Prispodoba o svadbi kraljevog sina

Pred nama je prispodoba o svadbi kraljevog sina.

U ono vrijeme: Isus ponovno prozbori svećeničkim glavarima i starješinama naroda u prispodobama: »Kraljevstvo je nebesko kao kad neki kralj pripravi svadbu sinu svomu. Posla sluge da pozovu uzvanike na svadbu. No oni ne htjedoše doći. Opet posla druge sluge govoreći: ‘Recite uzvanicima: Evo, objed sam ugotovio. Junci su moji i tovljenici poklani i sve pripravljeno. Dođite na svadbu!’ Ali oni ne mareći odoše – jedan na svoju njivu, drugi za svojom trgovinom. Ostali uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju. Nato se kralj razgnjevi, posla svoju vojsku i pogubi one ubojice, a grad im spali. Tada kaže slugama: ‘Svadba je, evo, pripravljena, ali uzvanici ne bijahu dostojni. Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu!’ Sluge iziđoše na putove i sabraše sve koje nađoše – i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.« Kad kralj uđe pogledati goste, spazi ondje čovjeka koji ne bijaše odjeven u svadbeno ruho. Kaže mu: ‘Prijatelju, kako si ovamo ušao bez svadbenoga ruha?’ A on zanijemi. Tada kralj reče poslužiteljima: ‘Svežite mu ruke i noge i bacite ga van u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.’ Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.« Матеј 22,1-14.

Prispodoba o svadbi kraljevog sina

Prije ove prispodobe, Krist je ispričao priču o zlim vinogradarima. Velikim svećenicima i farizejima bilo je jasno da Krist govori o njima (Mt 21,45). Iako je vinograd dat na upravljanje židovskom narodu kao Božjem izabranom narodu, oni Bogu nisu donijeli potrebne plodove, odbacili su proroke i na kraju će ubiti Sina Božjega. Zato je Bog svoj vinograd povjerio drugim vinogradarima, odnosno Crkvi kao novom Izraelu. Svaki član Kristove Crkve također je odgovoran ponuditi Bogu plodove svoga života i rada.

Krist nastavlja govoriti u prispodobama velikim svećenicima i starješinama narodnim o Kraljevstvu nebeskom. Pred nama je evanđelje o kralju koji je priredio svadbu za svog sina. Poslao je prve pa druge sluge da pozovu goste na svadbu, ali oni ne htjedoše doći. Ne samo da se nisu odazvali kraljevu pozivu, nego “uhvate njegove sluge, zlostave ih i ubiju.” Kralj ljut jer se uzvanici nisu odazvali, šalje vojsku na njihov grad da pogubi krvnike (to jest one koji su ubili njegove sluge) i spali njihov grad.

Pošto je svadba gotova, a uzvanici se nisu odazvali, kralj šalje svoje sluge da odu na raskršća i pozovu sve na koje naiđu na svadbu. Raskršća su zapravo gradska vrata na koja su ulazili i izlazili stranci i ispred kojih se odvijao sav javni život. Oni zovu “i zle i dobre. I svadbena se dvorana napuni gostiju.” Kralj dolazi da vidi goste i opazi jednog bez svadbenog ruha. On mu daje do znanja da ne može ući na svadbu ako nije propisno odjeven i kažnjava ga zbog toga. Krist ovu prispodobu završava riječima: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“

Ova nas prispodoba, odnosno priča, podsjeća na spomenutu prispodobu o zlim vinogradarima. Kao što je gospodar vinograda slao jedne pa druge sluge po plodove, tako i ovdje kralj šalje jedne pa druge sluge da pozivaju goste na svadbu. I ovdje sluge prolaze kao i u priči o zlim vinogradarima. Kralj povjerava vinograd drugim vinogradarima a u današnjoj priči kralj poziva druge zvanice na svadbu svoga sina.

Kralj u ovoj priči je Bog. Uzvanici su starozavjetni Božji narod – židovski narod. Sin je Krist. Sluge koje pozivaju uzvanike su proroci. U prvim i drugim slugama prepoznajemo četiri velika i dvanaest malih proroka. Slanje vojske na grad mnogi tumači evanđelja shvaćaju kao razorenje Jeruzalema i spaljivanje Jeruzalemskog hrama 70. godine po Kristu. Sluge koje pozivaju sve s raskršća na svadbu su apostoli i njihovi nasljednici. Novi uzvanici su svi, iz svakog naroda, plemena i jezika.

