Đakonise u Pravoslavnoj crkvi?

Nedavno je odjeknula vijest o ređenju đakonise u afričkoj državi Zimbabve, a koje je obavljeno u okviru Aleksandrijske patrijaršije, koja se smatra kanonskom za afrički kontinent. Time se ponovno rasplamsala rasprava o temi ženskog đakonata koji je postojao u drevnoj Crkvi, njegovoj biti i karakteristikama, te o mogućnostima njegove obnove danas. Donosimo komentar poznatog ruskog misionara, koji trenutno djeluje baš u Africi, o. Georgija Maksimova.

Mnogo su me puta pitali o ređenju žene za đakona (đakonisu), koje je nedavno obavio mitropolit Serafim iz Zimbabvea, iz Aleksandrijske pravoslavne Crkve. Mnogi afrički svećenici pisali su mi, posramljeni ovom viješću. Njihova zbunjenost je opravdana. Kad osjete da tu nešto duboko nije u redu, u pravu su. Dopustite mi da objasnim zašto.

Krist je rekao: „Vaša riječ neka bude: da, da; ne, ne, a što je više od toga, od Zloga je” (Mt 5, 37). Nažalost, aleksandrijska Crkva nije poštovala tu zapovijed, te se po pitanju đakonisa odlučno „ne” brzo i iznenada promijenilo u „da”.

Rezolucija Sinoda aleksandrijske Crkve od 19. listopada 2009. glasi: „Posvećenje đakonisa jednoglasno je odbijeno (od strane biskupa) jer se ne smatra nužnim da se to zavede u praksu Pravoslavne Crkve na afričkom kontinentu.”

Međutim, 16. studenoga 2016. isti Sinod odlučuje: „Što se tiče pitanja ustanove đakonisa, odlučeno je da se ona ponovno oživi, te je imenovano tročlano povjerenstvo biskupa da tu stvar detaljno ispita.“

Ostaje nejasno što se to promijenilo u sedam godina da je bilo potrebno oživjeti nešto što se donedavno čvrsto odbacivalo kao nepotrebno Africi? Ali već 17. veljače 2017. aleksandrijski patrijarh Teodor II. zaredio je pet žena u DR Kongu za đakonise.

No, za njih je rečeno da će jednostavno „pomagati misionarska nastojanja svete Mitropolije, osobito u krštenjima i katehezama“ te da se ne radi o nikakvoj novotariji, nego o revitalizaciji onoga što je postojalo u drevnoj Crkvi. Ovdje treba reći nekoliko riječi o đakonisama u staroj Crkvi.

Sama riječ „đakonisa” prevodi se s grčkog kao „sluškinja” (poslužiteljica). Ranokršćanski tekstovi, kao što su Didaskalije apostola i Apostolske konstitucije, pokazuju da je funkcija đakonisa bila pomagati biskupima i svećenicima u komunikaciji sa ženama. Održavale su red u ženskom dijelu hrama, pomagale su u pripremanju žena za krštenje, posjećivale su bolesne žene, pratile su žene kada su ove posjećivale biskupa, itd. Didaskalije apostola definiraju đakonisu kao „ženu koja pomaže biskupu u služenju ženama“ (Didascalia apostolorum 16, 3).

Dakle, u staroj Crkvi to je bila socijalna služba, one nisu bili nositeljice svetog reda đakonata, nisu sudjelovale u javnom bogoslužju kao klerici, nisu nosile đakonsko ruho.

Ovo nije moje osobno tumačenje. Sv. Epifanije Ciparski je krajem četvrtog stoljeća izričito napisao: „U Crkvi postoji red đakonisa; on nije ustanovljen za sakramentalne radnje, niti za povjeravanje đakonisama bilo kakvog sakralnog djelovanja, nego samo za radi čuvanja časti ženskog spola za vrijeme krštenja ili kod nadgledanja u patnji ili bolesti, i jednostavno u svim slučajevima kada je tijelo žene izloženo, tako da ga ne smiju vidjeti svećenici, nego samo đakonisa, koja u potrebnom trenutku dobiva zapovijed od svećenika da se brine za ženu kad je njezino tijelo izloženo, jer Božja riječ ne dopušta ženi da govori u Crkvi, niti da gospodari nad muškarcem” ( Adv. Haer 79. 3).

