Saznajte što 27 članak Augsburške konfesijegovori o redovničkim zavjetima.
Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.
Članak 27 – O redovničkim zavjetima
Kad se govori , potrebno je najprije razmotriti kako su se oni do danas prakticirali: kakav je bio život u samostanima, i kako se u njima svakodnevno zbiva toliko toga što se protivi ne samo Božjoj riječi, nego i papinskim zakonima. Jer u vrijeme svetog Augustina redovnički je život bio dobrovoljan. Kasnije, kad su stega i prava nauka propali, izmišljeni su redovnički zavjeti, koji su rabljeni kao neka umišljena tamnica kako bi se obnovila stega.
Uz redovničke zavjete uvedene su i mnoge druge stvari, pa su mnogi ljudi bili opterećeni takvim obvezama i prije nego što su dosegli prikladnu životnu dob. Mnogi su, ne znajući pravo stanje, ušli u samostan; iako možda nisu bili premladi, ipak nisu dovoljno razmotrili ni spoznali svoje vlastite granice. Svi ti ljudi, sada ovako uhvaćeni i zarobljeni, bili su prisiljeni ostati pod tim obvezama, premda ih čak i papinski zakoni u mnogim slučajevima oslobađaju. To je osobito bilo tlačiteljsko u ženskim samostanima, iako je slabiji spol trebao biti pošteđen takve strogosti.
Ta strogost i surovost mučila je i mnoge pobožne ljude u prošlosti, jer su dobro znali da su i dječaci i djevojke bili gurani u samostane kako bi drugi preuzeli brigu za njihovo uzdržavanje. Oni su isto tako vidjeli koliko su ti planovi loše završili, koliki su sablazni i opterećenja savjesti iz toga proizašli. Mnogi su se žalili što se u tako važnim slučajevima nije pridavala pažnja ni crkvenim kanonima. Nadalje, o redovničkim zavjetima danas vladaju takva shvaćanja da su i sami redovnici koji su imali iole razuma bili njima uznemireni.
Učili su, naime, da su redovnički zavjeti jednaki krštenju, da se redovničkim životom zadobiva oproštenje grijeha i opravdanje pred Bogom. Štoviše, tvrdili su da se redovničkim životom ne zadobiva samo pravednost i pobožnost, nego da se njime također ispunjavaju zapovijedi i savjeti Evanđelja, te da su redovnički zavjeti uzvišeniji od samog krštenja. Ujedno su tvrdili da čovjek redovničkim životom zaslužuje više nego u bilo kojem drugom staležu koji je Bog ustanovio, poput svećenstva, propovjedništva, svjetovne vlasti, vlastelinstva i sl., iako svi ti staleži služe Bogu po njegovoj zapovijedi, zakonu i riječi, bez izmišljene duhovnosti. Sve se to može dokazati iz njihovih vlastitih knjiga.
Štoviše, onaj tko ovako uđe u samostan rijetko išta nauči o Kristu. Možda su nekoć samostani doista bili škole Svetoga pisma i drugih znanja korisnih za Crkvu, iz kojih su dolazili propovjednici i biskupi. Ali sada to više nije slučaj. Sada se prikazuje kao da je redovnički život onaj način življenja kojim se stječe Božja milost, da je to stanje savršenstva, pa se redovništvo uzdiže iznad ostalih staleža koje je sam Bog ustanovio. Stoga se sve ovo navodi bez klevete, kako bi se jasnije vidjelo i razumjelo što i kako naši ljudi uče i propovijedaju.
Prvo, o onima koji traže brak: naši uče da se svi koji nisu sposobni za celibat imaju pravo oženiti, jer zavjeti ne mogu opozvati Božju zapovijed i ustanovu. A Božja zapovijed glasi (1 Kor 7): “Zbog bluda neka svaki ima svoju ženu, i svaka neka ima svoga muža.” To je, dakle, ne samo Božja zapovijed, nego i Božja ustanova i stvaranje, koje zahtijeva i potiče brak za sve one koji nisu obdareni darom djevičanstva, kao što sam Bog govori (Post 2): “Nije dobro da čovjek bude sam: načinimo mu pomoćnicu.”
