Pastoralna skrb: Zašto se ljudi osjećaju napušteno kada im je pomoć najpotrebnija?

Crkva ne smije prestati brinuti za čovjeka onda kada ga uputi na savjetovanje.

Postoje trenuci kada čovjeku nije potreban još jedan savjet, nego netko tko će ostati uz njega. Netko tko će ga saslušati, nazvati, posjetiti ili jednostavno pitati kako se danas osjeća.

Zamislimo osobu koja prolazi kroz teško razdoblje. Možda se suočava s raspadom braka, smrću bliske osobe, tjeskobom ili ozbiljnim obiteljskim problemima. Nakon dugog oklijevanja odluči potražiti pomoć u svojoj crkvi.

Razgovara sa svećenikom ili pastorom, koji je sasluša i zaključi da joj je potrebna stručnija pomoć. Preporuči joj savjetnika i ohrabri je da zakaže razgovor.

To je odgovoran i često vrlo koristan korak.

Ali što se događa nakon toga?

Osoba odlazi na savjetovanje, vraća se kući i nastavlja se suočavati sa svojim teškoćama. Dani prolaze, a iz crkvene zajednice nitko je ne naziva. Nitko ne pita kako napreduje. Nitko ne zna koliko joj je teško ustati ujutro, suočiti se s vlastitim mislima ili izdržati još jedan dan.

Iako je dobila stručnu pomoć, možda se osjeća usamljenije nego prije.

Upravo ovdje počinje jedno od najvažnijih pitanja suvremene pastoralne skrbi: je li crkva svoju odgovornost ispunila time što je osobu uputila savjetniku ili njezina briga tek tada treba dobiti novi oblik?

O tome piše dr. Tim Allchin u članku The One Thing Most Churches Get Wrong About Counseling („Jedna stvar u kojoj većina crkava griješi kada je riječ o savjetovanju“), objavljenom 27. listopada 2026. na portalu organizacije Biblical Counseling Center.

Njegova je temeljna poruka jednostavna: savjetovanje ne bi trebalo zamijeniti brigu crkvene zajednice, nego joj pomoći da postane djelotvornija.

Kada crkva postane mjesto na kojem skrivamo svoju bol

Crkva bi trebala biti zajednica u kojoj ljudi mogu otvoreno govoriti o svojim teškoćama.

Ipak, stvarnost je ponekad drukčija.

Nedjeljom se okupljamo na bogoslužju, pozdravljamo jedni druge i razgovaramo o svakodnevnim stvarima. Na pitanje kako smo najčešće odgovaramo da smo dobro.

Ali iza tih jednostavnih odgovora mogu se skrivati ozbiljne životne borbe.

Netko se mjesecima suočava s tjeskobom.

Netko je izgubio voljenu osobu i još uvijek ne zna kako nastaviti živjeti.

Netko prolazi kroz bračnu krizu.

Netko se bori s ovisnošću, osjećajem krivnje ili dubokom usamljenošću.

Ipak, o tome ne govori.

Možda se boji osude.

Možda ne želi opterećivati druge.

Možda misli da bi kao kršćanin trebao biti snažniji.

A možda je već pokušao razgovarati, ali nije naišao na razumijevanje.

Allchin upozorava da se može razviti nezdrava podjela: crkva postaje mjesto na kojem pokazujemo svoju sređenu stranu, dok svoje stvarne probleme iznosimo isključivo izvan zajednice.

Takva podjela nije u skladu s novozavjetnim razumijevanjem Crkve.

Apostol Pavao piše:

„Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov“ (Gal 6,2).

Ove riječi ne odnose se samo na svećenike, pastore i profesionalne savjetnike.

Upućene su cijeloj kršćanskoj zajednici.

To znači da briga za ljude koji pate nije dodatna aktivnost crkve, nego jedan od načina na koji se očituje njezin život u Kristu.

Savjetovanje traje jedan sat, a život se nastavlja cijeli tjedan

Allchin iznosi vrlo jednostavno, ali važno zapažanje.

Osoba koja odlazi na savjetovanje možda će sa savjetnikom razgovarati jedan sat tjedno.

A što je s preostalih 167 sati?