Na pravoslavnom Zapadu, ređenje đakonisa bilo je zabranjeno nizom koncila od IV. do VI. stoljeća. Na pravoslavnom Istoku zabranio ga je sveti patrijarh Atanazije I. Carigradski početkom XIV. stoljeća, iako je služba zapravo prestala još mnogo ranije. U jeruzalemskoj Crkvi spominje se još u VI. stoljeću.

Naravno, služba đakonisa je bila oblik službe u Crkvi, ali ne i sakralna (liturgijska) služba. Ona je uključivala ređenje s izgovaranjem posebnih molitvi. Kanoni (crkveni zakoni) za ovo ređenje koriste riječ „hirotesija“ (χειροθεσία), a ne „hirotonija“ (χειροτονία). Znači, upotrijebljena je riječ koja se koristi za postavljanje čitača, a ne za ređenje đakona, svećenika i biskupa. Biti đakonisa podrazumijevalo je potpuno predanje života Bogu, pa su prema ženi kojoj je Crkva povjeravala tu službu postojali posebni zahtjevi, propisani kanonima Pravoslavne Crkve.

Kanon 15. IV. ekumenskog sabora: „Žena ne bi trebala biti zaređena (postavljena) za đakonisu prije nego što navrši četrdeset godina i samo nakon pažljivog ispita. Ako se, međutim, nakon što je primila ređenje (postavljanje/χειροθεσία) i nakon što je neko vrijeme bila u službi, uda, takva đakonisa, kao netko tko je uvrijedio Božju milost, treba biti anatemizirana.“

Kanon 14. VI. ekumenskog sabora: „Neka se ne postavlja nijedna đakonisa mlađa od četrdeset godina.“

Kanon 44. sv. Bazilija Velikog: „Ne dopuštamo da tijelo đakonise, kao posvećeno, više bude u tjelesnoj uporabi” (govoreći o ženidbi).

Također, 6. novela sv. Justinijana ukazuje da đakonise trebaju biti u celibatu i stoga se biraju između djevica ili udovica.

Tako, prema kanonima Crkve, žena mora imati najmanje četrdeset godina i biti djevica ili udovica koja se zavjetovala na celibat, da bi postala đakonisa.

Osvrnimo se sada na ređenje koje je mitropolit Serafim (Kikotis) nedavno izvršio na Angelici Molen u crkvi sv. Nektarija u Waterfoleu, Zimbabve, 2. svibnja 2024. Gđa Molen je udana žena i ima manje od četrdeset godina. Dakle, samo zbog toga ovo takozvano „ređenje“ nije ništa drugo nego kanonski prekršaj.

Ali ne samo to. Zapravo je još gore. Na fotografijama vidimo da je ova mlada žena odjevena u puno đakonsko ruho – stihar, orar i narukvice, vidimo da za vrijeme Liturgije izgovara jektenije, kao što to čine đakoni. Ona čita evanđelje za vrijeme Liturgije s oltara, iako 44. kanon Laodicejskog sabora zabranjuje ženi da uopće bude u oltaru (svetištu crkve i ambonu). I još više od toga, vidimo da ona pričešćuje vjernike iz kaleža, što nije dopušteno ni pravim đakonima, nego je to prerogativ svećenika!

Mitropolit Serafim je rekao: „Ona će činiti ono što čini đakon na Liturgiji te u svim sakramentima u našim pravoslavnim službama!”

Dakle, ovdje ne vidimo ponovno oživljavanje drevnih redova crkvenih službenika, nego ređenje žene u sveti red đakonata, što je nezamisliva i nemoguća novotarija! To je zapravo uvođenje ženskog svećeništva, budući da je đakon prvi stupanj svećeništva (ima ih tri: đakoni, svećenici, biskupi). Ovo je potpuno izvrtanje pravoslavne sakramentologije i svete Predaje Crkve. To je uzdrmavanje temelja kršćanske pobožnosti. Stoga su svi Afrikanci koji su mi pisali o ovoj blamaži na ovom događaju, apsolutno u pravu. Kako se pokazalo, Afrikanci bolje razumiju pravoslavnu sakramentologiju i cijene temelje Crkve više od biskupa koji su im uvezeni iz Grčke.

