Vjera u obiteljskom domu | Propovijedi iz knjiga Samuelovih

Ova biblijska pripovijest o ratu i obnovi započinje u domu jednoga dječaka. Tako započinje i Knjiga Izlaska. Taj raniji dio Biblije prikazuje početke hebrejskoga naroda. U temelju obiju knjiga nalazi se misao o Bogu. Njegov način izgradnje ili obnove naroda zahtijeva velikoga vođu, čovjeka vjere. U oblikovanju takvoga vođe Bog započinje s obitelji, jer je dom budućega Božjeg vođe najvažnije mjesto na zemlji.

1. Samuelova 1,1 – 2,11

U mnogim područjima državnog i crkvenog života čini se da nedostaje snažnih vođa. Razlog tomu možda je što smo zanemarili kršćanski odgoj u obitelji. Ako želimo da potoci neprestano teku dolinama i osiguravaju obilne žetve plodova i žitarica, moramo se brinuti za izvore visoko na brdima i planinama. Zato je potrebno ponovno probuditi zanimanje za vjeru u obiteljskom domu. Prvo poglavlje Prve knjige o Samuelu pruža nam jedno od najboljih mogućih polazišta.

1. Budući vođa rađa se u pobožnoj obitelji (rr. 1–8)

Umjesto da o obitelji govori apstraktno ili da istodobno raspravlja o tisućama kućanstava, Biblija usmjerava našu pozornost na jedan jedini dom. U njemu otac i majka smatraju vjeru najvažnijom brigom čovjekova zemaljskog života. Današnjim bismo rječnikom rekli da se ističu kao vjerni članovi i podupiratelji mjesne crkve. Stoga možemo promatrati to kućanstvo kao primjer mnogih drugih. Osobito trebamo imati na umu da se ovaj izvještaj nalazi u Svetome pismu zato što je Gospodin Bog iz toga doma namjeravao podići svojega izabranog vođu, Samuela.

U vjerskom životu ove obitelji muž se ističe kao njezina glava. Svoju vjernost Bogu pokazuje time što ljubi Anu, svoju ženu. Redovito sudjeluje u bogoslužjima u određeno vrijeme. Velikodušno pridonosi uzdržavanju vjerske zajednice. Također potiče ostale članove svojega kućanstva da sudjeluju u bogoslužjima i pridonose zajednici. To je početak onoga što znamo o obiteljskom okruženju iz kojega je potekao Božji izabrani vođa. U određenim nas pogledima ova slika podsjeća na škotske obitelji koje su odgojile buduće misionare poput Davida Livingstonea i Johna G. Patona.

Ipak, taj hebrejski dom bio je daleko od savršenstva. Čak i najbolje obitelji moraju „nositi to blago u glinenim posudama”. Najdragocjenije blago svake obitelji mora biti vjera koja dolazi odozgor. Mjesto u kojem se vjera nastanjuje na zemlji može biti daleko od idealnoga. Kao što je slučaj s kućanstvima mnogih afričkih poglavica, i dom u kojem se trebao roditi mali Samuel trpio je zbog mnogoženstva. Možda upravo zbog toga muž nije u potpunosti razumio ženu koju je najviše volio. Poslušajmo njegove riječi prosvjeda kada je Ana plakala zato što nije imala djece: „Zašto ti je srce žalosno? Nisam li ti ja vrjedniji od deset sinova?” Ne! Tisuću puta ne! Gospodin Bog stavio je u srce svake žene prirodnu želju da postane majkom. Što žena više ljubi i poštuje glavu obitelji, to više čezne za time da rodi sinove koji će nastaviti njegovo ime i njegovo djelo. Ako ona, bez vlastite krivnje, mora prolaziti kroz godine bez djece, trebala bi biti sigurna u suosjećanje svojega muža. Sram vas bilo, gospodine, zbog nedostatka razumijevanja!

