“Radujte se uvijek” Filipljanima 4,4-7 (Propovijed Martina Luthera)

“Radujte se uvijek” Filipljanima 4,4-7 (Propovijed Martina Luthera)

1. Ovaj je tekst, premda kratak, sadržajno bogata i važna pouka o kršćanskoj vjeri. Uči nas kako se trebamo vladati prema Bogu i prema bližnjemu. Kaže: „Radujte se u Gospodinu svagda.”

NAŠE VLADANJE PREMA BOGU — RADOST U NJEMU

2. Radost je naravni plod vjere. Apostol na drugome mjestu kaže (Gal 5,22-23): „Plod je Duha ljubav, radost, mir, dugotrpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” Dok srce ne vjeruje u Boga, nemoguće je da mu se raduje. Kad nema vjere, čovjek je ispunjen strahom i tjeskobom te je sklon bježati već na sam spomen, na samu pomisao na Boga. Štoviše, nevjerničko je srce ispunjeno neprijateljstvom i mržnjom prema Bogu. Svjesno vlastite krivnje, nema pouzdanja u njegovo milosrđe; zna da je Bog neprijatelj grijehu i da će ga strašno kazniti.

3. Budući da u srcu postoje te dvije stvari — svijest o grijehu i spoznaja Božjega kažnjavanja — srce mora uvijek biti potišteno, klonulo, pa i prestravljeno. Mora neprestano strahovati da Bog stoji iza njega spreman kazniti. Salomon kaže (Izr 28,1): „Bezbožni bježi kad ga nitko ne progoni.” A u Ponovljenom zakonu 28,65-66 stoji: „Jahve će ti ondje dati drhtavo srce… i život će tvoj visjeti o niti.” Čovjeka bi se isto tako moglo nagovarati da voda gori kao što bi se takvu srcu moglo govoriti o radosti u Bogu. Sve će riječi biti bez učinka, jer grešnik u svojoj savjesti osjeća teret Božje ruke. I prorokov je poziv (Ps 32,11): „Radujte se u Jahvi i kličite, pravednici; podvikujte svi koji ste čestita srca.” Dakle, pravedni i čestiti trebaju se radovati u Gospodinu. Ovaj je tekst, stoga, napisan ne za grešnika, nego za svetoga. Grešnicima najprije moramo reći kako mogu biti oslobođeni svojih grijeha i upoznati milostivoga Boga. Kad budu oslobođeni vlasti zle savjesti, radost će doći sama od sebe.

4. No kako ćemo biti oslobođeni optužujuće savjesti i zadobiti sigurnost Božjega milosrđa? Na to je pitanje već dovoljno odgovoreno u prethodnim postilama, a često će se opet govoriti i poslije. Tko želi mirnu savjest i osjetiti Božje milosrđe, ne smije se, poput otpadnika, oslanjati na djela, čineći tako još veće nasilje srcu i povećavajući njegovu mržnju prema Bogu. Ne smije polagati nikakvu nadu u djela; mora pristupiti Bogu u Kristu, prihvatiti evanđelje i vjerovati njegovim obećanjima.

5. A što evanđelje obećava ako ne to da je Krist dan za nas; da on nosi naše grijehe; da je on naš biskup, posrednik i zagovornik pred Bogom; te da se samo po njemu i njegovu djelu Bog s nama pomiruje, naši grijesi opraštaju, a naše savjesti oslobađaju i ispunjaju radošću? Kad takva vjera u evanđelje doista prebiva u srcu, tada se Boga prepoznaje kao milostiva i dobra. Srce s pouzdanjem osjeća njegovu naklonost i milost, i samo to. Ne boji se Božje kazne. Sigurno je i vedro, jer mu je Bog po Kristu darovao preobilnu dobrotu i milost. Bitni su plodovi takve vjere ljubav, mir, radost te pjesme zahvalnosti i hvale. Takvo će srce uživati čistu i iskrenu radost u Bogu kao u svome najljubljenijem i milostivom Ocu, Ocu koji se prema njemu odnosi posve očinski i koji je, bez ikakve njegove zasluge, obilno izlio na to srce svoju dobrotu.

6. To je ona radost, zapamtite, o kojoj Pavao ovdje govori — radost u kojoj nema grijeha, nema straha od smrti ili pakla, nego radije veselo i svemoćno pouzdanje u Boga i njegovu dobrotu. Zato kaže: „Radujte se u Gospodinu”; ne radujte se u srebru ili zlatu, ne u jelu ili piću, ne u užitku ili mehaničkom pjevanju, ne u snazi ili zdravlju, ne u umijeću ili mudrosti, ne u vlasti ili časti, ne u prijateljstvu ili naklonosti, pa čak ni u dobrim djelima ili svetosti. Jer to su varljive radosti, lažne radosti, koje nikada ne dopiru do dubine srca. One se zapravo ni ne osjećaju. Kad su prisutne, može se reći da se čovjek raduje samo površno, bez iskustva srca. Radovati se u Gospodinu — uzdati se, pouzdavati se, hvaliti se i ponositi se Gospodinom kao milostivim Ocem — to je radost koja odbacuje sve drugo osim Gospodina, uključujući i onu samopravednost o kojoj Jeremija govori (9,23-24): „Neka se mudri ne hvali mudrošću svojom, ni jaki snagom svojom, ni bogati bogatstvom svojim; nego tko se hoće hvaliti, neka se hvali time što razumije i poznaje mene.” I opet Pavao nalaže (2 Kor 10,17): „Tko se hvali, neka se u Gospodinu hvali.”