Upravo se tada suočava sa svakodnevnim iskušenjima, brigama i teškoćama.

Čovjek koji se bori s ljutnjom možda će tijekom savjetovanja razumjeti zašto treba promijeniti svoje ponašanje. Ali pravi izazov dolazi kada se navečer vrati kući i ponovno izbije obiteljska svađa.

Osoba koja prolazi kroz žalovanje možda će tijekom razgovora pronaći utjehu. Ali tuga se može vratiti u trenucima kada ostane sama u praznom domu.

Netko tko se suočava s tjeskobom možda će naučiti korisne načine suočavanja sa strahom. Ali upravo usred noći, kada se probudi opterećen brigama, može mu biti najteže.

Zato Allchin naglašava važnost osobe koja će biti prisutna i između savjetodavnih susreta.

Ne nekoga tko će preuzeti ulogu terapeuta.

Ne nekoga tko će nuditi jednostavne odgovore na složene probleme.

Nego pouzdanog člana crkvene zajednice koji će znati slušati, moliti, ohrabrivati i pružati praktičnu podršku.

Takvu osobu autor naziva care partner, što bismo mogli prevesti kao suradnik u pastoralnoj skrbi ili pratitelj u procesu oporavka.

Riječ je o vjerniku koji ne zamjenjuje stručnjaka, nego pomaže čovjeku da tijekom teškog razdoblja ne ostane sam.

Čovjeku je ponekad najpotrebnije da netko ostane

Na početku svojega članka Allchin donosi iskustvo čovjeka koji je nakon iznenadne smrti supruge ostao sam s djecom.

Njegova je supruga preminula zbog komplikacija tijekom naizgled rutinskoga kirurškog zahvata.

U jednom trenutku njegov se život potpuno promijenio.

Ostao je udovac i otac koji je morao nastaviti brinuti o djeci dok se istodobno suočavao s vlastitom tugom.

Prijatelj mu je preporučio grupu za podršku ožalošćenima u jednoj crkvi.

Ondje nije pronašao samo program namijenjen ljudima koji tuguju. Pronašao je zajedništvo, podršku i dublje razumijevanje Kristove prisutnosti u patnji.

Godinama poslije poželio je i sam pomagati ljudima koji prolaze kroz slična iskustva.

Allchin opisuje kako taj čovjek svojim izgledom nije odgovarao uobičajenoj predodžbi voditelja crkvene grupe za podršku. Imao je tetovaže i nosio kožni prsluk.

Ali imao je nešto mnogo važnije.

Poznavao je bol gubitka.

Znao je koliko znači kada netko ostane uz čovjeka koji pati.

I bio je spreman tu ljubav pružiti drugima.

Ovaj primjer otkriva važnu istinu: ljudi koji su prošli kroz teška iskustva mogu postati dragocjeni suradnici u pastoralnoj skrbi.

Njihova patnja ne daje im automatski stručnost za savjetovanje, ali im može pomoći da razviju suosjećanje, strpljenje i sposobnost slušanja.

Ponekad upravo osoba koja je sama bila utješena najbolje razumije koliko je važna prisutnost drugoga.

Zašto nije dovoljno samo nekoga uputiti stručnjaku?

Uputiti osobu savjetniku, psihologu, psihoterapeutu ili liječniku može biti vrlo odgovorna odluka.

Nijedan svećenik ne može niti treba samostalno rješavati sve probleme svojih vjernika.

Postoje teškoće koje zahtijevaju posebnu stručnost, a ponekad i medicinsko liječenje.

Problem nastaje kada upućivanje stručnjaku postane način da se crkvena zajednica povuče iz života osobe kojoj je pomoć potrebna.

Allchin upozorava na tri moguće posljedice takvog pristupa.

Prva je da osoba ostaje sama u svakodnevnom suočavanju sa svojim problemima.

Druga je da počinje vjerovati kako njezine teškoće nemaju mjesta u životu crkve.

Treća je da sama zajednica nikada ne razvija sposobnost međusobne brige.

Ako se svaka teška situacija jednostavno proslijedi drugome, članovi crkve mogu postupno izgubiti osjećaj da su pozvani nositi bremena jedni drugih.

