Prispodoba o kralju koji je priredio svadbenu gozbu svojemu sinu (Martin Luther)

Propovijed Martina Luthera na temelju Mateja 22,1–14 iz njegove Crkvene postile. Prvi put objavljena 1523. godine.

Napomena o izvoru: Propovijed je preuzeta iz petoga sveska zbirke „Propovijedi Martina Luthera”, str. 227–235, koju je objavio Baker Book House (Grand Rapids, Michigan, 1983.). Na engleskom je izvorno objavljena 1905. godine u izdanju Lutherans in All Lands (Minneapolis, Minnesota), u četrnaestome svesku zbirke „Dragocjeni i sveti spisi Martina Luthera”. Elektronički tekst skenirao je i uredio Richard Bucher. Tekst je u javnoj domeni te se može slobodno umnožavati i distribuirati.

1. Ovo nam evanđelje donosi prispodobu o svadbi. Zato je moramo razumjeti drukčije nego što zvuči naravnom uhu i izgleda naravnom oku. Najprije ćemo, dakle, razmotriti duhovno značenje prispodobe, a zatim pogledati kako je ovaj tekst izobličen i izvrnut.

2. Kralj koji je priredio svadbenu gozbu naš je nebeski Otac. Zaručnik je njegov Sin, naš Gospodin Isus Krist. Zaručnica je kršćanska Crkva: mi i sav svijet, ukoliko vjerujemo, o čemu ćemo još govoriti.

3. Bog je najprije poslao svoje sluge, proroke, da pozovu goste na ovu svadbu. Trebali su ih pozivati, odnosno propovijedati, i to propovijedati jedino vjeru u Krista. Ali pozvani nisu došli. Bili su to Židovi, kojima su proroci bili poslani, a oni nisu htjeli slušati ni prihvatiti one koji su im bili poslani. Potom je poslao druge sluge, apostole i mučenike, da nas pozovu i kažu uzvanicima: „Evo, objed sam pripravio; volovi su moji i tovljenici poklani i sve je spremno. Dođite na svadbu!”

4. Ove nam riječi lijepo prikazuju i poučavaju nas kako se trebamo služiti životima svetih: trebamo iznositi njihove primjere kojima se potvrđuje nauk evanđelja, kako bismo uz pomoć tih primjera i njihovih života bolje razmatrali Krista, njime se hranili i gostili, kao tovljenicima i dobro uhranjenim volovima. Zato ih naziva tovljenicima.

Uzmimo jedan primjer. Pavao u Rimljanima 3,23 i dalje poučava da je zaručnica puna grijeha te mora biti poškropljena jedino Kristovom krvlju, inače ostaje nečista. To znači da mora vjerovati kako je Kristova krv prolivena za njezine grijehe i da nikakvo drugo spasenje nije moguće. Zatim lijepo iznosi Abrahamov primjer te Abrahamovom vjerom i životom potvrđuje nauk o vjeri, govoreći: „Povjerova Abraham Bogu i uračuna mu se u pravednost” (Rim 4,3).

To je pravi vol, pravilno zaklan: on nas hrani, tako da se Abrahamovim primjerom i njegovom vjerom učvršćujemo i osnažujemo u vlastitoj vjeri.

Odmah zatim Pavao pred nas stavlja još jednoga lijepog tovljenika, kada navodi Božjega proroka Davida i njegovim riječima dokazuje da nas Bog ne opravdava na temelju naših djela, nego vjerom. U Rimljanima 4,6–8 kaže: „Tako i David proglašava blaženim čovjeka kojemu Bog uračunava pravednost bez djela”, govoreći u Psalmu 32,1–2: „Blaženi oni kojima su bezakonja otpuštena i grijesi pokriveni! Blažen čovjek kojemu Gospodin ne uračunava grijeha!”

Eto, to nas u pravome smislu hrani i krijepi: kada se primjerom i naukom pobožnih svetih služimo kako bismo potvrdili vlastiti nauk i vjeru. To je i prava čast koju možemo iskazati svetima. Pogledajmo sada nastavak evanđelja.