7. Apostol dalje u našem tekstu zapovijeda da se radujemo „svagda”. Time kori one koji se raduju u Bogu — koji ga hvale i zahvaljuju mu — samo povremeno. Oni se raduju kad im je dobro; kad nije, radost prestaje. O njima Psalam 49 uči da će Boga hvaliti kad im čini dobro. David nije takav. On izjavljuje (Ps 34,1): „Blagoslivljat ću Jahvu u svako doba; njegova će hvala svagda biti u ustima mojim.” I David za to ima valjan razlog, jer tko može nauditi ili ražalostiti onoga kome je Bog naklon? Grijeh mu ne može nauditi; ni smrt ni pakao. David pjeva (Ps 23,4): „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim.” A Pavao pita (Rim 8,35): „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? Nevolja, ili tjeskoba, ili progonstvo, ili glad, ili golotinja, ili pogibao, ili mač?” A zatim nastavlja (r. 38-39): „Jer uvjeren sam: ni smrt ni život, ni anđeli ni poglavarstva, ni sadašnje ni buduće, ni sile, ni dubina ni visina, niti ikoji drugi stvor neće nas moći rastaviti od ljubavi Božje u Kristu Isusu Gospodinu našemu.” „Opet ću reći: Radujte se.”

8. Apostol pojačava svoju opomenu ponavljajući je. Nužno je da se radujemo. Pavao, znajući da živimo usred grijeha i zla, a oboje čovjeka pritiskuje, želi nas ojačati vedrinom. Tako će, čak i ako katkada padnemo u grijeh, naša radost u Bogu biti veća od naše žalosti zbog grijeha. Naravni je pratitelj grijeha doista strah i opterećena savjest, a od grijeha ne možemo uvijek pobjeći. Stoga neka radost vlada; neka Krist bude veći od naših grijeha. Ivan kaže (1 Iv 2,1-2): „Ako tko i sagriješi, imamo zagovornika kod Oca, Isusa Krista Pravednika; i on je pomirnica za grijehe naše.” I opet (1 Iv 3,20): „Ako nas srce naše osuđuje, Bog je veći od srca našega i zna sve.”

NAŠE VLADANJE PREMA ČOVJEKU — BLAGOST I POPUSTLJIVOST

„Neka vaša blagost [umjerenost] bude poznata svim ljudima.”

9. Nakon što je Korinćane poučio o njihovu odnosu prema Bogu — da mu trebaju služiti s radosnim srcem — Pavao ukratko nastavlja učiti kako se trebaju ponašati prema ljudima, govoreći: „Neka vaša umjerenost bude poznata svim ljudima.” Drugim riječima: pred Bogom se uvijek radujte, ali pred ljudima budite blagi i popustljivi. Uredite svoj život tako da činite i podnosite sve što nije protivno Božjim zapovijedima, kako biste svima bili ugodni. Ne samo da nikoga ne vrijeđate, nego i da postupke drugih tumačite na najbolji mogući način. Nastojte biti jasno prepoznati kao ljudi ravnodušni prema izvanjskim okolnostima, zadovoljni bilo da ste pogođeni ili promašeni, i da se ne držite nikakvog prava koje bi vas moglo dovesti u sukob ili izazvati razdor. S bogatima budite bogati; sa siromašnima siromašni. Radujte se s radosnima, plačite sa žalosnima. Ukratko, budite sve svima, tako da svi moraju priznati da ste uvijek prijazni, stalno ugodni ljudima i na istoj razini sa svima.

10. To je značenje male riječi koju ovdje apostol upotrebljava — „epieikeia”, pravednost, blagost, obzirnost — a koju ne možemo bolje prevesti nego kao „umjerenost” ili „popustljivost”. To je krepost prilagođavanja drugome; prihvaćanja drugoga; izjednačavanja sa svima; zauzimanja istoga stava prema svim ljudima; ne uzdizanja sebe za uzor i mjerilo; ne traženja da nam svijet iskazuje počast i prilagođava se našem položaju. Pravda se može podijeliti na strogu i blagu. Prestroga se pravda često ublažava, a to je upravo ova pravičnost, umjerenost i blagost zakona. Latinski je prevoditelj našu riječ preveo s „modestiam”, „umjerenost”. Ta bi riječ dobro prenosila smisao kad se ne bi općenito shvaćala u vezi s jelom, pićem i odijevanjem. Ovdje je smisao ona umjerenost života koja sebe prilagođava sposobnostima i okolnostima drugih, koja popušta, odobrava, slijedi, ublažuje, čini, dopušta i podnosi prema tome što prepoznaje da stanje i sposobnost bližnjega traže, pa makar to bilo na štetu vlastite časti i života te na štetu njegovih dobara.

11. Radi boljeg razumijevanja navedimo primjer. Pavao kaže (1 Kor 9,19-22): „Jer premda slobodan od sviju, učinih sebe slugom svima da ih što više steknem. Židovima bijah kao Židov da Židove steknem; onima pod Zakonom kao pod Zakonom, premda sam nisam pod Zakonom, da steknem one pod Zakonom; onima bez Zakona kao bez Zakona, premda nisam bez Zakona Božjega nego pod Zakonom Kristovim, da steknem one bez Zakona… Svima bijah sve da pošto-poto neke spasim.” To jest, Pavao je s Židovima jeo i pio prema Zakonu i općenito se ponašao u skladu s njegovim zahtjevima, iako na to nije bio obvezan. Također je s poganima jeo i pio ne obazirući se na Zakon i ponašao se bez obzira na njegove zahtjeve, kako je bio običaj pogana. Jer nužne su samo vjera i ljubav. Sve ostalo čovjek može ili izostaviti ili vršiti. Stoga se radi jednoga mogu svi zakoni obdržavati, a radi drugoga mogu se izostaviti. Obdržavanje se mora prilagoditi konkretnom slučaju. No ako sada nastupi kakav slijep i samovoljan čovjek koji zahtijeva kao nužno izostavljanje ovoga i vršenje onoga, kao što su činili neki Židovi, te traži da svi slijede njega, a on nikoga — tada bi to značilo uništiti jednakost; štoviše, zatrti kršćansku slobodu i vjeru. Kao i Pavao, u nastojanju da se sačuva sloboda i istina, svatko bi trebao odbiti popustiti takvom zahtjevu.