Što se onda može iznijeti protiv toga? Čovjek može uzdizati zavjet koliko god želi, može mu pridavati kakvu god važnost, ali to mu neće pomoći da time opozove Božju zapovijed. Crkveni naučitelji kažu da su zavjeti koji su protivni čak i papinskom zakonu ništavni; koliko više su bezvrijedni kad se protive Božjoj zapovijedi!
Ako obveza zavjeta ne bi imala nikakvih drugih razloga za ukidanje, pape ne bi davale posebne dispenze ili dopuštenja za njihovo razrješenje. Jer nitko nema pravo razriješiti dužnost koja proizlazi iz božanskog zakona. Dakle, pape su svakako smatrale da u vezi s ovom obvezom treba pokazati umjerenost i često su davale dispenze – kao što se to dogodilo s jednim kraljem Aragona i mnogima drugima. Sada, ako su dispenze dane radi očuvanja vremenitih stvari, još je razumljivije da se daju zbog duhovnih potreba.
Prema tome, zašto se onda s tolikom žestinom zagovara suprotno stajalište, naime da se ljudi moraju držati svojih zavjeta bez ikakva prethodnog razmatranja o tome je li zavjet uopće bio ispravan? Zavjet bi trebao biti ostvariv, dan dragovoljno i bez prisile. A dobro je poznata stvarna ljudska sposobnost za doživotno čuvanje čistoće, i malo je muškaraca ili žena koji su monaški zavjet dali dragovoljno, svojom voljom i nakon prethodnog razboritog promišljanja. Mnoge se na to nagovori prije nego što su dosegnuli zrelu prosudbu; a katkada se ljude i prisili ili natjera. Stoga nije ni pravedno ni ispravno da se o obvezi zavjeta sudi tako lakomisleno i strogo, s obzirom na činjenicu da svi znaju da zavjet, ako nije dan dragovoljno i uz prethodnu dobru savjetovanost, proturječi samoj naravi i svrsi zavjeta.
Nekoliko kanona i papinskih zakona razrješuje zavjete koji su dani prije navršene petnaeste godine. Jer smatraju da osoba prije te dobi nema dovoljno razbora da odluči kako će urediti tijek cijeloga svoga života. Drugi kanon čak još više popušta ljudskoj slabosti, jer zabranjuje polaganje redovničkog zavjeta prije navršene osamnaeste godine. Na temelju toga većina ima valjan razlog i opravdanje da napusti samostane, jer su najvećim dijelom u njih stupili prije tih godina, dok su još bili djeca.
Na kraju, čak i kad bi se kršenje redovničkog zavjeta moglo prekoriti, iz toga ipak ne bi slijedilo da bi se brakovi sklopljeni nakon toga morali poništiti. Jer sveti Augustin kaže u De nuptiis et concupiscentia, 27. predmet, 1. pitanje, poglavlje 41, da takvi brakovi ne treba raskidati. A sveti Augustin nikada nije bio lakozanemarivan u kršćanskoj Crkvi, pa ni onda kada su kasniji ljudi imali drukčije mišljenje.
Iako Božja zapovijed o braku oslobađa mnoge i razrješuje ih redovničkog zavjeta, naši ljudi mogu navesti i druge razloge zašto su monaški zavjeti ništavni. Naime, svaka vrsta bogoslužja koju ljudi sami ustanove i izaberu bez Božje zapovijedi i zakona – a sve kako bi time zadobili opravdanje i Božju milost – protivna je Bogu i svetom Evanđelju i Božjoj zapovijedi. Kao što Krist sam kaže u Mateju 15: „Uzalud me štuju naučavajući nauke – zapovijedi ljudske.“ Sveti Pavao također neprestano uči isto: da ne trebamo tražiti opravdanje po vlastitim pravilima i oblicima bogoslužja koje su ljudi izmislili, nego da pravednost i pobožnost pred Bogom dolazi iz vjere i pouzdanja, kad vjerujemo da nas Bog prima u milost radi Krista, svoga jedinorođenog Sina.
A sada je više nego očito da su redovnici naučavali i propovijedali kako njihova izmišljena duhovnost daje zadovoljštinu za grijehe i zadobiva Božju milost i opravdanje. A što je to drugo nego umanjivanje slave i hvale Kristove milosti i nijekanje pravednosti po vjeri? Slijedi dakle da su takvi zavjeti, kakvi se obično daju, bili neprikladni i lažni oblici bogoslužja. I prema tome – ništavni. Jer bogohulan zavjet, i onaj koji se protivi Božjoj zapovijedi, jest ništavan, kao što kanoni uče da prisega ne smije čovjeka obvezati na grijeh.
