Pretjerivanja mladih svećenika | Propovijedi iz knjiga Samuelovih

U drugom poglavlju knjige Preaching from Samuel („Propovijedanje iz Samuelovih knjiga”), naslovljenom „Pretjerivanja mladih svećenika”, poznati američki prezbiterijanski propovjednik i profesor homiletike Andrew W. Blackwood na temelju biblijskog odlomka 1. Samuelove 2,12–36 razmatra odgovornost duhovnih služitelja i opasnosti koje proizlaze iz nevjernosti njihovu pozivu. Suprotstavljajući pokvarenost Elijevih sinova vjernosti mladoga Samuela, autor upozorava na pohlepu, nemoral, zloupotrebu duhovne vlasti i gubitak strahopoštovanja prema Bogu. Njegovo razmišljanje snažan je poziv na osobnu svetost, odgovornost crkvenih vođa i obnovu Crkve kroz vjernost Božjoj riječi i istinsku predanost služenju.

Prvo poglavlje: Vjera u obiteljskom domu | Propovijedi iz knjiga Samuelovih

1. Samuelova 2,12–36

Samuel i Elijevi sinovi – dva suprotna primjera1. Samuelova 2,12–36

Čitatelj drugoga poglavlja Prve knjige o Samuelu doista se može zapitati zašto se ovi zapisi nalaze u Svetome pismu. Jedan od razloga možda je upozoriti crkvene vođe, jer iste zamke i danas vrebaju na putu svakoga mladog služitelja. „Stoga tko misli da stoji, neka pazi da ne padne.”¹ Drugi razlog možda je pokazati, putem suprotnosti, plemenitost mladoga Samuela. U ovom odlomku pisac četiri puta ističe Samuela, svaki put stavljajući ga nasuprot mladim Elijevim sinovima. Tako pred sobom imamo prikaz u crno-bijelim tonovima, ili bolje rečeno, u bijelom i crnom. U prvom i trećem dijelu poglavlja pisac prikazuje dobar karakter koji trebamo posebno zapamtiti. Između tih dvaju svijetlih prizora nalaze se mračni opisi dvojice mladića kojima se ne možemo diviti.

Na vrlo sličan način pisac Prvoga psalma najprije prikazuje plodno stablo, a zatim bezvrijednu pljevu. Tako i naš Gospodin prikazuje kuću sagrađenu na stijeni prije kuće sagrađene na pijesku. Prema jednom suvremenom stručnjaku za psihologiju, govornik bi trebao na prvo mjesto staviti ono što želi da slušatelji najjasnije zapamte. U Prvoj Samuelovoj knjizi prevladavajuća je svrha pozitivna. Stoga se slike sretnoga doma i dječaka koji raste čine još svjetlijima zbog tamnih sjena koje se pojavljuju između njih.

Pogledajmo sada te sjene.

1. Pogrešan odnos prema Bogu (rr. 12–17)

„A Elijevi sinovi bijahu nevaljali ljudi; nisu poznavali Gospodina.”

Kakva je to optužba protiv mladih ljudi koji su bili određeni za vodstvo u javnom bogoslužju! Temeljna činjenica o svakom čovjeku jest njegov karakter pred Bogom i njegov odnos prema Božanstvu. To je dvostruko istinito za vjerskoga vođu. Prema dvojici mladih svećenika, njihova se služba uglavnom sastojala od „obavljanja posla”, a ne od djelovanja ili govorenja iz vjere koja živi u srcu. U životu svećenika koji osobno i istinski ne poznaje Boga njegov život može biti nizak i pokvaren. Koji su onda grijesi koji najčešće pogađaju mlade svećenike? Prema našem odlomku, mogu se navesti tri.

Čini se da je korijen svih službeničkih zala nevjera. Ova dvojica mladih svećenika nisu imala vlastito vjersko iskustvo. Da su uopće poznavali Gospodina, bilo je to samo iz druge ruke, izdaleka. Nastojali su održati vjeru svojega oca, a zapravo ih je vodio netko drugi. Zajedno s patrijarhom Jobom mogli su uskliknuti: „Po čuvenju tek poznavah te dosad, ali sada te oči moje vidješe.” No nijedan od Elijevih sinova nije mogao dovršiti tu izjavu. „A ja ću ga očima svojim gledati, i neće biti stranac.”