12. Daljnji primjer: Krist je dopustio svojim učenicima da prekrše subotu — a i sam ju je često prekršio — kad je bilo potrebno (Mt 12 i Mk 2); ali kad nije bilo potrebe da bude drukčije, obdržavao je taj dan. Razlog svojega postupanja obrazložio je riječima: „Sin Čovječji gospodar je i subote.” (Mk 2,28). To jest, zakon subote dopušta slobodu; radi ljubavi i služenja jednome može se prekršiti, a radi drugoga može se obdržavati.

13. Zbog Židova, kaže Luka, Pavao je obrezao Timoteja. No nije dopustio da Tit bude obrezan upravo zato što su lažna braća na tome inzistirala i nisu htjela priznati da je to stvar slobodnoga izbora. Pavao je smatrao da ima slobodu i obdržavati obrezanje i ne obdržavati ga, već prema tome što bi više pridonijelo koristi drugih. Niti jedan niti drugi put nije smatrao nužnim. Nije vjerovao u obrezanje radi samoga čina — kao u nešto što se mora izvršiti.

14. Primijenimo li to na nas same: kad papa zapovijeda da se ispovijedamo, primamo sakrament, postimo, jedemo ribu ili činimo bilo što drugo što nalaže, i pritom ustraje na tome da to moramo činiti zato što to Crkva od nas zahtijeva, tada bismo trebali smireno pogaziti njegove zapovijedi, čineći upravo suprotno, samo da bismo mu se usprotivili i sačuvali slobodu. Ali kad on na tim stvarima ne inzistira, tada bismo trebali poštovati njegovu želju tako da obdržavamo s onima koji obdržavaju, a izostavljamo s onima koji izostavljaju, pozivajući se na Kristovo svjedočanstvo: „Sin Čovječji gospodar je i subote”, te izjavljujući da je on još više gospodar ljudskih zakona. Slobodno vršenje takvih zapovijedi ne škodi ni vjeri ni evanđelju; ali vršiti ih iz prisilne poslušnosti uništava vjeru i evanđelje.

15. Isto pravilo vrijedi za sve izvanjske ustanove i uredbe, kao što su redovnički zavjeti i pravila. One su same po sebi stvar slobodnog izbora i nisu protivne vjeri ili ljubavi. Trebamo zadržati slobodu da ih u ljubavi i slobodi obdržavamo radi svojih bližnjih — da sačuvamo sklad s njima. Ali kad se počne ustrajavati na tome da se određene uredbe moraju poštovati, da je njihovo vršenje čin poslušnosti nužan za spasenje, tada trebamo napustiti samostane, tonzure, kape, zavjete i pravila, pa čak poći i suprotnim putem, kako bismo posvjedočili da su samo vjera i ljubav ono bitno kršćansko te da nam pripada sloboda obdržavati ili izostavljati sve ostalo, vođeni ljubavlju i odnosima s drugima. Poštovati zakone u duhu ljubavi i slobode ne škodi, ali pokoravati im se iz nužde i prisile treba osuditi. Neka ovo pravilo vrijedi i za obrede, himne, molitve i sve druge katedralne uredbe, dokle god se obdržavaju samo kao stvar ljubavi i slobode. Treba ih obdržavati samo radi službe i radi radosti okupljene zajednice, i to onda kada ta djela sama po sebi nisu zla. Ali kad ih se nameće kao po sebi nužne, tada ih se trebamo odreći; moramo im se suprotstaviti kako bismo sačuvali slobodu vjere.

16. Ovdje vidite đavolsku narav papinskih ustanova, samostana, zapravo svega papinstva. Jer ono od onoga što bi trebalo biti stvar slobode i ljubavi čini stvar nužde i prisilne poslušnosti, čime se evanđelje, zajedno s vjerom, zatire, a da i ne spominjemo jad bijednoga naroda koji se pokorava radi svojih tjelesnih probitaka. Jer koliko ih danas pohađa zborske obrede i moli određene sate radi Boga? U tom bi pogledu opće ukidanje samostana i drugih ustanova bila najbolja reforma. One ne koriste kršćanstvu i lako bi se moglo bez njih. Prije nego što bi se u jednoj takvoj ustanovi mogla uspostaviti sloboda, stotinu tisuća duša moglo bi biti izgubljeno u drugima. Kad neka stvar nije korisna i ničemu ne služi, nego nanosi neizrecivu štetu i ne može se popraviti, mnogo je bolje potpuno je ukloniti.

17. No opet, kad građanska vlast donosi zakone i traži porez, trebamo joj dragovoljno služiti, pa makar bili i prisiljeni. U tom slučaju naša sloboda i vjera nisu ugrožene. Jer građanska vlast ne tvrdi da je obdržavanje njezinih zakona nužno za spasenje, nego za građanski poredak i zaštitu. Pokoravajući joj se, savjest zadržava svoju slobodu, a vjera nije narušena. Onomu što ne nasiluje našu vjeru, a koristi drugima, trebamo se potpuno prilagoditi. Ali kad se tvrdi da je obdržavanje bilo kojih izvanjskih zakona nužno za spasenje, tada trebamo postupiti onako kako je već rečeno za papinske zakone i samostane.