5. „Ali oni ne mareći odoše — jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvatiše njegove sluge, zlostaviše ih i ubiše.”

To su tri zapreke koje nas sprečavaju da dođemo na svadbenu gozbu.

Prva, predstavljena njivom, označava našu čast. Ona je velika zapreka zbog koje ne mislimo na Krista i ne vjerujemo u njega. Bojimo se da ćemo morati podnijeti sramotu i izgubiti ugled, a ne vjerujemo da nas Bog može zaštititi od sramote i sačuvati našu čast.

Drugi odlaze za svojom trgovinom. To znači da svojim srcem uranjaju u svjetovne poslove i pohlepu. Kada bi se trebali držati Riječi, brinu se da će propasti i ostati bez hrane. Ne pouzdaju se u Boga da će ih uzdržavati.

Treća je skupina najgora. To su ugledni, mudri i razboriti ljudi, uzvišeni duhovi koji sluge ne samo preziru nego ih muče i ubijaju, kako bi sačuvali vlastitu čast i pohvalu — kako bi, doista, bili netko i nešto. Jer evanđelje mora osuditi njihovu mudrost i pravednost te prokleti njihovu oholu samouvjerenost. Oni to ne mogu podnijeti. Zato ubijaju sluge koje su ih pozvale na objed i svadbenu gozbu.

Bili su to farizeji i pismoznanci koji su ubili Krista i njegove apostole, kao što su njihovi očevi ubijali proroke. Oni su mnogo gori od prve i druge skupine, koje su, premda su prezrele i odbile poziv, ipak otišle, a sluge nisu ni osudile ni ubile.

6. Evanđelje dalje kaže: „Kralj se razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali.”

To se Židovima dogodilo po Rimljanima pod Titom i Vespazijanom, koji su Jeruzalem spalili do temelja. Ipak, radije bih da se ovo razumije duhovno, budući da cijelo ovo evanđelje treba duhovno tumačiti.

To se, dakle, dogodilo kada je Bog potpuno razorio i do temelja spalio jeruzalemsku sinagogu, kada je ondje sasvim nestalo vjere, a narod bio raspršen na sve strane, tako da više nije ostao na okupu. Oduzeti su mu i svećenstvo i kraljevstvo, tako da sada na zemlji nema siromašnijega, jadnijega i napuštenijega naroda od Židova. Takav je svršetak onih koji preziru Božju riječ.

7. Zatim slijedi: „Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni.’”

I to se dogodilo. Jer Židovi nisu htjeli ništa znati o Kristu. Ubili su njega, kao i proroke i apostole, pa od tada do danas nisu bili dostojni čuti riječ o Kristu.

8. Nadalje: „Pođite stoga na raskrižja i koga god nađete, pozovite na svadbu!”

Oni su zato izišli na putove, odnosno došli k nama poganima, i sabrali nas s krajeva svijeta u zajednicu u kojoj ima i dobrih i zlih.

9. Potom kralj ulazi pogledati goste. To će se dogoditi na dan suda, kada će se kralj očitovati.

10. Tada će naći jednoga — što ne označava samo jednu osobu, nego veliko mnoštvo — koji nije odjeven u svadbeno ruho, odnosno u vjeru.

To su pobožni ljudi, mnogo bolji od prethodnih. Trebaš ih, naime, razumjeti kao one koji su čuli i razumjeli evanđelje, ali su se ipak držali određenih djela i nisu se potpuno sklonili u Krista. Slični su ludim djevicama koje nisu imale ulja, odnosno vjere.

11. Njima će kralj reći: „Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu!”

To znači da osuđuje njihova dobra djela, tako da ona više ništa ne koriste. Ruke, naime, označavaju njihova djela, a noge njihov životni hod. Zatim će ih baciti u vanjsku tamu.

12. Ta vanjska tama stoji nasuprot unutarnjem svjetlu, jer jedino vjera mora gledati u nutrini srca. Ondje naše svjetlo, naš razum, mora biti zaklonjen i prestati djelovati, a jedino nas vjera mora osvjetljavati.

