Može li vjerska zajednica izdavati potvrde o pravnom sljedništvu župa?
Pitanje može li vjerska zajednica izdavati potvrde o pravnom sljedništvu župa i druga očitovanja o pravnom statusu, povijesti posljednjih je godina postalo posebno važno u sporovima koji se odnose na crkvenu imovinu i kontinuitet pojedinih crkvenih općina.
Odgovor na to pitanje proizlazi iz ustavnog položaja vjerskih zajednica te odredbi Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02).
Pravni položaj župa i drugih organizacijskih oblika
Člankom 6. stavkom 3. Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica propisano je da vjerske zajednice i njihovi organizacijski oblici imaju svojstvo neprofitnih pravnih osoba.
To znači da župe, crkvene općine i drugi organizacijski oblici nisu pravne osobe neovisne o vjerskoj zajednici kojoj pripadaju, nego svoj pravni položaj ostvaruju upravo unutar njezina ustrojstva. Njihov identitet, položaj i pripadnost proizlaze iz unutarnjeg ustroja same vjerske zajednice.
Pravo vjerske zajednice da uređuje vlastitu organizaciju
Još je važnija odredba članka 2. istoga Zakona kojom je propisano da vjerske zajednice slobodno određuju:
- svoju unutarnju organizaciju,
- tijela upravljanja i njihovu nadležnost,
- osobe koje predstavljaju vjersku zajednicu i njezine organizacijske oblike,
- međusobne odnose svojih organizacijskih jedinica,
- te druga pitanja svoga djelovanja u skladu s Ustavom Republike Hrvatske.
Iz ovih zakonskih odredbi proizlazi da upravo nadležna vjerska zajednica vodi službenu evidenciju o svojim organizacijskim jedinicama, njihovom osnivanju, kontinuitetu, statusu i pripadnosti.
Slijedom toga, nema pravne zapreke da vjerska zajednica izdaje potvrde, uvjerenja ili druga službena očitovanja kojima potvrđuje činjenice iz vlastitoga područja djelovanja, uključujući povijest pojedine župe, njezin pravni položaj, organizacijsku pripadnost ili kontinuitet djelovanja.
Takve isprave ne zamjenjuju odluke sudova ili drugih državnih tijela kada su one potrebne za rješavanje određenoga pravnog pitanja, ali predstavljaju službena očitovanja nadležne vjerske zajednice o činjenicama koje proizlaze iz njezina unutarnjeg ustroja i povijesti.
Primjer Katoličke Crkve
Da je riječ o pravno prihvaćenoj praksi potvrđuje i država.
Naime, u Narodnim novinama broj 154/2023 od 21. prosinca 2023. objavljen je Sporazum o utvrđivanju sljedništva pravnih osoba Katoličke Crkve u Republici Hrvatskoj, kojim je uređeno pitanje pravnog kontinuiteta pojedinih pravnih osoba Katoličke Crkve.
Iako je taj sporazum poseban akt koji se odnosi isključivo na Katoličku Crkvu, on potvrđuje načelo da se pitanja identiteta, kontinuiteta i sljedništva crkvenih pravnih osoba utvrđuju upravo u suradnji s nadležnom vjerskom zajednicom.
Budući da su prema Ustavu Republike Hrvatske i Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica sve vjerske zajednice jednake pred zakonom, isto načelo vrijedi i za druge registrirane vjerske zajednice kada izdaju službena očitovanja o svojim organizacijskim oblicima.
Primjena na Reformatsku kršćansku crkvu Mađara u Hrvatskoj
U slučaju Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj postoji dodatna pravna okolnost.
Pravomoćnim sudskim presudama utvrđeno je da je upravo ta vjerska zajednica pravni sljednik Reformirane (Reformatske) crkve u Jugoslaviji.
Ako je pravni kontinuitet vjerske zajednice utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom, tada ona predstavlja nadležno crkveno tijelo koje može izdavati službena očitovanja o statusu svojih povijesnih župa, njihovoj organizacijskoj pripadnosti, kontinuitetu djelovanja te drugim činjenicama koje proizlaze iz njezina unutarnjeg ustroja i povijesnih evidencija.
To osobito dolazi do izražaja u postupcima u kojima se raspravlja o identitetu pojedinih povijesnih crkvenih općina ili njihovoj povezanosti s određenom vjerskom zajednicom.
Sporovi oko crkvene imovine
Posljednjih godina pojedini sporovi vode se između Reformatske kršćanske crkve Mađara u Hrvatskoj i Reformirane kršćanske kalvinske crkve u Hrvatskoj u vezi s pravnim statusom pojedinih povijesnih župa i imovinom koja je s njima povezana.
U takvim postupcima sudovi samostalno ocjenjuju sve izvedene dokaze. Međutim, službena očitovanja nadležne vjerske zajednice predstavljaju relevantne isprave koje mogu potvrđivati činjenice o unutarnjem ustroju, kontinuitetu i pripadnosti njezinih organizacijskih jedinica.
Drugim riječima, kada je riječ o identitetu i organizacijskoj pripadnosti vlastitih župa, upravo je nadležna vjerska zajednica primarni izvor podataka, dok konačnu ocjenu pravnog značaja tih isprava u konkretnom postupku daje nadležni sud.
Zaključak
Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica jasno jamči autonomiju vjerskih zajednica u uređivanju vlastitoga unutarnjeg ustroja. Ta autonomija obuhvaća i pravo da izdaju službene potvrde i očitovanja o svojim organizacijskim jedinicama, njihovoj povijesti, statusu i kontinuitetu.
Kada je, uz to, pravni kontinuitet same vjerske zajednice potvrđen pravomoćnom sudskom odlukom, njezina očitovanja predstavljaju vjerodostojne isprave o činjenicama iz područja njezine unutarnje organizacije. Njihova dokazna snaga u pojedinom sudskom postupku predmet je slobodne ocjene suda, ali njihovo izdavanje proizlazi iz zakonom zajamčene autonomije vjerskih zajednica i njihova ustavnog prava da samostalno uređuju vlastitu organizaciju.
