Zašto se toliko bojimo? Kako nam spoznaja da je Bog naš Otac pomaže pobijediti strah
Strah je iskustvo koje poznaje svaki čovjek. Bojimo se bolesti, gubitka voljenih osoba, neizvjesne budućnosti, financijskih problema i životnih okolnosti koje ne možemo kontrolirati. Ni kršćani nisu pošteđeni takvih osjećaja. Međutim, evanđelje nam otkriva istinu koja može promijeniti način na koji se suočavamo sa strahom: Bog nije samo naš Stvoritelj i Gospodin nego je, po Isusu Kristu, i naš nebeski Otac.
Strah ne zaobilazi ni one koji vjeruju
Često se pretpostavlja da bi osoba koja istinski vjeruje u Boga trebala biti oslobođena straha. Ako se boji, možda nema dovoljno vjere, ne moli dovoljno ili se ne pouzdaje dovoljno u Božja obećanja.
Takvo razmišljanje može dodatno opteretiti ljude koji se već nalaze u teškim životnim okolnostima.
No Biblija nam ne predstavlja vjernike kao ljude koji nikada nisu osjećali strah. Naprotiv, brojni biblijski likovi suočavali su se s neizvjesnošću, opasnostima i dubokom tjeskobom.
David je poznavao strah pred neprijateljima. Ilija je nakon velikoga duhovnog iskustva pobjegao pred prijetnjom smrti. Učenici su se prestrašili kada je oluja zaprijetila njihovu životu.
Strah, dakle, nije uvijek dokaz nevjere. On je često prirodna reakcija na opasnost, gubitak ili neizvjesnost.
Međutim, kršćanska vjera postavlja važno pitanje: Što činimo sa svojim strahom i komu se obraćamo kada nas on obuzme?
Bog nije daleki promatrač naših nevolja
U članku When Fatherhood Meets Our Fears („Kada se Božje očinstvo susretne s našim strahovima“), objavljenom na portalu organizacije Association of Biblical Counselors, Cam Woodall razmatra kako spoznaja Božjeg očinstva može promijeniti naš odnos prema strahu.
Autor polazi od važnog biblijskog učenja: kršćani nisu samo ljudi koji vjeruju da Bog postoji. Oni su po Kristu primljeni u Božju obitelj.
Apostol Pavao piše:
„Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojem kličemo: ‘Abba! Oče!’“ (Rim 8,15).
Ove riječi otkrivaju duboku promjenu u odnosu između Boga i čovjeka.
Po Kristu vjernik više ne pristupa Bogu samo sa strahopoštovanjem pred njegovom svetošću, nego i s pouzdanjem djeteta koje zna da je ljubljeno.
Bog nije ravnodušan prema našim nevoljama.
On poznaje naše slabosti, naše potrebe i okolnosti koje nas zabrinjavaju.
Kada se suočimo s onim što ne možemo kontrolirati, možemo mu pristupiti s povjerenjem, znajući da nismo prepušteni sami sebi.
Što znači Boga nazivati Ocem?
Isus je svoje učenike učio da se Bogu obraćaju riječima: „Oče naš“.
Takav način molitve nije samo vjerska formula. On govori o odnosu.
Dijete koje ima iskustvo ljubavi i sigurnosti zna da se u nevolji može obratiti roditelju. Ne mora najprije dokazati da je dovoljno snažno ili sposobno da bi zaslužilo pomoć.
Slično tome, kršćanin se može obratiti Bogu upravo onda kada je slab, zbunjen ili uplašen.
Božje očinstvo ne znači da ćemo uvijek razumjeti njegove odluke. Ne znači ni da će svaka naša molitva biti uslišana onako kako očekujemo.
Ali znači da nas Bog ne prestaje ljubiti kada prolazimo kroz teškoće.
Za neke ljude slika oca može biti bolna zbog iskustva zanemarivanja, nasilja ili odsutnosti vlastitog roditelja. Zato je važno naglasiti da Biblija ne opisuje Boga prema nesavršenosti ljudskih očeva. Naprotiv, Božja dobrota i vjernost mjerilo su prema kojem razumijemo kakva bi očinska ljubav trebala biti.
Strah često otkriva što nam je najvažnije
Woodall upozorava na još jednu važnu dimenziju straha: on može otkriti što posebno cijenimo i čega se bojimo izgubiti.