Jer ako čovjek želi postupati prema razumu i dati mu slobodan pogled, pred njegovim očima nema ničega osim smrti, pakla i grijeha. Razum tada vidi da je čovjek predan smrti, a ipak ne nalazi pomoći ni u jednom stvorenju: sve je pustoš i tama.

Zato razum ovdje mora biti isključen, inače će očajavati. Mora se, kao zarobljenik, predati jedino svjetlu vjere. To svjetlo tada vidi da se Bog na nebu zauzima za nas i brine se o nama. Njega srce može razmatrati, odbacujući svaku pomoć razuma i ne oslanjajući se ni na jedno stvorenje. Tada će čovjek biti očuvan.

To je, dakle, smisao ovih riječi: oni koji su bačeni u vanjsku tamu bit će lišeni vjere i tako izbačeni. Budući da se vjerom ne drže jedino Božjega milosrđa, moraju očajavati i biti osuđeni.

13. Razmotrimo sada ukratko što nas poučava ova svadbena gozba.

Najprije, ona označava sjedinjenje božanske naravi s ljudskom. U toj slici svadbene gozbe prikazana nam je velika ljubav koju Krist ima prema nama.

Postoje mnoge vrste ljubavi, ali nijedna nije tako žarka i gorljiva kao ljubav zaručnice, ljubav koju mlada zaručnica osjeća prema svojemu zaručniku, i, s druge strane, zaručnikova ljubav prema zaručnici.

Prava ljubav ne gleda na užitke, darove, bogatstvo, zlatno prstenje i slično, nego joj je stalo samo do zaručnika. Čak i kada bi joj dao sve što ima, ona ne bi marila za njegove darove, nego bi rekla: „Želim samo tebe.” A ako, s druge strane, on nema baš ništa, to njoj ništa ne mijenja: unatoč svemu, ona želi njega.

Takva je prava narav zaručničke ljubavi. Ali ondje gdje netko gleda samo na užitak, riječ je o bludničkoj ljubavi: njoj nije stalo do njega, nego do novca. Zato takva ljubav ne traje dugo.

14. Tu pravu zaručničku ljubav Bog nam je pokazao u Kristu, time što je dao da on radi nas postane čovjekom i sjedini se s našom ljudskom naravi, kako bismo tako mogli prepoznati i cijeniti njegovu dobrohotnost prema nama.

Kao što zaručnica ljubi svojega zaručnika, tako i Krist ljubi nas. A mi ćemo ljubiti njega ako vjerujemo i ako smo prava zaručnica.

Čak i kada bi nam dao nebo, mudrost svih proroka i slavu svih svetih i anđela, ne bismo do toga držali ako nam ne bi dao samoga sebe. Zaručnicu ništa drugo ne može zadovoljiti. Ona je nezasitna: jedino što želi jest sam zaručnik, kao što kaže u Pjesmi nad pjesmama 2,16: „Dragi moj pripada meni, a ja njemu.” Ne može se smiriti dok ne zadobije svojega ljubljenog.

Tako je i Krist raspoložen prema meni: želi samo mene i ništa drugo. Čak i kada bih mu dao sve što mogu, to mu ne bi koristilo. Ne bi mario za to ni kada bih nosio kukuljice svih redovnika.

On želi cijelo moje srce. Izvanjske stvari, poput izvanjskih kreposti, samo su služavke; on želi samu suprugu. Traži da mu iz dubine srca kažem: „Tvoj sam.”

Sjedinjenje i brak ostvaruju se vjerom, tako da se potpuno i slobodno oslanjam na njega, vjerujući da je moj. Ako imam njega, što bih još mogao poželjeti?

15. A što mu mi dajemo? Nečistu zaručnicu, prljavu, staru, naboranu i odbačenu. On je, međutim, vječna mudrost, vječna istina, vječno svjetlo, mladić izvanredne ljepote.

