Augsburško vjeroispovijedanje: “Što je crkva” (8)

Što je crkva? Odgovara nam Augsburško vjeroispovjedanje (lat. Confessio Augustana), nastalo je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.

Sve članke vidi ovdje.

Članak 8 – ŠTO JE CRKVA?

Iako je činjenica da je crkva zajednica svetih i pravih vjernika, ipak , budući da su u ovome životu mnogi licemjeri i zle osobe izmiješane s vjernicima, dopušteno je koristiti sakramente, premda ih dijele i zli ljudi, prema Kristovim riječima: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci farizeji” itd. (Matej 23,2). I sakramenti i riječ su valjani zbog Kristova utemeljenja i zapovijedi, unatoč tome što ih dijele zli ljudi.

Naše crkve osuđuju donatiste i slične njima koji su nijekali da se služba zlih ljudi može koristiti u crkvi, i koji su mislili da je služba zlih ljudi beskorisna i bez učinka.

KRATKO RAZMATRANJE

Crkva je božanska institucija. Gospodin je Crkvi povjerio propovijedanje Riječi i podjelu sakramenata krštenja i euharistije, o čemu je bilo riječi u prethodnom članku. Zato božanske ustanove imaju svoj izvor u Kristu a ne u onomu koji obavlja službu, dakle svećeniku.

U Crkvi se nalaze i zli i dobri, biblijski rečeno “žito i kukolj”. Ovo je jednako istina kako za vjernike tako i za služitelje.

Budući da se nekada ne može sa sigurnošću ustvrditi je li neki službenik doista vjernik ili je licemjer i zao, ne treba dovoditi u pitanje sakramente odnosno službu koju on vrši. Npr. ukoliko se za nekoga služitelja utvrdi da je živio u grijehu i da nije bio vjernik u pravome smislu te riječi, neće se ponovno krštavati one koji su od njega kršteni i sl.

Vidi i ovo: Augsburško vjeroispovijedanje o Crkvi (7)

To dakako ne znači da Crkva ne treba disciplinirati one za koje se ustvrdi da nedostojno vrše službu, no njihova nedostojnost ne dovodi u pitanje valjanost obreda ili sakramenta.

Valjanost Riječi i sakramenata kod služitelja, bilo da su “dobri” ili “zli” nije u samome činu obavljanja (ex opere operato), već zbog Krista koji je ustanovitelj službe Riječi i sakramenata.

Donatisti su sljedbenici sjevernoafričkog biskupa Donata koji je djelovao početkom 5. stoljeća. Donatisti nisu priznavali mogućnost pokajanja nakon pada u grijeh, posebno onima koji su pokleknuli tijekom Dioklecijanovog progonstva (od 303. do 313.). Isto tako nisu priznavali niti obrede i sakramente koje su obavljali svećenici ili biskupi koji su pali u grijeh. Održali su se sve do 6. stoljeća od kada više nema traga o njihovom djelovanju.

Nastavit će se…

Tekst članka uredio i kratko razmatranje napisao Biskup Jasmin Milić.

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti izvor.

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.