Govor zbog kojeg je Calvin Robinson udaljen s konferencije “Mere Anglicanism”

Poznati engleski svećenik Calvin Robinson, zbog negodovanja anglikanskih svećenica koje su se našle prozvanima njegovim govorom, udaljen je s konferencije “Mere Anglicanism” koja se održala u Charlestonu, u Južnoj Karolini 19. siječnja ove godine. Konferencija je održana u organizaciji Anglikanske crkve Sjeverne Amerike (ACNA).

Ovdje donosimo govor u cijelini:

Calvin Robinson: Kritičke teorije su suprotne Evanđelju

Kritička teorija zarazila je Crkvu. Pretpostavljam da se očekivalo da ću govoriti o Queer teoriji, rodnoj teoriji i kritičkoj rasnoj teoriji i istaknuti kako su to nekršćanske ideologije osmišljene da potkopaju kršćansku vjeru. Mogao bih, i često to činim, ali osjećam da bi za publiku ovog kalibra to bilo previše očito. Sumnjam da bih na ovoj konferenciji sreo ikoga tko ne vjeruje da je brak monogaman i heteroseksualan ili da smo stvoreni na sliku Božju, te da nas je on stvorio muškarcem i ženom, a ideja da smo trans ne samo da je u suprotnosti s teologijom Imago Dei, jest smiješna, jer ne možemo biti u krivom tijelu. Mi smo, kao ljudska bića, tijelo i duša. Naša duša nastavlja živjeti kad umremo – ako Bog da na nebu – i bit će ponovno ujedinjena s našim uskrslim tijelima nakon paruzije – drugog dolaska našeg Gospodina i Spasitelja, Isusa Krista. Ne možemo biti u krivom tijelu kao što ne možemo biti ni u krivoj duši; stoga, njihova premisa je zbrkana.

Isto tako, sumnjam da bi itko na ovoj konferenciji vjerovao da je rasa išta drugo osim društvenog konstrukta. Kao kršćani, ne vidimo crnce/bijelce/Azijate; znamo da u Novom savezu nema ni Židova ni Grka – da smo svi braća i sestre u Kristu, ili smo barem svi pozvani da postanemo sinovi i kćeri Božje, pokajanjem zbog grijeha i krštenjem u vodi i Svetom Duhu. Dakle, znamo da je ideja bila da su bijelci inherentni rasisti i/ili tlačitelji, i stoga, znamo da je bijelačka privilegija samo moderna poštapalica za raspirivanje podjela, te da bijelci ne nasljeđuju neki jedinstveni generacijski grijeh zbog kojeg se nisu pokajali. Znamo da su svaki muškarac i žena jednaki u Božjim očima, u smislu dostojanstva i vrijednosti, ali i u našoj sposobnosti da griješimo. Bijelci nisu više grešnici nego crnci, Azijci, Perzijanci ili Istočnjaci. Dakle, možemo odbaciti ove smiješne ideje ‘crne teologije’ ili bilo koje druge teologije oslobođenja koja stavlja fizičku karakteristiku ispred teologije, a to je proučavanje Boga a ne proučavanje čovjeka. Naše nepromjenjive karakteristike, većinom su nevažne i nemaju nikakvu ulogu u našem smrtnom postojanju. Svi smo mi pozvani upoznati i ljubiti Boga, te ljubiti svoje bližnje kao same sebe.

Dakle, želim govoriti o korijenu ovih kritičkih teorija, alatima enterizma koji su se koristili da ih se tijekom godina ugura u Crkvu. Sve je to, naravno, jedna ideologija, a ne višestruke ideologije. Što kombinira queer teoriju, teoriju roda, teoriju kritičke rase? Njihov pokušaj rušenja patrijarhata i razbijanja heteronormativnosti. Jezik marksizma. To nisu argumentirane teologije, nego nove filozofije. One su oružje neprijatelja, kako ih je ustanovio filozof Karl Marks.

Dakle, ja ću se pozabaviti marksizmom i zašto on ima uticaja na Crkvu, ali za početak, želio bih da pogledamo jedan od najopasnijih katalizatora marksizma, a to je feminizam.