Unatoč svoj svojoj pobožnosti, dom bez djece može biti nesretan. Štoviše, tuga može proizaći upravo iz same pobožnosti. Još u najranijim vremenima Hebreji su neplodnost smatrali nesrećom. Tu su istinu naučili od Boga koji je želio biti poznat kao Otac. Zato su svaku djevojku koja je odrastala poticali da pripremi svoje srce za dan kada će postati suprugom i majkom. Kada su godine koje su prolazile Ani donijele muža koji ju je volio, ali ne i malo dijete, zacijelo je zavidjela drugim ženama koje su mogle postati majke. Bez obzira na razlog, plakala je. Ako nam se takvo razmišljanje danas čini neobičnim, razlog možda leži u tome što brak promatramo odvojeno od majčinstva i od Boga.

U domu, kao i drugdje, Bog ima svoj način da svojem narodu dade ono za čim čezne. Ako muž i žena postanu toliko zaokupljeni novcem ili užicima da svjesno odbijaju pustiti malo dijete u svoj dom, nebeski Otac može im ispuniti njihovu želju, ali istodobno poslati prazninu u njihove duše. Kada se napokon probude i shvate prazninu i samoću doma bez djece, možda će otkriti da je prilika za najveću zemaljsku radost zauvijek prošla.

Od svih tužnih riječi izgovorenih ili napisanih, najtužnije su ove: „Moglo je biti!”

Ipak, naša srca suosjećaju sa svakom ženom koja mora proći kroz život, a da nikada ne privije na svoje grudi dijete o kojem je sanjala.

2. Budući vođa rađa se u domu žene koja moli (rr. 9–11)

Kada joj se srce slama, gdje Ana pronalazi utjehu? Unatoč svim svojim razočaranjima i žalosti, ona dolazi u dom Božji. Ondje izlijeva svoju dušu pred Gospodinom. Kakav prekrasan opis molitve! Usred nemira i kaosa vremena koje povezujemo s razdobljem sudaca, mnoge su dobre žene zacijelo dolazile u svetište noseći različite tuge. Nije li tako i danas? U londonskoj crkvi City Temple Joseph Parker običavao je govoriti da u svakoj crkvenoj klupi sjedi barem jedno slomljeno srce. Osobito u našim danima, obilježenima ratom i njegovim posljedicama, Gospodin Bog neprestano govori svojoj Crkvi: „Tješite, tješite moj narod!”

Molitva ove neutješne žene zaslužuje pomno proučavanje. Najprije iznosi činjenice koje se odnose na čežnje njezina srca. Zatim izgovara molbu. Naposljetku daje zavjet. Nema sumnje da je njezina molba prikazana samo u glavnim crtama. Ipak, način na koji pristupa prijestolju milosrđa daje nam naslutiti da je naučila moliti. Njezin duh i njezine molbe podsjećaju nas na ove veličanstvene riječi Novoga zavjeta: „Pristupajmo dakle smjelo prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pomoć u pravi čas.”¹

Zašto mi protestantski služitelji ne poučavamo svoj narod kako moliti? Ponekad ih prekoravamo zato što svoje terete i probleme ne donose Bogu, koji rado sluša molbe svoje djece. Još ih češće potičemo da mole bez prestanka. Rijetko im, međutim, pokazujemo kako to činiti. U Chicagu pastor jedne velike luteranske zajednice izvještava da je devedeset posto njegovih vjernika uspostavilo obiteljske oltare, odnosno redovitu obiteljsku molitvu. Kako je uspio potaknuti gotovo četiri tisuće članova na redovitu obiteljsku pobožnost? Posjećivao je njihove domove, jedan za drugim, i ondje pomagao svojim prijateljima uspostaviti obiteljski oltar. Kad bi barem svaka žena poput Ane mogla imati takvoga „pastira koji služi”!