Što nam onda daje? Samoga sebe, posve i potpuno. Ne odvaja za mene jedan dio niti mi daje malen zalogaj, nego čitav izvor vječne mudrosti, a ne samo potočić.

Ako sam, dakle, njegov, a on moj, imam vječni život, pravednost i sve što mu pripada. Zato sam pravedan i spašen, i to tako da mi ni smrt, ni grijeh, ni pakao, ni Sotona ne mogu nauditi.

Kada bi mi dao samo dio svoje mudrosti, pravednosti i života, rekao bih: „To mi ne pomaže. Želim tebe; bez tebe ništa nije stvarno i istinito.”

Kada mi daje svoje sluge, svoje proroke, daje mi samo jedan dio i zalogaj. Darovi su tek priležnice; među svima samo je jedna prava zaručnica.

Razlika je u ovome: postoje mnoge duše kojima se daju darovi, poput mudrosti, ljubavi i slično. Ali one nisu prave zaručnice, jer ne govore: „Ti si moj”, nego pritom potajno žele tvoju kesu, jer ljube darove.

Prava zaručnica, međutim, kaže: „Želim samo tebe. Ti si moj — a ne prsten, dragulj ili dar.”

Sve je ovo rečeno o ljubavi.

16. A što mi donosimo njemu? Ništa osim svih svojih boli, nesreća, grijeha, bijede i jadikovki.

On je vječno svjetlo, a mi vječna tama. On je život, a mi smrt. On je pravednost, a mi grijeh. To je vrlo nejednak brak.

Ali što čini zaručnik? Toliko mu je stalo do ljepote svoje zaručnice da s njom neće prebivati dok je najprije ne ukrasi na najuzvišeniji način.

Kako se to događa? Apostol Pavao to poučava kada kaže, pozivajući se na Tita 3,5–6: „Za njih je predao svoje nježno tijelo smrti, poškropio ih svojom svetom krvlju i očistio ih kupelju novoga rođenja i obnovom Duha Svetoga.”

Ustanovio je kupelj. Ta je kupelj krštenje kojim je pere. Povrh toga dao joj je svoju Riječ. U nju ona vjeruje i po svojoj vjeri postaje zaručnica.

Zaručnik dolazi sa svim svojim blagom, a ja dolazim sa svim svojim grijesima, sa svom svojom bijedom i bolima srca.

Ali budući da je to brak i sjedinjenje u kojemu postaju jedno tijelo (Post 2,24; Mt 19,5), ostavljaju oca i majku i prianjaju jedno uz drugo, trebaju se međusobno zagrliti i ne odreći se jedno drugoga, čak i kada je jedno pomalo bolesno i nespretno. Jer ono što pogađa jedno, mora nositi i drugo.

17. Zato zaručnica kaže: „Tvoja sam; moraš me prihvatiti.” A tada on ujedno mora na sebe uzeti svu moju nesreću.

Tako moji grijesi postaju vječna pravednost, moja smrt vječni život, moj pakao nebo. Jer ovo dvoje, grijeh i pravednost, ne mogu zajedno opstati, kao ni nebo i pakao.

Ako se želimo sjediniti, jedno mora progutati i rastopiti drugo, kako bismo bili združeni i postali jedno. Njegova je pravednost doista neusporedivo snažnija od mojih grijeha, a njegov život neizmjerno snažniji od moje smrti, jer on je sam život, iz kojega se mora zapaliti svaki život.

Zato moja smrt nestaje u njegovu životu, moji grijesi u njegovoj pravednosti, a moja osuda u njegovu spasenju. Ovdje se moj grijeh nalazi između čekića i nakovnja, tako da propada i nestaje.

Budući da su sada moj grijeh i moja nečistoća uklonjeni, on me mora ukrasiti i odjenuti svojom vječnom pravednošću i svom svojom milošću, dok ne postanem lijepa, jer ja sam njegova zaručnica.

