Tjeskoba u crkvi: Zašto neki vjernici osjećaju strah od bogoslužja?
Tjeskoba u crkvi može udaljiti vjernike od bogoslužja. Saznajte zašto se javlja, kako pomoći osobama koje pate i što crkvena zajednica može učiniti.
Crkva bi trebala biti mjesto mira, molitve, zajedništva i susreta s Bogom. Ipak, postoje vjernici kojima već sama pomisao na odlazak na bogoslužje izaziva nemir, strah ili snažnu tjeskobu. Neki se boje susreta s drugim ljudima, neki osjećaju sram ili krivnju, a drugi nose bolna iskustva iz prošlosti. Znači li to da im nedostaje vjere? Kršćanski savjetnik i psiholog Ed Welch upozorava da je takvim osobama prije svega potrebno pristupiti s razumijevanjem, strpljenjem i spremnošću da saslušamo njihovu priču.
Kada odlazak u crkvu postane izvor straha
Za mnoge kršćane nedjeljno bogoslužje predstavlja središnji trenutak tjedna. Okupljaju se kako bi slušali Božju riječ, molili, slavili Gospodina i susreli se s braćom i sestrama u vjeri.
Međutim, ne doživljavaju svi dolazak u crkvu na isti način.
Zamislimo osobu koja u subotu navečer odluči da će sljedećeg jutra otići na bogoslužje. Pripremi odjeću, provjeri vrijeme početka službe i iskreno želi sudjelovati u zajedničkoj molitvi.
No kada se približi trenutak polaska, počinje osjećati snažnu nelagodu. Srce joj ubrzano kuca, misli postaju sve uznemirenije, a u glavi se pojavljuju pitanja: Što ako me netko nešto pita? Što ako se osramotim? Što ako svi primijete da nisam dobro?
Na kraju odluči ostati kod kuće.
Nakon toga možda osjeća dodatnu krivnju jer smatra da je iznevjerila Boga.
Takvo iskustvo nije nužno posljedica ravnodušnosti prema vjeri. Ono može biti povezano s tjeskobom koja osobi otežava sudjelovanje u zajedničkom bogoslužju.
U savjetodavnom prilogu How do I help my friend who has stopped going to church because it causes her anxiety?, objavljenom 11. lipnja 2026. godine na stranicama organizacije Christian Counseling & Educational Foundation (CCEF), kršćanski savjetnik i psiholog Ed Welch razmatra upravo takvu situaciju.
Njegovo je polazište jednostavno, ali pastoralno vrlo važno: prije nego što pokušamo nekoga vratiti na bogoslužje, trebamo razumjeti zašto mu je odlazak u crkvu postao toliko težak.
Prije savjeta potrebno je saslušati čovjeka
Kada netko prestane dolaziti u crkvu, reakcije drugih vjernika mogu biti različite.
Jedni će zaključiti da se osoba duhovno ohladila. Drugi će pretpostaviti da više ne želi pripadati zajednici. Treći će je odmah podsjetiti na biblijsku zapovijed o zajedničkom okupljanju.
No takvi odgovori mogu promašiti stvarni problem.
Welch savjetuje da najprije usporimo i pozovemo osobu da ispriča svoju priču.
Kada je prvi put osjetila tjeskobu tijekom bogoslužja? Što se tada dogodilo? Postoji li određena situacija koje se posebno boji?
Možda je nelagoda povezana s razgovorima prije ili poslije službe.
Možda se osoba boji da će morati govoriti pred drugima.
Možda joj je teško boraviti među većim brojem ljudi.
A možda bogoslužje u njoj budi uspomene ili osjećaje s kojima se ne zna nositi.
Umjesto brzog zaključivanja, potrebno je postavljati pitanja i pažljivo slušati.
To je važna pouka za svakoga tko sudjeluje u pastoralnoj skrbi.
Čovjeku koji se boji ne pomažemo tako da njegov strah proglasimo nevažnim. Pomažemo mu kada nastojimo razumjeti što ga plaši.
Takav pristup ne znači da svaku bojazan trebamo prihvatiti kao opravdan razlog za trajno povlačenje iz zajednice.
Znači da stvarnu pomoć ne možemo pružiti dok ne razumijemo stvarnu teškoću.
Strah od drugih ljudi i osjećaj nepripadanja
Jedan od mogućih razloga tjeskobe jest strah od društvenih situacija.
