Ocem.
24. Istinska ljubav prema Bogu ne postupa tako. Ona u srcu misli i usnama govori:
Gospodine Bože, tvoje sam stvorenje. Čini sa mnom što želiš; pristajem na to. Znam da sam uvijek tvoj. Ako želiš da umrem ovoga časa ili podnesem kakvu veliku nevolju, dragovoljno ću to učiniti od srca. Svoj život, čast, imetak i sve što imam neću cijeniti više od tvoje volje. Ona će biti moja radost u sve dane mojega života.
Ali nikada nećeš pronaći čovjeka koji se neprestano ravna prema toj zapovijedi. Cijeli tvoj život u tijelu, sve što doživljavaš svojim osjetilima i sve što činiš trebao bi uređivati tako da sve bude na Božju slavu, prema ovoj zapovijedi:
„Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim.“
Kao da Krist govori: Ako Boga ljubiš svim srcem, svom dušom i svim umom, tada ništa neće nedostajati. To će se pokazati u tvojemu svakodnevnom životu: sve što činiš, bilo da bdiješ ili spavaš, radiš ili počivaš, jedeš ili piješ, bit će usmjereno ljubavlju prema Bogu i učinjeno od srca.
Jednako će tako tvoj um i tvoje misli biti posve usmjereni prema Bogu, tako da nećeš odobravati ništa za što nisi siguran da mu je ugodno. Ali gdje su oni koji tako čine?
25. Riječi „svim umom svojim“ snažno govore protiv ljudskih spisa i nauka na koje se čovjek osobito oslanja, misleći da će njima zadobiti milostivoga Boga i zaslužiti nebo.
Takve nas zamisli ljudskoga razuma na začuđujući način odvlače od te zapovijedi, tako da Boga ne ljubimo svim umom. Tako se činilo dosad, a čini se i danas.
Ti svećenici i redovnici ne misle ni na što drugo nego da misom i drugim ljudskim izumima pridobivaju Boga. A on se toga gnuša i ne želi to, kako je rečeno u Iz 29,13 i Mt 15,8–9:
„Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske.“
Ta zapovijed zahtijeva da dobrim ne smatraš ništa što se protivi Bogu i onomu što je zapovjedio ili zabranio. Ona traži da mu se potpuno predaš u cijelome svojem životu i ponašanju.
26. Iz toga možeš zaključiti da nema čovjeka koji ne podliježe osudi, budući da nitko nije ispunio tu zapovijed, a Bog želi da je svi izvršavaju.
Tako stojimo usred straha i tjeskobe, nesposobni pomoći samima sebi. Prva spoznaja koju nam Zakon donosi jest uvid da ga naša ljudska narav nije sposobna ispuniti. Jer Zakon zahtijeva srce, a ako nešto nije učinjeno srcem, pred Bogom ne vrijedi ništa.
Izvana doista možeš izvršavati djela, ali Bog time nije zadovoljan ako nisu učinjena od srca, iz ljubavi. A to se ne događa dok se čovjek nanovo ne rodi po Duhu Svetomu.
Zato Bog po Zakonu želi postići da budemo prisiljeni priznati svoju nemoć, slabost i bolest te uvidjeti da ni uz najveće napore nismo sposobni ispuniti ni jedno slovo Zakona. Kada to spoznaš, Zakon je izvršio svoju službu.
To Pavao misli kada u Rim 3,20 kaže:
„Po Zakonu je spoznaja grijeha.“
27. Iz toga jasno proizlazi da smo svi jednaki i sjedinjeni u unutarnjoj pokvarenosti srca, koju Zakon razotkriva kada se u njega ispravno zagledamo.
Zato bismo mogli reći: Ako je jedan dobar, onda su svi dobri. Stoga nitko ne treba optuživati drugoga. Istina je da se u javnim i grubim grijesima očituje još dublji grijeh, ali srce je jednako zlo ako nije obnovljeno Duhom Svetim.
Ali što trebam učiniti kada prepoznam svoj grijeh? Kakva mi je korist od toga? Velika mi je korist, jer kada dođem dotle, nisam daleko od Kraljevstva. Tako Krist u Mk 12,34 govori zakonoznancu koji je također shvatio da djela Zakona bez ljubavi ne vrijede ništa.
28. Ali što trebamo učiniti da se oslobodimo nemirne savjesti?
Sada slijedi drugi dio ovoga evanđelja: tko je Krist i što od njega možemo očekivati. Od njega moramo primiti i zadobiti oslobođenje od savjesti opterećene krivnjom. Inače ćemo zauvijek ostati u svojim grijesima.
Otac nam je upravo zato objavio i darovao Krista: da nas izbavi od grijeha, smrti, nemirne savjesti i Zakona.
29. Sada smo čuli što je Zakon i kako po njemu dolazimo do spoznaje grijeha. Ali to nije dovoljno. Ovdje svoje djelo mora učiniti netko drugi, a njegovo je ime Isus Krist.