18. Dani primjeri trebaju nam, dakle, služiti kao uzor u svakoj prilici. Kao što Pavao ovdje uči, neka se čovjek izjednači sa svim ljudima, ne zadovoljavajući se time da gleda samo svoja prava i zahtjeve, nego i želje i dobrobit drugih. Pavao je ovdje jednom jedinom riječju uklonio sva prava. Ako stanje tvoga bližnjega doista traži da se odrekneš nekoga svojega osobnog prava ili povlastice, a ti na tome ustraješ, postupaš protivno načelu ljubavi i jednakosti i doista si kriv. Jer odricanjem ne trpi štetu tvoja vjera, a tvoj bližnji ima korist. I sam bi želio da on tako postupi prema tebi — to je načelo naravnoga zakona. Dapače, dodajmo još i ovo: ako ti netko čini štetu ili nepravdu, trebaš njegov čin protumačiti na najbolji mogući način, ispričavajući ga u duhu onoga svetog mučenika koji je, kad su mu oduzeli sve što je imao, rekao: „Doista, Krista mi nikada ne mogu uzeti.” Reci i ti tako: „Njegov čin ne nanosi štetu mojoj vjeri; zašto ga onda ne bih ispričao? Zašto se ne bih podložio i prilagodio mu se?”

19. Ne mogu to bolje prikazati nego navodeći ponašanje dvojice dobrih prijatelja, čiji odnos jedan prema drugome može poslužiti kao primjer za naš odnos prema svim ljudima. Kako su postupali? Svaki je činio ono što je bilo po volji onomu drugome. Svaki je popuštao, podnosio, trpio, radio i prihvaćao upravo prema onome što je smatrao korisnim ili ugodnim drugome, i sve to dragovoljno, bez prisile. Svaki se prilagođavao svome prijatelju, nikada iz sebičnog motiva ne namećući ograničenja. Ako bi jedan povrijedio imovinsko pravo drugoga, ovaj bi mu to dobrohotno oprostio. Ukratko, među njima nije bilo ni zakona, ni zahtjeva, ni prisile, ni straha; nego samo savršena sloboda i dobra volja. A ipak je među njima vladalo takvo suglasje kakvo se ni stotim dijelom ne može postići nikakvim zakonima ni prisilama.

20. Tvrdoglavi i nepopustljivi, oni koji nikoga ne ispričavaju, nego su odlučni sve urediti prema vlastitoj mudrosti, dovode sav svijet u zabludu. Oni su uzrok svih ratova i nesreća na zemlji. A ipak tvrde da im je jedini motiv pravednost. Dobro je rekao neki poganin: „Summum jus, summa injustitia” — krajnja pravda najveća je nepravda. I Propovjednik 7,16 upozorava: „Ne budi odviše pravedan i ne pravi se previše mudrim.” Kao što je krajnja pravda najveća nepravda, tako je i krajnja mudrost najveća ludost. Stara je poslovica: „Kad mudrac glumi ludu, onda je silno lud.” Kad bi Bog uvijek izvršavao krajnju pravdu, ne bismo mogli živjeti ni trenutka. Pavao hvali Kristovu blagost (2 Kor 10,1), govoreći: „Ja… zaklinjem vas krotkošću i blagošću Kristovom.” Tako i mi trebamo ublažiti svoje stavove, svoje zahtjeve, svoju mudrost i oštroumnost, prilagođavajući se u svemu okolnostima drugih.

21. Promotrite lijepu prikladnost riječi: „Neka vaša blagost bude poznata svim ljudima.” Mogli biste upitati: „Kako netko može biti poznat svim ljudima? I moramo li se hvaliti svojom blagošću, razglašavati je svima?” Bože sačuvaj od ovoga drugoga. Pavao ne kaže: hvalite se i razglašujte svoju blagost. Kaže: neka ona bude iskustveno poznata svim ljudima. To jest, vršite blagost svojim djelima pred ljudima; ne mislite niti govorite o njoj, nego je pokažite svojim životom. Tako je ljudi moraju vidjeti i shvatiti — moraju je iskusiti. Tada nitko ne može drukčije nego priznati da ste blagi. Stvarno će iskustvo ušutkati svaku želju da se o vama govori drukčije. Usta klevetnika bit će zatvorena činjenicom da svi ljudi poznaju vašu blagost. Krist kaže (Mt 5,16): „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.” A Petar (1 Pt 2,12): „Vladanje vaše neka bude dobro među poganima, da oni, u čemu vas ogovaraju kao zločince, po dobrim djelima koja vide proslave Boga u dan pohoda.” Nije u našoj moći učiniti da naša blagost bude prihvaćena od svih ljudi, ali dovoljno je da svakomu damo priliku da je opazi u našem životu.

22. Pod izrazom „svi ljudi” ne trebamo razumjeti svakoga pojedinca na zemlji, nego svaku vrstu ljudi — prijatelje i neprijatelje, velike i male, gospodare i sluge, bogate i siromašne, domaće i strance, rodbinu i tuđince. Ima onih koji su prema strancima vrlo srdačni i blagi, ali prema svojoj kući, prema posluzi i onima s kojima su bliski, pokazuju samo strogost i surovost. Koliko je onih koji ispričavaju oštrinu velikih i bogatih, koji njihove riječi i djela tumače na najpovoljniji način, a prema slugama, siromasima i nižima strogi su i neosjetljivi, tumačeći svaku njihovu riječ i djelo na najgori mogući način. Opet, ljudi su nježni prema djeci, roditeljima, prijateljima i rodbini, uvijek ih sudeći s najvećom blagošću. Štoviše, kako često prijatelj laska prijatelju, dok to ne postane javni porok, tako da jedan oponaša i smatra divnim sve što drugi čini. Ali prema neprijateljima i protivnicima ljudi čine upravo suprotno. U njima ne nalaze ništa dobro, nikakav razlog za snošljivost ili povoljno tumačenje; naprotiv, sude prema izgledu.

