Može li čovjek kojega društvo prezire pronaći put do Boga? I što se događa kada grešnik, svjestan vlastite nedostojnosti, pristupi Isusu s iskrenim pokajanjem?
U propovijedi „Susret u pokajanju i oproštenju“ prof. Stjepan Orčić (1930. – 2000.), baptistički pastor, teolog i propovjednik, razmatra događaj iz Evanđelja po Luki u kojem žena poznata kao javna grešnica dolazi Isusu u kuću farizeja Šimuna. Njezine suze, poniznost i ljubav postaju svjedočanstvo istinskoga susreta s Bogom.
Orčić posebno naglašava da susret s Kristom ne završava samo priznanjem grijeha. Bog čovjeku vraća izgubljeno dostojanstvo, oslobađa ga tereta prošlosti i daruje mu novi život. Pokajanje vodi oproštenju, oproštenje rađa ljubav, a vjera prihvaća Božji dar spasenja.
U nastavku donosimo cjelovitu propovijed sa stranica 64–71, prevedenu na hrvatski jezik uz očuvanje autorova sadržaja, poruke i izvorne strukture.
Biblijski tekst: Luka 7,36–50
Neki farizej zamoli Isusa da objeduje kod njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najednom se pojavi neka žena koja bijaše javna grešnica. Ona, kad sazna da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.
Kad to vidje farizej koji ga bijaše pozvao, pomisli: „Kad bi ovaj bio prorok, znao bi tko je i kakva je ova žena što ga se dotiče: da je grešnica.“
Isus mu reče: „Šimune, imam ti nešto reći.“
„Reci, učitelju!“ odvrati on.
„Neki vjerovnik imao je dvojicu dužnika. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti, on oprosti obojici. Koji će mu, dakle, od njih više pokazivati ljubav?“
Šimun odgovori: „Držim, onaj kojemu je više oprostio.“
„Pravo si sudio“, reče mu Isus.
Tada se okrenu prema ženi pa reče Šimunu: „Vidiš li ovu ženu? Dođoh u tvoju kuću: ti mi nisi vodom polio noge, a ona mi suzama opra noge i otr kosom svojom. Ti mi ne dade poljupca, a ona, otkako uđoh, ne prestaje mi ljubiti noge. Ti mi ne namaza glavu uljem, a ona mi noge namaza pomašću. Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi. A komu se manje oprašta, taj manje pokazuje ljubavi.“
Zatim reče ženi: „Oprošteni su ti grijesi.“
A uzvanici počnu međusobno govoriti: „Tko je ovaj koji čak i grijehe oprašta?“
A on reče ženi: „Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru!“
Luka 7,36–50
SUSRET U POKAJANJU I OPROŠTENJU
Nas zanima što se događa kad se susretnu Bog i ljudi. I mi se želimo susresti s njim. Zbog toga pretražujemo svoje biće, tražimo prepreke i otklanjamo ih, ispitujemo se i tako pridonosimo svoj dio u ovoj značajnoj i blagoslovljenoj suradnji s Bogom.
Kad je Luka pisao svoje Evanđelje i došao do ovoga događaja, vjerujem da mu nije bilo lako. Svi su u gradu znali za ovu grešnicu, a pobožni i čestiti ljudi nisu se miješali s takvima. Izvještačeno pobožni ljudi uvijek su jednaki: spremno daju lekcije svakome, čak i Bogu, ako zaključe da treba.
Hvala Bogu što je Luka ipak zapisao ovaj slučaj. Sigurno ga je opisao vjerodostojno. Iz njega saznajemo mnogo o posebnom Isusovu odnosu prema grešnicima.
Pogledajmo što se sve dogodilo u kući Šimuna farizeja. Naravno, sada nas zanima ova žena, jer je ranije nešto rečeno o Šimunu.
1. Javna grešnica
Evo uvodnih redaka ovoga biblijskog teksta:
„Neki farizej zamoli Isusa da objeduje u njega. On uđe u farizejevu kuću i sjede za stol. Najednom se pojavi neka žena koja bijaše javna grešnica. Ona, kad sazna da je Isus za stolom u farizejevoj kući, donese sa sobom alabastrenu posudu pomasti, stade iza njega do njegovih nogu te plačući poče mu suzama prati noge, otirati ih svojom kosom, ljubiti i mazati pomašću.“
Danas nas Šimun farizej uopće ne zanima. Ne bi nas mogao sablazniti, a ni oduševiti jer osim one namještene pobožnosti nema na njemu ničega što privlači pozornost.