Pritom ono prvo, Zakon, mora ostati; doista je potreban. Jer ako ne osjećam svoje grijehe, nikada neću tražiti Krista. Tako je i s ovim farizejima i pismoznancima: mislili su da su izvršili sve što Zakon zapovijeda i bili su spremni učiniti još više, ali o Kristu nisu znali ništa.
Zato je, nakon što upoznamo Zakon i on razotkrije grijeh, potrebno upoznati Krista. Inače nam sama spoznaja grijeha ništa ne koristi.
30. Zakon sam upoznao kada iz njega naučim da podliježem osudi i uvidim da za mene nigdje nema nade ni utjehe te da ne mogu pomoći samomu sebi, nego mi je potreban netko drugi da me izbavi.
Tada je vrijeme da potražim onoga koji mi može pomoći. To je Isus Krist, koji je upravo zato postao čovjekom i bio nam jednak: da nas izbavi iz gliba u koji smo upali.
On je ljubio Boga svim srcem, a bližnjega kao samoga sebe. Podložio je svoju volju Očevoj volji i u svemu ispunio Zakon. Ja to nisam mogao učiniti, a ipak se to od mene zahtijevalo. Zato ga Otac prihvaća, a Krist meni daje ono što je ostvario ispunivši Zakon.
On mi besplatno daruje svoj život sa svim svojim djelima, tako da ih mogu prisvojiti kao nešto što mi pripada i što mi je darovano bez ikakve naplate.
On nas oslobađa od Zakona. Kada Zakon kaže: Ljubi Boga svim srcem i bližnjega kao samoga sebe ili ćeš biti osuđen, ja odgovaram: Ne mogu to učiniti.
Tada Krist kaže: Dođi k meni, primi me i vjerom se čvrsto drži mene; tada ćeš biti oslobođen Zakona.
31. To se događa ovako: Krist nam je svojom smrću pribavio Duha Svetoga, a Duh u nama ispunjava Zakon, ne mi sami.
Jer Duh kojega Bog, radi svojega Sina, šalje u tvoje srce čini od tebe posve novoga čovjeka. Taj čovjek s radošću i ljubavlju, od srca, čini sve što Zakon zahtijeva, a što prije nisi bio sposoban učiniti.
Taj novi čovjek ne drži do sadašnjega života, čezne za smrću, raduje se u svim nevoljama i potpuno se podlaže Božjoj volji. Što god Bog s njim činio, on to rado prihvaća.
Toga Duha ne možeš sam zaslužiti. Krist ga je za tebe pribavio i zaslužio. Kada od srca vjerujem da je Krist to učinio za mene, primam toga istog Duha Svetoga koji me čini posve novim čovjekom.
Tada mi je sve što Bog zapovijeda slatko, milo i ugodno te činim sve što on želi od mene. Ne vlastitom snagom, nego snagom onoga koji je u meni, kako Pavao kaže u Fil 4,13:
„Sve mogu u Onome koji me jača!“
32. Ali pazi da tu vjeru u Isusa Krista ne pokušaš steći vlastitim djelima ili snagom i da tu stvar ne shvatiš olako. To je naravnom čovjeku nemoguće; Duh Sveti mora to učiniti.
Zato se čuvaj propovjednika vlastite pravednosti, koji samo brbljaju i govore: Moramo činiti dobra djela da bismo se spasili.
Mi, međutim, kažemo da je za spasenje dovoljna sama vjera. Naša dobra djela imaju drugu svrhu: pokazati našu vjeru, kako ste me već često čuli govoriti.
33. To je smisao pitanja koje je Gospodin postavio farizejima: Što mislite o Kristu? Tko je on i čiji je sin?
Kada odgovaraju da je Davidov sin, Gospodin njihov odgovor dovodi u pitanje navodeći odlomak iz Psalma. Time ih ostavlja u nedoumici, tako da mu nitko ne može odgovoriti ni riječi.
34. Kada David Krista naziva svojim Gospodinom, govoreći u Psalmu 110:
„Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi zdesna dok ne položim neprijatelje tvoje za podnožje tvojim nogama!“
treba razumjeti da o njemu govori kao o Bogu i čovjeku. Jer samo je po tijelu bio Davidov sin.
I Pavao povezuje to dvoje kada u Rim 1,1–4 govori:
„Pozvan za apostola, određen za evanđelje Božje, koje Bog unaprijed obećavaše po svojim prorocima u Pismima svetim o Sinu svome, potomku Davidovu po tijelu, postavljenu Sinom Božjim, u snazi, po Duhu posvetitelju uskrsnućem od mrtvih.“
Velika je stvar znati da je Krist Gospodin. U tome su snaga i moć, a osobito utjeha u vrijeme nevolje.
Ali o tome sam opširnije govorio drugdje. Zato ću sada završiti i moliti Boga za milost.
Martin Luther – propovijed za osamnaestu nedjelju nakon Trojstva
Biblijski tekst: Mt 22,34–46
Iz zbirke Crkvena postila