A to je ozbiljan duhovni problem.

Crkva ne treba postati psihoterapijska ustanova.

Ali treba ostati zajednica u kojoj se ljudi osjećaju prihvaćenima i onda kada njihov život nije uredan, uspješan ili bez problema.

Stručna pomoć i crkveno zajedništvo ne moraju biti suprotstavljeni. Naprotiv, mogu se međusobno nadopunjavati.

Što zapravo znači pratiti osobu koja pati?

Pružiti podršku ne znači neprestano davati savjete.

Mnogi ljudi koji prolaze kroz teško razdoblje već su čuli mnoštvo savjeta.

Govori im se da moraju biti snažni.

Da trebaju više moliti.

Da će vrijeme izliječiti sve rane.

Da ne smiju toliko razmišljati o problemima.

Takve izjave mogu biti izrečene s dobrom namjerom, ali često ne odgovaraju stvarnim potrebama osobe.

Čovjeku koji je izgubio supružnika ne pomaže uvijek rečenica da treba nastaviti živjeti.

Ponekad mu više znači kada netko sjedne pokraj njega i dopusti mu da govori o svojem gubitku.

Osobi koja se bori s tjeskobom nije dovoljno reći da se ne treba bojati.

Možda joj je potrebno strpljivo slušanje, ohrabrenje i podrška u traženju odgovarajuće pomoći.

Nekome tko prolazi kroz bračnu krizu ne koristi brzopleta osuda.

Potrebni su mu razumijevanje, odgovornost, istina i ponekad vrlo konkretna zaštita.

Allchin zato ističe važnost osposobljavanja ljudi za nekoliko osnovnih oblika podrške: pripremu za razgovor, pažljivo slušanje, postavljanje dobrih pitanja i pomaganje osobi da prepozna sljedeći odgovoran korak.

Takve sposobnosti nisu korisne samo u savjetovanju.

One su važne i u obitelji, prijateljstvu, braku i svakodnevnom životu crkvene zajednice.

Tri stvari koje može pružiti osoba koja nas prati kroz teškoće

Allchin navodi tri osobito važne koristi takve podrške.

Prva je prisutnost.

Kada netko poznaje naše teškoće i unatoč tome ostaje uz nas, lakše se oslobađamo osjećaja srama i izolacije.

Ne moramo se pretvarati da je sve u redu.

Znamo da postoji osoba pred kojom možemo biti iskreni.

Druga je ohrabrenje za ustrajnost.

Promjene se rijetko događaju preko noći.

Čovjek koji nastoji promijeniti štetne navike, obnoviti narušene odnose ili se suočiti s dugotrajnim problemima može doživjeti uspone i padove.

Pouzdana osoba može ga ohrabriti da nastavi primjenjivati ono što je naučio tijekom savjetovanja, bez nametanja kontrole ili nadzora.

Treća je povezanost sa zajednicom.

Savjetovanje može završiti, ali potreba za ljudskim odnosima ne prestaje.

Kada osoba ima prijatelja ili pouzdanog pratitelja u crkvi, lakše nastavlja sudjelovati u životu zajednice.

Njezina podrška ne završava posljednjim savjetodavnim susretom.

To je posebno važno jer cilj pastoralne skrbi nije stvaranje trajne ovisnosti o savjetniku ili osobi koja pomaže.

Cilj je da čovjek postupno razvija veću stabilnost, odgovornost i sposobnost zdravog sudjelovanja u odnosima.

Kada pomažemo drugima, i sami duhovno rastemo

Jedna od zanimljivih Allchinovih tvrdnji jest da pružanje podrške drugima može postati važan put osobnog duhovnog rasta.

Kršćanin može godinama čitati Sveto pismo, slušati propovijedi i sudjelovati u bogoslužjima.

Ali neke biblijske istine počinje razumijevati dublje tek kada se suoči s tuđom patnjom.

Riječi „Nosite bremena jedni drugih“ dobivaju drukčije značenje kada čovjek doista sjedne pokraj nekoga tko tuguje.

Isusova zapovijed ljubavi postaje konkretnija kada se treba odreći vlastitog vremena kako bi se pomoglo osobi u potrebi.