Nekim ljudima spontani razgovori predstavljaju velik izazov.
Dolazak u crkvu za njih ne uključuje samo slušanje propovijedi i sudjelovanje u molitvi. On uključuje i susrete s poznanicima, pozdravljanje, odgovaranje na pitanja te mogućnost da ih netko pozove na razgovor.
Ono što jednoj osobi predstavlja ugodan dio nedjeljnog zajedništva, drugoj može izazivati snažan nemir.
Posebno je teško onima koji se osjećaju neprihvaćeno.
Možda su se nedavno preselili i još ne poznaju članove zajednice.
Možda su povučene naravi.
Možda prolaze kroz razvod, obiteljske teškoće, nezaposlenost ili neko drugo životno razdoblje o kojem ne žele javno govoriti.
U takvim okolnostima jednostavno pitanje „Kako si?“ može biti teže nego što drugi pretpostavljaju.
Osoba možda ne zna treba li odgovoriti iskreno ili prikriti ono što proživljava.
Zato bi crkvene zajednice trebale razvijati kulturu u kojoj se nitko ne osjeća prisiljenim otkrivati svoju privatnost.
Kršćansko zajedništvo uključuje bliskost, ali bliskost se ne može nametnuti.
Povjerenje se gradi postupno.
Kada bogoslužje probudi osjećaj krivnje i srama
Ed Welch upozorava i na dublje razloge tjeskobe.
Bogoslužje može potaknuti razmišljanja o prošlosti, osobnim pogreškama, skrivenim mislima ili iskustvima koja osoba nastoji potisnuti.
Ponekad se iza straha od odlaska u crkvu nalazi osjećaj srama.
Osoba možda vjeruje da nije dovoljno dobra da bi stajala pred Bogom.
Možda se boji da će drugi saznati nešto iz njezine prošlosti.
Možda nosi teret pogrešaka koje još nije uspjela prihvatiti ili oprostiti samoj sebi.
U takvim slučajevima potrebno je razlikovati stvarnu moralnu odgovornost od osjećaja osude koji nije utemeljen na istini.
Kršćanska vjera ozbiljno shvaća grijeh, ali jednako ozbiljno naviješta Božju milost.
Apostol Pavao piše: „Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!“ (Rim 8,1).
Te riječi ne znače da čovjek nikada ne treba priznati vlastitu pogrešku.
One znače da kršćanski život nije utemeljen na neprestanom strahu od odbacivanja, nego na pomirenju s Bogom po Isusu Kristu.
Pastoralna skrb zato treba pomoći osobi razumjeti razliku između pokajanja koje vodi obnovi i razarajućeg srama koji je uvjerava da za nju više nema mjesta među Božjim narodom.
Crkva ne bi trebala biti zajednica u kojoj se okupljaju samo oni koji izgledaju uspješno i duhovno snažno.
Ona je zajednica ljudi kojima je potrebna Božja milost.
Što ako je osoba u crkvi doživjela povredu?
Premda se Welch u svojem kratkom savjetodavnom prilogu usredotočuje na prepoznavanje osobnih strahova i mogućnosti povratka na bogoslužje, ovu temu potrebno je promatrati i iz perspektive iskustava koja ljudi mogu imati unutar crkvenih zajednica.
Neki vjernici izbjegavaju crkvu zato što su ondje doživjeli poniženje, nepravedno osuđivanje, odbacivanje ili zloupotrebu autoriteta.
Netko je možda javno posramljen zbog osobne pogreške.
Druga osoba doživjela je neprimjereno zadiranje u privatni život.
Treća se suočila s duhovnim pritiskom ili zlostavljanjem.
U takvim okolnostima tjeskoba može biti povezana sa stvarnim iskustvom ugroženosti.
Zato nije dovoljno svako izbjegavanje bogoslužja objasniti strahom koji osoba treba nadvladati.
Ponekad je potrebno najprije utvrditi je li okruženje u koje se osoba poziva doista sigurno.
Ako je netko bio izložen zlostavljanju, nije primjereno zahtijevati njegov brz povratak u istu sredinu bez rješavanja problema i odgovornosti onih koji su nanijeli štetu.
Crkvena zajednica pozvana je štititi ranjive, a ne zahtijevati njihovu šutnju radi očuvanja vlastitog ugleda.
Apostol Petar poziva crkvene starješine da ne gospodare povjerenim stadom, nego da mu budu uzor (1 Pt 5,2–3).