Sveti Pavao kaže Galaćanima u 5. poglavlju: „Vi koji se želite opravdati po Zakonu, otpali ste od Krista i ispali iz milosti.“ Dakle, oni koji se žele opravdati po zavjetu također su otpali od Krista i bez su Božje milosti. Jer oduzimaju Kristu čast kao jedinom koji opravdava i tu čast pridaju vlastitim zavjetima i monaškom životu.
A ne može se ni poreći da su redovnici učili i propovijedali kako postaju pravedni i stječu oproštenje grijeha po zavjetu i monaškom načinu života. Štoviše, izmislili su i tvrdili nešto još izopačenije i apsurdnije: da svoja dobra djela mogu prenositi na druge! Kad bi ih netko htio strogo prekoriti, mogao bi skupiti mnoštvo djela kojih bi se redovnici i sami postidjeli i poželjeli da ih nikada nisu učinili. Povrh toga, uvjerili su puk da su njihovi izmišljeni redovi stanja kršćanskoga savršenstva. A ako to nije hvalisanje da se čovjek opravdava po djelima, što onda jest?
Nije to malen prijestup u kršćanskoj Crkvi, kada se pred pukom iznosi kao pobožno ono bogoslužje koje su ljudi sami izmislili bez Božje zapovijedi, i kada se puk uči da takav način štovanja čini ljude pobožnima i pravednima pred Bogom. Jer pravednost po vjeri – koja bi u Crkvi trebala biti najistaknutija – biva time zasjenjena, kada se narod zaokuplja tom znatiželjnom anđeoskom duhovnošću i lažnim prikazivanjem siromaštva, poniznosti i čistoće.
Nadalje, time se zamagljuju i Božje zapovijedi i pravo bogoslužje, kada ljudi čuju da samo redovnici mogu biti u stanju savršenstva. Jer kršćansko savršenstvo sastoji se u iskrenome i ozbiljnom strahu Božjem, a ujedno i u iskrenome pouzdanju i vjeri da imamo milostivog Boga radi Krista, te da od Boga smijemo i trebamo tražiti ono što nam je potrebno i s pouzdanjem očekivati njegovu pomoć u svakoj nevolji, prema vlastitome pozivu i zvanju. A u međuvremenu trebamo također izvana činiti dobra djela i s marljivošću obavljati svoj poziv. U tome se sastoji istinsko savršenstvo i istinsko bogoslužje – ne u prosjačenju ni u crnom ili sivom kukulju itd.
Ali običan puk izvuče iz lažne pohvale monaškoga života mnoge pogubne zaključke, kada čuje kako se uzdržanost i samotni život bezgranično hvali. Tada slijedi da se ne može stupiti u brak a da se ne optereti savjest. Kada običan čovjek čuje da samo prosjački redovnici mogu biti savršeni, kako da zna da smije posjedovati imanje i baviti se trgovinom bez grijeha? Kada čuje da je „samo savjet“ da se ne osvećuje, onda će neki krivo misliti da nije grijeh uzeti osvetu mimo vlasti, dok će drugi pogrešno vjerovati da osveta nikad nije dopuštena kršćanima – pa ni u državnoj vlasti.
Također se može pronaći mnogo primjera ljudi koji su ostavili ženu i djecu, pa čak i službene dužnosti, i pobjegli u samostan, govoreći da bježe od svijeta i da traže život koji je Bogu miliji od svih drugih. A nisu ni znali da se Bogu treba služiti u onome što je on zapovjedio, a ne u onome što ljudi izmisle. Dobar i savršen stalež uvijek je onaj koji ima Božju zapovijed, a stalež koji nema Božje zapovijedi opasan je stalež. O tim je stvarima bilo potrebno dati narodu ispravnu pouku.
Nekoć je i Gerson prekorio redovnike zbog njihovih pogrešnih poimanja savršenstva. On svjedoči da je već u njegovo vrijeme bilo novotarija govoriti da je redovnički život stanje savršenstva.