Jer jedna nepromjenjiva karakteristika koja ima utjecaja na naše živote je naš spol ili rod, a postoje samo dva, muški i ženski. Biti muškarac – odrasli ljudski muškarac – drugačije je inkarnacijsko iskustvo nego biti žena – odrasla ljudska žena. To je inkarnacijski. Bog je stvorio čovjeka, a ženu je stvorio od muškarca, za muškarca. Jer nije dobro da čovjek bude sam. Ovo je prva stvar za koju nam Bog kaže da nije dobra, pa mora biti i važna. Postanak 2,18, “I reče Gospodin Bog: nije dobro da čovjek bude sam; Napravit ću mu pomoćnika koji mu odgovara.” Postoji značaj u našoj komplementarnosti.

Sekularno društvo sada propovijeda da brak može biti bilo što. Ali prije nego što smo mogli doći u glupu poziciju da tvrdimo da brak može biti bilo što osim zajednice jednog muškarca i jedne žene, neprijatelj je morao uništiti koncept braka. Nekada je brak bio komplementaran. Žena je namijenjena da bude poslušna muškarcu, a muškarac je namijenjen da služi ženi. Umjesto toga, feminizam nas je učio da su muškarci i žene jednaki, čak i zamjenjivi. Kada je to postalo partnerstvo jednakih, a ne komplementarna zajednica različitih dijelova, zašto ne bi bilo u redu da dva muškarca ili dvije žene učine isto? Nismo jednaki u smislu nismo isti. Bogu smo jednaki, a ne jedni drugima. Oba spola pružaju što onaj drugi treba u savršenom jedinstvu.

Kažem vam da je feminizam – ogranak liberalizma – vrata kroz koja sve druge woke ideje osvajaju teren. Sve su one dio iste ideologije, ali feminizam je sila koja ruši zid za sve ostale. Crkva je postala feminizirana i stoga ranjiva na način na koji to ne mora biti. Muškarci, kao jači spol vrste, nude talente drugačije od onih kod žena. To ne znači da su bolji; žene su daleko bolje od muškaraca u mnogim stvarima. Muškarci su jednostavna bića. Ali mi imamo praktičnu ulogu u Crkvi, koju mogu igrati samo muškarci.

Svećeništvo ponajprije. Liberalizam bi nalagao da muškarci i žene, budući da su isti, žene mogu ispunjavati iste pozive kao i muškarci. Kršćanstvo bi, s druge strane, reklo da žene često imaju poziv majčinstva, dok su muškarci ponekad pozvani na poziv svećeništva. Žena ne može biti svećenik kao što ni muškarac može biti majka. Oboje su ogromni blagoslovi od Boga, oboje su vitalni za napredak njegova kraljevstva, ali ni jedan nije zamjenjiv.

Zašto se uopće želim baviti tim problemima? To je svađa koja traje mnogo duže nego što sam ja živ. Dok su rasa, spol, seksualnost relativno novija pitanja u Crkvi i sekularnom društvu. Ovo je postao put nas je doveo do zbrke oko rase, spola i seksualnosti, razvodnjavanjem značenja muškarca i žene. Zaboravili smo osnove naših fizičkih, opipljivih tijela. Ti Božji hramovi nešto znače, oni nisu samo površne ljušture koje zauzimamo, oni su mi, mi smo oni. A poricati naš spol znači poricati stvarnost. Pitanje svećenica izravno je povezano s pitanjem transeksualnosti. Ako muškarac može postati žena, a žena može postati muškarac, zašto žena ne može postati svećenik, a muškarac majka? Jedno je biološki nemoguće, drugo ontološki. Ali to nas ne sprječava da to negiramo. Vidimo kako medicinski stručnjaci pitaju muškarce – odrasle muškarce – jesu li trudni, negirajući tako znanost, razum i samu stvarnost. Uvreda je to istini. Isto tako, kada žena stavi štolu i usuđuje se prinijeti žrtvu Bogu Ocu, umjesto Krista. To je uvreda istini.

Isus Krist je Istina, stoga su oba slučaja uvreda Bogu.