Zanima nas ova žena, javna grešnica. Malo tko bi se htio s njom poistovjetiti, ali poistovjećivanje u ovom slučaju bilo bi blagoslovljen pokušaj.
Ako postoje predrasude prema ovoj ženi zbog njezine prošlosti, oslobodite ih se i pokušajmo svi zajedno poći za njom. Pošla je susresti se s Bogom i uspjela je u tome.
Zato nekoliko trenutaka naročito privlači pozornost.
a. Luka kaže da je bila javna grešnica. U grčkom je to imenica hamartolos, a to je netko tko je cijeli svoj život „posvetio“ grijehu. U Isusovo vrijeme tako su se nazivale žene koje su cijeli život provele u nemoralu. To su prostitutke.
I tu je prvi trenutak kod kojega nam zastaje dah: Što ova žena traži u kući Šimuna farizeja? Što traži od Isusa?
Da se na ulici ponaša ponosito, drsko, da se ne obazire na poglede ljudi, to je priroda njezina „zanata“. Ali na gozbi kod uvaženog, poštenog, pobožnog čovjeka, tako nešto nema smisla!
Ne, ovoga puta drskost nije bila njezin motiv, a kad se usudila doći u sredinu koja je prezire i mrzi iz dna duše, mora da ju je na taj korak natjerala neka velika nevolja.
b. Saznala je da je Isus u Šimunovoj kući. Može se iz teksta zaključiti da je tražila jedan ovakav trenutak i da ga je čekala. Isusov boravak ovdje bila je prilika koju je čekala.
U našem pristupu Bogu, u priznanju i kajanju, neke su vrijednosti tajanstvene. Naprimjer, ako se radilo o susretu s Isusom, zašto nije odabrala trenutak kad je Isus bio sam ili sa svojim učenicima?
Ovako, u Šimunovoj kući, pred mnogim svjedocima koji je preziru, susret s Isusom bio je mnogo, mnogo teži.
Često svoja pitanja s Bogom sređujemo sami, „zatvoreni u svoju sobu“, kako to kaže Isus. A povremeno Bog nas naprosto natjera da ih sređujemo pred mnogim svjedocima.
Najčešće to biva u zajednici. Neki se ne daju „uvući“ jer je veliko poniženje priznavati svoje grijehe pred drugima i kajati se, a koji daju da ih Bog „gurne“ u ovo, pretvaraju se u ništa, u prah i pepeo, ali iz toga praha i pepela rađaju se kao Božje kćeri i sinovi.
Jer, nije priznanje ono što kažemo, i nije kajanje ono kad samo kažemo da nam je žao.
Osnovna vrijednost u priznanju i kajanju jest svijest da smo propali, da smo „skliznuli“, spoznaja da smo prokockali sve prilike, i ona duboka i snažna bol, ona sramota pred Bogom i ljudima zbog koje bismo rado htjeli da se rastvori zemlja i proguta nas.
To je osnovna vrijednost našega pokajanja pred Bogom.
I upravo to se dogodilo s ovom ženom.
Ova žena Isusu nije rekla nijednu jedinu riječ. Nije bilo ni priznanja ni kajanja u riječima, ali je bilo dubokog poniženja.
Naočigled svojih sugrađana, koje je poznavala i koji su nju poznavali, izlaže se prezirnim pogledima svih.
Možete li zamisliti, pretpostaviti kako joj je bilo?
Nedavno sam na tržnici nehotice ispustio jedno jaje koje se razbilo pokraj cipela jedne žene. Svijet se počeo okupljati, a ja sam jednostavno pobjegao od sramote.
A ova je žena došla u kuću i klekla pred Isusove noge te ih prala suzama i ljubila.
Sve je to trajalo poduže. Mogla je očekivati da će je domaćin izbaciti, a drugi kamenovati. Vjerojatno su mrmljali.
To je bilo „maksimalno“ poniženje.
I jedna preporuka, jedna potreba: Kad vas Bog navede da vidite svoje grijehe, kad vam je zbog toga na smrt žao, nemojte se ustezati kajati se pred svima, pred prisutnim svjedocima.