Primjerice, osoba koja se neprestano boji financijskih problema možda snažno povezuje vlastiti osjećaj sigurnosti s materijalnom stabilnošću.
Roditelj koji se boji za budućnost svoje djece pokazuje koliko mu je stalo do njihove dobrobiti.
Čovjek koji se boji odbacivanja možda duboko čezne za prihvaćanjem i ljubavlju.
Takvi strahovi ne moraju sami po sebi biti grešni.
Ljubav prema djeci, želja za sigurnošću i potreba za pripadanjem sastavni su dijelovi ljudskog života.
Međutim, strah nam ponekad može pokazati da smo vlastiti mir gotovo potpuno vezali uz nešto što ne možemo trajno zadržati ili kontrolirati.
Tada se otvara važno duhovno pitanje: Temelji li se moja konačna sigurnost na okolnostima koje se mogu promijeniti ili na Bogu koji ostaje vjeran?
Zašto pokušavamo pobjeći od straha?
Kada osjetimo strah, najčešće ga želimo što prije ukloniti.
Netko se povlači od drugih ljudi. Netko pokušava kontrolirati svaki detalj svojega života. Netko neprestano traži uvjeravanja da će sve biti dobro.
Drugi se pokušavaju umiriti pretjeranim radom, zabavom, kupovanjem ili neprekidnim korištenjem društvenih mreža.
Takve reakcije ponekad donose privremeno olakšanje, ali ne rješavaju uvijek uzrok našega nemira.
Kršćanska duhovnost predlaže drukčiji pristup.
Umjesto da strah samo potiskujemo, možemo ga iskreno iznijeti pred Boga.
Psalmist ne skriva svoje osjećaje. On govori o tjeskobi, neprijateljima, opasnostima i trenucima kada mu se čini da je Bog daleko.
Ali upravo unutar takvih iskustava uči se pouzdanju.
U Psalmu 56,4 izražava odluku da će se, kada ga obuzme strah, pouzdati u Boga.
To nije poricanje stvarnosti. To je svjesno usmjeravanje srca prema Onome koji može biti naš oslonac i kada se okolnosti ne mijenjaju.
Isus nas uči kako se moliti u strahu
Jedan od najdubljih biblijskih prikaza suočavanja s tjeskobom nalazimo u Getsemanskom vrtu.
Uoči svoje muke Isus se molio Ocu.
Evanđelje po Marku bilježi njegovu molitvu u kojoj se obraća Bogu riječima „Abba, Oče“ (Mk 14,36).
Isus nije prikrivao težinu onoga što ga očekuje.
Izrazio je svoju patnju i želju da ga mimoiđe čaša stradanja, ali je istodobno svoju volju podložio Očevoj volji.
Ovaj nam prizor otkriva da se pouzdanje u Boga ne mora očitovati odsutnošću teških osjećaja.
Možemo se bojati i istodobno moliti.
Možemo osjećati neizvjesnost i ipak se pouzdavati u Božju dobrotu.
Možemo iskreno reći Bogu da nam je teško, a da time ne dovodimo u pitanje svoju vjeru.
Upravo nas Isusova molitva uči da istinska vjera ne zahtijeva pretvaranje da smo snažniji nego što jesmo.
Božje očinstvo ne znači život bez nevolja
Ponekad se kršćanska poruka o Božjoj zaštiti pogrešno razumije kao obećanje da se vjerniku neće dogoditi ništa bolno.
Međutim, Sveto pismo ne daje takvo obećanje.
Kršćani mogu oboljeti, izgubiti posao, doživjeti nepravdu ili se suočiti sa smrću voljenih osoba.
Apostol Pavao, koji je tako snažno pisao o Božjoj ljubavi, osobno je prolazio kroz progonstva, opasnosti i patnje.
Božja vjernost ne znači da ćemo uvijek biti pošteđeni teških iskustava.
Ona znači da nas Bog neće napustiti ni usred njih.
Poslanica Hebrejima podsjeća na Božje obećanje da neće ostaviti svoj narod (Heb 13,5).
U tome se nalazi temelj kršćanske nade.
Naša sigurnost nije u tome da možemo predvidjeti sve što će se dogoditi, nego u uvjerenju da nas ni neizvjesna budućnost ne može odvojiti od Božje ljubavi u Kristu.