Drugi razlog je taj što se čini da je Anglikanska crkva odustala od ovog razgovora. Uglavnom, čini se da je to postala riješena stvar. A to nije u redu. Ženski svećenički redovi izravno su povezani s liberalizacijom Engleske crkve – nakon što su usvojile feminizam i počele vjerovati da su muškarci i žene isti i međusobno zamjenjivi. Počele su Crkvu gledati kroz liberalne naočale i shvatile da im je potrebna potpuna jednakost. To je značilo da im treba isto toliko žena svećenika koliko i muškaraca svećenika, pa su Englesku crkvu preplavili svećenicama. Bilo je nekoliko problema s tim, jedan je taj što su snizili kriterije za upis na teološke studije kako bi im olakšali – prošli su dani rezidencijalne obuke sa solidnom formacijom i obukom, a došli su dani nekoliko večernjih predavanja tjedno iz osnovne teologije, ako imamo sreće. Mogu vam reći da je jednoj liberalnoj babi bez posla puno lakše postati svećenicom u CofE nego mladom pravovjernom kršćaninu. Dakle, spustili su ulazne standarde na najmanji zajednički nazivnik, a također su privukli cijelu demografiju liberala. Prirodno govoreći, žene koje su konzervativne ili ortodoksne u svojoj teologiji neće vjerovati da žene mogu postati muškarci, ili da žene mogu biti svećenice, i stoga se općenito ne zalažu za obuku za sveti red. Dakle, vrsta žena koje su išle prema ređenju obično su bile liberalne. To je značilo da kada je Crkva odlučila da joj treba omjer 1:1, ‘jednakost’ muškaraca i žena, ono što se zapravo dogodilo jest da je Crkva bila preplavljena liberalima. I to se očitovalo na užasne načine.

Ovdje generaliziram jer biologija, ili znanost općenito, radi na pravilu generalizacije. Uvijek će biti izuzetaka koji potvrđuju pravilo. Ali općenito govoreći, muškarci su teološki rigidniji, dok su žene teološki fleksibilnije. To je zato što muškarci nemaju emocionalnu inteligenciju kao žene. Više smo crno-bijeli, što znači da se temeljimo na logici kada je u pitanju rješavanje problema. Žene imaju tendenciju biti inkluzivnije. Oni su empatičnije i više se temelje na emocijama kada rješavaju probleme. Možete vidjeti kako bi to mogao biti problem kada grupa tvrdi da je potlačena manjina, a ono što ih sprječava da pohađaju Crkvu su okrutne doktrine i regresivni spisi koje slijedimo. Koji empat ne bi želio napraviti kompromis kako bi se takozvana potlačena manjina osjećala uključenom?

Lako je zaboraviti da je Crkva već uključiva jer toliko ljudi tvrdi da su isključeni. Ono što oni zapravo govore je da žele biti potvrđeni u svom grijehu, žele doći onakvima kakvi jesu i ne samo ostati takvi kakvi jesu, već i biti priznati takvi kakvi jesu. Crkva uči, međutim, da su svi dobrodošli, ali se od nas očekuje da napustimo grješnu osobu u nama. Uključeni smo u Kristovo tijelo ne da bismo bili afirmirani takvi kakvi jesmo, već da bismo se ispraznili od sebe i ispunili Božjom voljom. Slijediti Krista znači manje misliti na sebe, a više na Njega. Crkva je uključiva u tome da su svi dobrodošli da se promijene kroz susret s Kristom. Jer Crkva je vrata u nebo, a nebo svakako nije uključivo. Nebo je onoliko ekskluzivno koliko to može biti. Matej 7,14 kaže: “Uska su vrata i uzak put koji vode u život i malo ih je koji ga nalaze.”

Vidi i ovo: Govor Calvina Robinsona o biblijskom razumijevanju braka

Ali da bi bili inkluzivniji, liberali, koji su sada većina u kleru, napravili su kompromise kako bi bili fini. Nije dobro, ali je lijepo. Važna razlika. Jedno je svjetovno, drugo nebesko.

Jednom kada napravite kompromis u jednoj točki, postaje nevjerojatno lako napraviti kompromis u još jednoj i još jednoj točki dok sve što imate nije kompromitirana Crkva.

Zabrinem se kad vidim istu stvar u ACNA-i, koja bi trebala biti ortodoksni odgovor na TEC. Ako su zaređenja žena početak skliske staze, zašto bi ga ortodoksna strana američkog anglikanizma prihvatila? To je trojanski konj koji dovodi do svih ostalih stvari. Čak i ako se radi samo o određenoj biskupiji. Rak unutar tijela ne poznaje granice. Liberalizam je rak.