Jer, što je veće poniženje koje doživljavamo u kajanju, potpunije doživljavamo oproštenje.
c. Žena je stajala kraj Isusovih nogu dok je on ležao i plakala, plakala, plakala.
Iz onoga što Isus kaže na kraju zaključujemo da su to bili pravi potoci suza jer je njima oprala Isusove noge.
Što je natjeralo ovu ženu da toliko gorko, neutješno plače?
Cinici bi rekli da žene lako plaču pa bi tako moglo biti i ovdje. Ovo treba bez daljnjega odbaciti.
Kad smo krivi pred ljudima, zaplačemo, ali često od bijesa, a kad se sretnemo s Bogom i uvidimo koliko smo bijedni i bespomoćni, plač provaljuje u velikoj silini i ništa ga ne može zadržati.
To je žalost za koju Pavao kaže:
„Žalost, naime, koja je po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i trajno pokajanje…“ (2 Kor 7,10)
Moguće je isforsirati ili odglumiti plač, a to nema nikakve vrijednosti. Ali kad nas Bog navede da plačemo, nema smisla ustezati se.
d. Žena je brisala Isusove noge svojom kosom.
Obično su Židovke imale bujnu, lijepu kosu. Bila im je ukras dok su bile djevojke, a kad bi se udale, vezale bi je pod maramu i ni po koju cijenu ne bi je rasplitale pred drugima.
Kad je ova žena rasplela svoju kosu, vjerojatno bujnu, i njome brisala Isusove noge, uzela je svoj ponos, svoje najličnije i to dala Isusu u službu.
Ujedno, pokazala je da je se nitko ne tiče. Ona se sada obraća Isusu, susreće se s Bogom.
Bio je to trenutak najveće privatnosti. Veći i značajniji zato što se odigravao pred začuđenim pogledima drugih.
Veoma je tajanstvena gesta ove žene i neodoljivo privlači.
Znači da je susret s Bogom, i onda kad je pred drugima, najprivatniji događaj.
I mislim o našim susretima. O ovima ovdje, u crkvi. O susretima u okviru molitvene zajednice.
Kad se molimo, najčešće i najradije molimo se:
„Bože, oprosti nama.“
„Pomozi nama…“
„Smiluj se nama…“
Očito, shvaćamo da su tu i drugi i ne želimo se pred njima otkriti.
A to je gubitak.
Kako bi samo Bog obilno blagoslovio sve nas kad bismo se u takvom trenutku jasno i određeno kajali zbog sebe i molili za svoje grijehe!
Iako se s Bogom susrećemo kao zajednica vjernika, susret s Bogom uvijek je osoban i privatan, bez obzira na to što svi na okupu.
Da, teško se otvoriti pred drugima, otkriti se. To je opasno jer tako postajemo ranjivi, ali to je najuvjerljiviji put da se sretnemo s Bogom.
e. Žena je ljubila Isusove noge.
U pojedinim vremenima sluge su ljubile noge svojim gospodarima – zato što su to morale. Ovdje se radilo o izrazu krajnje poniznosti.
Bio je to izraz poštovanja.
Za nju Isus nije bio samo čovjek, ne samo poznati učitelj. Za nju je on bio Bog pred kojim se kaje i kojemu iskazuje najveće poštovanje.
Zbog čega ga je mogla poštovati?
Možemo li mi uopće poštovati Boga što nas je opteretio spoznajom da smo krivi?
Imamo li razloga zahvaljivati mu kad u nama bjesni „svjetski rat“ i boli nas razdire savjest?
U danima, u časovima kad nas opterećuje spoznaja da smo krivi, Bog nam je strašno odbojan i rado bismo htjeli zaboraviti i najmanje saznanje o njemu.
Kad je to tako, kad znamo da je ova žena plakala do besvijesti, zašto je zahvaljivala? Što bi uopće trebalo značiti ovo ljubljenje nogu?
Sasvim na kraju Isus se obraća ovoj ženi i govori o oproštenju, no prije, tu negdje dok je ona gorko plakala, dok su suze tekle potokom, morala je saznati da joj je sve oprošteno.
Zanimljivo, neobično, tajanstveno!