Ta dvojica mladića bila su sinovi čovjeka koji je poznavao živoga Boga, ali su ipak na njega gledali samo kao na posao koji se obavlja radi zarade. To je ono što danas nazivamo profesionalizmom. Uz svoju nevjeru bili su pohlepni. U svakom čovjeku ljubav prema novcu radi vlastite koristi može se pokazati kao mlinski kamen oko vrata. Iznad svega, u životu svećenika privlačnost zlata može dovesti do propasti. Da bi ga Gospodin mogao upotrijebiti, svećenik mora na svoju svetu službu gledati kao na priliku koju mu je nebo poslalo da služi, pa čak i da se žrtvuje. No čini se da su ovi mladići ušli u svoje životno zvanje zbog onoga što su iz njega mogli izvući kao dobit. Kad god Božja služba postane samo posao koji se obavlja za plaću, stanje Crkve postaje sve gore. Tada je potrebna reformacija.

Srodno zlo nazivamo „nepoštovanjem prema svetome”. „Ti su ljudi prezirali prinos Gospodnji.” Riječ prevedena kao „prezirati” ne znači nužno mrziti, nego odnositi se prema nečemu ravnodušno. Kad čovjek svjetovnoga duha iz dana u dan rukuje svetim posuđem, može postati svojevrstan predradnik. Ponaša se kao da se Crkva Božja sastoji isključivo od strojeva i mehanizama. Na svoje djelo počinje gledati kao na rutinu ili obvezu. „Prisnost rađa prezir.” Bez obzira na razlog, neki od nas svećenika stekli su glas ljudi kojima nedostaje strahopoštovanja. Nasuprot tome, ponovno se okrenimo mladome Samuelu.

2. Ispravan odnos prema Bogu (rr. 18–21)

„A Samuel je služio pred Gospodinom.”

Unatoč lošem primjeru dvojice mladića koji su bili određeni da predstavljaju Božju svetost, dječak Samuel sačuvao je čiste ruke i čisto srce. Zapravo, mora da je sve to počeo činiti i prije nego što je osobno upoznao Gospodina kao svojega Boga. Ako je tako, njegovo je djelovanje vodilo prema sve dubljem iskustvu. Kaže se da je to bila praktična teorija židovstva, ali i rimokatoličanstva. Kako jasno ističe dekan Lewis J. Sherrill, „Tora se može naučiti poslušnošću.”⁵

Tijekom nekoliko godina Samuelova je vjera možda bila vjera koju je primio od drugih. Slično tome, malo dijete danas uči pjevati:

Isus me ljubi, to znam, jer mi tako Biblija govori.

Dječak treba rasti u vjeri jednako kao i u drugim područjima života. Riječi o Samuelu podsjećaju nas na ono što je rečeno o dječaku Isusu. Obojica su „rasla pred Gospodinom”. Dječak iz Nazareta „napredovao je… u milosti kod Boga i ljudi”.⁶ Dobro dijete može odrastati među zlim ljudima, kao što bijeli ljiljan može izrasti iz najcrnjega blata. Mnogo toga, ali ne sve, ovisi o karakteru obitelji iz koje dijete potječe. Čak i kada je prisiljen živjeti među starijim mladićima koji su pokvareni poput Elijevih sinova, dječak poput Samuela nastavlja služiti Bogu svoje majke i oca. U vojnim kampovima, kod kuće i na nebrojenim bojištima preko sedam mora, mladi ljudi koji su u roditeljskom domu ljubili Boga ostali su mu vjerni unatoč svim zavodljivostima svijeta zahvaćenoga ratom.

3. Pogrešan odnos prema drugim ljudima (rr. 22–26)

Ponašanje dvojice mladih svećenika postalo je toliko pokvareno da je njihov popustljivi stari otac osjetio dužnost prosvjedovati: „Navodite narod Gospodnji na prijestup.” Ti „pobožni” mladi vođe teško su zloupotrebljavali svoje povlastice. Čini se da je njihov osobiti grijeh bila spolna nečistoća. Tako ovo poglavlje otkriva tri zla koja opsjedaju svećenike svjetovnoga duha: zloupotrebu moći, ljubav prema novcu i požudu prema ženama. Prema jednom visokom vojnom časniku, upravo su to bili najčešći razlozi nečasnoga otpuštanja mladih vojnih kapelana tijekom Drugoga svjetskog rata.