3. Dom budućega vođe treba vjernoga pastira (rr. 12–18)

Točnije govoreći, Elija bismo trebali promatrati kao svećenika. Međutim, za praktične potrebe možemo ga smatrati „pastirom koji služi”. Na vrlo sličan način često nazivamo proroke propovjednicima. Zadaća proroka bila je predstavljati Boga pred ljudima, dok je zadaća svećenika bila predstavljati narod pred Bogom. Da bi mogao stajati na njihovu mjestu pred zajedničkim oltarom i prinositi žrtve u njihovo ime, svećenik je morao poznavati njihove potrebe i brige. Sve to i danas vrijedi za Božjega pastira. Primjerice, mnogi mjesni pastori osobito se ističu u „osobnom savjetovanju”. To je blagoslovljeno djelo novo samo po svojem nazivu, jer je i Eli „savjetovao” uplakanu Anu, a poslije i njezina sina koji je odrastao.

Kada je žena slomljena srca došla u svetište, zatekla je pastira koji je bio prisutan i spreman pomoći. S pravom je očekivala da će pokazati zanimanje za nju kao prijatelj u nevolji. Od njega je također očekivala stručnu pomoć u rješavanju svojega osobnog problema. I u naše vrijeme posvuda ima takvih žena slomljena srca, kao i neutješnih muškaraca. Svaka župa treba Elija koji će uvijek biti spreman služiti kao prijatelj i osobni savjetnik. Tko bi drugi mogao s toliko ljubavi skrbiti za ljude opterećene brigama, sa svim njihovim uspomenama i strahovima? Tko bi ih drugi mogao zastupati pred Bogom ako ne njihov pastor?

Eli se osobno brinuo za terete jednoga slomljenog srca. Znao je da je njegov svijet izgubio put prema Bogu i da bi trebao predvoditi djelo nacionalne obnove. Posvuda je mogao vidjeti ruševine onoga što je bilo razoreno tijekom kaotičnih dana sudaca. No nesumnjivo je također naučio koliko je važan pobožan dom. U svakom slučaju, odvojio je vrijeme da se pozabavi tugom žene koja nije mogla imati djece. Kako bi inače mogao toliko pridonijeti nadi u dolazak boljih dana za svoju domovinu? I naše vrijeme zahtijeva obnovu pastoralne skrbi kakvu je pokazivao taj časni hebrejski svećenik.

Nažalost, taj je liječnik duše pogriješio u svojoj dijagnozi. Dvaput je u ovoj hebrejskoj knjizi isti „pastor” pokušao protumačiti potrebe neke osobe. Oba je puta pogrešno protumačio znakove. Za razliku od nekih među nama koji iznose primjere iz života, on je priznao obje svoje pogreške. Štoviše, tražio je i pronašao ispravno vodstvo odozgor. Tada je svakom problemu mogao pristupiti sa sigurnošću koja proizlazi iz vjere. Zašto bi se itko od nas, „pastira koji služe”, predstavljao kao nepogrešiv? Ne možemo li od Elija naučiti da žena poput Ane čezne za ljudskim suosjećanjem i pristupom Bogu? Da se Eli pomolio prije nego što je pokušao postaviti dijagnozu njezina stanja, možda ne bi pogriješio.

Eli je mislio da je žena pijana. Ubrzo je otkrio da ona samo izlijeva svoje srce pred Gospodinom. Slično tome, na Pedesetnicu su promatrači tvrdili da su apostoli pijani, iako su bili ispunjeni Duhom Svetim. Kada je Pavao stajao pred Agripom, upravitelj Fest uzviknuo je: „Luduješ, Pavle! Veliko te znanje tjera u ludilo!” Zapravo, apostol je bio ispunjen revnošću odozgor. Tko među nama nije bio kriv za takve pogrešne prosudbe? Jedna Osoba, i samo jedna, nikada nije učinila nijednu pastoralnu pogrešku. U danima svojega zemaljskog života naš je Gospodin „znao što je u čovjeku”. Tako je i danas. Po Duhu Svetome spreman je voditi svakoga osobnog savjetnika.