Ukratko, toliko je bezbožnih i pogrešnih predodžbi povezano s redovničkim zavjetima – da oni opravdavaju i čine čovjeka pobožnim pred Bogom, da predstavljaju kršćansko savršenstvo, da se njihovim polaganjem ispunjuju i evanđeoski savjeti i zapovijedi, da se njima priskrbljuju dodatna djela izvan onoga što Bog zapravo traži od čovjeka. Budući da je sve to lažno, prazno i izmišljeno – slijedi da su i monaški zavjeti ništavni.
Komentar
Dvadeset sedmi članak Augsburške konfesije bavi se pitanjem redovničkih zavjeta, koje su mnogi u srednjem vijeku smatrali izuzetno pobožnim i duhovno superiornim stanjem. Reformatori, međutim, ovom temom pristupaju sa snažnom kritikom tadašnje prakse u rimokatoličkoj crkvi. U članku se jasno ističe da redovnički zavjeti nisu u skladu s evanđeoskim učenjem ako se temelje na ideji da redovnički život po sebi donosi opravdanje pred Bogom ili predstavlja “viši” duhovni stalež.
Redovnički život bio je smatran „višim“ ili „savršenijim“ oblikom kršćanskog življenja. Smatralo se da se osoba, povlačenjem iz svijeta i preuzimanjem zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti (tzv. „evanđeoski savjeti“), uzdiže iznad običnog kršćanskog života. Redovnici i redovnice su često bili uzimani kao uzori svetosti, a njihovi zavjeti kao duhovno ulaganje koje donosi zasluge pred Bogom. Crkva je dodatno promicala uvjerenje da su redovničke zajednice dragocjen izvor molitava i duhovnih zasluga za čitav narod.
Članak razotkriva kako su zavjeti često davani iz pogrešnih pobuda — pod prisilom, bez punog razumijevanja značenja takvog čina, pa čak i u vrlo ranoj dobi. Time se ukazuje na ozbiljan nedostatak slobode savjesti i odgovornog odlučivanja, što je u suprotnosti s evanđeoskom slobodom na kojoj luteranska teologija ustrajava. Osim toga, članak se protivi ideji da je redovnički život poseban duhovni put koji vodi ka savršenstvu, naglašavajući da su svi kršćani pozvani na svetost kroz vjeru u Krista, a ne kroz zakonska djela i obrede.
Reformatori nisu nužno odbacivali disciplinu, molitvu, zajednički život ili jednostavnost koju su redovničke zajednice mogle prakticirati. Međutim, oštro su se protivili zloupotrebi zavjeta koji su pretvarani u sredstvo zasluživanja milosti ili utemeljenje lažne duhovne hijerarhije. Umjesto toga, naglašavali su da je opravdanje pred Bogom moguće samo po vjeri, i da nikakvo monaško odricanje ne može zamijeniti Kristovu pravednost.
Ovaj članak tako služi kao važna korekcija srednjovjekovne crkvene prakse i kao potvrda ključnih reformacijskih načela — osobito sola fide (samo po vjeri) i sola gratia (samo po milosti). Također otvara put za razumijevanje kršćanskog poziva ne kao privilegije nekolicine unutar zidina samostana, nego kao poziv svakom vjerniku da služi Bogu u svakodnevnom životu, u slobodi i odgovornosti pred Riječju Božjom.
Bog po svojoj zapovijedi oslobađa mnoge od monaških zavjeta i dopušta brak kao Božji dar (usp. 1 Kor 7,7). Sve oblike pobožnosti koje ljudi bez Božjeg zakona izmišljaju, s ciljem stjecanja pravednosti i milosti, treba odbaciti jer su proturječni Evanđelju i Božjim zapovijedima. Krist je rekao: “Služite mi uzalud svojim propisima ljudskim” (Mt 15), a apostol Pavao nas uči da se pravednost ne stječe po ljudskim običajima, nego vjerom u Krista.
Postoje brojni primjeri ljudi koji su, bježeći od života u svijetu, ostavili obitelj i dužnosti i skrivali se u samostanima vjerujući da je to “savršeni” život. Nisu razumjeli da služba Bogu nije u ljudskim pravilima, nego u Božjim zapovijedima.