Taj poziv vrijedi i danas.
Duhovni autoritet treba služiti dobru ljudi, a ne postati izvor njihova straha.
Zašto je ipak važno kršćansko zajedništvo?
Nakon što se prepoznaju razlozi tjeskobe, Welch predlaže još jedno važno pitanje: zašto uopće nastojimo pomoći osobi da ponovno sudjeluje u bogoslužju?
Odgovor ne bi trebao biti samo zato što je takav običaj ili zato što će drugi primijetiti njezinu odsutnost.
Kršćani se okupljaju jer je zajedničko bogoslužje sastavni dio života Crkve.
U njemu slušaju Božju riječ, mole, slave Boga i sudjeluju u zajedništvu tijela Kristova.
Poslanica Hebrejima poziva vjernike da ne napuštaju svoje zajedničko sastajanje, nego da se međusobno potiču na ljubav i dobra djela (Heb 10,24–25).
Međutim, taj tekst ne bi trebalo koristiti kao sredstvo izazivanja krivnje kod osobe koja se suočava s ozbiljnom tjeskobom.
Njegova je svrha istaknuti vrijednost zajedništva.
Bog nas nije pozvao da kršćanski život živimo potpuno izolirano.
Potrebni su nam drugi vjernici.
Potrebni su nam njihova molitva, ohrabrenje, ispravljanje i podrška.
Ali upravo zato zajednica treba razumjeti da nekim ljudima sudjelovanje u njezinu životu predstavlja veliku poteškoću.
Umjesto da ih osuđuje, trebala bi im pomoći da postupno ponovno otkriju radost zajedničkog bogoslužja.
Mali koraci prema ponovnom sudjelovanju
Jedan od najkorisnijih dijelova Welchova savjeta odnosi se na vrlo konkretne korake.
On predlaže da osoba koja osjeća tjeskobu zajedno s prijateljem razmotri kako bi mogao izgledati njezin dolazak na bogoslužje.
Gdje bi joj bilo najugodnije sjediti?
Bi li joj pomoglo da sjedi bliže izlazu ili u stražnjem dijelu crkve?
Može li unaprijed pripremiti nekoliko jednostavnih odgovora za razgovor s drugima?
Bi li joj bilo lakše kada bi na bogoslužje došla s prijateljem?
Takvi prijedlozi možda djeluju jednostavno, ali osobi koja se suočava sa snažnom tjeskobom mogu biti dragocjeni.
Strah često raste kada zamišljamo sve što bi se moglo dogoditi.
Kada unaprijed razmotrimo određene situacije, možemo se osjećati spremnijima.
Prijatelj pritom ne mora preuzeti potpunu odgovornost za osobu kojoj pomaže.
Dovoljno je ponuditi prisutnost i podršku.
Može joj reći da će sjediti pokraj nje ili je dočekati na ulazu.
Može je upoznati s jednom ili dvije osobe umjesto da je odmah izloži velikom broju susreta.
Važno je, međutim, da takvi koraci budu dogovoreni, a ne nametnuti.
Cilj nije prisiliti osobu da što prije postigne određeni rezultat.
Cilj je pomoći joj da postupno razvije osjećaj sigurnosti i ponovno sudjeluje u životu zajednice.
Usmjeriti pozornost na sadašnji trenutak
Welch u svojem savjetu naglašava još jedan važan aspekt tjeskobe.
Strah je često usmjeren prema budućnosti.
Osoba razmišlja o tome što bi se moglo dogoditi, kako bi drugi mogli reagirati i hoće li uspjeti podnijeti određenu situaciju.
Zato predlaže da tijekom bogoslužja pozornost usmjeri na ono što se događa u sadašnjem trenutku.
Dok zajednica pjeva, može se usredotočiti na riječi pjesama.
Tijekom propovijedi može zapisivati glavne misli.
U molitvi se može usredotočiti na riječi koje izgovara i na Boga kojem se obraća.
Takvi postupci ne predstavljaju čudesno rješenje za svaki oblik tjeskobe.
Ali nekim ljudima mogu pomoći da se manje zaokupljaju zamišljenim opasnostima, a više onime što se doista događa.
U kršćanskom razumijevanju sadašnji trenutak nije samo psihološka kategorija.
On je i prostor u kojem živimo pred Bogom.
Isus u Govoru na gori poziva učenike da se ne opterećuju sutrašnjim danom, jer svaki dan ima svoje brige (Mt 6,34).