Ova prispodoba temelji se na riječima proroka Izaije 25,6: “Jahve nad vojskama spremit će svim narodima na ovoj gori gozbu od pretiline, gozbu od izvrsna vina, od pretiline sočne, od vina staložena. Na ovoj gori on će raskinuti zastor što zastiraše sve narode, pokrivač koji sva plemena pokrivaše.” Što je prorok Izaija prorekao, Krist je ispunio. Gora koja se ovdje spominje je gora na kojoj se nalazio jeruzalemski hram. Gospodin je poslao svoje učenike da propovijedaju evanđelje “u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.” (Djela 1,8). Iz Jeruzalema kreće poruka spasenja svim narodima.

Božji starozavjetni narod odbacio je proročku riječ i Krista – Sina Božjega i Mesiju. Budući da su odbacili Krista, poganima se otvaraju vrata Kraljevstva nebeskoga. Ove Kraljeve riječi: „Pođite stoga na raskršća i koga god nađete, pozovite na svadbu“, na sličan će način reći uskrsli Krist prije svoga uzašašća: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Matej 28,19).

Vidi i ovo: 10 djevica u iščekivanju zaručnika

Važno je napomenuti da je glavni lik u priči o zlim vinogradarima, kao i u ovoj koja je danas pred nama, kraljev sin. Krist zapravo o sebi govori kao o Sinu Božjem koji je obećani Spasitelj, kojeg su proroci navijestili. On je, kako smo čuli u Evanđelju prošle nedjelje, “zaglavni kamen” (Matej 21,42). Nema spasenja izvan Krista. Apostol Ivan kaže: „ Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života.” (1. Ivanova 5,12).

I danas Gospod po svojoj Crkvi poziva svakoga da se odazove spasenju. Nažalost, i danas su mnogi ljudi, kao u ovoj priči, zaokupljeni svakodnevnim životnim obvezama i brigama. Kao što ovi uzvanici odlaze u svoja polja i trgovine, tako se danas ljudi pravdaju da nemaju vremena za crkvu, za Krista jer moraju raditi ili su zauzeti drugim poslovima. Evanđelist Luka, prenoseći tu istu priču, govori kako su se uzvanici ispričavali: „Prvi mu reče: ‘Njivu sam kupio i valja mi poći pogledati je. Molim te, ispričaj me ’ Drugi reče: ‘Kupio sam pet jarmova volova pa idem okušati ih. Molim te, ispričaj me.’Treći reče: ‘Oženio sam se i zato ne mogu doći. Molim te ispričaj me’ ” (Luka 14,18-20). Često, kada pitamo ljude zašto ne dolaze u crkvu, ispričavaju se da puno rade, da imaju obaveza, a ako kojim slučajem ne rade nedjeljom, da im je potreban odmor. I zapravo, u takvim izgovorima leži prava istina njihovog odbacivanja Krista. Gosti u današnjem evanđelju „… ne htjedoše doći“. Mnogi i danas ne žele Krista. Jednostavno ne žele doći k njemu. I tako se mnogi brinu za prolazno i ​​gube ono neprolazno, a “a što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi?” (Matej 16,26).

Sotona nas želi uvući u još jednu opasnu zamku, da kažemo: “Ima vremena, ne moramo sada služiti Bogu.” Nikad ne znamo kada će nas Gospod pozvati k sebi.„Ne odlažimo, dakle, ni mi pokajanja ni časa jednoga. Jer svaki idući čas može da nas više ne ubroji u žitelje ovoga svijeta. Brzo čistimo i perimo svoju dušu bar onoliko koliko čistimo i peremo svoje tijelo, koje će danas sutra biti hrana crvima. Čistimo je pokajanjem i suzama, perimo je postom i molitvom, i odevajmo je haljinom izatkanom od čistote i ljubavi, i ukrašenu svim dobrim djelima, a naročito delima praštanja i milosrđa. Učinimo ono malo što Bog od nas traži ostalo će On učiniti” (Nikolaj Velimirović)

Evanđelje nam govori da su na svadbu došli i dobri i zli. Oni koji ne dolaze u crkvu na bogoslužje često se znaju pravdati izjavom: „U crkvu idu grešnici i zli ljudi“. I to je istina. Crkva nije zajednica bezgrešnih nego grešnika i u crkvi nema nikog drugog osim grešnika koji trebaju Boga. Tek će se na Kristovom sudu otkriti svačija djela i odvojiti „žito od kukolja“ (Matej 13,24-35). Zlo i dobro neće zauvijek biti zajedno. Stoga, dok smo ovdje na zemlji trebamo odbaciti svoju prljavu odjeću i obući Kristovu haljinu pravednosti. Dobra vijest za sve one koji ne dolaze u crkvu pod izlikom da u njoj ima većih grešnika od njih je da u crkvi uvijek ima mjesta za nove grešnike. Oni su dobrodošli.