Ova žena nije rekla nijednu jedinu riječ za cijeloga susreta, niti joj se Isus obraćao osim pred kraj, a ipak joj je biće bilo ispunjeno zahvalnošću.
Tu je neobično vrijedna istina o oproštenju.
Poniženje, gorka spoznaja da smo propali, ono plakanje do besvijesti ne mora trajati danima, mjesecima, godinama.
Tek smo došli do dna, tek smo saznali najbolniju i najtežu istinu da smo propali, Bog nas podiže i oprašta.
I to je bio slučaj s ovom ženom.
To je bio razlog zbog kojega je ljubila Isusove noge. To je bio razlog za njezinu beskrajnu zahvalnost.
f. Ova je žena mazala Isusove noge mirisnim uljem.
Židovke su obično oko vrata nosile malu alabastrenu posudu s mirisnim uljem za posebne potrebe.
U ovom slučaju bio je to izraz divljenja, beskrajnog divljenja.
A kako se i ne bi divila Isusu kad ju je tako milostivo primio i oprostio?
Samo onaj komu je mnogo oprošteno može shvatiti oduševljenje koje zahvaća pojedince i zajednice u času kad saznaju da im je oprošteno.
2. Susret u pokajanju i oproštenju
Promatrali smo ovu ženu, pratili je u svemu što je radila, i nameće nam se pitanje: Jesu li se sreli ona i Isus?
U smislu naše teme: Jesu li se sreli ona i Bog?
Da! Sreli su se, ali odmah i drugo pitanje: Što se događa kad se sretnu pravedni, presveti, savršeni, uzvišeni Bog i jedna prostitutka?
Skoro cijeli svijet bi prezreo ovakve ljude, a što je Isus imao kazati?
Nekoliko dragocjenih istina:
a. Isus ovoj prostitutki vraća ljudsko dostojanstvo.
Za Šimuna, za uvažene goste, za promatrače, za cijeli onaj grad, ona je bila prostitutka.
A Isus pita Šimuna:
„Vidiš li ovu ženu?“
Ne!
Ona više nije prostitutka kako su je vidjeli Šimun i ostali.
Ona je žena.
Isus joj vraća njezino dostojanstvo. Podiže je iz blata.
Ovo veoma snažno podsjeća na Priču o izgubljenom sinu. Stariji sin kaže Ocu:
„Ovaj tvoj sin…“
Sramota ga je, ograđuje se od njega.
A otac ne vidi nikoga do sina koji je bio „izgubljen i našao se, bio mrtav i oživio“.
Bog je tajanstven, neshvatljiv i veličanstven.
Kad netko padne duboko pa se obrati, za ljude će on još mnogo godina biti pijanica, bludnik, kriminalac, a Bogu je dragi sin, draga kći.
Da, kad se sretnu Bog i ljudi, Bog im vraća njihovo dostojanstvo i vlast da budu Božja djeca.
b. Kad se sretnu Bog i ljudi, Bog uvažava i prihvaća one sitnice, sitnice koje ljudi mogu donijeti.
Ovdje se Isus obraća Šimunu i kaže mu:
„… ona mi suzama opra noge i otr kosom svojom… ne prestaje mi ljubiti noge… ona mi namaza noge pomašću…“
To je vrijedilo neusporedivo više od Šimunove gozbe.
One sitnice koje mi možemo donijeti, Bog prihvaća i pretvara u prekrasne bisere.
c. Kad se sretnu Bog i ljudi, on im daje da ga mogu ljubiti beskrajno.
Isus kaže Šimunu da je žena pokazala mnogo ljubavi.
Kažu da žene ovoga „zanata“ nikoga ne mogu voljeti jer je u njima uništeno sve što je lijepo i plemenito.
Prostitutke su izobličene osobe i rijetko se koja izvuče i dođe do normalnog života.
Ova je žena ponovno mogla ljubiti.
Prvo Boga, zatim ljude.
Da, kad se sretnemo s Bogom, on nas obnavlja i daje sve vrijednosti koje su nam ranije bile uništene ili unakažene.
Kaže onaj otac svojim slugama:
„Brzo, donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten, a na noge sandale!“ (Lk 15)
d. Kad se sretnu Bog i ljudi, događa se ono najbitnije, najvrjednije i najdragocjenije.