Unatoč nesretnom početku, razgovor te žene s „pastirom koji služi” završio je pobjedonosno. Nakon što ga je uvjerila da je došla tražiti Boga, u Eliju je pronašla istinskoga prijatelja i pomoćnika. Još važnije, otkrila je da je Bog čuo njezinu molitvu i da će joj ispuniti želju. Prije nego što se vratila kući, primila je blagoslov Božjega mira. Ne bi li svaka žena ranjena duha, kao i svaki muškarac, trebala u mjesnoj crkvi pronaći ljubaznoga i sposobnog liječnika duše? Ne bi li svaka buduća majka trebala posvetiti svoje još nerođeno dijete Božjoj službi? Kad bismo u svakoj zajednici imali pravu vrstu pastira, možda bismo i u Crkvi i u državi imali pravu vrstu vođa.

4. Pobožan dom s radošću dočekuje rođenje budućega vođe (rr. 19–20)

U srcu majke Ane obiluje radost, ne zato što je njezinu malenom sinu određeno da postane slavan, nego zato što se rodio zdrav i snažan. Koji bi se drugi događaj u pravom obiteljskom ozračju mogao usporediti s dolaskom prvorođenoga sina? Nije li on odgovor na molitvu i dijete vjere? Nije li mali Samuel začet i odgajan u duhu ljubavi i nade? Nije li od samoga dana svojega rođenja služio kao vidljiv znak Božje nevidljive milosti? Dok se za neku drugu nesretnu djecu čini da su „osuđena na dolazak na svijet” zbog bezbožnih strasti koje su pratile njihovo začeće i rođenje, mali Samuel bio je blagoslovljen od Boga još prije nego što se rodio.

5. Malo dijete javno se posvećuje Bogu (rr. 21–28)

Posvetiti dijete znači da njegovi ljudski skrbnici svoje najdragocjenije blago predaju u ruke onoga od kojega su ga primili. Oni mole nebeskoga Oca da upotrijebi dijete za napredak svojega Kraljevstva i da ih vodi u ispunjavanju njegove volje u domu. Posvetiti dijete znači priznati da Bog „čini svetim” ono što je njegov narod odvojio za njegovu uporabu. Mnoge takozvane „službe posvećenja” zapravo se sastoje od predanja. Bez obzira na naziv, vrijednost takvoga obreda uvelike ovisi o vjeri onih koji dijete donose Bogu da ga blagoslovi.

Mali Samuel² bio je posvećen Bogu još prije nego što je začet u majčinoj utrobi. Nema sumnje da je svake noći bio povjeravan Gospodinu dok je ležao u svojoj postelji, skriven od ljudskih pogleda. Zacijelo je bio predan Bogu i na dan svojega rođenja. Nakon svih tih osobnih i obiteljskih zavjeta, čini se da je javno posvećen Gospodinu kada je bio odbijen od majčina mlijeka. U Svetoj zemlji odvikavanje djeteta od dojenja često se odgađalo. Zbog klime i teškoća u odgoju maloga djeteta, ono se možda nije odbijalo od dojenja sve dok ne bi navršilo tri godine.³ Do tada je, kako kaže Horace Bushnell, za oblikovanje djetetova karaktera i njegove budućnosti već učinjeno više nego što će se učiniti tijekom svih godina koje slijede.⁴

Prema suvremenim istraživanjima, hebrejsko se dijete smatralo „oslobođenim vjerskih dužnosti tijekom prve tri godine života… Tijekom te tri godine dijete se promatralo kao tek posađeno stablo čiji se plod nije smio jesti prije nego što nastupi četvrta godina… Ta se misao temeljila na rabinskom tumačenju Levitskoga zakonika 19,23–24.”⁵

Javno posvećenje maloga Samuela potaknulo je Anu da izgovori neke od najljepših riječi koje je ikada izrekla radosna majka. U posljednja dva retka našega poglavlja ona izražava svoju radost zbog uslišane molitve. U tom trenutku biblijski izvještaj doseže svoj vrhunac. Glavni glagoli zaslužuju pozorno proučavanje. Osobito u hebrejskom jeziku pokazuju kako se majka raduje svojem djetetu kao Božjem daru i kako ga ponovno predaje u Gospodinove ruke. U izvornom jeziku ti glagoli nose različite nijanse značenja. Čak i u engleskom prijevodu pružaju polazište za uzvišenu poruku povodom Majčina dana ili neke druge posebne prigode kada želimo istaknuti biblijske ideale obiteljskoga života.

