Tko su bili Samarijanci u Bibliji?

U današnjem suvremenom rječniku, izraz “dobri Samarijanac” (ili milosrdni Samarijanac) svakodnevno koristimo kako bismo opisali plemenitu osobu koja nesebično pomaže potpunom strancu u nevolji. Brojne bolnice, humanitarne organizacije i zakoni koji štite ljude koji pružaju prvu pomoć nose upravo to ime. Zbog toga većina ljudi danas uz riječ “Samarijanac” automatski veže isključivo pozitivne osjećaje. Međutim, u biblijskim vremenima, a posebno u razdoblju kada je Isus Krist hodao zemljom, riječ “Samarijanac” značila je nešto potpuno suprotno. Za prosječnog Židova tog doba, to je bila uvreda, sinonim za izdajnika, heretika i nečistog neprijatelja. Tko su bili Samarijanci?

Da bismo istinski razumjeli snagu Isusovih prispodoba i Njegovih susreta opisanih u Novom zavjetu, moramo zaroniti u povijest i odgovoriti na ključno pitanje: tko su zapravo bili Samarijanci i zašto je postojala tako duboka, ukorijenjena mržnja između njih i Židova?

Geografija podjela: Zemlja u sendviču

Da bismo shvatili kontekst, prvo moramo pogledati geografsku kartu drevnog Izraela u prvom stoljeću. Zemlja je bila podijeljena na tri glavne regije smještene zapadno od rijeke Jordan. Na krajnjem sjeveru nalazila se Galileja (odakle je bio Isus i većina Njegovih učenika). Na krajnjem jugu nalazila se Judeja, s Jeruzalemom kao svojim političkim i duhovnim središtem.

A točno između Galileje i Judeje nalazila se Samarija.

Ova geografska pozicija bila je iznimno problematična za Židove. Najkraći i najlogičniji put od Galileje do Jeruzalema vodio je ravno kroz Samariju. Međutim, mržnja Židova prema Samarijancima bila je toliko snažna da su ortodoksni Židovi radije prelazili rijeku Jordan, putovali danima duž istočne obale kroz pustinjske i nesigurne predjele (kroz regiju zvanu Pereja), te ponovno prelazili rijeku kod Jerihona, samo kako ne bi morali kročiti na “nečisto” samarijansko tlo. Bili su spremni produžiti svoje putovanje za nekoliko teških dana samo da izbjegnu susret s ljudima koje su prezirali.

Korijeni mržnje: Povijest osvajanja i miješanja krvi

Odakle potječe taj nevjerojatni animozitet? Da bismo to otkrili, moramo se vratiti nekoliko stoljeća unatrag u povijest Starog zavjeta.

Nakon vladavine kralja Salomona, ujedinjeno kraljevstvo Izraela se raspalo. Podijelilo se na Sjeverno kraljevstvo (koje je zadržalo ime Izrael) i Južno kraljevstvo (Judeju). Glavni grad Sjevernog kraljevstva zvao se Samarija. Godine 722. prije Krista dogodila se strašna tragedija. Nemilosrdno Asirsko Carstvo napalo je i osvojilo Sjeverno kraljevstvo. Asirci su imali okrutnu ratnu strategiju: kako bi spriječili pobune u osvojenim teritorijima, deportirali bi većinu lokalnog stanovništva (elitu, vođe, obrtnike) u druge dijelove svog carstva, a na njihovo mjesto naselili bi strance iz raznih poganskih naroda.

U regiji Samarije ostao je samo mali broj najsiromašnijih Izraelaca. Tijekom generacija koje su uslijedile, ti preostali Izraelci počeli su se sklapati brakove s novonaseljenim poganskim narodima. Kroz te brakove, njihova se krv pomiješala, a što je za Židove bilo još gore, pomiješale su se i njihove religije. Novi narod koji je nastao iz tog spoja postali su Samarijanci. Za Židove s juga (Judejce), koji su kasnije i sami prošli kroz babilonsko ropstvo ali su uspjeli sačuvati čistoću svoje loze i strogu monoteističku vjeru, Samarijanci su bili “polutani” – etnički i vjerski kompromitirani. Smatrali su ih izdajnicima vlastitog naroda i Boga.