Dakle, radi se o liberalizmu – suočavanje s istinom – početak skliske padine – poricanje inkarnacije – ali također se feminizam vraća ravno marksizmu, u pitanju je uništavanja patrijarhata i razbijanja heteronormativnosti, na što smo aludirali na ranije. Zagovornici kritičke rasne teorije, rodne teorije i queer teorije potvrđuju doktrine uništavanja patrijarhata i razbijanja heteronormativnosti. Jer ne samo da je Bog ustanovio patrijarhat, s Abramom, nazvavši ga Abrahamom, ocem naroda – sam Bog je arhetip patrijarha. On je Otac koji postavlja granice i stvara zakone, daje nam dovoljno slobode da poštujemo ili ne poštujemo njegove zakone, a zatim nam nudi bezuvjetni oprost kada ih neizbježno prekršimo.

Što se tiče heteronormativnosti. Bog se objavio kroz obitelj pred izraelskom nacijom i prije nego što je nas pogane ucijepio u svoj savez. Kraljevstvo Božje ne može, doslovno, fizički, ne može napredovati bez obitelji. Kršćanstvo umire ne samo zbog nedostatka vjere, već i zbog nedostatka potomstva, grubo rečeno. Kršćani ne osnivaju obitelji, nemaju dovoljno djece i ne prenose vjeru. Heteronormativnost je razbijena. Poremećeni načini života postali su nova normala. Grijeh se slavi – čak i potiče – kroz feminizam, liberalizam i marksizam.

Razlozi zbog kojih žene ne mogu postati svećenice su biblijski. U Bibliji se žene potiču da mole i prorokuju, ali ne i da poučavaju u kršćanskoj zajednici, to je bila uloga rezervirana za svećenike. Prva poslanica Korinćanima 14,34-35 sasvim je jasna o tome, “žene neka šute u crkvama. Jer njima nije dopušteno govoriti, nego trebaju biti podređeni, kako i zakon kaže. Ako nešto žele znati, neka pitaju svoje muževe kod kuće. Jer sramota je da žena govori u crkvi.” I opet u prvoj poslanici Timoteju, 2. poglavlje, koje neću čitati naglas zbog vremena, ali opet je vrlo eksplicitno. Dakle, ili vjerujemo da je Sveto pismo nepogrješivo ili ne vjerujemo. Jesu li Sveta pisma u potpunosti bogonadahnuta ili su jednostavno vodič koji možemo zanemariti kad nam odgovara? I ako netko razmišlja, nisam li ranije rekao da Pavao kaže da ne postoji ni Židov ni Grk, muško ili žensko – pa, da, ali on je govorio o opravdanju vjerom, a ne o našim ulogama u Crkvi. To je važna razlika i dobar podsjetnik da se Sveto pismo mora čitati u kontekstu.

U biti sve ovo znači da potkopavamo Kristovu odluku da zaredi muškarce za ovu ulogu, što se čini kao vrlo benigna odluka. Ali liberalizam se uvijek prikazuje ili dobroćudnim ili suosjećajnim, dok zapravo širi nered, nejedinstvo i stoga grijeh.

Tako je započela liberalna infestacija Crkve. Ostavljena su otvorena vrata za marksističke ideologije da steknu uporište, rodna teorija, queer teorija, kritička rasna teorija – sve je počelo s feminizmom. Svi oni govore o lažnoj percepciji jednakosti ili egalitarizma. Lažna premisa liberalizma. Sloboda čemu? Sloboda od čega? A sada smo se našli u pravoj staroj zbrci.

Ali zašto? Zašto je Marx toliko naporno radio na objavljivanju ideja koje su na kraju dovele do raspada Crkve?

Pogledajmo što sam Marx kaže. U svojoj Kritici Hegelove filozofije 1884., Marx kaže: “Za Njemačku je kritika religije u biti dovršena, a kritika religije je preduvjet svake kritike.” ali to nije kritika vjere koja ga zanima, ne baš. To je kritika Boga, Boga Biblije, “Čovjek, koji je pronašao samo odraz samoga sebe u fantastičnoj stvarnosti neba, gdje je tražio nadčovjeka, više se neće osjećati sklon pronaći samo pojavu sebe, nečovjek [“Unmensch”], gdje traži i mora tražiti svoju istinsku stvarnost.”

