Sve radimo u ime Isusa Krista

Danas, vidiš, polako dolaze europski običaji k nama i mnogi su pristojni samo zato što to zahtijevaju pravila lijepog ponašanja. A trebali bismo sve što činimo, činiti u ime Krista, uvijek imati u vidu da nas Krist promatra, nadzire i da u središtu svakog našeg pokreta bude Krist.

Sve što čovjek čini, treba činiti radi Boga. Kad zaboravljamo na Boga ulazi u nas pomisao da činimo nešto važno, a onda dolazi i želja da se svidimo ljudima i tako se stalno trudimo da ne padnemo u očima ljudi. Ali ako radimo s mišlju da nas Bog gleda, da sve nadzire, onda ćemo djelovati sa sigurnošću; inače, ako čovjek nešto čini kako bi se pokazao dobrim u očima drugih ljudi, gubi sve, i sve gubi smisao.

Za svako djelo koje čini, čovjek se treba zapitati: “Dobro, ovo što činim mene smiruje, no je li ovo ugodno Bogu?” Ako to zaboravi, zaboravit će i na Boga. Zato su naši stari nekada često govorili: “Za ime Božje” ili “Ako Bog da”. Osjećali su Božju prisutnost na svakom mjestu i pri svakom djelovanju imali su pred sobom Boga i zato su bili pažljivi, živjeli su onako kako stoji u psalmu: “Jahve mi je svagda pred očima; jer mi je zdesna, neću posrnuti” (Ps 16,8) i nisu se kolebali.

Danas, vidiš, polako dolaze europski običaji k nama i mnogi su pristojni samo zato što to zahtijevaju pravila lijepog ponašanja. A trebali bismo sve što činimo, činiti u ime Krista, uvijek imati u vidu da nas Krist promatra, nadzire i da u središtu svakog našeg pokreta bude Krist. Da to središte nema ljudska svojstva. Ako se budemo ponašali s ciljem da se svidimo ljudima, ni jedno naše djelo neće biti korisno našoj duši.

Treba stoga biti stalno na oprezu. Uvijek ispitujem pobude koje me navode da nešto učinim, i čim primijetim da se povodim za čovjekopoklonstvom, odmah se protiv toga borim. Jer, kad god pokušavam učiniti neko dobro a pred sobom vidim želju da se svidim ljudima, tada dakle vadim vodu iz bunara šupljom posudom.

Većinu iskušenja sami sebi stvaramo, onda kada surađujući s drugima želimo biti posrednici. Drugim riječima, kada su naše pobude sebične, tada sebe uzvisujemo pokazujući vlastite sposobnosti,; ali na nebo se ne može popeti svjetovnim uzvisivanjem nego duhovnim silaženjem. Onaj tko hoda nisko hoda sigurno i nije u opasnosti da padne. Zato nastojmo, koliko god možemo, iskorijeniti želju za isticanjem i želju za uspjehom u svijetu, koja je neuspjeh duhovni. Gnušajmo se prikrivenog i otvorenog samoljublja i čovjekopoklonstva, da bismo iskreno zavoljeli Krista.

Našu epohu ne karakterizira skromnost nego čulna upečatljivost i duhovna praznina. A duhovni život se, opet, odvija neprimjetno. Dobro je činiti ono što je prema našim mjerilima ispravno, bez puno buke, bez velikih zahtjeva koji nadvisuju naše sposobnosti. U protivnom, sve što radimo bit će nam na štetu i duše i tijela, a samim time i na štetu Crkve.

Ono što činimo iz čistog ugađanja bližnjemu, i Kristu je ugodno. Trebamo, dakle, paziti da očistimo ugađanje bližnjemu, kako u njemu ne bi bilo čovjekopoklonstva, kako bi i taj naš prinos ljudima stigao do Krista. Kad netko pokušava ispraviti stvari u Crkvi, a zapravo se bori za svoj bolji položaj, gleda dakle svoj vlastiti interes, i kako će ga Bog blagosloviti?

Čovjek bi trebao, koliko god može, svoj život učiniti takvim da postane srodan Bogu, i da uvijek preoblikuje samoga sebe, da uvijek pokušava što više biti u suglasnosti s voljom Božjom. Kada čovjek vrši volju Božju onda je u srodnosti s Bogom, i onda i ne tražeći od Boga dobiva; neprestano prima vodu s Izvora.

Autor: Starac Pajsije

Izvor: Bitno.net

UKOLIKO ŽELITE POMOĆI DJELOVANJE OVE STRANICE, TO MOŽETE UČINITI I NAJMANJOM MOGUĆOM UPLATOM NA NAŠ RAČUN. ZA SVAKI VAŠ DAR LJUBAVI VAM ZAHVALJUJEMO ŽELEĆI VAM IZOBILJE BOŽJEGA BLAGOSLOVA. ZA VIŠE INFORMACIJA KLIKNITE OVDJE.