Što znači dati caru carevo a Bogu Božje?

Podajte caru carevo a Bogu Božje.

U ono vrijeme: Odoše farizeji i održaše vijeće kako da Isusa uhvate u riječi. Pošalju k njemu svoje učenike s herodovcima da ga upitaju: »Učitelju! Znamo da si istinit te po istini putu Božjem učiš i ne mariš tko je tko jer nisi pristran. Reci nam, dakle, što ti se čini: je li dopušteno dati porez caru ili nije?«

Znajući njihovu opakost, reče Isus: »Zašto me iskušavate, licemjeri? Pokažite mi porezni novac!« Pružiše mu denar. On ih upita: »Čija je ovo slika i natpis?« Odgovore: »Carev.« Kaže im: »Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.« (Mt 22, 15-21)

Što znači dati caru carevo a Bogu Božje?

Isus je uživao ugled u narodu. Njegove riječi, a posebno njegova djela, privlačile su mnoštvo potrebitih koji su u Isusu vidjeli utjehu, spas, izbavljenje, oslobođenje. Farizejima je takva Isusova popularnost smetala. Htjeli su mu „srušiti ugled”. Zato su vijećali kako da ga uhvate u zamku, odnosno u „riječi”.

I danas nam je poznato koliko se zna manipulirati izvrtanjem ili vađenjem iz konteksta određenih izjava odnosno riječi. Kada se netko želi diskreditirati, pribjegava se, između ostalog, i ovoj metodi. Internet omogućava da se vrlo brzo proširi izjava određenog pojedinca. Naravno, nekada su određene izjave doista podložne kritici, bilo da su izgovorene nepromišljeno ili s namjerom. No, nerijetko se događa da se radi doista o pokušaju diskreditacije na temelju nepotpunih iskaza koji se ispravno mogu razumjeti samo u kontekstu svega izgovorenoga. Ali, kada se radi o zloj namjeri manipulatora, tada se ne mari za kontekst.

Još jedan od razloga zašto su farizeji htjeli Isusa „uhvatiti u zamku” jest zbog njegovih prispodoba u kojima su prepoznali sebe. U prispodobi o svadbenom ruhu, koja završava riječima „Mnogo je zvanih, malo izabranih” (Mt 22,14), farizeji su prepoznali da Isus govori i o njima.

Vidi i ovo: Prispodoba o svadbi kraljevog sina

Dakle, farizeji su se dogovarali kako diskreditirati Isusa. Htjeli su ga navesti da se izjasni o vrlo osjetljivom pitanju. Naime, pitanje plaćanja poreza Rimljanima pokrenulo je Judinu pobunu 6. godine poslije Krista i iz ove pobune nastao je pokret zelota. Narod je podržavao ovaj nacionalistički pokret kao oslobodilački, pa bi Isusova podrška plaćanju poreza caru od njega odbila mnoge njegove sljedbenike. Ako se usprotivi, tada će ga optužiti da poziva narod na pobunu protiv vlasti, što bi značilo da će rimski upravitelj ustati protiv njega.

Kakav god odgovor Isus dao, mislili su farizeji, upast će u njihovu zamku. Zato su poslali svoje učenike, dakle farizeje, ali i herodovce, dakle one koji su podržavali rimsku vlast, kako bi ga iskušali.

Pristupaju mu laskavo i naizgled s poštovanjem. Iako su bili neiskreni u nastupu, rekli su istinu. Isus je doista govorio istinu, bez pristranosti. I zato je uživao ugled naroda, koji je, kako smo rekli, trebao biti „srušen”. No, Isus je prozreo njihovo lukavstvo. Naziva ih licemjerima i suočit će ih s njihovim licemjerstvom.

Isus nema novac uz sebe. Zato traži da mu ga oni pokažu. Pružaju mu srebrnjak. Na srebrnjaku je bio carev lik i natpis da je car sin Božji. Židovi se nisu služili takvim novcem, osim kada su morali platiti porez (zato Isus od njih traži porezni novac). Za svakodnevnu uporabu koristio se običan bakreni novac na kojem nije bilo careva lika i navedenog natpisa, iz obzirnosti prema Židovima. Naime, za Židove su carev lik i tvrdnja da je on sin Božji bili idolopoklonstvo. Ovi „kušači”, dakle, nose sa sobom takav novac, i to u dvorištu hrama, čime je njihova licemjernost još veća. Oni su se već na određen način svrstali uz vlast i vjerojatno, budući da se ovdje spominju herodovci (samo na ovome mjestu), osigurali sebi i određena mjesta u strukturama vlasti.