Ali možda je to samo osobni grijeh mitropolita Serafima, koji se ne tiče cijele aleksandrijske Crkve? Nažalost, nemoguće je tako reći. Zato što je, objavljujući vijest o svom kanonskom prekršaju, naveo da je ovo „ređenje“ izvršeno uz odobrenje patrijarha Teodora i Sinoda aleksandrijske Crkve. A Aleksandrijska patrijaršija nije to opovrgnula. Što znači da se radi o cijeloj aleksandrijskoj Crkvi, koju su grčki biskupi bacili u ponor otpadništva i modernizma. Ovo je otpadništvo od pravoslavlja.

I nije mi jasno zašto je to uopće učinjeno. U pet godina u Africi nikada nisam čuo Afrikanke da govore: „I mi želimo biti đakoni! Neka nas biskup zaredi!“ Ovdje ima mnogo duboko vjerujućih pravoslavnih djevojaka i žena, iskreno odanih Bogu i Crkvi. I one imaju potrebe i imaju želje. Ali među njima nema stavke „postati đakoni“. Ovdje postoje tzv. „majčinske zajednice“ koje okupljaju mnoge takve žene. Sjećam se da su se čelnice takvih organizacija žalile da su pod Grcima to zapravo bile lažne organizacije, u kojima se ništa nije događalo. Pravoslavne žene žele znati više o svojoj vjeri, žele znati više o tome što se traži u Crkvi, žele neki pravi posao koji mogu učiniti za dobrobit svojih župa. I ni u jednoj od ovih stvari nisu ih podržali grčki biskupi. Ali sada je grčki biskup nazvao jednu Afrikanku „đakonisom“, obukao joj đakonsko odijelo i misli da je time usrećio pravoslavne Afrikanke?

Ono što je za mene bilo posebno tužno je to što sam ranije čuo pozitivne stvari o mitropolitu Serafimu. Mislio sam da je jedan od najboljih biskupa u aleksandrijskoj Crkvi. Ali ako čak i najbolji tamo rade takve stvari, onda situacija uopće nije dobra.

U isto vrijeme, znate li koliko afričkih žena i djevojaka dolazi k nama, u rusku Crkvu, koje žele postati monahinje, a nisu dobile nikakvu potporu grčkih biskupa? To se događa u mnogim zemljama. Gdje su ženski samostani (manastiri) aleksandrijske Crkve? Gdje su u Zimbabveu? Ako se grčki biskupi žele pobrinuti za duboko vjerne pravoslavne afričke žene, možda je trebalo više raditi na razvoju monaštva u Africi?

Jedan me afrički svećenik upitao: „Nadam se da se u ruskoj Crkvi neće dogoditi stvari poput onoga što se dogodilo u Zimbabveu?“ Odgovaram i njemu i svima ostalima: u Ruskoj pravoslavnoj Crkvi nema i nikada neće biti ređenja žena u đakonat, mi čvrsto čuvamo svetu Predaju i Kristov nauk.

Što se tiče gospođe Molen, naravno da ona nije đakon(isa). Biskup ima punu vlast u Crkvi činiti kanonske stvari, ali nema ovlasti činiti bezakonje. Dakle, ovo „ređenje“ je nevaljano. Ne krivim gospođu Molen, jer je ona jednostavno žrtva grčkog mitropolita koji ju je doveo u zabludu. Angelica je priznala da joj je bilo neugodno prije ulaska u oltar, ali ju je mitropolit Serafim uvjerio da je to normalno. Lagao je. Nije normalno. Tema o ženskom svećeništvu je popularna na Zapadu zbog neobuzdanog feminizma. Nije relevantna za Afriku, baš kao ni druge ideje koje su trenutno popularne na Zapadu, a koje su izravno u suprotnosti s Biblijom. Pravoslavnim Afrikancima treba pravo pravoslavlje. I zaslužuju primiti pravo pravoslavlje, a ne izopačenosti napravljene po mjeri trendova sekularnog Zapada.

o. Georgij Maksimov

Izvor: orthodoxhr