Zašto je važno doći u crkvu, na euharistijsko slavlje? Jer je Euharistija slika ali i očitovanje Kraljevstva nebeskoga. Kad se ne odazivamo na euharistijsko slavlje, tada odbijamo poziv Nebeskog Kralja da budemo s Njim u zajedništvu oko Njegovog stola. Kako kaže o. Aleksandar Šmeman, „Euharistija nije ‘jedan od sakramenata’ ili bogoslužja, nego očitovanje i ostvarenje Crkve u svoj njezinoj snazi, svetosti i punini. Samo sudjelovanjem u njoj možemo rasti u svetosti i ispuniti ono što nam je zapovjeđeno.” S druge strane, odlazak na bogoslužje trebamo doživljavati kao odlazak na najvažnije, najuzvišenije slavlje i zato je važno svoju dušu na najbolji mogući način pripremiti za susret s Kristom.

Jednan od prisutnih na svadbi nije imalo adekvatno ruho. Zbog toga je bio kažnjen na način da je bačen „…u tamu, gdje će biti plač i škrgut zubi.” Na prvi pogled nam se čini da je to nepravedno. Ovaj čovjek, kao i drugi koji su bili na svadbi, pozvan je iznenada bez mogućnosti da se adekvatno pripremi za svadbenu svečanost. Neki tumači evanđelja kažu da je domaćin imao spremnu odjeću za goste. Dakle, ako prihvatimo ovo tumačenje, čovjek bez svadbenog ruha pokazao je nepoštovanje prema kralju. Gospod nam nudi svoje ruho. Gospodin nas prihvaća takve kakvi jesmo, grešne, zle, s nedostojnim ruhom. No, On nas želi obući u ruho pravednosti, želi da se obučemo u Njega, kako nam govori sveti apostol Pavao: „ Doista, koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste.“ (Galaćanima 3,27). ). Ruho koje nam Gospod daje trebamo čuvati čistim svakodnevnim zajedništvom s Gospodom što uključuje molitvu, čitanje riječi Božje, pokajanje, liturgijsko odnosno euharistijsko zajedništvo i sl. Prorok Izaija kaže: ” operite se, očistite. Uklonite mi s očiju djela opaka, prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite.« »Hajde, dakle, da se pravdamo«, govori Jahve. »Budu l’ vam grijesi kao grimiz, pobijeljet će poput snijega; kao purpur budu li crveni, postat će kao vuna.” (Izaija 1,16-18). Pripadnost Crkvi je privilegija, ali i odgovornost. Kako ćemo stati pred Gospoda na dan suda Kristova? Dostojnog ili nedostojnog ruha? O tome ovisi naša vječnost.

Vidi i ovo: Koga god nađete, pozovite na svadbu (novizivot.net)

Današnje Evanđelje završava Kristovom izjavom: „Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ Gospod poziva sve. Ali neće svi biti spašeni. Mnogi prigovaraju Bogu, zašto, ako je ljubav, šalje ljude u pakao? Zašto svakoga ne učini i pozvanim i izabranim, odnosno spašenim? Sveti Grgur Palama kaže: „Kako oni koji optužuju Boga za poziv i oni koji nisu odgovorili djelima na njegov poziv ne pomisle da bi, da ih On nije pozvao, njega smatrali uzrokom svoje propasti? Zato ih je i pozvao, da nitko ne kaže da je On uzrok nečije propasti. I zašto je uopće stvorio takve ljude, koji će biti predani na muke? On nije stvorio ljude za mučenje, nego za spasenje, što je jasno iz same činjenice da ih je pozvao. Kad bi htio nekoga kazniti, ne bi sve pozvao spasenju.” Zapravo, čovjek je taj koji odbacivanjem Boga sam sebe šalje u pakao.

Zato, umjesto da se pravdamo kako nemamo vremena za Boga, a time zapravo govorimo Bogu da nam nije potreban, odazovimo se Njegovom pozivu i čuvajmo čistoću ruha u koje nas Gospod oblači. Neka nam Bog u tome pomogne. Amen.

Autor: Biskup Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga teksta obavezno navesti link.

Ovu propovijed na srpskom jeziku možete pročitati ovdje.