Završni redci posebno se ističu u dvjema autobiografijama koje svaki služitelj može čitati sa zadovoljstvom i duhovnom koristi. Premda su se njihovi autori u mnogočemu razlikovali, njihove su knjige slične po tome što izražavaju brigu za svakodnevni rad pastira. Prvu od tih autobiografija napisao je Theodore L. Cuyler.⁶ U Brooklynu je stekao ugled omiljenoga pastira. Na kraju trideset sretnih godina u Prezbiterijanskoj crkvi Lafayette Avenue predstavio je zajednici spomen-vitraj u čast svoje majke. Na vitraju je umjetniku dao prikazati Anu s njezinim djetetom te je odabrao natpis: „Dokle god bude živio, predajem ga Gospodinu.”

Te veličanstvene riječi još se snažnije ističu u jednoj od naših najzanimljivijih novijih knjiga, autobiografiji biskupa Edwina Holta Hughesa.⁷ Kada je njegov najstariji sin, koji je nosio očevo ime, bio odvojen za službu đakona, otac je predstavljao obitelj. Poslije, kada je sin bio zaređivan za metodističkoga svećenika, njegova je majka održala prigodni govor. S nježnošću i šarmom govorila je o „Majčinoj Bibliji u našoj velikoj Bibliji”. Rekla je da su dolaskom njihova prvorođenoga sina i ona i biskup posvetili dijete Božjoj službi. Cijelo je vrijeme zacijelo razmišljala o Ani. Slijedi dio govora majke Hughes:

U biti, ova je priča i naša… Predali smo te Bogu. Nikada nismo povukli svoj dar od njega… Nismo osjećali da smo te, dajući te Bogu, oduzeli sebi. Naprotiv, osjećali smo da si od dana kada si odlučio propovijedati evanđelje njegove milosti i ljubavi postao naš više nego ikada prije, jer i naše roditeljstvo potječe od Boga, s kojim s poštovanjem i radošću dijelimo njegov vlastiti dar.

Ne čini mi se da je prošlo mnogo vremena od onoga jutra kada te Bog položio u moje naručje. Tada nisam osjećala da si napustio njegove ruke kada si došao u moje. A večeras, kao što sam toliko puta činila, ponovno te polažem u Božje ruke. Nemam osjećaj da napuštaš moje naručje kada te polažem u njegovo. Ti si moj sin još više zato što si još više njegov sin. Radosno te predajem Kristu — potpuno i zauvijek. Ti trebaš biti Spasiteljev služitelj. On će te čuvati, voditi, tješiti i jačati.

Ako po njegovoj providnosti odem u nebeski dom prije tebe, čekat ću tvoj dolazak u ponosnom pouzdanju da ćeš mi se, kao što si se jednom vratio s odličjem na iznošenom kaputu mladoga vojnika, jednoga dana vratiti s oznakom Gospodina Isusa na svojem srcu. I neka taj natpis bude: „Valjaš, slugo dobri i vjerni!”⁸

6. Pobožan dom čini dijete koje odrasta sretnim (2,1–11)

Da bismo upotpunili sliku ovoga sretnog biblijskog doma, pogledajmo početni odlomak drugoga poglavlja. Ovdje moramo donekle zaključivati na temelju onoga što čitamo, jer nećemo pokušavati tumačiti ovu pjesmu. Ipak, iz nje saznajemo mnogo više od same radosti doma koji dočekuje maloga dječaka. Pjesma koja se pripisuje Ani zvuči poput Marijina Veliča, pjesme Djevice Majke.⁹ Ana je možda naučila tu pjesmu hvale od svoje majke. Zacijelo je nije sama sastavila, kao što ni Marija nije sama oblikovala Veliča. Bez obzira na izvor Anine pjesme, njezine prekrasne riječi izražavaju duh koji ispunjava srce sretne majke dok pjeva uz kolijevku svojega prvorođenog sina.

