O ispovijedi (Augsburška konfesija, čl.25)

Saznajte kako 25. članak Augsburške konfesije “O ispovijedi” tumači ispovijedanje grijeha u pastoralnom kontekstu: svrhu, povijesni razvoj, biblijske temelje i pastoralnu vrijednost ispovijedi. Otkrijte zašto reformatori nisu odbacili ispovijed, već je obnovili kao sredstvo utjehe i evanđeoske milosti.

Augsburška konfesija (lat. Confessio Augustana), nastala je 1530. godine. Te je godine car Karlo V. sazvao u Augsburgu sabor na kojem se trebalo odlučiti hoće li evangelici biti priznati u Carstvu…. Više vidi ovdje.

Članak 25 – O ispovijedi

Ispovijed nije ukinuta iz naših crkava. Naime, mi zadržavamo običaj da ne dijelimo Sakrament onima koji prije toga nisu bili saslušani i odriješeni. Time se narod pomno poučava koliko je utješno izricanje odrješenja i koliko visoko treba cijeniti i ljubiti odrješenje. Jer to nije glas ni riječ samoga čovjeka koja oprašta grijehe, nego riječ Božja to čini. Ona se, naime, izgovara u Božje ime i po Božjoj zapovijedi. Mi vrlo pomno poučavamo koliko je ova zapovijed i vlast ključeva utješna i nužna za prestrašene savjesti. Također učimo da Bog zahtijeva od nas da vjerujemo u to odrješenje, ništa manje nego da nam sam Bog progovara s neba, te da rado primamo utjehu iz tog odrješenja i znamo da po takvoj vjeri zadobivamo oproštenje grijeha.

U prošlosti propovjednici koji su mnogo govorili o ispovijedi nisu progovorili ni riječ o ovim nužnim stvarima. Umjesto toga, mučili su savjesti dugim nabrajanjem grijeha, zadovoljštinama, oprostima, hodočašćima i sličnim stvarima. I mnogi naši protivnici sami priznaju da su naši teolozi govorili i pisali o pravom kršćanskom pokajanju daleko sposobnije nego što se to činilo kroz dugo vrijeme.

A evo što mi učimo o ispovijedi: Nitko ne bi smio biti prisiljen da nabraja svoje grijehe jedan po jedan. Takvo što je, naime, nemoguće, kako kaže psalam: “Tko može spoznati svoje pogreške?” A Jeremija veli: “Ljudsko je srce varljivo više od svega, i jedva shvatljivo.” Bijedna ljudska narav toliko je duboko ogrezla u grijehu da ne može sve grijehe ni vidjeti ni spoznati, i kad bismo bili odriješeni samo onih grijeha koje možemo nabrojati, malo bi nam bilo pomoći. Stoga nije potrebno siliti ljude da svoje grijehe nabrajaju jedan po jedan.

To je također bio stav crkvenih Otaca, kao što se vidi u Drugom dijelu, Predmet 33, Pitanje 3 (o pokajanju), Razlika 1, gdje se navode riječi Zlatoustog: “Ne kažem ti da se moraš javno optuživati, ni drugome priznavati svoju krivnju. Nego poslušaj proroka koji kaže: ‘Otkrij Gospodinu putove svoje.’ Stoga ispovijedaj Bogu, Gospodinu, pravome Sucu, zajedno s ostalim molitvama. Ne izgovaraj grijehe svojim jezikom, nego ih priznaj u svojoj savjesti.”

Ovdje se jasno vidi da Zlatousti ne zapovijeda nabrajanje grijeha jedan po jedan. To uči i glosa u Pitanju 3, Razlika 5 Dekreta, gdje se kaže da ispovijed nije zapovjeđena u Pismu, nego da ju je uvela Crkva.

Ipak, naši propovjednici pomno poučavaju da se ispovijed treba zadržati radi odrješenja, koje je njezina glavna i najvažnija sastavnica, na utjehu prestrašenim savjestima, ali i iz više drugih razloga.

Komentar

25 članak Augsburške konfesije dopunjuje i proširuje 11. članak koji nosi isti naziv. Ovdje se ne odbacuje ispovijed, nego ju se vraća u evanđeoski okvir – kao sredstvo milosti i utjehe, a ne ropsku obvezu. Ispovijed ima smisla i vrijednosti radi odrješenja i pastoralne brige za savjest, ali se ne smije pretvoriti u sredstvo mučenja savjesti, niti u legalistički sustav.

Vidi i ovo: O ispovijedi i odrješenju (Martin Luther)

Augsburška konfesija u ovom članku ispravno usmjerava prema evanđeoskom shvaćanju oproštenja grijeha. Reformatori nisu ukinuli privatnu ispovijed, već su je očistili od zlouporaba i vezali uz ono što je u njoj najvažnije – riječ oproštenja, odrješenje koje se daje u ime Kristovo.

Već apostol Pavao poučava: „ Neka se dakle svatko ispita pa tada od kruha jede i iz čaše pije” (1 Kor 11,28). Privatna ispovijed smatrala se korisnim sredstvom za takvo samoproučavanje prije pristupanja Svetoj Večeri. Premda nije zapovjeđena kao nužna u Svetom pismu, ispovijed u privatnosti uz pastoralno vodstvo i danas može biti velika pomoć vjernicima, osobito u suočavanju s krivnjom, kajanjem i primanjem oproštenja.

Ipak, kao što članak ističe, reformatori su razumjeli da takva ispovijed nije božanska zapovijed, nego crkvena ustanova – korisna, ali neobvezatna.

Već Ivan Zlatousti kaže:

„Ne govorim ti da se moraš javno optuživati, ni drugima priznati svoju krivnju. Nego poslušaj proroka koji kaže: ‘Otkrij Gospodinu putove svoje.’ Ispovijedaj Gospodinu, pravome sucu, u svojim molitvama. Ne izgovaraj grijehe jezikom, nego ih ispovijedaj u savjesti.“
(Homilija 31 na Poslanicu Hebrejima)

Zanimljivo je da je u vrijeme biskupa Nektarija u Carigradu (kraj 4. st.) došlo do ukidanja službe pokorničara – svećenika zaduženog za slušanje privatnih ispovijedi. Povod je bio skandal koji je narušio povjerenje u takvu praksu. Nasljednik Nektarija, Ivan Zlatousti, nasljeđuje tu situaciju i jasno naučava da se grijehe treba ispovijedati Bogu – u savjesti, a ne nužno pred drugim ljudima. Time se potvrđuje da čak ni u istočnoj Crkvi privatna ispovijed nije smatrana apsolutno nužnom, iako je bila korisna.

I kanonski pravni izvori to potvrđuju. U Gracijanovom Dekretu (Dist. 5, q. 3, cap. 1) navodi se:

„Bolje je reći da je [privatna ispovijed] ustanovljena iz crkvene predaje nego iz autoriteta Novog ili Starog zavjeta…“

Melanchthon jasno razlikuje Božju riječ koja oprašta grijehe od ljudske riječi:

„To nije glas ni riječ čovjeka, nego Božja riječ koja oprašta grijehe – jer se izgovara u Božje ime i po Njegovoj zapovijedi.“

Stoga Crkva treba zadržati i poticati praksu ispovijedi, ali uz pravilno poučavanje: da vjernici shvate da Krist oprašta, i da njihova vjera u Božju riječ donosi oproštenje – ne nabrajanje grijeha, ne zadovoljštine, ne ljudska djela.

Izvor: redbrickparsonage

Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić