Komentar evanđelja o Preobraženju (Jean Calvin)
Ovdje donosimo komentar evanđelja o Preobraženju, kako je ovaj događaj zapisan u sva tri sinoptička evanđelja.
Matej 17, 1-18; Marko 9, 2-8; Luka 9, 28-36
Matej 17,1. I poslije šest dana.
Najprije se moramo zapitati zašto se Krist samo nakratko zaodjenuo nebeskom slavom i zašto nije dopustio više od trojice učenika da budu svjedoci tog događaja. Neki misle da je to učinio kako bi ih učvrstio pred kušnjom koja ih je uskoro čekala — njegovom smrću. Meni se to ne čini vjerojatnim razlogom; jer zašto bi ostale lišio istog lijeka? Ili, bolje rečeno, zašto im izričito zabranjuje da govore o onome što su vidjeli sve do njegova uskrsnuća, ako ne zato što će plod toga viđenja nastupiti tek poslije njegove smrti? Nemam nikakve sumnje da je Krist htio pokazati da ne ide na smrt prisilno, nego dragovoljno, kako bi prinesao Ocu žrtvu poslušnosti. Učenici toga nisu bili svjesni sve do uskrsnuća; niti je bilo nužno da u trenutku njegove smrti prepoznaju božansku silu Kristovu, kako bi vidjeli pobjedu na križu; nego je ova pouka trebala poslužiti kasnije, i njima i nama, kako se nitko ne bi sablaznio nad Kristovom slabošću, kao da je patio silom i prisilom. Kristu je, očigledno, bilo jednako lako zaštititi svoje tijelo od smrti kao što mu je bilo lako zaodjenuti ga slavom s neba.
Iz toga učimo da je bio podvrgnut smrti jer je to sam htio; da je bio razapet jer se dragovoljno predao. To isto tijelo, koje je bilo žrtvovano na križu i položeno u grob, moglo je biti pošteđeno smrti i groba; jer je već bilo dionikom nebeske slave. Također učimo da, dokle god je Krist boravio u svijetu u obličju sluge, dok je njegovo veličanstvo bilo zakriveno slabošću tijela, nije izgubio ništa od svoje slave; jer je samovoljno ispraznio samog sebe (Fil 2,7); ali sada je uskrsnuće skinulo taj veo kojim je njegova sila bila privremeno zakrivena.
Gospodin je smatrao dovoljnim da izabere trojicu svjedoka, jer je to broj koji Zakon propisuje za potvrđivanje bilo čega:
“Na iskaz dvojice ili trojice svjedoka”
(Ponovljeni zakon 17,6).
Razlika u broju dana ne bi nas trebala uznemiravati. Matej i Marko navode da je prošlo šest punih dana između događaja. Luka kaže da se to dogodilo “otprilike osam dana poslije”, računajući i dan kada je Krist izgovorio riječi i dan preobraženja. Vidimo dakle da, unatoč različitom izrazu, postoji savršeno slaganje u značenju.
2. I preobrazi se pred njima.
Luka kaže da se to dogodilo dok je molio; a iz okolnosti vremena i mjesta možemo zaključiti da je molio upravo za ono što se tada dogodilo — da se u sjaju neobičnog obličja očituje njegova božanska narav. Ne zato što bi morao od nekoga moliti ono što nije imao, ili jer bi sumnjao u volju Očevu, nego zato što je tijekom cijeloga svojega poniženja uvijek pripisivao Ocu ono što je činio kao božanska osoba, i jer nas je htio svojim primjerom potaknuti na molitvu.
Njegovo preobraženje nije učenicima potpuno otkrilo kako Krist sada jest na nebu, nego im je dalo predokus njegove neizmjerne slave, onoliko koliko su mogli podnijeti. Tada je njegovo lice zasjalo poput sunca; ali sada on sjaji neusporedivo jače od sunca. Na njegovoj odjeći pojavila se neobična i blještava bjelina; ali sada bez ikakve odjeće, božansko veličanstvo zrači iz cijeloga njegovog tijela. Tako se i u starini Bog objavljivao svetim ocima — ne onakav kakav jest u sebi, nego onoliko koliko su mogli podnijeti odsjaj njegove beskonačne svjetlosti; jer Ivan izjavljuje da će ga tek onda
„vidjeti onakvim kakav jest kad mu budu slični“ (1 Iv 3,2).
Nema potrebe ulaziti u domišljata razmatranja o bjelini njegovih haljina ili sjaju njegova lica; jer ovo nije bilo potpuno očitovanje nebeske slave Kristove, nego, pod simbolima prikladnima tjelesnoj sposobnosti učenika, omogućeno im je da barem djelomično okuse ono što se ne može u potpunosti shvatiti.
3. I gle, ukazaše im se Mojsije i Ilija.
Pita se: jesu li Mojsije i Ilija doista bili prisutni? Ili je to bila samo prikaza, kakve proroci često vide u viđenjima? Iako se može raspravljati na obje strane, ipak mi se vjerojatnijim čini da su zaista dovedeni na to mjesto. U tome nema ništa apsurdno; jer Bog ima tijela i duše u svojoj ruci i može po svojoj volji vratiti mrtve u život kad god to smatra potrebnim. Mojsije i Ilija tada nisu uskrsnuli radi sebe, nego kako bi poslužili Kristu. Možda će se pitati: kako su ih apostoli prepoznali kad ih nikad nisu vidjeli? Odgovor je jednostavan: Bog, koji ih je izveo, dao je i znakove po kojima su ih mogli prepoznati. Tako su po izvanrednom otkrivenju dobili sigurno znanje da su to Mojsije i Ilija.
A zašto su se pojavili baš njih dvojica, a ne netko drugi iz reda svetih otaca? To je učinjeno kako bi se pokazalo da je Krist jedini cilj Zakona i Proroka; i ta bi nas sama svrha trebala zadovoljiti. Ipak, ne protivim se uobičajenom tumačenju da je Ilija bio izabran kao predstavnik svih proroka; jer iako nije ništa zapisao, ipak je, nakon Mojsija, bio najistaknutiji među njima, obnovio je bogoslužje koje je bilo iskvareno i s gorljivošću branio Zakon i pravu pobožnost, koja je tada gotovo izumrla.
I razgovarahu s Isusom.
Kad su se pojavili uz Krista i razgovarali s njim, to je bilo svjedočanstvo njihova zajedništva s njim. Luka navodi temu razgovora: govorili su o njegovoj smrti koja ga je čekala u Jeruzalemu. To ne treba shvatiti kao privatni razgovor, nego kao produženje poslanja koje su nekoć imali. Iako su davno umrli i završili svoj zemaljski poziv, Gospodin je htio njihovim glasom još jednom potvrditi ono što su za života naučavali — kako bi nam bilo jasno da se ista spasenje, po Kristovoj žrtvi, nudi i nama i svetim ocima. Kad su stari proroci prorokovali o Kristovoj smrti, Krist — vječna Božja mudrost — sjedio je na nevidljivom prijestolju svoje slave. Dakle, kad se utjelovio, nije bio podložan smrti drugačije nego dobrovoljno, jer je sam pristao na to.
4. Gospodine, dobro nam je ovdje biti.
Luka kaže da je Petar to izgovorio dok su Mojsije i Ilija odlazili; i iz toga zaključujemo da se bojao da će s njihovim odlaskom nestati to blaženo viđenje. Ne treba nas čuditi što je Petar bio toliko očaran ljepotom onoga što je vidio da je zaboravio na sve drugo i htio se zadržati u tom uživanju; kao što i psalam kaže:
„Punina je radosti pred licem tvojim“ (Ps 16,11).
No njegova je želja bila nerazumna: prvo, jer nije razumio smisao viđenja; drugo, jer je nerazborito izjednačio sluge s Gospodinom; i treće, jer je predlagao gradnju prolaznih sjenica za one koji su već bili u slavi nebeskoj i anđeoskoj.
Rekao sam da nije razumio smisao viđenja; jer dok je slušao kako Mojsije i Ilija govore da je Kristova smrt blizu, on je nerazborito mislio da će njegovo sadašnje slavlje potrajati zauvijek. A što bi bilo da je Kristovo kraljevstvo ostalo ograničeno na dvadesetak kvadratnih metara? Gdje bi bilo otkupljenje cijeloga svijeta? Gdje bi bilo priopćenje vječnoga spasenja? Bilo je također vrlo apsurdno zamisliti Mojsija i Iliju kao Kristove „suputnike“, kao da nije ispravno da svi budu podložni njemu, koji jedini ima prvenstvo. I ako je Petru bila dovoljna njihova prisutnost, zašto onda pretpostavlja da bi im trebale zemaljske nastambe?
S pravom stoga dva evanđelista napominju da nije znao što govori; a Marko navodi i razlog — jer su bili prestravljeni. Bog nije htio da učenici tada izvuku neku korist osim kratkog pogleda, kao u svijetlom zrcalu, na božanstvo njegova Sina. Tek im je kasnije pokazao plod toga viđenja i ispravio njihovo krivo poimanje. Markovo izvješće tako znači da je Petar bio zanesen i govorio poput čovjeka izvan sebe.
5. I gle, svijetli ih oblak zasjeni.
Njihove su oči bile zaklonjene oblakom kako bi im se pokazalo da još nisu spremni gledati sjaj nebeske slave. Jer kad Gospodin daje znakove svoje prisutnosti, istodobno koristi neka zakrivala kako bi obuzdao oholost ljudskoga uma. Tako i sada, želeći poučiti učenike poniznosti, zaklanja im pogled na nebesku slavu. Ovo upozorenje odnosi se i na nas, da ne tražimo ući u otajstva koja nadilaze osjetila, nego da svatko ostane u granicama trijeznosti, prema mjeri svoje vjere. Ukratko, taj oblak treba nam poslužiti kao uzda, da ne bismo dopustili svojoj radoznalosti da divlja bez mjere. Učenici su također bili upozoreni da se moraju vratiti svom prijašnjem duhovnom boju i da ne mogu očekivati trijumf prije vremena.
I gle, glas iz oblaka.
Važno je primijetiti da je Božji glas došao iz oblaka, ali da se nije pojavilo nikakvo tijelo ni lice. Stoga se sjetimo opomene koju nam daje Mojsije: da Bog nema vidljivog lika, kako se ne bismo prevarili zamišljajući ga kao čovjeka (Pnz 4,15). Nesumnjivo, Bog se u starini očitovao na razne načine svetim ocima; ali u svemu se suzdržavao od znakova koji bi ih mogli potaknuti na izradu idola. I zaista, budući da su ljudski umovi već previše skloni ispraznim maštarijama, nije bilo potrebno „dolijevati ulje na vatru“. Ovo je očitovanje Božje slave bilo posebno iznimno. Ako Bog postavlja oblak između sebe i nas te nas svojom riječju poziva k sebi, kakvo je ludilo pokušavati prikazati ga pred našim očima drvom ili kamenom? Stoga nastojmo, po vjeri, a ne tjelesnim očima, stupiti u ono nepristupačno svjetlo u kojem Bog prebiva. Glas dolazi iz oblaka kako bi učenici znali da dolazi od Boga i da ga s poštovanjem prime.
Ovo je Sin moj ljubljeni.
Rado ću se složiti s onima koji misle da se ovdje podrazumijeva usporedba između Mojsija i Ilije s Kristom, i da Bog upućuje učenike da ne traže nikakvog drugog učitelja osim svoga Sina. Riječ Sin je ovdje naglašena i uzdiže Krista iznad slugu. Dvije su titule koje se ovdje daju Kristu, i obje služe ne samo njegovoj časti nego i jačanju naše vjere: ljubljeni Sin i Učitelj. Otac ga naziva svojim „ljubljenim Sinom, u kojem mu je sva milina“, i time ga objavljuje kao Posrednika po kojem pomiruje svijet sa sobom. Kad nam zapovijeda da ga slušamo, postavlja ga za vrhovnog i jedinog Učitelja svoje Crkve. Njegova je namjera bila razlikovati Krista od svih ostalih, i s pravom zaključujemo iz tih riječi da je Krist po naravi jedinorođeni Sin Božji. Isto tako, učimo da je samo on miljenik Očev i da je samo on određen za našeg Učitelja, kako bi sva vlast prebivala u njemu.
Možda će netko prigovoriti: „Zar Bog ne ljubi anđele i ljude?“ Odgovor je jednostavan: očinska ljubav Božja, koja se prostire na anđele i ljude, izvire iz Njega kao izvora. Sin je ljubljen od Oca ne tako da bi drugi stvorovi bili omraženi, nego tako da im prenosi ono što pripada njemu. Naravno, postoji razlika između našega stanja i stanja anđela: oni nikada nisu bili otuđeni od Boga, i stoga im nije bila potrebna pomirba; dok smo mi, zbog grijeha, neprijatelji, dok nam Krist ne zadobije Božju naklonost. Ipak, načelo ostaje nepromjenjivo: Bog je milostiv i jednima i drugima samo ukoliko nas obuhvaća u Kristu; jer ni anđeli ne bi mogli biti trajno sjedinjeni s Bogom da Krist nije njihov Glava. Također treba primijetiti da, budući da Otac ovdje govori kao netko različit od Sina, postoji razlika osoba; jer su jedno po bîti i jednaki po slavi.
Njega slušajte.
Ranije sam spomenuo da su ove riječi izrečene kako bi se pažnja Crkve usmjerila isključivo na Krista kao jedinog Učitelja, na čija se usta treba oslanjati. Jer, iako je Krist došao potvrditi autoritet Zakona i Proroka (Mt 5,17), ipak on ima prvenstvo, tako da sjajem svoga evanđelja nadilazi one iskrice koje su svijetlile u Starome zavjetu. On je Sunce pravednosti čiji dolazak donosi puninu svjetla. Zato Apostol i kaže (Hebr 1,1):
„Bog, koji je u davna vremena govorio očima na razne načine po prorocima, u ovim posljednjim danima progovorio nam je po Sinu.“
Ukratko, Krist se i danas jednako sluša u Zakonu i Prorocima kao u Evanđelju; tako da u njemu prebiva učiteljski autoritet, koji sam sebi pripisuje riječima: Jedan je vaš učitelj — Krist (Mt 23,8). Ali njegova vlast nije u potpunosti priznata, osim ako sve ljudske riječi umuknu. Ako se želimo podložiti njegovu nauku, sve ljudske izmišljotine moraju biti srušene i uništene. On, dakako, svakodnevno šalje učitelje, ali samo da vjerno i iskreno prenose ono što su od njega naučili, a ne da vlastitim dodacima kvare evanđelje. Ukratko, nitko ne može biti smatran vjernim učiteljem Crkve ako nije sam Kristov učenik i ne dovodi druge k njemu da budu poučeni.
6. I čuvši to, učenici padoše ničice.
Bog je htio da učenici budu ispunjeni strahom kako bi se viđenje dublje urezalo u njihova srca. No vidimo kolika je slabost ljudske naravi, kad se toliko prestravi samo na glas Božji. Ako bezbožni ljudi rugaju se Bogu ili ga ravnodušno preziru, to je zato što im se Bog ne obraća tako da osjete njegovu prisutnost; ali Božja nas veličanstvenost, kad god je doista spoznamo, nužno baca ničice.
7. A Isus im pristupi, dotače ih i reče: Ustanite i ne bojte se.
Krist ih podiže kad su pali, i time izvršava svoju službu; jer upravo zato je sišao k nama, da bi vjernici, vođeni njegovom rukom, mogli s pouzdanjem stupiti pred lice Božje, i da njegovo veličanstvo — koje bi inače progutalo svako tijelo — više ne bude izvor straha. On ih ne tješi samo riječima, nego ih i dodirom hrabri.
8. I podignuvši oči, nikoga ne vidješe osim Isusa sama.
Kad se kaže da su na kraju vidjeli samo Krista, to znači da Zakon i Proroci imaju prolaznu slavu, kako bi Krist ostao u potpunosti u središtu pogleda. Ako se želimo pravo poslužiti Mojsijem, ne smijemo se zaustaviti na njemu, nego se moramo truditi da nas njegova ruka vodi Kristu, kojemu i on i svi drugi služe. Ovaj se odlomak također može primijeniti kao osuda praznovjerja onih koji Krista stavljaju u isti red ne samo s prorocima i apostolima, nego i sa svecima najnižega reda, tako da ga učine tek jednim od mnogih. No kad Bog svoje svece obasipa milošću i darovima, to nipošto ne znači da im time dopušta da oduzmu dio Kristove slave. I na samim učenicima vidimo izvor te pogreške: dok ih je obuzimala strava pred Božjom veličinom, tražili su utjehu u ljudima; ali kad ih je Krist blago podigao, vidjeli su samo njega. Ako i mi iskusimo tu utjehu kojom nas Krist oslobađa straha, sve one isprazne navezanosti koje nas sa svih strana razdiru, nestat će.
Jean Calvin, komentar Mateja, Marka i luke
