Zašto živimo život „grickanja“? – Duhovna poruka oca Georgiosa Šinasa

U suvremenom, ubrzanom svijetu, u kojem se sve odvija nevjerojatnom brzinom, čovjek je polako, ali sigurno, počeo gubiti sposobnost da zastane i istinski doživi dubinu sadašnjeg trenutka. Poznati grčki pravoslavni svećenik, otac Georgios Šinas, u jednom od svojih iznimno dojmljivih i dubokih predavanja postavlja ključno, otrežnjujuće pitanje koje pogađa samu srž našega svakodnevnog iskustva: „Zašto živimo život grickanja?“ O čemu nam govori ova duhovna poruka?

Ova jednostavna, ali genijalna metafora „grickanja“ (na grčkom tsibologima – τσιμπολόγημα) precizno opisuje duhovno, emocionalno i psihološko stanje suvremenog čovjeka. Umjesto da sjednemo za bogatu, smislenu trpezu života, da se potpuno posvetimo dubokim odnosima, iskrenoj vjeri i istinskom unutarnjem miru, mi neprestano, u prolazu, nešto „grickamo“. Uzimamo male, brze i površne zalogaje zadovoljstva, informacija, pa čak i međuljudskih odnosa, ostajući na kraju svakoga dana, pa i cijeloga života, duhovno prazni, neispunjeni i neuhranjeni.

Postali smo majstori iluzije – živimo u uvjerenju da smo siti i ispunjeni, dok naša duša zapravo očajnički čezne za pravom hranom, jedinom koja može dati smisao ljudskom postojanju.

Psihologija raspršene pažnje

Što zapravo znači to neprestano duhovno i životno „grickanje“? Otac Georgios podsjeća kako je suvremeni način života gotovo svjesno oblikovan tako da nam neprestano odvraća pozornost od onoga što je doista važno. Ujutro, čim otvorimo oči, umjesto da prve trenutke budnosti posvetimo zahvalnosti, tišini, molitvi ili sabiranju misli, gotovo automatski posežemo za pametnim telefonom i odmah započinjemo s „grickanjem“ informacija.

Bez cilja pregledavamo društvene mreže, prelazimo pogledom preko senzacionalističkih naslova bez želje da se udubimo u sadržaj, konzumiramo kratke i bučne videosnimke koji nam pružaju trenutačan nalet dopamina, ali iza sebe ne ostavljaju nikakvu trajnu vrijednost.

Takav obrazac površnosti i raspršene pažnje prelijeva se na sve aspekte našega života. Više nismo sposobni pročitati knjigu s potpunom posvećenošću, nego tražimo kratke sažetke. Ne slušamo sugovornika kako bismo ga doista razumjeli, nego samo čekamo trenutak kada ćemo sami nešto reći.

Život sastavljen od takvih usputnih zalogaja neizbježno rađa kronični osjećaj tjeskobe i nezadovoljstva. Naš živčani sustav neprestano je preopterećen podražajima, ali naš unutarnji čovjek ostaje duboko gladan. Neprestano „grickamo“ svijet oko sebe jer se bojimo zastati. A zastati znači suočiti se sa samima sobom, vlastitom prazninom i svetom tišinom u kojoj jedino možemo čuti Božji glas.

Kriza međuljudskih odnosa i bijeg od ljubavi

Posebno je bolno promatrati kako se ovaj kulturni fenomen odražava na naše međuljudske odnose i sposobnost da volimo. Ljubav, osobito u svom najdubljem, kršćanskom smislu, zahtijeva vrijeme, žrtvu, strpljenje, hrabrost i potpunu prisutnost. Prava ljubav traži da „sjednemo za stol“ s drugom osobom, pogledamo je u oči i podijelimo cijeli „obrok“ života – sa svim njegovim gorčinama, padovima, radostima i slatkoćama.

Međutim, kultura „grickanja“ uči nas upravo suprotnome. Ona nas potiče da druge ljude počnemo promatrati kao sredstva za zadovoljenje vlastitih trenutnih potreba. Održavamo stotine površnih kontakata, razmjenjujemo kratke poruke i emotikone, označavamo da nam se sviđaju tuđe fotografije te stvaramo privid bliskosti, umjesto da hrabro uđemo u stvaran razgovor licem u lice.

Bježimo od trajne predanosti jer svaka ozbiljna obveza zahtijeva trud i odricanje od vlastitoga egoizma. Kada se pojave prve ozbiljne poteškoće u prijateljstvu ili braku, umjesto da ostanemo i zajedno tražimo rješenje, odustajemo i tražimo novi, brži i lakši „zalogaj“.

Otac Šinas jasno upozorava da takav pristup razara našu bogolikost i sposobnost da istinski volimo i budemo voljeni. Čovjek nije stvoren da bude usamljeni pojedinac koji skuplja mrvice tuđe pozornosti. Stvoren je za zajedništvo i za duboku, spasonosnu ljubav.

Duhovna glad i površna vjera

Kada se ovaj problem prenese na područje našega duhovnog života i odnosa s Bogom, sindrom „grickanja“ pokazuje svoje najopasnije lice. Mnogi od nas, čak i kada se nazivamo pravoslavnim kršćanima, vjeri pristupamo na izrazito potrošački način.