On iznosi svoj argument. Za Marxa, čovjek nije stvoren na sliku Božju – on pobija Imago Dei – za njega je Bog stvoren na sliku čovjeka. Bog nije ubermensch, nego unmensch, ne-čovjek. Ovdje Marx pobija i Kristovo božanstvo, ali i njegovu ljudskost. Osporava i nebo. Za Marxa, naša istinska stvarnost, naša vječna stvarnost, nije u Kristu, u njegovom nebeskom kraljevstvu, ili uskrsnuću u pravoj slavi. Naš identitet nije ukorijenjen u Kristu, nego u nama samima. I tako postavlja početke identitarnog pokreta. U tom jednom kratkom paragrafu, on započinje ono što će postati politika identiteta. Nagon da Krista zamijenimo sobom, da od sebe napravimo idole, ali ne da se stavimo ispred Boga, već da od sebe napravimo bogove.

Marx izbacuje Boga s neba i stavlja čovjeka na njegovo mjesto. On uništava nebo i na njegovo mjesto stavlja našu potragu za našim ‘pravim ja’.

On sve to čini jer: “Temelj nereligiozne kritike je: Čovjek stvara religiju, religija ne čini čovjeka.” Opet, njegove brige nisu vezane uz religiju; njegove brige su kod samog Boga.

Ono što je zanimljivo u vezi s ovim djelom, o pitanju koje nije povezano s politikom identiteta, jest da je Marx jasno vidio reformaciju kao put prema sekularizaciji.

U svom pozivu na revoluciju, Marx izjavljuje: “Njemačka revolucionarna prošlost je teorijska, to je reformacija. Kao što je tada revolucija započela u mozgu redovnika, tako sada počinje u mozgu filozofa.” ističući se kao vođa ove revolucije sekularizacije. Kako bi dovršio posao koji su njegova braća Luther započela. I on to misli, odaje Lutheru zasluge tamo gdje vjeruje da treba: “Luther je, priznajemo, nadvladao ropstvo iz predanosti zamijenivši ga ropstvom iz uvjerenja. Srušio je vjeru u autoritet jer je obnovio autoritet vjere. Pretvorio je svećenike u laike jer je od laika napravio svećenike. Oslobodio je čovjeka vanjske religioznosti jer je religioznost učinio unutarnjim čovjekom. Oslobodio je tijelo okova jer je okovao srce.”

Ovdje vidimo liberalizam na svom vrhuncu. Kada Marx kaže da je Luther razbio vjeru u autoritet jer je obnovio autoritet vjere, može li biti da on govori o uništavanju vjere ljudi u Crkvu, ljudi su svoju vjeru polagali u vlastitu savjest. U uklanjanju autoriteta Opće crkve, učiteljstva, papinstva i dr. l, ljudi su sebi dodijelili autoritet i stoga još više olakšali Marxov posao slamanja kršćanstva. Više se nije morao boriti s univerzalnom Istinom; samo je morao osporiti subjektivnu perspektivu istine.

Kaže da su svećenici pretvoreni u laike, a laici u svećenike. To je točno. Svećenički je autoritet narušen u reformaciji. Ne samo autoritet Crkve, kolektivno, već pojedinačnih teologa i osoba koje su cijeli svoj život posvetile Svetom pismu. Svaki laik postao je svećenik, svaki sa svojim osobnim tumačenjem.

Naravno, svi smo mi svećenici jer svi sudjelujemo u kraljevskom svećeništvu koje nam je darovano našim krštenjem, ali Marx, preko Luthera, računa na to da će ljudi pretjerati s tim svećeničkim autoritetom i ignorirati svećenički autoritet onih izdvojenih, pomazanih, zaređen za izrazito svećeničku službu, u korist mase relativno slabo informiranih laika toga doba.

Kad kaže Marx, Luther je oslobodio čovjeka od religioznosti. On govori o liberalnoj perspektivi slobode. Za liberala, krajnja sloboda je mogućnost pojedinca da radi što želi. Znamo da je ovo neistina. Kao kršćani, mi to shvaćamo kao fatamorganu; nije ništa više od slobode griješenja. Prava sloboda dolazi u poslušnosti Bogu. Poslušnost Bogu nalazimo kroz podlaganje njegovoj volji. I mi se podvrgavamo njegovoj volji slijedeći njegov božanski zakon, kako nam je otkriven kroz Sveto pismo i protumačen kroz Crkvu, kako je nadahnut od Duha Svetoga. Ali Marx nije pod iluzijom ove lažne slobode, on nije istinski vjernik liberalizma. On to potvrđuje kada kaže da je Luther oslobodio tijelo okova jer je okovao srce. Luther je oslobodio ljude od tijela Kristova – Njegove Crkve – i okovao naša srca vršeći sav pritisak na našu osobnu savjest, na naša subjektivna mišljenja. Učinio nas je robovima i zaodjenuo to slobodom. Marx priznaje da je Lutherovo obećanje slobode doista bilo ropstvo grijehu.