To nije zabrana odgovornog planiranja.
To je poziv da ne dopustimo da strah od neizvjesne budućnosti potpuno ovlada našim sadašnjim životom.
Može li snažna vjera postojati zajedno s tjeskobom?
Jedna od najvećih pastoralnih pogrešaka jest pretpostavka da osoba koja osjeća tjeskobu nužno nema dovoljno vjere.
Takvo razmišljanje može dodatno opteretiti čovjeka koji već pati.
Tjeskoba je složeno iskustvo koje može uključivati emocionalne, tjelesne, psihološke i duhovne čimbenike.
Neki ljudi imaju izraženu socijalnu anksioznost.
Drugi se suočavaju s paničnim napadajima.
Kod nekih su teškoće povezane s traumatskim iskustvima ili drugim zdravstvenim stanjima.
Zato nije opravdano svaku tjeskobu svoditi na duhovnu slabost.
Biblija prikazuje brojne Božje ljude koji su proživljavali strah, nemir i duboku žalost.
Psalmist se obraća vlastitoj duši riječima: „Što si mi, dušo, klonula i što jecaš u meni?“ (Ps 42,6).
To nije glas čovjeka koji nikada ne osjeća unutarnju borbu.
To je molitva osobe koja usred nemira nastoji ponovno pronaći pouzdanje u Boga.
Vjera zato ne znači odsutnost svakoga straha.
Ponekad se ona očituje upravo u tome što čovjek, unatoč strahu, nastavlja tražiti Boga.
A kada tjeskoba ozbiljno narušava svakodnevni život, korisno je potražiti pomoć kvalificiranog stručnjaka za mentalno zdravlje.
Psihoterapija i, kada je potrebno, medicinska skrb mogu biti važan dio oporavka.
Takva pomoć nije znak duhovnog poraza niti je suprotstavljena molitvi i pastoralnoj podršci.
Što crkvena zajednica može učiniti?
Pitanje tjeskobe tijekom bogoslužja ne odnosi se samo na pojedinca.
Ono predstavlja izazov i za cijelu zajednicu.
Crkva bi se trebala zapitati kakvo ozračje stvara.
Osjećaju li se novi ljudi dobrodošlo?
Mogu li oni koji prolaze kroz teškoće doći na bogoslužje bez straha da će ih netko ispitivati o privatnom životu?
Postoji li prostor za osobe koje su povučene, emocionalno ranjive ili se teško snalaze u društvenim situacijama?
Znaju li crkveni službenici razlikovati duhovnu krizu od psihičkih teškoća?
Takva pitanja ne trebaju biti povod za optuživanje zajednice, nego prilika za njezin rast.
Crkva može mnogo učiniti jednostavnim postupcima.
Može njegovati kulturu pažljivog slušanja.
Može izbjegavati javno prozivanje ljudi koji neko vrijeme nisu dolazili na bogoslužje.
Može ponuditi razgovor bez pritiska.
Može poučiti službenike i volontere kako pristupiti osobama koje se suočavaju s tjeskobom.
Može također razvijati suradnju s odgovarajućim stručnjacima kada pastoralna pomoć nije dovoljna.
Posebno je važno razumjeti da se ljudi razlikuju.
Nekome će mnogo značiti srdačan pozdrav na ulazu.
Drugoj osobi bit će lakše ako može neprimjetno sjesti i sudjelovati u službi bez dodatne pozornosti.
Gostoljubivost ne znači da se prema svima moramo ponašati jednako.
Ona znači da nastojimo razumjeti što je određenoj osobi potrebno kako bi se osjećala prihvaćenom.
Ne odustati od čovjeka koji se povukao
Kada osoba prestane dolaziti u crkvu, najlakše je zaključiti da više nije zainteresirana.
No možda je upravo tada najpotrebnije pokazati joj da nije zaboravljena.
Ponekad je dovoljna jednostavna poruka.
Ne ona koja optužuje ili zahtijeva objašnjenje, nego ona koja izražava iskrenu brigu.
Primjerice:
„Nismo te dugo vidjeli i želimo znati kako si. Ako ti treba razgovor ili bilo kakva pomoć, rado smo tu za tebe.“
Takva poruka ne mora odmah rezultirati povratkom na bogoslužje.
Ali može otvoriti prostor za odnos.
Važno je da prijateljstvo ne bude uvjetovano nečijim dolaskom u crkvu.