23. Protiv takve nejednake i pristrane blagosti Pavao ovdje govori. On želi da kršćaninova blagost bude potpuna i savršena, iskazana prema jednome kao prema drugome, bilo prijatelju bilo neprijatelju. Hoće da kršćanin svakoga podnosi i svakome oprašta, ne gledajući na osobu ni na zaslugu. Jer blagost je po svojoj biti dobra, po naravi dobrohotna; kao što zlato ostaje zlato bez obzira je li u rukama pobožnoga ili bezbožnoga. Srebro nije postalo pepeo kad ga je primio Juda izdajnik. Tako su i svi Božji darovi stvarni i ostaju isti u posjedu svakoga čovjeka. Ona blagost koja je plod Duha zadržava svoju naravnu dobrohotnost bilo da je usmjerena prema prijatelju ili neprijatelju, prema bogatome ili siromašnome.

24. Ali krhka i varljiva ljudska narav misli da zlato, iako ostaje zlato u rukama svetoga Petra, postaje pepeo u rukama Jude. Blagost ljudske naravi, naravnoga razuma, blaga je ne prema svim ljudima, nego prema bogatima i velikima, prema strancima i prijateljima. Zato je ona lažna, prazna, varljiva; samo pretvaranje i prijetvornost pred Bogom. Zapazite kako je ljudskoj naravi nemoguće očitovati potpunu duhovnu blagost i kako je malo onih koji su svjesni nesavršenosti te navodno lijepe, uzvišene blagosti koju iskazuju prema nekima, dok prema drugima pokazuju suprotno, misleći pritom da ispravno postupaju. Ali takvo je učenje naše bijedne, prljave ljudske naravi s njezinim lijepim razumom, koji uvijek sudi i postupa protivno Duhu i stvarima Duha. Kao što Pavao kaže u Rimljanima 8,5: „Jer oni koji su po tijelu, na tjelesno misle.”

25. U ovih nekoliko riječi Pavao sažima cijelo kršćaninovo vladanje prema bližnjemu. Blag čovjek postupa ispravno sa svakime, riječju i djelom; postupa s njim onako kako treba, tjelesno i duhovno, podnoseći njegove mane i slabosti. Takvo se ponašanje može jednostavno nazvati ljubavlju, mirom, strpljivošću, dugotrpljivošću, blagošću, dobrotom, krotkošću — ukratko, svime što je obuhvaćeno plodovima Duha. Gal 5,22.

ODGOVORI NA PRIGOVORE

26. Ali reći ćete: „Da, ali ako je tako, tko bi onda mogao zadržati i komad kruha zbog zlih ljudi spremnih da zloupotrijebe jednakost i sve nam uzmu, ne dopuštajući nam ni živjeti na zemlji?” Pavao lijepo odgovara na tvoje pitanje u zaključku ove poslanice. Kaže najprije: „Gospodin je blizu.”

27. Kad Boga ne bi bilo, tada bi se doista s pravom mogao bojati zlih ljudi. Ali ne samo da Bog postoji; on je „blizu”. On te neće ni zaboraviti ni ostaviti. Samo budi blag prema svim ljudima, a njemu prepusti brigu za sebe; prepusti njemu kako će te uzdržavati i štititi. Zar ti je dao Krista, vječno blago? Kako ti onda ne bi dao i ono što je potrebno za ovaj život? U njemu je daleko više nego što ti itko može oduzeti. Osim toga, u Kristu posjeduješ više nego što je sadržano u svim dobrima ovoga svijeta. O tome psalmist kaže (Ps 55,22): „Svali na Jahvu breme svoje i on će te nositi”; a Petar (1 Pt 5,7): „Svu svoju brigu povjerite njemu jer se on brine za vas.” I Krist nas u šestome poglavlju Matejeva evanđelja upućuje na ljiljane u polju i ptice nebeske. Smisao tih mjesta isti je kao i ovih riječi: „Gospodin je blizu.” A zatim slijedi: „Ni za što se ne brinite.”

28. Ne brinite se za sebe. Prepustite Bogu da se brine za vas. Onaj koga sada priznajete kadar je pobrinuti se za vas. Samo se poganin, koji ne zna da ima Boga, brine za sebe. Krist kaže (Mt 6,31-32): „Ne budite dakle zabrinuti govoreći: Što ćemo jesti? ili: Što ćemo piti? ili: U što ćemo se obući? Jer sve to traže pogani. Zna vaš nebeski Otac da vam je sve to potrebno.” Neka dakle sav svijet grabi i čini nepravdu — vi ćete imati dovoljno. Nećete umrijeti od gladi ili studeni, osim ako bi vam netko oduzeo Boga koji se brine za vas. Ali tko će vam njega uzeti? Kako ga možete izgubiti osim ako ga sami otpustite? Nemamo razloga brinuti se za sebe kad imamo Oca i Zaštitnika koji sve drži u svojoj ruci, pa i one koji bi nas sa svim svojim dobrima htjeli opljačkati ili povrijediti. Naša je dužnost da se uvijek radujemo u Bogu i budemo blagi prema svim ljudima, kao oni koji su sigurni da imaju dovoljno za tijelo i dušu; osobito stoga što imamo milostivoga Boga. Oni bez njega mogu se s pravom brinuti za sebe. Nama bi trebalo biti stalo do toga da ne budemo zabrinuti, nego da se radujemo jedino u Bogu i budemo dobri prema ljudima. O tome psalmist kaže (Ps 37,25): „Mlad bijah i ostarjeh, ali ne vidjeh pravednika ostavljena ni djece njegove da prose kruha.” I opet (Ps 40,17): „Gospodin misli na me.”

MOLITVA

„Nego u svemu molitvom i prošnjom sa zahvaljivanjem obznanjujte svoje molbe Bogu.”

29. Ovdje nas Pavao uči da svoju brigu bacimo na Boga. Smisao je: ne brinite se za sebe. Ako se dogodi nešto što vam stvara brigu ili tjeskobu — a tako će biti, jer će vas na zemlji snaći mnoge kušnje — ne pokušavajte to izbjeći vlastitom snagom, ma što to bilo. Ne nosite brigu ni tjeskobu. Okrenite se Bogu molitvom, prošnjom, zazivajući ga da za vas učini sve ono što biste brigom htjeli postići sami. I to činite sa zahvalnošću što imate Boga koji se brine za vas i kojemu možete slobodno doći sa svim svojim brigama. Tko ne čini tako kad ga snađe nesreća, nego je pokušava odmjeriti vlastitim razumom i svladati vlastitim savjetom, i tako pada u zabrinutost — taj se čovjek strovaljuje u duboku bijedu, gubi svoju radost i mir u Bogu, a sve to ni za što. On samo kopa po pijesku, tone sve dublje i ne postiže nikakvo dobro. O tome svakodnevno svjedoči naše vlastito iskustvo i iskustvo drugih.

30. Ipak, valja dodati i ovo: neka nitko ne zaključi da će biti sasvim nemaran i samo se osloniti na Boga, ne čineći nikakav napor, nikakvo zauzimanje, čak ni ne moleći. Tko tako postupa, ubrzo će malaksati i pasti u tjeskobu. Moramo se uvijek truditi. Mnoge stvari koje rađaju brigom dolaze upravo zato da nas potaknu na molitvu. Nije bez razloga apostol suprotstavio dvije zapovijedi: „Ni za što se ne brinite” i „u svemu se utecite Bogu.” „Ništa” i „sve” su suprotni pojmovi. Pavao time jasno pokazuje da se događa mnogo toga što u nama želi izazvati zabrinutost, ali ne smijemo dopustiti da nas to učini pretjerano zabrinutima; trebamo se povjeriti Bogu i moliti njegovu pomoć za svoje potrebe.

31. Pogledajmo sada Pavlove riječi i naučimo kako oblikovati svoje molitve i kakav stav u njima zauzeti. On molitvu dijeli na četiri dijela: molitvu, prošnju, zahvaljivanje i molbu. Pod „molitvom” razumijemo jednostavno određene riječi ili obrasce — kao, primjerice, Očenaš i psalme — koji katkada izražavaju više od same naše zamolbe. U „prošnji” jačamo molitvu i činimo je djelotvornom nekom vrstom usrdnog zazivanja; na primjer, nekoga možemo moliti da nešto učini radi njegova oca ili radi nečega što mu je drago i dragocjeno. Boga zazivamo po njegovu Sinu, njegovim svetima, njegovim obećanjima, njegovim imenom. Tako Salomon kaže (Ps 132,1): „Jahve, sjeti se Davida i svih njegovih muka.” A Pavao potiče (Rim 12,1): „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim”; i opet (2 Kor 10,1): „Ja… zaklinjem vas blagošću i krotkošću Kristovom.” „Molitva prošnjom” znači iznijeti ono što nam je na srcu, imenovati želju koju izričemo u molitvi i prošnji. U Očenašu ima sedam molbi, osim same molitve kao takve. Krist kaže (Mt 7,7-8): „Ištite i dat će vam se; tražite i naći ćete; kucajte i otvorit će vam se. Jer tko god ište, prima; tko traži, nalazi; i onomu koji kuca otvorit će se.” U „zahvaljivanju” nabrajamo primljene blagoslove i tako jačamo svoje pouzdanje te osposobljavamo sebe da s pouzdanjem čekamo ono za što molimo.

32. Molitva postaje snažna po iznošenju molbi; usrdna po prošnji; po zahvaljivanju ugodna i prihvatljiva. Snaga i prihvatljivost zajedno djeluju tako da moleći zadobivamo ono za što molimo. Vidimo da je to način molitve koji je Crkva oduvijek prakticirala; i sveti su oci u Starome zavjetu u svojim molitvama uvijek prinosili i prošnju i zahvaljivanje. Očenaš počinje hvalom i zahvaljivanjem te priznanjem Boga kao Oca; snažno mu se približava sinovskom ljubavlju i spoznajom očinske nježnosti. Po prošnji joj nema ravne. Zato je to najuzvišenija i najplemenitija molitva koja je ikada izrečena.

33. Ove Pavlove riječi lijepo produhovljuju i tumače otajstvo zlatnoga kadionika o kojemu Mojsije mnogo piše u Starome zavjetu, opisujući kako su svećenici trebali kaditi u Hramu. Svi smo mi svećenici, a naše su molitve kadionik. Najprije je tu zlatna posuda, koja označava dragocjene riječi molitve; kao što su riječi Očenaša, psalama i sličnih zapisanih molitava. U Svetome pismu riječi se uvijek prikazuju posudom, jer su riječi sredstvo koje sadrži i prenosi misao, kao što posuda sadrži vino, vodu, ugljen ili bilo što drugo. Tako i zlatna čaša Babilona spomenuta u Otkrivenju 17,4 predstavlja ljudski nauk; a sakramentalna čaša, koja sadrži Kristovu krv, jest evanđelje.