Poziv na strpljivost dobiva novu težinu kada se isti problem ponavlja iz tjedna u tjedan.

Apostol Pavao u Drugoj poslanici Korinćanima govori o Bogu „svake utjehe“, koji nas tješi u našim nevoljama kako bismo i sami mogli tješiti druge (2 Kor 1,3–4).

To je jedno od najljepših biblijskih objašnjenja međusobne pastoralne skrbi.

Utjeha koju primamo ne mora završiti samo na nama.

Ona može postati dar drugome.

To ne znači da je svatko tko je prošao kroz patnju automatski spreman savjetovati druge ljude.

Potrebne su zrelost, odgovornost, osobne granice i ponekad dodatna edukacija.

Ali vlastito iskustvo može postati dragocjen izvor suosjećanja.

Crkva nije zajednica savršenih ljudi

U nekim crkvenim sredinama postoji neizgovoreno očekivanje da bi vjernici trebali uvijek biti radosni, snažni i sigurni u svoju vjeru.

Zbog toga ljudi ponekad skrivaju svoje teškoće.

Boje se priznati da imaju bračne probleme.

Srame se govoriti o depresivnosti ili tjeskobi.

Ne žele da drugi saznaju za obiteljske sukobe.

Takva atmosfera može stvoriti privid duhovne uspješnosti, ali ne i stvarno zajedništvo.

Crkva nije zajednica ljudi koji nikada ne pate.

Ona je zajednica ljudi kojima je potrebna Božja milost.

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao uspoređuje Crkvu s tijelom.

Govori o različitim udovima koji pripadaju jedni drugima i međusobno su povezani.

Zatim kaže:

„I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi“ (1 Kor 12,26).

Ove riječi imaju snažno pastoralno značenje.

Patnja jednoga člana zajednice ne bi trebala biti potpuno privatna stvar za koju nitko ne mari.

Naravno, to ne znači da svatko mora javno iznositi svoje osobne probleme.

Privatnost i povjerljivost moraju se poštovati.

Ali znači da bi zajednica trebala biti spremna pružiti podršku kada joj se netko obrati.

Crkva koja zna slušati ljude u njihovoj slabosti često će biti vjerodostojniji svjedok Evanđelja od zajednice koja nastoji ostaviti dojam da u njoj nikada nema problema.

Može li jedna osoba promijeniti kulturu cijele crkve?

Allchin smatra da crkva ne mora odmah osnivati složene programe pastoralnog savjetovanja.

Ponekad je dovoljno započeti s jednom osobom.

Možda u zajednici već postoji vjernik kojemu se drugi spontano obraćaju kada imaju problema.

Možda je to starija žena koja zna strpljivo slušati.

Možda čovjek koji je prošao kroz teško žalovanje.

Možda bračni par koji godinama pruža podršku mladim obiteljima.

Možda netko tko redovito posjećuje bolesne i usamljene.

Takve osobe već sudjeluju u pastoralnoj skrbi, premda to možda ne nazivaju tim imenom.

Uz prikladnu edukaciju, jasne granice i podršku crkvenog vodstva njihova služba može postati još korisnija.

S vremenom se može razviti manja skupina osposobljenih članova zajednice koji će pomagati u različitim životnim situacijama.

Neki mogu biti posebno spremni pružati podršku ožalošćenima.

Drugi mogu pomagati starijim i usamljenim osobama.

Treći mogu pružati praktičnu pomoć obiteljima koje prolaze kroz teškoće.

Važno je da takva služba ne počiva samo na dobroj volji, nego i na odgovornosti.

Zašto su povjerljivost i granice nužne?

Ideja o uključivanju članova crkve u pastoralnu skrb vrlo je vrijedna, ali zahtijeva oprez.

Nije svaka dobronamjerna osoba prikladna za razgovore o osjetljivim problemima.

Čovjek koji povjeri svoje teškoće mora moći očekivati diskreciju, poštovanje i odgovorno postupanje.

Zato bi svaka organizirana služba podrške trebala imati jasna pravila.

Osoba koja pruža podršku ne smije širiti povjerene informacije.