Ako osobu kontaktiramo samo kako bismo je ponovno doveli na službu, ona može steći dojam da nam je važnija njezina prisutnost nego ona sama.
Istinska pastoralna briga ne svodi se na broj ljudi u crkvenim klupama.
Ona proizlazi iz ljubavi prema čovjeku.
Isus u prispodobi o izgubljenoj ovci prikazuje pastira koji traži onu koja se udaljila (Lk 15,3–7).
Ta slika podsjeća Crkvu da njezina briga treba biti usmjerena prema pojedincu, a ne samo prema zajednici kao cjelini.
Crkva treba biti mjesto u kojem se ranjivi ne moraju skrivati
Razmišljanje Eda Welcha otvara pitanje koje nadilazi pojedinačni slučaj osobe koja zbog tjeskobe ne dolazi na bogoslužje.
Kakvu Crkvu gradimo?
Je li to zajednica u kojoj ljudi osjećaju da uvijek moraju izgledati snažno, zadovoljno i duhovno uspješno?
Ili je to zajednica u kojoj mogu priznati da se boje, da su umorni, da se osjećaju usamljeno i da im je potrebna pomoć?
Kršćansko zajedništvo ne počiva na pretpostavci da nitko nema teškoća.
Ono počiva na vjeri da nas Bog u Kristu poziva da nosimo bremena jedni drugih.
Apostol Pavao piše: „Nosite bremena jedni drugih i tako ćete ispuniti zakon Kristov!“ (Gal 6,2).
Te riječi imaju posebno značenje kada govorimo o ljudima koji se suočavaju s tjeskobom.
Njihovo breme možda nije vidljivo.
Možda nitko ne zna koliko ih napora stoji običan odlazak među druge ljude.
Možda su se godinama trudili prikriti svoje strahove jer su se bojali da će ih drugi smatrati slabima.
Zato je važno da Crkva ne postane još jedno mjesto na kojem moraju glumiti da je sve u redu.
Vjerniku koji osjeća tjeskobu ne treba najprije dokazivati da je loš kršćanin zato što ne dolazi na bogoslužje. Potrebno mu je pomoći da ponovno otkrije kako u Božjoj prisutnosti i među Božjim narodom postoji mjesto i za njega.
To neće uvijek biti brz ni jednostavan proces.
Ponekad će zahtijevati mnogo razgovora, strpljenja i malih koraka.
Ponekad će biti potrebna stručna pomoć.
A ponekad će i sama crkvena zajednica morati preispitati svoje ponašanje.
No upravo se u takvim okolnostima otkriva jedna od najvažnijih zadaća pastoralne službe: ne samo pozivati ljude u crkvu, nego im pomoći da ondje dožive istinsko kršćansko zajedništvo.
Jer Crkva nije okupljanje ljudi koji nikada ne osjećaju strah.
Ona je zajednica onih koji, sa svim svojim slabostima, zajedno traže sigurnost, milost i nadu u Isusu Kristu.
Izvor i napomena
Članak je originalno napisan na temelju savjetodavnog priloga Eda Welcha „How do I help my friend who has stopped going to church because it causes her anxiety?“ („Kako pomoći prijateljici koja je prestala odlaziti u crkvu jer joj to izaziva tjeskobu?“), objavljenog 11. lipnja 2026. godine na stranicama organizacije Christian Counseling & Educational Foundation (CCEF).
Ed Welch kršćanski je savjetnik, licencirani psiholog i predavač CCEF-a, gdje djeluje od 1981. godine. Doktorirao je u području savjetovanja (neuropsihologije) na Sveučilištu Utah, a stekao je i teološko obrazovanje. Autor je brojnih knjiga o strahu, sramu, ljudskim odnosima i kršćanskoj pastoralnoj skrbi.
U izvornom prilogu Welch posebno naglašava potrebu pažljivog slušanja, prepoznavanja konkretnih izvora tjeskobe, razumijevanja biblijske vrijednosti zajedničkog bogoslužja te postupnog povratka u zajednicu uz pomoć prijatelja.
Dijelovi članka koji se odnose na duhovno zlostavljanje, odgovornost crkvenih zajednica, stručnu pomoć i širi pastoralno-teološki kontekst predstavljaju samostalnu uredničku razradu teme.
Izvorni tekst i video:
https://www.ccef.org/video/how-do-i-help-my-friend-who-has-stopped-going-to-church-because-it-causes-her-anxiety