34. Žeravica u kadioniku predstavlja zahvaljivanje, odnosno nabrajanje primljenih dobročinstava u molitvi. Da užarena žeravica znači dobročinstva, Pavao pokazuje ondje gdje citira Salomonovu zapovijed iz Izreka 25,21-22, koju apostol navodi (Rim 12,20): „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga; ako je žedan, napoj ga; jer čineći to zgrćeš žeravicu na glavu njegovu.” Goruća žeravica jesu dobročinstva, moćna da osvoje i rasplamte srce. Zakon je zabranjivao da se žeravica uzima s drugoga mjesta osim s oltara; prema tome, u molitvi se ne smijemo pozivati na svoja djela i zasluge, kao farizej u evanđelju (Lk 18,11-12), nego trebamo priznavati dobročinstva u Kristu. On je oltar na kojem smo prineseni. Po toj dobroti zahvaljujemo i molimo. Pavao kaže (Kol 3,17): „Sve činite u ime Gospodina Isusa, zahvaljujući Bogu Ocu po njemu.” Bog nam ne dopušta da gledamo na išta drugo osim na Krista, naš oltar. Tako nas poučava ondje gdje je zapisano (Lev 10) da su Nadab i Abihu, Aronovi sinovi, bili proždrti ognjem pred oltarom zato što su za kadionik uzeli žeravicu s mjesta različitoga od mjesta svetoga prinošenja.

35. Molba po kojoj molitva postaje potpuna prikazana je dimom koji se podiže kad se timijan — tamjan — stavlja na žeravicu. Pavlov poziv: „Obznanjujte svoje molbe Bogu” prepoznaje i tumači taj simbol dima koji se diže iz kadionika. Njegov je smisao: „Ako želite prinijeti Bogu miomiris tamjana, izrecite svoju molbu u prošnji i zahvaljivanju. To je dragocjeni, slatki tamjan koji Bog prepoznaje, koji se uzdiže ravno pred njim kao stup i šiba.” Takva molitva probija nebesa. Zahvalno priznavanje Božjih dobročinstava potiče nas da molimo dragovoljno i usrdno, prirodno i s radošću; baš kao što užarena žeravica pojačava snagu dima. Ako najprije nema žeravice da stvori toplinu, ako nema zahvalnosti za dobročinstva da rasplamsa gorljivost, molitva će biti troma; bit će hladna i mlaka.

36. No što znači „obznaniti” svoje molitve Bogu kad ih on zna i prije nego što počnemo, i štoviše, sam nam prvi dolazi i potiče nas na molitvu? Odgovaram: Pavao se tako izražava da bi nas naučio kako doista i istinski moliti — a ne moliti uzalud ili nasumce poput onih kojima je svejedno čuje li ih Bog ili ne, koji su uvijek nesigurni hoće li biti uslišani, dapače skloni misliti da neće biti uslišani. To nije molitva; to nije iskana prošnja. To je iskušavanje i ruganje Bogu. Kad bi me netko molio za novčić, a ja znao da ne vjeruje, da i ne pomišlja da ću mu ga dati, ne bih bio sklon uslišati ga. Zaključio bih da mi se ili ruga ili nije ozbiljan. Koliko će onda manje Bog čuti puku buku! Istinska molitva jest „obznanjivanje” naših želja Bogu. Drugim riječima, ne smijemo sumnjati da nas Bog čuje; da naša molitva dolazi do njega; da će naše molbe doista biti uslišane. Ako ne vjerujemo da smo uslišani, da naša molitva dolazi do Boga, onda doista neće doći do njega. Kako vjerujemo, tako će i biti.

Uzlazeći dim jest naša vjera kad vjerujemo da naš vapaj dolazi do Boga i da je uslišan. Pavlove riječi podsjećaju na česte tvrdnje u psalmima: „Moj vapaj pred njim uđe u uši njegove.” (Ps 18,6). „Neka moja molitva dođe pred tebe.” (Ps 141,2). U vezi s time Krist kaže: „Sve što god zaištete u molitvi vjerujući, primit ćete.” (Mt 21,22). Vidi također Mk 11,24. A Jakov savjetuje (1,6-7): „Ali neka ište s vjerom, ništa ne sumnjajući; jer onaj koji sumnja… neka ne misli da će primiti išta od Gospodina.”

37. Lako dakle prepoznajemo da je deranje po samostanima i katedralama diljem svijeta tek ruganje i iskušavanje Boga. Takva je molitva možda dovoljno obznanjena ljudima, s obzirom na neprestanu glasnu viku i urlanje onih koji je izgovaraju. Ali Bogu je nepoznata. Ne dolazi do njega, jer oni koji je prinose ne vjeruju, ili barem nisu sigurni, da će doći. Kako vjeruju, tako im i biva. Doista je vrijeme da takvo ruganje i iskušavanje Boga bude odbačeno i da se te kuće prijevare, kako ih Amos naziva u sedmom poglavlju, iskorijene. O, kad bismo samo ispravno molili, što sve ne bismo mogli postići! A ovako mnogo molimo i ništa ne dobivamo, jer naše molitve nikada ne dolaze do Boga. Jao nevjeri i nepouzdanju!

MIR BOŽJI

„I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.”

