Na koju si goru došao? (C.H. Spurgeon)

Na koju si goru došao? Propovijed C.H. Spurgeona o dvije gore: Sinaju i Sionu na temelju teksta: Hebrejima 12,18–24

Ovoga tjedna gledat ćemo retke 18–24. Dok jutros čitamo ovaj odlomak, zapazite dihotomiju koju ovdje postavlja Autor: pred nama je slika dviju gora koja nam pokazuje narav Boga — njegovu svetu pravednost i njegovu milosrdnu, ljubaznu milost. Kao što smo prošli tjedan govorili o redcima 12–17, i ovdje vidimo veliku sliku Boga. Vidimo Boga koga se treba bojati i štovati, i Boga koji je milostiv i ljubavi pun, koga treba hvaliti i štovati — ne iz straha od odmazde ljutitoga Boga, nego iz ljubavi prema Bogu koji nas je svojim milosrđem i svojom milošću spasio od gnjeva koji dolazi.

Zato, čitajmo ovaj odlomak jutros; ali želim početi od 12. retka i čitati do 24. Odmah na početku uočavamo srce i misao Autora prema onima kojima piše: kao i prije, on ih smatra svojom braćom i sestrama u Kristu. Pristupa im kao onima koji su otkupljeni, spašeni od gnjeva o kojem govori u ovim redcima. A to se odnosi i na nas kršćane danas, jer su to istine za sve kršćane kroz sva pokoljenja. U 18. retku kaže da niste došli na onu goru — goru sile, suda i smrti.

Kako vidimo u izvještaju iz Izlaska o gori Sinaj, kad je Božja prisutnost sišla na tu goru, čak je i Mojsije bio „jako prestrašen i drhtao”. Pa i taj prikaz Božje sile samo je sićušni odsjaj onoga tko je On. Bog koji je postavio sunce i zvijezde na njihova mjesta — i koji ih održava — koji je odredio granice svemira i stvorio ovaj planet da nosi život, daleko je veći i moćniji od onoga što se ondje pokazalo. Govorimo o beskonačnoj, nedokučivoj sili; a i taj „mali prikaz” opisan u Hebrejima bio je dovoljan da ulije krajnji strah čak i Mojsiju, čovjeku koji je imao izravnu Božju objavu.

Nekoliko stvari valja istaknuti iz tog događaja na Sinaju. U našem čitanju jutros posebno upada u oči ovo: Bog je pozvao Mojsija i Arona da se popnu na goru, ali je zapovjedio da se nitko drugi ne približava — tko bi prišao, umro bi. Ne podsjeća li vas to na nešto što znamo iz Pisma — naime, na Evanđelje? To je rani uvid u Božju narav i njegov suvereni poziv. Ako to promatramo evanđeoskim naočalama: svi koji prilaze Bogu izvan onih koje je On pozvao susreću pravednoga i svetoga Sudca; ali oni koje je pozvao — pozvani su u njegovu prisutnost. Kao što Pavao kaže za evanđelje: jednima je miomiris života, drugima zadah smrti. Isto vidimo i ovdje: tko bi prišao gori na kojoj je Bog prisutan — umro bi, osim onih koje je On pozvao.

A i oni koje je pozvao — drhtali su i bojali se. Na neki je način to i naša priča kad nas se prvi put dovede u Božju prisutnost: svijest o našem grijehu, spoznaja Božje svetosti i naše nedostojnosti — sve to tjera da viknemo za oproštenjem. Strašna je stvar kad Bog pristupa čovjeku; čak i kad su se anđeli pojavljivali, izazivali su strah u onima koji su ih susreli. U prisutnosti toga Boga mi smo ništa drugo doli prašina — pa ipak… On je odlučio ljubiti nas i pozvao nas u svoju prisutnost da budemo s Njime.

Kako je to zadivljujuće! Bog koji je stvorio svemir sa svim njegovim tajnama, silama koje jedva možemo pojmiti, sagnuo se i ljubio nas; izabrao nas; ono što je beznačajno učinio je značajnim — za svoje dobrohotno zadovoljstvo. Razmislite o tome trenutak — i vidjet ćete koliko je gadan i strašan ljudski bunt. Na nogama koje nam je On dao, na zemlji koju je stvorio, pod nebom na koje je postavio bezbroj zvijezda — u svojoj oholosti i ponosu dižemo šaku protiv Njega i proklinjemo ga.

Takve će susresti Bog koji je oganj koji proždire, Bog osvete, čiji se gnjev izlijeva na nepravedne i buntovne grešnike. Nema bijega od toga Boga — svi će ga vidjeti. A stvarnost je da smo svi mi takvi — osim ako nas sam Bog ne pozove u svoju prisutnost. Samo oni koje On pozove da uđu — ući će i živjeti; svi ostali bit će odbačeni u vječnu vatru. I jedno i drugo — i spasenje i osuda — jest na slavu Božju. Mi ljudi skloni smo misliti previsoko o sebi, kao da smo nešto posebno i kao da zaslužujemo nešto posebno. U religioznom svijetu često se misli da nam Bog duguje zbog naše vjere ili djela… ali tko smo mi da zahtijevamo išta od svemoćnoga suverenog Boga koji je samom riječju iz ničega doveo sve u postojanje?

Nije li to Rimljanima 9? „A tko si ti, čovječe, da se prepireš s Bogom? Zar će djelo reći tvorcu: zašto si me takva načinio?” Kakvu moć ima stvorenje da govori protiv Onoga koji ga je sazdao? Bog ti ništa ne duguje. On te je stvorio, oblikovao; Njegov si i s tobom čini što hoće — jer stvoren si za Njegovu svrhu. „Zar lončar nema vlast nad glinom — od iste grude načiniti jednu posudu za čast, a drugu za sram?” O ovome smo već govorili i vjerujemo tomu, ali to je presudno za razumijevanje Boga. Iz jedne grude — ne zbog kakvih prepoznatih zasluga ili predviđene vjere — Bog je, svojom suverenom voljom i za svoje svrhe, izabrao i preoblikovao vas u posudu časti.

A Pavao nastavlja: „A što ako je Bog, htijući pokazati srdžbu i obznaniti svoju moć, s velikom strpljivošću podnosio posude gnjeva, pripravljene za propast, da bi obznanio bogatstvo svoje slave na posudama milosrđa koje je unaprijed pripravio za slavu?” (usp. Rim 9,22–23). Toliko toga je ovdje! Te je posude unaprijed poznavao, pozvao, opravdao, posvetio. Poanta: Bog, a ne čovjek, određuje našu sudbinu; On odlučuje tko smije, a tko ne smije pristupiti toj gori. Samo oni koje je pozvao, samo one posude koje je prije pripravio da im iskaže milosrđe, mogu mu pristupiti bez straha od uništenja. Izvan Božje milosti i milosrđa — samo su smrt i propast. I to je pravedno, jer je ljudski rod kao cjelina jedna gruda osuđena na propast, i samo Njegovom milošću i ljubavlju išta biva spašeno.

Sve nas to vodi k potrebi da imamo širu spoznaju o tome tko je Bog. Moramo ponovno okusiti strahopoštovanje i čuđenje pred Gospodinom. Ne smijemo uzeti vjeru zdravo za gotovo, ne smijemo postati mlaki i samozadovoljni; pozvani smo biti narod djelovanja Boga koji djeluje — Boga koji nije bezličan, nego s nama. Zato Autor u Hebrejima piše vjernicima: Niste došli na goru Sinaj, u prisutnost nepristupačnog Boga, nego ste došli na goru Sion, u grad Boga živoga, u nebeski Jeruzalem, među nebrojeno mnoštvo anđela i u opće zborovanje Crkve prvorođenaca.

Kako li je to slavno! To bi samo po sebi trebalo potaknuti da padnemo ničice i klanjamo mu se. Kao što sam rekao prošlog tjedna: razumijevanje onoga od čega smo spašeni treba nas sve više naginjati ljubavi prema Njemu i sve gorljivijem bogoštovlju. Spoznaja Suverenog Boga, koji je i gnjev i ljubav, treba nas potaknuti na dublju hvalu. Ti, kršćanine, posuda si za čast; Bog te izabrao i poznavao prije postanka svijeta; nisi došao na goru što je gorjela ognjem, u crninu i tamu — goru smrti — nego si došao na Sion, pozvan u samu prisutnost Gospodina života.

I zbog toga imamo pristup samome Bogu. Možemo mu pristupiti izravno u molitvi. Bog koji drži beskonačnost na dlanu otvorio je put da mu priđemo. Imamo Boga koji nas prima kao otac svoju djecu. Kao što je Autor već rekao u 4. poglavlju: „Pristupimo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravi čas.” Naš Bog je pristupačan Bog, osobni Bog, koji te pozvao iz one ljudske „grude” da s Njime imaš osoban odnos. Ovo me uvijek pogodi: tko sam ja da me Bog ljubi? Pridružujem se Davidu: „Crv sam, a ne čovjek.” Beznačajan u beskraju kozmosa, para koja se pojavi na tren i nestane — a Bog me ljubi… ljubi i tebe, dragi kršćanine. Razmišljaš li ikada o Njegovoj ljubavi prema tebi?

Ljubavi koja premošćuje bezdan vremena — za tebe. Bog, Vječni, Svevladar, sam Pravda, Mir i Ljubav, pogledao je na tebe, vidi te, poznaje te, ljubi te. Kakva nada u tome — naš Spasitelj, naš Bog, naš Kralj! I vjerujem: ako bismo mogli samo okusiti mrvu te ljubavi, naslutiti djelić Njegova srca — to bi nam promijenilo život! Braćo i sestre, Mojsije je na Sinaju vidio tek trag Božje sile — i drhtao je. Bog je pohodio Egipat, poslao zla, anđeo smrti udario je prvorođence; danju stup od oblaka, noću stup od ognja; razdvojio je Crveno more; hranio i napajao narod u pustinji. Sve je to učinio za Izrael. Koliko je više učinio za ono što Pismo naziva istinskim Izraelom?

Slanjem svoga Sina, izveo je svoj narod iz ropstva grijeha; vodi nas i jest s nama kroz ovu pustinju života; i jednoga dana, kad dođe Njegovo vrijeme, svaki od nas ući će u istinsku Obećanu zemlju, u Njegovu prisutnost — „u opće zborovanje i Crkvu prvorođenaca koji su zapisani na nebesima” (r. 23). To nas ne samo obara na koljena u hvali, nego nam daje i smjelost i mir. Imamo ovoga Boga s nama — čega da se bojimo? On je rekao da je pobijedio svijet, porazio đavla, nadvladao smrt; i ne samo to — kaže da svi koji su u Njemu dijele tu pobjedu. Po Njemu i mi pobjeđujemo smrt. Imamo Boga koji vidi naše borbe, poznaje nas do srži i uvijek je s nama, jer je obećao: „Neću te ostaviti niti ću te napustiti.” Kao Izrael, koji je imao vidljiv znak Božje prisutnosti, tako i mi — iako ga možda ne vidimo očima — On je uvijek s nama.

Jer On prebiva u nama: postali smo udovi Njegova Tijela. Mi, otkupljeni, nacijepili smo se na Životni trs koji nam daje sve što trebamo — ne samo za ovaj život, nego nas uvodi i u onaj budući kao opravdane, posvećene i svete. On je za tebe „razdvojio more”: nepremostivi bezdan razdvojen je da bi prošao po suhom i prišao Mu — da uđeš u Njegov sveti Hram i približiš se Prijestolju Boga Stvoritelja.

Nismo došli na goru smrti, nego na goru životâ. „K Bogu, sucu sviju, i k duhovima savršenih pravednika, i k Isusu, posredniku Novoga saveza, i k krvi škropljenja koja bolje govori nego Abelova” (r. 23–24). Te dvije gore predstavljaju ne samo različite vidove Božje naravi — na jednoj vidimo Silnoga, Pravednog, Svetog u čijoj prisutnosti ne možemo opstati; na drugoj vidimo Milosrdnog, Milostivog, Ljubavnoga koji je pripravio put da mu priđemo, i ne samo da živimo, nego da nam sam dade život. Te dvije gore predstavljaju i dva saveza: Sinaj — stari; Sion — novi.

Bog je dao Zakon Mojsiju na Sinaju — gori koja označuje sud, moć i smrt. Druga Korinćanima kaže: „Ako je služba smrti, slovima u kamenu urezana, bila slavna… koliko li će slavnija biti služba Duha!” (usp. 2 Kor 3,7–8). I Rimljanima 7 svjedoči: „Zapovijed, dana za život, meni bi na smrt.” Stari savez — to je Sinaj: Zakon pokazuje da smo nedostojni, nesposobni biti pravedni i sveti; Zakon optužuje i donosi smrt; Zakon je Božji pravedni sud. Ali ako ste Božja djeca, niste došli na tu goru, nego na Sion: pod Novim savezom u Njegovoj krvi prolivenoj za vas. Njegova svetost i pravednost pripisane su vama. Novi savez nije služba smrti, nego služba života. Stari je donosio osudu i sramotu; Novi donosi milost i mir: nema više osude, nema više sramote — Krist je sve uzeo i prinio na križ.

Bog je ispravio put, položio stazu pod našim nogama; sam nam je pripremio put da mu dođemo; učinio nas je dostojnima da mu pristupimo. Uveo nas je na Sion, svoju svetu goru, u obećanu zemlju, u grad Boga živoga. Kakva slavna vijest! Kakva čudesna milost! Kakav silan Spasitelj! Nadam se da nas je Njegova riječ jutros sve skupa povela u dublje razumijevanje ovoga Boga — našega Boga. Boga nedokučiva ljudskom razumu, a ipak Boga koji se dao spoznati, koji nam poslužuje po Duhu Svetome da ga možemo upoznati i vidjeti. Posljednjih tjedana na srce mi je stavljeno razmatrati neizmjernost Boga, koliko mogu — gledati Njegovu slavu, rasti u spoznaji Njegove sile, nastojati ga vidjeti velikim kakav jest. Ostavimo po strani našu plitku, jednodimenzionalnu sliku; ne možemo do kraja pojmiti Njegovu suverenost, kao ni puninu Njegove milosti i ljubavi — ali izazvani smo uvijek ga dublje upoznavati: vidjeti ga kao Suverenoga Boga sile, koji u ruci drži cijeli svemir, a ipak poznaje, vidi i drži i najmanji atom.

Ništa nije izvan Boga; ništa mu nije skriveno; ništa nije izvan mjesta. Bog koji drži vječnost na dlanu — poznaje te, vidi te, ljubi te. Počini u tome, počini u Njemu. Traži ga, trči k Njemu, jer ti je otvorio put: Njegova smo djeca. Nema ništa slavnije od toga.