Duboki vjerski raskol

Osim etničkog miješanja, jaz su produbile i temeljne vjerske razlike. Iako su i Samarijanci i Židovi štovali istog Boga (Boga Abrahama, Izaka i Jakova), način na koji su to činili bio je potpuno nepomirljiv.

1. Mjesto štovanja: Za Židove, jedino pravo, legitimno i od Boga odabrano mjesto za prinošenje žrtava i štovanje bio je Hram u Jeruzalemu (na brdu Sion). Samarijanci su to odbacivali. Budući da su bili odbačeni od strane Židova, oni su podigli vlastiti hram na gori Gerizim u Samariji, tvrdeći da je to mjesto koje je Bog izvorno odabrao. 2. Sveto pismo: Dok su Židovi prihvaćali cijeli Stari zavjet – Zakon, Proroke i povijesne knjige – Samarijanci su kao nadahnute od Boga priznavali isključivo prvih pet Mojsijevih knjiga (Toru ili Petoknjižje). Sve ostalo su odbacivali.

Ove su razlike dovele do stalnih sukoba, provokacija, pa čak i nasilja. U Isusovo vrijeme, neprijateljstvo je bilo na vrhuncu. Židovi i Samarijanci nisu komunicirali, nisu dijelili posuđe za jelo, niti su se međusobno pozdravljali.

Isusov revolucionarni pristup Samarijancima

Znajući ovu bogatu povijesnu i društvenu pozadinu, tek tada možemo shvatiti koliko su Isusovi postupci bili nevjerojatno radikalni, šokantni i provokativni za ljude Njegovog vremena. Isus nije zaobilazio Samariju. On je namjerno išao kroz nju i time rušio stoljetne zidove mržnje. Edukativni video The Religion Teacher ističe nekoliko ključnih biblijskih trenutaka:

• Prispodoba o dobrom Samarijancu: Kada je židovski zakonoznanac upitao Isusa “Tko je moj bližnji?”, Isus mu priča priču o čovjeku kojeg su pretukli razbojnici. Dok vlastiti sunarodnjaci (svećenik i levit) prolaze nezainteresirano pored ranjenika, pomoć mu pruža upravo – Samarijanac. Isus ovdje uzima najgoreg neprijatelja Svoje publike i pretvara ga u moralnog heroja priče, zapovijedajući: “Idi pa i ti čini tako.” To je bio apsolutni šok za Njegove slušatelje.
• Žena na zdencu (Evanđelje po Ivanu 4): Isus, umoran od puta, sjeda kraj Jakovljevog zdenca u srcu Samarije i traži vode od Samarijanke. Ne samo da su Židovi i Samarijanci izbjegavali kontakt, već u to vrijeme rabini nisu javno razgovarali sa ženama. Isus krši obje društvene norme i upravo njoj, odbačenoj Samarijanki, nudi “vodu živu” i po prvi put jasno priznaje da je On Mesija.
• Deset gubavaca (Evanđelje po Luki 17): Isus čudesno ozdravlja desetoricu gubavaca od teške, neizlječive kožne bolesti. No, od njih deset, samo se jedan vraća kako bi pao pred Isusove noge, zahvalio Mu i slavio Boga. Luka u evanđelju znakovito i jasno naglašava: “A taj bijaše Samarijanac.” Ponovno, stranac i “heretik” pokazuje pravu vjeru i zahvalnost, posramljujući time odabrani narod.

Zaključak Priča o Samarijancima u Bibliji mnogo je više od obične povijesne lekcije. To je moćan podsjetnik na to kako ljudsko društvo stvara zidove temeljene na rasi, nacionalnosti, religiji i prošlim sukobima. Odgovor na pitanje tko su bili Samarijanci daje nam dublji uvid u samo srce kršćanske poruke.

Isusov odnos prema Samarijancima pokazuje da Božja ljubav i milost ne poznaju granice koje su postavili ljudi. Kroz Svoja učenja i djela, Isus nas izaziva da i mi preispitamo vlastita srca – tko su naši “Samarijanci” danas? Tko su ljudi koje društvo ili mi sami izbjegavamo, preziremo ili smatramo nedostojnima? Biblijski narativ o Samarijancima poziva nas da, umjesto podizanja zidova osude, počnemo graditi mostove ljubavi, praštanja i razumijevanja.