Kada i kako trebamo praštati?

Krist nas uči da trebamo praštati. No, koliko, kako, kada? Članak koji je pred nama daje nam odgovor na ova pitanja.

Kako i kada trebamo praštati?

Kao nigdje na svijetu, ni u kom vjerskom ili ideološkom usmjerenju, praštanje je bitna odlika kršćanskog vjerovanja i života. Bez praštanja Bog ne bi bio ljubav; Krist ne bi bio Spasitelj; apostoli nikad ne bi izvršili presudnu misiju u duhu sloge i jedinstva; jednostavno, Crkva čije je poslanje pomirba i poticanje na praštanje ne bi postojala. (Vidi 2. Korinćanima 5,18.)

Kršćanski je praštati unaprijed jer Bog prašta čovjeku i prije nego što smo se uspjeli ispričati, ili prije nego što smo se pokajali.

Isusova inicijativa pomirenja

Ovakvo shvaćanje Božjeg oprosta se čini suviše liberalnim i nestvarnim. I upravo u toj posebnosti praštanja, u toj terapeutskoj inicijativi, u nezasluženoj naklonosti, u velikodušnom ulaganju u pomirenje, nalazimo božanstvenost praštanja. Mi smo još i spremni oprostiti kad nam se netko dobro ispriča i pruži nam neku zadovoljštinu, međutim Isus na križu moli za svoje ubojice „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Luka 23,34.) dok oni likuju nad njegovom patnjom.

Vidi i ovo: Koliko puta oprostiti?

U najtežim životnim prilikama, dok je umirao Isus je živio ono što je poučavao: „I ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani?“ (Matej 5,44-47)

Apostol Pavao ovako opisuje tu Božju inicijativu: “Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.” (Rimljanima 5,8) “Jer Bog je u Kristu svijet sa sobom pomirio ne ubrajajući im opačina njihovih i polažući u nas riječ pomirenja.” (2. Korinćanima 5,19)

Praštanje na Isusov način

Ova Božja pedagogija nije bolesna permisivnost koja previđa patnju žrtava nečije zloće, već je to jedini put k ostvarenju mira i uspostavljanju suživota među sukobljenim stranama.

Božju velikodušnost možemo smatrati utopijom, ili nečim što nema mjesta u našem iskustvu, ali upravo u takvom praštanju se očituje najdublja pobožnost, na što nas Biblija ponovo upućuje: „Ili prezireš bogatstvo dobrote, strpljivosti i velikodušnosti njegove ne shvaćajući da te dobrota Božja k obraćenju privodi?“ (Rimljanima 2,4)

Zapazimo ponovo božanski redoslijed rješavanja narušenih odnosa: Najprije je Božja dobrota na djelu, Njegovo praštanje, darivanje raznih dobara svima i dobrima i zlima, molitva i zauzimanje za svoje ubojice, a onda slijedi promjena. Neprijatelji postaju prijatelji; prijestupnici prestaju prestupati svaku mjeru lijepog ponašanja; s onom snagom i odlučnošću s kojom smo činili zlo sada smo zauzeti za dobro.

Vidi i ovo: Što se događa kada nam Bog prašta?

Apostol Pavao ne iznosi samo ovo božansko načelo: „Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rimljanima 12,21.), već svjedoči kako je ta Božja dobrota ostvarila promjenu u njegovom životu: „Zahvalan sam Onome koji mi dade snagu – Kristu Isusu, Gospodinu našemu – jer me smatrao vrijednim povjerenja, i kad u službu postavi mene koji prije bijah hulitelj, progonitelj i nasilnik. Ali pomilovan sam jer sam to u neznanju učinio, još u nevjeri.“ (1. Timoteju 1,12.13)

Ženi uhvaćenoj u preljubu Isus je najprije oprostio, a onda ju pozvao na promjenu ponašanja. (Ivan 8,4-11)

Osnovna obilježja praštanja na kršćanski način se nalaze u Isusovom primjeru. S pravom se nazivamo kršćanima samo kada slijedimo Njegov primjer bezuvjetne ljubavi, dobrote pod svaku cijenu, praštanja koje potiče na promjenu ponašanja i obnovu narušenih odnosa. Ovaj se ideal o Bogu i čovjeku koji odlučuje biti Njegov sljedbenik neprestano pojavljuje u biblijskim spisima.

Spomenimo još jedan od poznatih primjera praštanja koji nalazimo u usporedbi o izgubljenom sinu i milostivom ocu. Buntovni sin koji je potrošio svoj život uzalud još je daleko bio kad ga je njegov otac ugledao i potrčao mu ususret. Kada su se sreli sin nije uspio izraziti do kraja svoje kajanje, jer su ga grlile ruke njegova oca. Inicijativa u iskazivanju ljubavi, dobra, oprosta i požrtvovnosti je uvijek na Božjoj strani.

Bog ne čeka da ispunimo uvjete nakon čega bi nas mogao voljeti, biti nam sklon, oprostiti nam i žrtvovati se za naše trajno dobro. On investira u grešnog čovjeka dobro kako bi ovaj pobjeđivao želju za osvetom i kako bi mogao praštati usprkos nanesenoj nepravdi i šteti.

Rezultate ovog izuzetnog praštanja možda nećemo odmah doživjeti, i trebat će nam strpljivosti i požrtvovnosti, ali suprotni scenarij je poguban i ništa ne rješava. Nepraštanje donosi nastavak i produženje sukoba i vodi u još veće zlo.

Kao kršćani ne dopustimo da Isusov primjer praštanja ostaje neprimijenjen u našem životu. Ne čekajmo dugo jer Biblija poručuje „Sunce nek’ ne zađe nad vašom srdžbom“ (Efežanima 4,26).

Autor: Dragutin Matak

Izvor: Biblija govori

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.