Razmjerno rijetki teški prijestupi svećenika zbog toga još više upadaju u oči. Očito je da nitko u našem pozivu ne može tvrditi da je bez mane. Ipak, možda tek jedan od pet stotina pada u tako sramotna djela kao Elijevi sinovi. Možda samo jedan od tisuću javno osramoti Kristovo ime i njegovu Crkvu. Istodobno, neki od nas možda pokušavaju živjeti u nekoj vrsti ničije zemlje. Ne zauzimamo ni stav mladoga Samuela, koji je bio potpuno predan Bogu, niti se spuštamo do pokvarenosti Elijevih sinova, koji su postali robovi Sotone. „Izaberite danas kome ćete služiti.”

Primijetimo da pisac najprije govori o grijesima protiv Boga, a zatim o grijesima protiv ljudi. Tako navodi uzrok prije posljedice. Sveto pismo u pravilu na prvo mjesto stavlja ono što je prvo po važnosti. Primjerice, zašto u Deset zapovijedi ploča koja govori o dužnostima prema Bogu prethodi onoj koja govori o dužnostima prema ljudima? Zato što prva ploča postavlja temelj drugoj. Na sličan način naš Gospodin govori o čovjekovoj vjeri najprije kao o ljubavi prema Bogu, a zatim kao o ljubavi prema bližnjemu.⁷

Dajući prednost važnijemu, a ne manje važnomu, Sveto pismo unaprijed potvrđuje otkrića suvremenih znanstvenika. Oni koji se bave psihologijom pozornosti naučili su praktičnu mudrost da se najprije iznese glavna misao, a zatim da se ona ponavlja u određenim razmacima.⁸ Zanimljivo je da se takva metoda pokazuje vrlo djelotvornom. Razlog može biti u tome što mi smrtnici više brinemo za ljudsko nego za božansko. Stoga naš interes raste kako se izlaganje nastavlja. Pogledajmo, primjerice, ovo poglavlje.

4. Pogrešan odnos prema nedostojnim vođama (rr. 27–36)

Nepoznati vidjelac izrekao je Božji sud nad ocem dvojice nevjernih mladih svećenika. Elije je trebao obuzdati njihove pretjeranosti. Zapravo, nikada nije smio dopustiti tim sinovima da odjenu svećeničke haljine. Čak i nakon što ih je uveo u službu, trebao im je oduzeti svećeničko zvanje čim je ustanovio da su nepopravljivi. Morao je znati da dobrobit Crkve nadilazi sve što je osobno. No, poput mnogih drugih popustljivih očeva, čini se da je Eli imao više utjecaja na sve druge nego na vlastite sinove.

Te činjenice predstavljaju upozorenje današnjoj Crkvi. Posvuda se čini da nedostaje kandidata za svećeničku službu. Zbog toga ponekad možemo doći u napast da zaredimo osobu koja je moralno neprikladna. Kada jednom položimo ruke na pogrešnu osobu, čini se da nerado povlačimo njezino ovlaštenje za službu. Ako smo pogriješili samo u jednom slučaju od pet stotina, pa čak i od tisuću, i to bi bio jedan slučaj previše. Kako možemo očekivati Božju naklonost, pa čak i poštovanje ljudi, ako na položaju duhovnoga vođe zadržimo čovjeka pokvarenog poput jednoga od Elijevih sinova? Ako se takva optužba čini prestrogom, proučimo crkvenu povijest!

Nasuprot dvojici nedostojnih svećenika stoji lik daleko uzvišeniji od bilo koje druge osobe koja se pojavljuje u Samuelovim knjigama. Doista, neki nas znanstvenici uvjeravaju da velika Osoba koja se pojavljuje pri kraju našega poglavlja mora biti Mesija koji dolazi.⁹ Primijetimo veličanstvenost ovih riječi koje dolaze od Boga: „Podići ću sebi vjerna svećenika i sagradit ću mu trajan dom.” Bez obzira na izvorno značenje, ova su slavna obećanja svoje vrhunsko ispunjenje našla u onome „milosrdnom i vjernom velikom svećeniku” koji pobjedonosno stoji pred nama u Poslanici Hebrejima. Gdje god on ima svoje pravo mjesto u Crkvi koju je umro otkupiti, ondje nema mjesta vođama poput Elijevih sinova.

U određenim razdobljima povijesti kršćanske Crkve pitanje svećeničkoga nemorala postajalo je osobito ozbiljno. U Europi prije reformacije prisjetimo se Tetzela i drugih „crkvenih ljudi” s njihovom crkvenom pohlepom; Aleksandra VI. i drugih papa s njihovom crkvenom razuzdanošću; crkve svetoga Petra u Rimu i crkve svetoga Marka u Veneciji, s njihovim mehaničkim profesionalizmom. Mnogi od nas s pravom žale zbog nedostatka strahopoštovanja koji danas prevladava u određenim protestantskim svetištima. No neki od nas nikada drugdje nisu svjedočili tolikoj crkvenoj bezosjećajnosti kao u crkvi svetoga Petra u Rimu, središtu rimokatoličanstva. Pa ipak, naše novije knjige o javnom bogoslužju hvale rimokatolike kao da su stekli monopol na svetost u pristupanju Bogu.