Luteranska reformacija je odlučno osporila ovakvo razumijevanje. Martin Luther, koji je i sam bio bivši redovnik, znao je iz osobnog iskustva kako redovnički zavjeti mogu postati teret savjesti i sredstvo zarobljavanja, a ne oslobađanja. On je doživio unutarnji slom pokušavajući se „dovoljno posvetiti“ kako bi umirio svoju savjest, što ga je na kraju dovelo do otkrića evanđeoske poruke o opravdanju po vjeri. Kada je Luther kasnije odbacio svoj redovnički zavjet i oženio se, to je imalo i simbolično značenje: raskid s idejom da je duhovnost vezana uz celibat, asketizam i izolaciju od svijeta.
Luterani su stoga inzistirali na tome da su svi pozivi jednako vrijedni pred Bogom — i redovnik i kovač, i svećenik i majka. Nema višeg ili nižeg staleža kad je riječ o dostojanstvu vjernika u Kristu. Zavjeti koji su protivni slobodi savjesti, nametnuti bez zrelosti i razumijevanja, te koji obećavaju duhovne zasluge izvan Krista, ne samo da su teološki pogrešni, već i duhovno štetni. U tom smislu, 27. članak Augsburške konfesije ne napada red kao oblik zajedničkog života, već zlouporabu zavjeta koji su pretvarani u sredstvo trgovine spasenjem.
Već u vrijeme Gersona osporavala se ideja da je monaški život savršenstvo. Sve te pogrešne predodžbe utkane u monaške zavjete dovode do njihove ništavosti.
Jean Gerson (oko 1363.–1429.) bio je istaknuti francuski teolog, svećenik i političar kasnog srednjeg vijeka, jedan od najutjecajnijih crkvenih učitelja svoga vremena. Bio je kancelar pariškog sveučilišta i jedan od glavnih sudionika u crkvenim reformama i koncilijskim pokretima početkom 15. stoljeća, posebice tijekom Velikog zapadnog raskola (kad je Crkva bila podijeljena na više papa).
Gerson je pisao o mnogim teološkim temama, uključujući i pitanja savršenstva kršćanskog života, redovništva, te je bio kritičan prema pretjeranim asketskim praksama i monaškim idealima koji su smatrani nedostižnima i često su vodili u krivu sliku o kršćanstvu. Njegovo djelo De consiliis evangelicis et statu perfectionis („O evanđeoskim savjetima i stanju savršenstva“) bavi se upravo temama poput onih koje spominje Melanhton – odnosom između zakona, evanđeoskih savjeta i stvarnog kršćanskog savršenstva.
Redovnički zavjeti kao što su ih preuzimali ljudi u krivoj i nepromišljenoj formi nemaju stvarnu božansku obvezu. Oni su, kako Melanhton zaključuje u Augsburškoj konfesiji, bili lažni oblici pobožnosti, utemeljeni na ljudskim izumima, a ne na Božjem zakonu. Zato su ti zavjeti ništavi i ne vežu savjest.
Iako je 27. članak Augsburgske konfesije snažno kritizirao zloupotrebe u srednjovjekovnim samostanima—osobito one koje su uključivale prisilne zavjete, lažno pouzdanje u djela, te navodni viši duhovni status redovnika—on ne odbacuje samu mogućnost zajedničkog života posvećenog Bogu. U današnjoj luteranskoj Crkvi, osobito u nekim evangeličkim zajednicama u Europi i Sjedinjenim Državama, postoji obnova oblika redovničkog života koji se temelji na slobodnom zavjetovanju, zajedničkoj molitvi, jednostavnom životu i služenju bližnjima. Ove suvremene luteranske zajednice, poput Evangelische Kommunität Casteller Ring ili The Order of Lutheran Franciscans, djeluju u duhu reformacije: bez iluzije o zaslugama pred Bogom, ali sa snažnim naglaskom na pozivu na svetost, služenje i zajedništvo.
Tako današnje luteransko redovništvo ne proturječi 27. članku, nego ga utjelovljuje u obnovljenom i očišćenom obliku, gdje je jasno da opravdanje dolazi samo po vjeri, a redovnički život se ne uzvisuje iznad poziva običnog kršćanina, već se shvaća kao jedna od mnogih mogućnosti vjerničke poslušnosti i pobožnosti u svijetu.
Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
Ostale članke i komentare Augsburške konfesije vidi ovdje.
Izvor: redbrickparsonage