I iskoristio ga je. On je to namjerno nadogradio. On dalje kaže: “Ali, ako protestantizam nije bio pravo rješenje problema, bio je barem njegova prava postavka. Više se nije radilo o borbi laika protiv svećenika izvan njega, nego o njegovoj borbi protiv vlastitog svećenika unutar njega.”

Protestantizam nije riješio Marxov problem, ali mu je pružio temelj na kojem je mogao graditi. Laik se više nije morao boriti s velikom Crkvom C, već sada svojim osobnim dijelom Crkve, samim sobom.

Kako se išta od ovoga odnosi na Marxovu revoluciju? Pa on tvrdi da, “ako je protestantska transformacija njemačkog laika u svećenike emancipirala pape laike… privilegirane i filistre, filozofska transformacija svećenika Nijemaca u muškarce oslobodit će narod.”

I eto ti ga. Reformacija je pojedinca učinila autoritetom, a Marx je planirao dovršiti posao pretvaranjem tih dijelova Crkve u bezbožne ljude. Uklanjanje unutarnjeg svećenika, potpuno uklanjanje fokusa na svoj dio Crkve, i to će emancipirati ljude.

Sloboda od Boga. Ropstvo grijehu.

Znao je da će stvari postati ružne. Marx kaže: “Sekularizacija se neće zaustaviti na konfiskaciji crkvenih posjeda.”

Koja je njegova motivacija za to? “Seljački rat, najradikalnija činjenica njemačke povijesti, stradao je zbog teologije. Danas, kada je sama teologija doživjela tugu, najneslobodnija činjenica njemačke povijesti, naš status quo, bit će razbijen o filozofiju.”

Osveta? On je krivio vjeru za seljačku bunu i stoga je njezino uništenje vidio ne samo kao preventivnu mjeru, već i kao pravdu. Filozofiju je to vidio kao oružje za uništavanje vjere. Desetljećima su kršćani tvrdili da je prosvjetiteljstvo bilo nešto pozitivno i da je liberalizam mogao učiniti Crkvu naprednijom. Neka nam ovo svima bude podsjetnik da je liberalizam grijeh. Pojedinac nije u središtu, Krist jest. Liberalizam je zapravo idolopoklonstvo čovjeka, pojedinca, nas samih, prerušeno u slobodu.

Marx nam daje primjer za to: “Uoči reformacije službena Njemačka bila je najbezuvjetniji rob Rima. Uoči svoje revolucije, ona je bezuvjetni rob manje od Rima, Pruske i Austrije, seoskih junkera i filistara.” Reformacija nije razdvojila i podijelila Crkvu; nije razdvojio Kristovu zaručnicu niti mu rastrgao tijelo ud po ud; samo nas je oslobodio Rima. A sada je kao problem vidio Pruse i Austrijance, privilegirane i Filistejce, a njih je u njegovim očima bilo lakše poraziti nego Rimljane.

Iz anglikanske perspektive, reformacija je bila organizirana oko ponovnog oblikovanja Crkve. Radilo se o rješavanju pogreške, hereze i praznovjerja. Radilo se o vraćanju Crkve nauku crkvenih otaca, o ponovnom usredotočenju na autoritet Svetoga pisma. Rekao bih, uglavnom, nije se uspjelo u tim stvarima. Crkva se podjelila, a na kraju je reformacija pribjegla podjelama, raskolima, strančarenju i daljnjim neprijateljstvima. Ne mogu vjerovati da bi naš Gospodin to vidio kao dobru stvar. Mi, militantna crkva, nanosimo mu bol. Ako je Crkva Kristovo tijelo, mi ga lomimo.