Ne smije se nametati kao stručnjak za probleme za koje nije osposobljena.

Ne smije preuzimati kontrolu nad tuđim odlukama.

Posebno je važno znati prepoznati situacije koje zahtijevaju stručnu intervenciju.

Ako je riječ o nasilju, zlostavljanju, ozbiljnoj psihičkoj krizi, suicidalnim mislima ili opasnosti za djecu i druge ranjive osobe, sama prijateljska podrška nije dovoljna.

Tada je potrebno uključiti odgovarajuće stručnjake i nadležne službe, uz poštovanje zakonskih obveza zaštite i prijavljivanja.

U takvim situacijama nije prihvatljivo pozivati se na povjerljivost kako bi se prikrila opasnost ili spriječila zaštita ugroženih.

Jednako tako, uključivanje crkvenog suradnika u nečiji proces savjetovanja treba se temeljiti na slobodnom pristanku osobe kojoj se pomaže.

Pastoralna skrb treba pružati sigurnost, a ne stvarati dodatni pritisak.

Što bi svaka crkva mogla učiniti već danas?

Ne mora svaka crkvena zajednica imati profesionalno savjetovalište.

Ali svaka može razvijati kulturu međusobne brige.

To počinje načinom na koji razgovaramo jedni s drugima.

Kada nekoga pitamo kako je, jesmo li spremni čuti i odgovor koji nije ugodan?

Kada saznamo da netko prolazi kroz teško razdoblje, ostajemo li uz njega i nakon prvog razgovora?

Kada osoba prestane dolaziti na bogoslužja, pitamo li se treba li joj pomoć ili jednostavno zaključujemo da više nije zainteresirana za crkvu?

Kada nekoga uputimo stručnjaku, možemo li mu ponuditi i prijateljsku podršku, ako je želi?

To su pitanja koja se ne odnose samo na crkveno vodstvo.

Ona se tiču svakoga vjernika.

Naravno, nitko ne može pomoći svima.

Postoje granice našega vremena, znanja i mogućnosti.

Ali gotovo svatko može učiniti nešto.

Poslati poruku osobi koja je usamljena.

Posjetiti nekoga tko tuguje.

Ponuditi praktičnu pomoć obitelji u krizi.

Saslušati prijatelja bez osuđivanja.

Moliti s osobom koja je izgubila nadu.

Ponekad su upravo takvi jednostavni postupci najjasniji izraz kršćanske ljubavi.

Kada je nekome teško, Crkva ne smije nestati

Isus Krist nije pozvao svoje učenike samo da naviještaju istinu.

Pozvao ih je i da ljube jedni druge.

U Evanđelju po Ivanu kaže:

„Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge“ (Iv 13,35).

Ta se ljubav ne očituje samo u riječima, propovijedima i javnim izjavama.

Ona postaje vidljiva kada ostajemo uz ljude koji prolaze kroz teškoće.

Kada ne okrećemo pogled od njihove boli.

Kada im dopuštamo da budu ranjivi, a da zbog toga ne izgube dostojanstvo.

Kada razumijemo da se neke životne rane ne mogu izliječiti jednim razgovorom ili jednostavnim savjetom.

Dr. Tim Allchin svojim člankom podsjeća na nešto što bi trebalo biti prirodno svakoj kršćanskoj zajednici: briga za čovjeka ne završava time što smo ga uputili nekome drugome.

Možda ne možemo riješiti njegov problem.

Možda ne znamo odgovor na svako njegovo pitanje.

Možda ne možemo ukloniti bol koju nosi.

Ali možemo učiniti nešto iznimno važno.

Možemo ostati uz njega.

Jer čovjeku koji pati ponekad nije najvažnije čuti još jedno objašnjenje zašto mu se nešto dogodilo.

Najvažnije mu je znati da nije sam.

Crkva koja doista živi Kristovu ljubav nije zajednica u kojoj nitko nema problema. Ona je zajednica u kojoj nitko ne bi trebao biti prepušten samome sebi dok se sa svojim problemima suočava.

---

Izvor:

Izvor: https://biblicalcounselingcenter.org/the-one-thing-most-churches-get-wrong-about-counseling/