Razmislimo također o novijoj povijesti. U Francuskoj prije Revolucije 1789. i u Rusiji prije kataklizme 1917. čini se da je niska moralna razina svećenstva u velikoj mjeri pridonijela privremenom rušenju položaja Crkve. Čini se da je vrlo slična vrsta nedostojnoga vodstva prevladavala u Rimokatoličkoj crkvi Latinske Amerike. Djelomično upravo zbog toga organizirana religija postala je predmetom poruge među misaonim ljudima u toj „drugoj Americi”. Unatoč svemu tome, preispitajmo vlastita srca prije nego što počnemo bacati kamenje. Došlo je vrijeme za novu protestantsku reformaciju.

Što onda zahtijevamo od svakoga mladog svećenika? Očekujemo da ima vlastitu vjeru i da se čuva nečistoće svijeta. Među svećenicima, još više nego među laicima, vjera se sastoji od ispravnoga odnosa prema Bogu i vodi prema ispravnim odnosima s ljudima. Vjera također dovodi čovjeka u ispravan odnos prema samome sebi. Za nas kršćane vjera znači biti u ispravnom odnosu s Bogom po našemu Gospodinu Isusu kao Spasitelju i Kralju. U kontekstu poglavlja koje razmatramo, vjera znači biti poput Samuela, a ne poput Elijevih sinova. Oni su bili „nevaljali ljudi; nisu poznavali Gospodina”.

Pretjerivanja nedostojnih crkvenih vođa često nalikuju razvratnosti drugih svjetovnih ljudi. Ipak, kada se vođa u Crkvi udalji od Božjih putova, posljedice za javni moral mnogo su ozbiljnije nego kada griješe drugi ljudi. Kakva je to travestija vjere kada čovjek koji bi trebao biti primjer svetoga života postane širitelj poroka! Time svojim bližnjima pokazuje svu težinu grijeha. Ta poznata riječ „grijeh” označava čovjekov način da samoga sebe postavi izvan ispravnoga odnosa prema Bogu, prema drugim ljudima i prema samome sebi. No pritom je glavni problem još dublji: kako grešnik može ponovno uspostaviti ispravan odnos prema Bogu, prema drugima i prema sebi? Na to ćemo se pitanje vratiti dok budemo prolazili kroz Samuelove knjige.

Za proučavanje nemorala među svećenicima okrenimo se remek-djelu Nathaniela Hawthornea, Grimiznom slovu (The Scarlet Letter), koje se čini najboljim proznim djelom dosad napisanim na našoj strani Atlantika. S vjerskoga gledišta, taj bi roman svakoga svećenika trebao potaknuti na ispitivanje vlastite savjesti. Uostalom, što je našemu svijetu, opustošenom ratom, najpotrebnije od Crkve? Naraštaj svećenika čistih i uzvišenih načela poput Samuela! Čak ni Svemogući ne bi mogao obnoviti narode kada bi morao ovisiti o „predradnicima” poput Elijevih sinova. Srećom, on je spreman preobraziti i najslabije i najgore među svojim služiteljima. „Dakle, ako je tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!”¹¹

Bilješke iz izvornika

2 Kor 5,17.

1 Kor 10,12.

1 Sam 2,11.18.21.26; 3,1a.

S. H. Frazier, „The Psychology of the Audience”, American Book, 1933., str. 98, 100.

Job 42,5–6.

Lewis J. Sherrill, The Rise of Christian Education, Macmillan, 1944., str. 51.

Lk 2,52; usp. Lk 2,40 i 1 Sam 2,21b.26.

Izl 20,2–17; Mt 22,37–40.

Albert T. Poffenberger, Psychology in Advertising, McGraw-Hill, 1932.

Charles A. Briggs, Messianic Prophecy, Scribner, 1891., str. 122, 490; Willis J. Beecher, The Prophets and the Promise, Crowell, 1905., str. 300–301.

Heb 2,17; 4,14; 5,1–3 i dr.

Izvor: Andrew W. Blackwood, Preaching from Samuel, 1941.