Kad već imaju kod sebe porezni novac, znači da su spremni i izvršiti obveze prema caru. Zato im Isus odgovara: „Caru carevo”. Kada već imaju ono što pripada caru, neka mu i daju.

No, farizeje brine samo Isusov odnos prema caru. I za rabine Isusova vremena nije bilo upitno treba li plaćati porez. Smatrali su da treba i da treba biti podložan vlasti, sve dok se od njih ne traži da odbace Toru, odnosno da zaniječu Boga.

Isusa više zanima odnos prema Bogu. Porez, htjeli ne htjeli, platiti moramo. To je vrijedilo za Isusove suvremenike, vrijedi i za nas danas. I oni su, pored poreza, morali plaćati i druga davanja. Imamo ih i mi danas. Ako ne izvršavamo svoje obveze, imat ćemo problema sa zakonom. Zato se svatko od nas trudi da svoje obveze prema državi, odnosno obveze plaćanja režijskih računa i sl., na vrijeme ispuni.

No, što je s našim odnosom prema Bogu? Caru carevo, ali i Bogu Božje. „Bogu Božje” nekada se smatralo poništenjem ovog prethodnog. I danas postoje oni koji smatraju da imaju samo obveze prema Bogu, ali ne i prema društvu, odnosno državi. No, Isus je jasan. Jedno se drugome ne protivi (osim ako se, naravno, od nas traži da se suprotstavljamo Riječi Božjoj). Obveze prema državi moramo izvršiti, htjeli ili ne. No, dajemo li Bogu što mu pripada?

Dajemo li Bogu naše vrijeme? Vrijeme koje imamo Bog nam je darovao. Teško nam je nekada odvojiti vrijeme za crkvu, za molitvu, za čitanje Božje riječi, za dobra djela. Uobičajeni izgovor je da nemamo vremena. Vrijeme je Božje, dajmo mu ga.

Dajemo li Bogu naše živote, naše planove, volju, cijelo naše biće? Samo ako smo spremni sebe prinijeti kao živu žrtvu Bogu, možemo očekivati blagoslove i svrhovit život, život koji ima smisao i cilj. Bog nam ne želi ništa oduzeti, već dati. A da bi nam dao, moramo prvo sebe potpuno dati njemu, dati se u njegove ruke da nas on oblikuje po svojoj volji.

Dajemo li Bogu naša materijalna sredstva? Na ovo pitanje mnogi su osjetljivi. Crkva se optužuje da je pohlepna, da traži novac. No, sve što imamo, od Boga je. Nekome je teško na godišnjoj razini izdvojiti nekoliko desetaka eura za crkvu, a u isto vrijeme mjesečno troši nekoliko stotina eura na cigarete, alkohol, mobitel i sl. Sve što imamo, od Boga nam dolazi, iz njegove očinske ruke. Jesmo li spremni od toga Bogu dati što mu pripada? Barem 10 % od naših primanja? Netko će reći: „Ali to danas ne vrijedi, to je farizejski propis.” Ako bi i bilo tako, a nije, to bi značilo da mi trebamo dati još više. Isus nas poziva da naša pravednost bude veća od pravednosti književnika i farizeja (Mt 5,20).

Desetak pripada Bogu i svaki put kada ga zadržimo za sebe i ne damo za djelo Božje, Boga zakidamo, odnosno potkradamo (Malahija 3,8). A onaj tko za djelo Božje daje, sigurno neće biti uskraćen. Naravno, Bogu ne trebaju naša sredstva ako ih nevoljko dajemo, ako smatramo da činimo nešto zato što moramo, iz obveze. Bog voli „veselog darivatelja” (2 Korinćanima 9,7).

Kada damo Bogu što mu pripada, tada ćemo imati sve što nam je potrebno. „Tražite najprije kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, a sve ostalo bit će vam nadodano.” (Mt 6,33). Misao koja se pripisuje sv. Augustinu kaže: „Kada je Bog na prvom mjestu, sve ostalo je na pravom mjestu.”

Autor: Biskup Jasmin Milić

IMATE BLAGOSLOV PRATEĆI OVU STRANICU? ŽELITE POMOĆI NJEZINO DJELOVANJE?
Ovu stranicu njezini urednici i suradnici uređuju volonterski. Cilj nam je da se Božja riječ na ovaj način naviješta. Ukoliko želite financijski sudjelovati i vi u ovoj evanđeoskoj misiji, vaše, i najmanje priloge možete uplatiti putem pay pal usluge na ovome linku ili uplatom na žiroračun: KC “Dobroga pastira”, Franje Markovića 7, Osijek. IBAN:HR0824850031100235448 s naznakom: Donacija za Horizonte vjere. Za sva pitanja možete nas kontaktirati putem e-mail adrese: ipaprkc@gmail.com