Naravno, tu je bilo i pitanje rimske vlasti, a to je ono o čemu se tek treba pozabaviti i koje seže sve do Velikog raskola. Ali reformacija tu stvar nije razjasnila. Ako išta, pogoršalo je stvari. Papa sada ima još veću moć nego što je imao tada. Naravno, on nema svoju svjetovnu vlast sa svojom papinskom vojskom i papinskom državom, ali došlo je do otimanja zemlje za duhovnu vlast. Postao je apsolutni monarh, a kako vidimo nered u Rimu u ovom trenutku, to nanosi veliku bol našoj rimskoj braći. Uzmimo, na primjer, pitanje divnog biskupa, Stricklanda, kojem su oduzete biskupije. Biskup Strickland, kao i svaki drugi biskup, dobiva svoj autoritet izravno od samog Krista. Rimski biskup nema ovlasti glumiti kralja i uklanjati ljude koji mu se ne sviđaju. Molim da naša rimska braća upamte da je pontifikat Primus Inter Pares, prvi među jednakima. Molim da se vrate učenju crkvenih otaca o papinskom autoritetu. Mislim da bi im sadašnji nered zapravo mogao pomoći u tome. Znamo da Bog preuzima loše situacije i iz njih čini dobro. Trenutno imamo lošeg biskup na Petrovoj stolici i dano mu je previše moći i ovlasti izvan njegovih nadležnosti. Mislim da je to vjerojatno zato što je Rimokatolička crkva tako dugo imala dobre pape; navikli su popuštati papi u stvarima koje im nisu bile potrebne. Pa, loš papa bi ih mogao natjerati da malo poprave tu situaciju. Franjo, čini se, pokušava udvostručiti pitanje istospolnih blagoslova s Fiducijom Suplicans. Bilo je sjajno vidjeti reakciju šire Crkve, osobito afričkih biskupa, koji su u svojoj pravovjernosti odbili pokoriti se vladavini obavijenoj krivovjerjem.

Zanimljive su paralele, međutim, kada pogledamo što se događa u anglikanskoj tradiciji. Prošle godine mnogi od nas otišli su u Ruandu na GAFCON konferenciju, gdje je većina biskupa iz Anglikanske zajednice pozvala Crkvu Engleske da se pokaje za svoj stav prema istospolnim blagoslovima. Čini se, još jednom, da je pravovjernost afričkih biskupa bila velika pomoć u pobijanju hereze.

Ali stvar je u tome da nas reformacija nije toga poštedjela. Razdvojila nas je od Rima, ali i dalje činimo iste greške jedni drugima. Ako ništa drugo, anglikanci sada prednjače u svakoj herezi, a Rim zaostaje nekoliko godina.

Pomolimo se da Istočna pravoslavna i Istočna pravoslavna crkva ostanu čvrste. Vjerujem da hoće jer ta pitanja zapravo nisu teološka već kulturološka. Marksizam je zarazio zapadnu kulturu. Odvajajući Zapad od autoriteta Crkve i potičući nas da sami sebi stvorimo autoritete, Marx je zasadio sjeme za nered s kojim se danas suočavamo.

Marx kaže: “Jedino oslobođenje Njemačke koje je praktično moguće jest oslobođenje sa stajališta one teorije koja čovjeka proglašava vrhovnim bićem. Njemačka se može emancipirati od srednjeg vijeka samo ako se u isto vrijeme oslobodi od djelomičnih pobjeda nad srednjim vijekom”.

I eto ga: da bi se Njemačka oslobodila, čovjek se mora proglasiti bogom. A da bi bio slobodan, njemački narod mora dovršiti posao započet u reformaciji, što je on vidio kao djelomičnu pobjedu. Da ste mi rekli da je ovo citat CS Lewisa, povjerovao bih vam, pretpostavio bih da dolazi s nestale stranice pisama Screwtapea. Marxovi motivi bili su upitni, ali njegova taktika bila je opaka. Luther i Marx su zajedno uništili kršćansku dušu Njemačke, koja je, kao što znamo, postala dom hereze. Čak i danas njemački biskupi u Rimokatoličkoj crkvi navijaju za ideju istospolnih blagoslova i guraju zaređenja žena, što je očito početak liberalnog skliskog terena. Anglikanska crkva vani je gotovo mrtva. Luteranstvo je postalo toliko liberalno da je potpuno neprepoznatljivo od dana Martina Luthera.

Marx se postavio kao antireligiozan. Bio je antikršćanin, antikrist ako hoćete.

I zato su kritičke teorije, poznate i kao marksizam, suprotne Evanđelju.

Izvor: calvinrobinson.substack.com