Nama Amerikancima, koji smo skloni praktičnom razmišljanju, ta se pjesma može činiti neobičnom. Ona se u potpunosti raduje Bogu, a ništa ne govori o majci ili njezinu djetetu. Ipak, takva objektivna pjesma zahvalnosti u skladu je s duhom Staroga zavjeta. Gotovo posvuda hebrejska Biblija poučava ljudsku djecu da ponajprije razmišljaju o Bogu. U Aninoj pjesmi prva tri retka govore o njegovoj slavi, sljedećih pet raduje se njegovoj moći, a posljednja tri uzvisuju njegovu pobjedu koja dolazi. Tako se čini da je sretna majka pjevala mudrije nego što je sama znala. Po njezinu sinu, koji će postati vođa naroda, Bog je pripremao izbavljenje svojega naroda. Kakvo je samo prekrasno ozračje radosti u kojem je odrastao taj mali dječak!

Pridajemo li u vjerskom odgoju djeteta dovoljno važnosti ozračju koje vlada u domu? Ne bi li budući vođa već uz obiteljsko ognjište trebao početi razmišljati o Bogu i životu u svjetlu mira, radosti i nade? Zašto u naše vrijeme tako rijetko čujemo majku kako pjeva hvale Bogu dok rukama obavlja svoje poslove? Ne bi li takve sretne uspomene ostale s njezinom djecom dugo nakon što ona usne posljednjim snom? Ne bi li se blagoslovi Trojedinoga Boga također spustili na muža i oca? Takvo razmišljanje o sreći obiteljskoga života jednom je potaknulo našega vodećeg sopranista da o svojem pastiru kaže: „On sigurno ima sretan život kod kuće. Tako često govori o obiteljskom krugu i maloj djeci. Kad god to čini, lice mu zasja.” A zašto ne bi? Ne bi li se nebo trebalo činiti blizu u domu u kojem žena pjeva svojem djetetu uspavanku?

Zastanimo sada i osvrnimo se na ove početne odlomke Prve knjige o Samuelu. Primijetimo niz slika koje se izmjenjuju, jedna po jedna: (1) vjera u domu, s ocem kao glavom obitelji; (2) žena slomljena srca koja čezne za dolaskom djeteta; (3) pastor koji, iz ljubavi prema Bogu, pokazuje brigu za ženu izvan sebe od tuge; (4) dijete rođeno u domu punom ljubavi, posvećenom majčinom molitvom; (5) Crkva koja javno prima malo dijete u Božje ime; i (6) majka koja pjeva hvale Darovatelju svakoga dobrog i savršenog dara.

Kakav uzlazan niz! Kroz dom i Crkvu naš Bog priprema vođu koji će predvoditi obnovu naroda. Nije li takva priprema njegove mladeži upravo ono što je danas potrebno mnogim domovima i mnogim zemljama?

Bilješke iz izvornika

1. Heb 4,16.
2. O značenju imena Samuel, „Božje ime”, vidi Samuel R. Driver, Notes on the Hebrew Text of the Books of Samuel, Oxford, 1890., str. 13–15.
3. Za takav slučaj vidi 2 Mak 7,27.
4. Horace Bushnell, Christian Nurture, London, 1872., str. 153, 161.
5. Lewis J. Sherrill, The Rise of Christian Education, Macmillan, 1944., str. 48, 313.
6. Theodore L. Cuyler, Recollections of a Long Life, American Tract Society, 1902.
7. Edwin Holt Hughes, I Was Made a Minister, Abingdon-Cokesbury, 1943.
8. Isto, str. 256–258.
9. Lk 1,46–55.

Izvor: Andrew W. Blackwood, Preaching from Samuel,