Boga se sjetimo tek kada se nađemo u nevolji i kada od Njega nešto trebamo. Na brzinu izgovorimo nekoliko naučenih molitava, više kao mehaničku obvezu nego kao susret sa živim Bogom.

U hram odlazimo možda tek za velike blagdane, zapalimo svijeću iz običaja i odmah se vraćamo svojoj užurbanoj svakodnevici, bez ikakve stvarne promjene srca. Naša se vjera svodi na očekivanje brze pomoći s neba, bez želje za istinskim obraćenjem i unutarnjim preobražajem.

Nasuprot tome, Gospodin Isus Krist nas u Evanđelju neprestano poziva na Svetu Euharistiju – na Liturgiju, središnji događaj našega spasenja, gdje nam se ne nude usputni zalogaji, nego Njegovo vlastito Tijelo i Krv. To je istinska i potpuna Gozba. A mi, umjesto da se očistimo i potpuno sudjelujemo u toj božanskoj gozbi, ostajemo pred vratima, zadovoljavajući se mrvicama.

Takvo trajno duhovno „grickanje“ otupljuje naša duhovna osjetila i čini nas neosjetljivima za spasonosnu prisutnost Božje milosti.

Korijen problema: Strah od predanja

Ako zagledamo dublje, vidjet ćemo da korijen toga neprestanog bijega u „grickanje“ leži u dubokom strahu i nedostatku iskrenoga povjerenja. „Grickamo“ jer se bojimo potpuno predati. Predati svoj život u Božje ruke znači odreći se sebeljublja i želje da sve držimo pod vlastitom kontrolom.

Brzi i laki zalogaji koje uzimamo iz svijeta daju nam lažan osjećaj sigurnosti, privid da upravljamo vlastitim životom. Mislimo da uvijek možemo pritisnuti gumb, ugasiti telefon ili prekinuti razgovor. No stvarni susret sa živim Bogom, kao i iskren susret sa samima sobom u tišini, zahtijeva suočavanje s vlastitim ranama, slabostima i promašajima.

Otac Georgios naglašava da moramo, uz Božju pomoć, skupiti hrabrosti prestati bježati. Moramo ponovno naučiti zastati i „sjesti“. Tjelesno, mentalno i duhovno smirenje temeljni je preduvjet ozdravljenja.

Vidi i ovo: Što ćeš učiniti kada sudac dođe?

Put prema ozdravljenju: Od posta do pune pozornosti

Kako izaći iz ovoga začaranog kruga? Prvi i najvažniji korak jest iskreno priznanje vlastitoga stanja. Moramo prepoznati koliko dragocjenoga vremena trošimo na prolazne i besmislene sadržaje koji ne hrane našu besmrtnu dušu.

Potreban nam je duhovni post – ne samo od hrane, nego i od suvišnih informacija, agresivnih slika i otrova društvenih mreža.

Potrebno je svjesno odrediti barem jedan dio dana za tišinu, u kojoj možemo osluškivati glas vlastite savjesti i tihi Božji glas.

Jednako je važno njegovati duboku pozornost. To znači biti istinski prisutan: kada jedemo, jesti sa zahvalnošću; kada razgovaramo s obitelji, biti potpuno prisutni bez gledanja u zaslone; kada molimo, sabrati raspršeni um i svaku riječ izgovarati svjesno i s vjerom.

Očeve riječi pozivaju nas na povratak punom crkvenom životu. Sveta Liturgija nije usputni obred, nego događaj koji traži cijelog čovjeka. Pokajanje i ispovijed jedini su način da očistimo svoj duhovni organizam od „brze hrane“ kojom smo ga hranili kroz grijeh.

Prijelaz s besmislenoga kvantiteta na istinsku kvalitetu postaje životni imperativ. Mnogo je bolje pročitati i razumjeti jednu stranicu Svetoga pisma nego provesti sate konzumirajući prazne internetske sadržaje. Neusporedivo je vrjednije imati jednoga pravog prijatelja kojemu možemo otvoriti dušu nego tisuće virtualnih pratitelja.

Zaključak: Izbor između mrvica i Kruha života

Dar života koji nam je povjeren previše je dragocjen da bismo ga rasipali u površnosti. Svaki novi udah Božji je dar, svaki susret s bližnjim prilika je za ljubav, a svaka iskrena molitva prozor je prema vječnosti.

Onoga trenutka kada odlučimo prestati „grickati“ mrvice prolaznih svjetskih iluzija, osjetit ćemo pravu i tihu radost koja ne prolazi. Iskusit ćemo mir koji nadilazi svaki ljudski razum – mir koji nam ovaj svijet ne može dati, ali nam ga ne može ni oduzeti.

Zato se svakoga jutra zapitajmo: „Čime sam danas odlučio nahraniti svoju gladnu dušu?“ Jesu li to bile tek mrvice s varljivoga stola ovoga svijeta ili istinski, neraspadljivi Kruh života?

Vrijeme je da prestanemo živjeti od usputnih zalogaja. Pripremimo unutarnju trpezu, očistimo svoje srce za pravi obrok i dočekajmo Gospodina koji uvijek ponizno stoji pred vratima našega bića i tiho kuca, pozivajući nas da iz kulture „grickanja“ uđemo u puninu božanskoga smisla i vječne ljubavi.

Izvor:

Izvor: ipostas.com