Nicejsko vjerovanje iz 325. godine – temelj Kristologije
Nicejsko vjerovanje predstavlja prvi opći (ekumenski) simbol vjere kršćanske Crkve, formuliran i prihvaćen 19. lipnja 325. godine na Prvom općem saboru održanom u Niceji. Njegovo donošenje označilo je prijelomni trenutak u razvoju kršćanske dogme, posebno u raspravi o Kristovoj božanskoj naravi i istobitnosti s Ocem. Vjerovanje je zapravo bilo odgovor na izazov arijanizma, koji je prijetio jedinstvu Crkve.
Nicejsko vjerovanje iz 325. godine – temelj Kristologije
Povijesni kontekst
Sabor u Niceji sazvao je car Konstantin I. Veliki u želji da postigne crkveno jedinstvo u Rimskom Carstvu, koje je bilo ozbiljno narušeno sporovima o naravi Isusa Krista. Glavni protivnik pravovjernog nauka bio je Arije, prezbiter iz Aleksandrije, koji je učio da je Krist stvorenje, iako najuzvišenije, i da nije vječan ni jednak Ocu. Po njemu Krist je stvorenje, odnosno kako je tvrdio Arije, “bilo je vremena kada Krista nije bilo”. Ova teza negirala je punu božansku narav Sina i suprotstavljala se vjeri apostolske predaje.
U odgovoru na tu krizu, sabor je okupio oko 300 biskupa iz cijelog Carstva i, nakon rasprave, osudio arijanizam te proglasio simbol vjere kojim se jasno izriče pravovjerje.
Sadržaj vjerovanja iz 325. godine
Nicejsko-carigradsko vjerovanje koje danas poznajemo kao temeljno vjeroispovijedanje kršćanskih crkava, nastalo je na dva sabora, na prvom održanom u Niceji 325. godine i na drugom održanom u Carigradu 381. godine. Zato se i naziva Nicejsko-carigradsko.
Nicejsko vjerovanje iz 325. godine sadržava temeljna ispovijedanja vjere u jednog Boga Oca, njegovog Sina Isusa Krista, te Duha Svetoga, ali s naglaskom na Kristovu narav. Neke ključne formulacije uvedene su upravo radi preciznog teološkog razlikovanja od arijanske doktrine. Zato se Nicejsko vjerovanje u najvećem djelu bavi upravo pitanjem Kristovog božanstva i njegovom božanskom i ljudskom naravi.
Posebno važan izraz u vjerovanju bio je grčki pojam ὁμοούσιος (homoousios) – „istobitan“, kojim se naglašava da je Sin iste biti kao i Otac, dakle pravi Bog od pravoga Boga.
Tekst vjerovanja
Vjerujemo u jednoga Boga, Oca Svemogućega, stvoritelja neba i zemlje, svega vidljivoga i nevidljivoga; i u jednoga Gospodina Isusa Krista, Sina Božjega, jedinorođenog od Oca, to jest iste biti s Ocem, Boga od Boga, Svjetlo od Svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga, rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno, na nebu i na zemlji, koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i utjelovio se i postao čovjekom i bio mučen, i uskrsnuo treći dan, i uzašao na nebo, te će doći suditi žive i mrtve; i u Duha Svetoga.
Da bi se otklonila bilo kakva mogućnost drugačijeg tumačenja, odnosno kako bi se jasno osudila Arijevo učenje, sabor je na kraju vjerovanja dodao:
A one koji govore: ‘Bilo je vrijeme kada ga nije bilo’; i: ‘Prije nego je rođen, nije bio’; i da je ‘postao iz ničega’; ili da je ‘od druge biti’ ili ‘supstance’; ili da je ‘stvoren’ ili ‘promjenjiv’ ili ‘nestalan’ – njih Katolička i apostolska Crkva proglašava prokletima.
Značenje i teološka važnost
Nicejsko vjerovanje je prvi službeni simbol vjere cijele Crkve o Kristu. Naime upravo je Kristologija, dakle učenje o Kristu temelj cjelokupnog kršćanskog vjerovanja. Bez ispravnog razumijevanja Krista nema niti ispravnog razumijevanja božanstva (Trojstva) niti čovjekovog spasenja.
Utjecaj i daljnji razvoj
Godine 381., na Drugom općem saboru odnosno Prvom carigradskom saboru, vjerovanje iz 325. prošireno je kako bi uključilo više izričaja o Duhu Svetome, Crkvi, krštenju, uskrsnuću mrtvih i vječnom životu. Taj prošireni oblik poznat je danas kao Nicejsko-carigradsko vjerovanje i izgovara se u liturgiji većine kršćanskih Crkava.
Zaključak
Nicejsko vjerovanje iz 325. godine ostaje jedan od najvažnijih dokumenata kršćanske vjere. Njegova preciznost, dubina i vjernost evanđeoskoj istini čine ga stoljećima temeljem pravovjerja. U njemu se očituje težnja rane Crkve da ostane vjerna učenju o Kristu – pravome Bogu i pravome čovjeku.
Priredio: Biskup dr.sc. Jasmin Milić
Vidi i ovo: Zašto je i protestantima važan Prvi opći sabor u Niceji 325. godine?