Tako prisvajam sve što on ima, kao što on uzima na sebe sve što ja imam. O tome govori prorok Ezekiel u 16. poglavlju, od 6. retka nadalje: „Prošao sam pokraj tebe, a ti si bila gola; grudi su ti se razvile i bila si spremna za udaju. Tada sam raširio nad tobom skut svojega plašta i pokrio tvoju golotinju, dao ti svoju riječ i obuo te u lijepe crvene cipele.”

Ondje nabraja mnoga dobročinstva koja joj je učinio, a poslije se, u 15. retku, tuži što je postala bludnica.

Sve nam to govori kako bismo znali da nas je odjenuo svojim bogatstvom i da sami od sebe nemamo ništa. Tko ovo ne prihvati kao sigurnu istinu — da sam od sebe nema ništa, nego jedino Kristovo bogatstvo — i tko ne može bez sumnje reći: „Ti si moj”, taj još nije kršćanin.

18. Budući da je Krist moj, a ja njegov, ako Sotona bjesni, imam Krista koji je moj život. Ako me grijeh uznemiruje, imam Krista koji je moja pravednost. Ako me napadaju pakao i propast, imam Krista koji je moje spasenje.

Tako u meni može bjesnjeti što god hoće: ako imam Krista, mogu gledati u njega i ništa mi ne može nauditi.

To sjedinjenje božanskoga s ljudskim prikazano je ovdje slikom svadbene gozbe, a uzvišena Božja ljubav prema nama slikom zaručničke ljubavi.

19. Svadbeno ruho jest sam Krist, kojega oblačimo vjerom, kao što apostol kaže u Rimljanima 13,14: „Zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom!”

Tada ruho samo od sebe sjaji. To znači da vjera u Krista sama od sebe donosi plod, odnosno ljubav koja djeluje po vjeri u Krista.

To su dobra djela koja također blistaju iz vjere. Ona iz nje proizlaze posve slobodno i čine se jedino radi dobra našega bližnjega. Ako ne proizlaze iz vjere, onda su poganska djela. Poslije će propasti, biti osuđena i bačena u krajnju tamu.

20. Na to ovdje upućuje vezivanje njegovih ruku i nogu. Ruke, kako je već rečeno, označavaju djela, a noge način života u koji se pouzdavao te se zbog toga nije držao jedino Krista.

Prigovaramo mu, naime, što nije imao svadbeno ruho, odnosno Krista. Zato mora propasti sa svojim djelima, jer ona nisu zasjala iz vjere, iz toga ruha.

Želiš li, dakle, činiti dobra djela, najprije vjeruj. Želiš li donositi plod, najprije budi stablo, a zatim će plod doći sam od sebe.

21. Ovdje se lako može uočiti i zabluda kojom su mnogi izvrnuli evanđelje, govoreći: „Premda su papa i njegovi sljedbenici zli, ipak mu se moramo pokoravati i priznavati ga poglavarom kršćanstva. Neka čini što god hoće, ipak ne može pogriješiti. I premda možda nema svadbeno ruho, ipak je u zajednici.”

Ali oni nisu ni toliko dobri da bismo ih mogli usporediti s onim koji nije imao svadbeno ruho. Oni su zlikovci i ubojice koji su ubili kraljeve sluge.

Čak i kada bi bili dostojni usporedbe s njime, evanđelje nas u ovoj prispodobi ipak ne poučava da ih slijedimo, nego da ih izbacimo i zaštitimo se od njih.

Jer tko nema svadbeno ruho, ne pripada zajednici. On je nečistoća, poput sluzi, gnoja i čireva u tijelu. To se, doduše, nalazi u tijelu, ali nije dio zdravoga tijela.

Krivotvorine se nalaze među novcem, ali nisu novac. Pljeva se nalazi među pšenicom, ali nije pšenica. Tako se i ovi nalaze među kršćanima, ali nisu kršćani.

Toliko o današnjem evanđelju. Molimo Boga za milost da nitko od nas ne dođe na tako dragocjenu i slavnu svadbenu gozbu bez svadbenoga ruha.

Vidi i ovo: Prispodoba o svadbi kraljevog sina