Kako pomoći osobi koja živi u strahu?
Ova tema posebno je važna za pastoralno i kršćansko savjetovanje.
Kada nam netko povjeri da se boji, nije dovoljno jednostavno odgovoriti: „Ne boj se, samo vjeruj.“
Takav odgovor, premda često izrečen s dobrom namjerom, može ostaviti dojam da osoba ne bi smjela osjećati ono što osjeća.
Dobar pastoralni razgovor započinje slušanjem.
Potrebno je razumjeti čega se osoba boji, kakve okolnosti proživljava i kakvu podršku treba.
Ponekad je strah povezan s konkretnom opasnošću i zahtijeva praktično djelovanje.
Ponekad proizlazi iz dugotrajne nesigurnosti, bolnih iskustava ili traumatskih događaja.
U takvim slučajevima pastoralna podrška može biti dragocjena, ali ne treba zamijeniti stručnu psihološku ili psihijatrijsku pomoć kada je ona potrebna.
Osobama koje se suočavaju s ozbiljnom anksioznošću, paničnim napadajima ili traumatskim reakcijama nije dovoljno reći da trebaju više vjerovati.
Kršćanska briga za čovjeka uključuje i duhovne i psihološke i tjelesne potrebe.
Pastoralni savjetnik zato treba znati slušati, ohrabrivati, moliti i prepoznati kada je potrebna dodatna stručna pomoć.
Tri pitanja koja nam mogu pomoći suočiti se sa strahom
Na temelju Woodallova razmišljanja možemo izdvojiti tri pitanja korisna za osobno duhovno preispitivanje.
Prvo: Što moj strah otkriva o onome što mi je najvažnije?
Ponekad nam strah pokazuje koliko volimo određene ljude ili koliko nam je stalo do odgovornosti koje su nam povjerene. Drugi put otkriva da svoju sigurnost previše vežemo uz nešto prolazno.
Drugo: Kamo se okrećem kada me obuzme strah?
Tražim li pomoć? Razgovaram li s ljudima kojima vjerujem? Molim li? Ili se pokušavam potpuno povući i sve riješiti sam?
Treće: Doživljavam li Boga kao Oca kojemu mogu pristupiti s povjerenjem?
Ovo je možda najvažnije pitanje.
Ako Boga promatramo samo kao strogog suca, teško ćemo mu iskreno iznijeti svoje slabosti.
Ali ako razumijemo da nas je po Kristu primio u svoju obitelj, možemo mu pristupiti i onda kada nemamo odgovore.
Ne moramo biti bez straha da bismo živjeli u vjeri
Kršćanski život nije put prema stanju u kojem više nikada nećemo osjetiti strah.
To je put na kojem učimo komu se možemo obratiti kada strah dođe.
Možda danas ne znamo kako će se riješiti problem koji nas opterećuje.
Možda se bojimo budućnosti, bolesti ili gubitka.
Možda nas muče okolnosti nad kojima nemamo gotovo nikakvu kontrolu.
Ali evanđelje nas podsjeća da nismo sami.
Po Isusu Kristu možemo se obratiti Bogu kao svojemu Ocu.
On poznaje naše potrebe i prije nego što ih izgovorimo.
Njegova ljubav ne ovisi o našoj snazi, emocionalnoj stabilnosti ili sposobnosti da uvijek budemo hrabri.
Vjera ne znači da nikada nećemo osjetiti strah. Vjera znači da i usred straha možemo znati komu pripadamo.
Zato najdublji odgovor na ljudsku nesigurnost nije obećanje da će sve okolnosti biti onakve kakve želimo.
To je sigurnost da nas Bog, naš nebeski Otac, neće napustiti.
Izvor
Članak je napisan i proširen na temelju teksta Cama Woodalla, „When Fatherhood Meets Our Fears“, objavljenog 7. rujna 2026. na mrežnoj stranici organizacije Association of Biblical Counselors.
U izvornom tekstu autor razmatra kako biblijsko učenje o Božjem očinstvu i posinstvu vjernika u Kristu može pomoći u suočavanju sa strahom, s posebnim osvrtom na Rimljanima 8,15, molitvu i pastoralno savjetovanje.
Izvorni članak: https://christiancounseling.com/blog/when-fatherhood-meets-our-fears/