38. Zapazite lijepu logiku i red Pavlova učenja. Kršćanin se najprije treba radovati u Bogu po vjeri, a zatim u životu iskazivati blagost i dobrohotnost prema ljudima. Ako upita: „Kako ću to moći?” Pavao odgovara: „Gospodin je blizu.” „Ali što ako budem progonjen i opljačkan?” Pavlov je odgovor: „Ni za što se ne brinite. Molite Boga. Neka se on brine.” „Ali u međuvremenu ću se umoriti i klonuti.” „Nećete; mir Božji čuvat će vas.” Pogledajmo sada tu posljednju misao.

39. Pod izrazom „mir Božji” ne trebamo razumjeti onaj tihi i savršeni mir u kojem sam Bog prebiva, nego mir i zadovoljstvo koje on stvara u našim srcima. Naziva se „mirom Božjim” na isti način kao što se poruka Božja koju slušamo, vjerujemo i govorimo naziva „Riječju Božjom”. Taj je mir Božji dar i naziva se „mirom Božjim” zato što, imajući ga, imamo mir s njime čak i ako smo ljudima nemili.

40. Taj mir Božji nadilazi moć uma i razuma da ga shvati. Ipak, valja razumjeti da ne nadilazi čovjekovu moć da ga iskusi — da ga osjeti. Mir s Bogom mora se osjetiti u srcu i savjesti. Kako bi inače naša „srca i misli” bila sačuvana „u Kristu Isusu”? Da bismo razjasnili razliku između Božjega mira i mira koji razum može shvatiti: oni koji ne znaju što znači uteći se Bogu u molitvi, kada ih snađu nevolja i protivštine i ispune ih briga i tjeskoba, traže samo onaj mir koji razum može shvatiti i osigurati. Ali razum ne shvaća nikakav mir osim uklanjanja zla. Takav mir ne nadilazi razum; on je s njime u skladu. Oni koji ne mole, srde se i bore pod vodstvom razuma sve dok ne postignu neki mir prijevarnim ili nasilnim uklanjanjem zla, kao što ranjenik traži da bude izliječen. Ali oni koji se raduju u Bogu, nalazeći svoj mir u njemu, ostaju zadovoljni. Mirno podnose nevolju, ne želeći onaj mir koji razum nalaže — uklanjanje zla. Postojani, čekaju nutarnju snagu koju proizvodi vjera. Ne pitaju hoće li zlo kratko ili dugo trajati, hoće li biti vremenito ili vječno; o tome se ne brinu, nego sve prepuštaju Božjem uređenju. Ne muči ih kada će, kako, gdje i po kome prestati zlo. Zauzvrat, Bog im daje milost i uklanja njihova zla te daruje blagoslove veće od njihovih očekivanja, pa čak i želja.

41. To je, zapamtite, mir križa, mir Božji, mir savjesti, kršćanski mir, koji nam daje i vanjski spokoj, koji nas čini zadovoljnima sa svim ljudima i nesklonima da ikoga uznemirujemo. Razum ne može shvatiti kako može biti radosti u križevima i mira u nemiru; ne može to pronaći. Takav je mir Božje djelo, i nitko ga ne može razumjeti dok ga ne iskusi. U vezi s tim, u poslanici za drugu nedjelju došašća kaže se: „Bog nade neka vas ispuni svakom radošću i mirom u vjerovanju.” Ono što apostol ondje naziva „mirom u vjerovanju”, ovdje naziva „mirom Božjim”.

42. U ovom retku Pavao daje naslutiti da će đavao onome koji se raduje u Bogu i u životu pokazuje blagost podići križ koji će silovito htjeti odvratiti njegovo srce od toga puta. Kršćanin se stoga treba dobro utvrditi i smjestiti svoj mir izvan dosega đavla — u Boga. Neka ne nastoji pod svaku cijenu osloboditi se onoga što mu je đavao nametnuo. Neka trpi Sotoninu samovolju dok ne dođe Božji čas da je uništi. Tako će srce, misao i osjećaji kršćanina biti sačuvani i očuvani u miru. Njegovo strpljenje ne bi moglo dugo trajati kad njegovo srce ne bi postojalo iznad svojih okolnosti, u višem miru — kad ne bi bilo zadovoljno time što ima mir s Bogom.

43. Pod „srcem” i „mišlju” ovdje ne smijemo misliti na ljudsku volju i razum. Moramo uzeti Pavlovo objašnjenje — srce i misao u Kristu Isusu; drugim riječima, volju i razum koji proizlaze iz Krista, od Krista i pod Kristom. Misli se na vjeru i ljubav — vjeru i ljubav u svim njihovim djelovanjima, u svim njihovim težnjama prema Bogu i ljudima. Riječ je jednostavno o raspoloženju da se Bogu iskreno vjeruje i ljubi ga se, te o spremnosti srca i uma da mu se služi do kraja, kao i čovjeku. Đavao to nastoji spriječiti zastrašivanjem, pokazivanjem smrti i svim vrstama nevolje; i postavljanjem ljudskih rješenja kako bi srce navelo da utjehu i pomoć traži u vlastitim savjetima i u čovjeku. Tako zavedeno, srce otpada od pouzdanja u Boga i pada u oslanjanje na samo sebe.

44. Ukratko, ovaj je tekst pouka o kršćanskom životu, o stavu kršćanina prema Bogu i prema čovjeku. Uči nas da nam Bog bude sve i da sa svim ljudima postupamo jednako, da se prema ljudima vladamo onako kako se Bog vlada prema nama: primajući od njega i dajući drugima. Sve se to može sažeti u dvije riječi: vjera i ljubav.

Propovijed Martina Luthera; preuzeta iz njegovih Crkvenih postila iz 1521. godine.