Isus se prvo obraća Šimunu:
„Zato ti kažem: Oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.“
Kad ne bi bilo oproštenja grijeha, što bi nam uopće vrijedio i Bog i vjera i cijeli život?
Sveto pismo kaže:
„Jer kako je nebo visoko nad zemljom, dobrota je njegova s onima koji ga se boje. Kako je istok daleko od zapada, tako udaljuje od nas naša bezakonja. Kako se otac smiluje djeci, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.“ (Ps 103,11–13)
3. „Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru“
Kad se sretnu Bog i ljudi, stvaraju se svi uvjeti da se živi normalno.
Isus se obraća ženi:
„Oprošteni su ti grijesi… Tvoja te vjera spasila. Hajde u miru.“
Javno, pred svima, jedino njoj se Isus obraća ovako.
Da, vjerojatno je ova žena već ranije saznala da su joj oprošteni grijesi, no morala je biti sigurna da će se oni ponovno vratiti.
Kad nas iz dana u dan prati neko iskušenje na kojem padamo, svako opraštanje ujedno je i strah da će se ono ponovno vratiti.
No Isus ženu otpušta u miru.
Hebrejska riječ „Šalom“ nije u Božjim ustima samo pozdrav. To je obećanje za dobar, pun, sadržajan život. To je jamstvo da će on biti s onim komu poželi mir.
Na kraju dragog nam 122. psalma kaže:
„Neka bude mir u zidinama tvojim i pokoj u tvojim palačama! Radi braće i prijatelja svojih klicat ću: ‘Mir tebi!’ Radi Doma Jahve, Boga našega, za sreću tvoju ja ću moliti.“ (Ps 122,7–9)
Doslovno preveden grčki tekst ne kaže „Idi u miru“, nego „Idi u mir!“, a to znači: „Pred tobom je mir, sigurnost, novi život.“
Mnogo čudnoga, neobičnoga, tajanstvenoga i privlačnoga prikazano nam je u ovom događaju.
Ako smo se na početku ustezali poistovjetiti s ovom ženom, ovo nas na kraju toliko privlači da bismo htjeli da naš susret danas bude isto toliko uvjerljiv.
A možemo li ga doživjeti barem približno ovako?
Nema li Bog razloga da nam nešto uskrati?
Nisu li naše prilike posebnije od prilika ove žene?
Prilika je ovo da se istinski i iskreno sretnemo s Bogom.
A znamo dobro:
BOGA JE MOGUĆE SRESTI ISKLJUČIVO U POKAJANJU I OPROŠTENJU!
Jest, ako nas na kajanje ne pokreće Bog, ono što kažemo prazne su riječi, a ako nas Bog pokreće, velika je šteta opirati se.
Mnogo smo govorili o onome što je ova žena učinila. No nigdje se ne vidi da je vjerovala, a Isus kaže da ju je njezina vjera spasila.
Gdje se ta vjera pokazuje i zbog čega je spasenje došlo upravo kroz nju?
Od trenutka kad je ova žena odlučila doći Isusu pa sve do posljednjeg trenutka, znala je da je Isus Bog i da je milostiv.
U tome i na temelju toga čekala je rasterećenje, oproštenje.
Sveto pismo kaže da bez vjere nije moguće ugoditi Bogu, a Isus je od svih koji su tražili pomoć očekivao vjeru.
To je ona ispružena ruka kojom primamo poklonjeni dar.
Da, svima nam je jasno da smo krivi, grešni, opterećeni.
Božji Duh nas pokreće da se kajemo, molimo, tražimo.
Ipak, u svemu odlučuje sposobnost da shvatimo: kad smo se pokajali, Bog nam je oprostio.
To je vjera koja čini da prihvaćamo oproštenje ili, kako Isus ovdje kaže, vjera koja spašava.
Propovijed je objavljena u knjizi “Kad se sretnu Bog i ljudi”, Dobra vest, Novi Sad 1984.
Ostale propovijedi ovoga autora:
Krist i razbojnik na križu – susret na neobičnom mjestu
Susret Boga i Mojsija na brdu Horeb – Susret s nepoznatim Bogom
Zakašnjeli susret s Bogom (Stjepan Orčić)
Kad Bog napiše presudu: Baltazarov susret s Bogom (Stjepan Orčić)
Neobičan susret s Bogom: Od tamnice do spasenja (Stjepan Orčić)
