“Samo reci riječ” – Vjera rimskog stotnika

Samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.

Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah se očisti od gube. Kaže mu Isus: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«

Kad uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini.«

Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«

I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas.

Matej 8,1-13

“Samo reci riječ” – Vjera rimskog stotnika

Krist, nakon što je izrekao “Propovijed na gori”, kreće prema Kafarnaumu, mjestu gdje se nastanio. Evanđelje nam govori da “pohrli za njim silan svijet” (Mt 8,1). Svi koji su bili dirnuti Kristovim riječima slijedili su ga. Oni ga slijede, žele biti gdje je on. Eto što znači biti kršćanin – Kristov sljedbenik. Nije dovoljno povremeno otići u Crkvu, poslušati evanđelje i propovijed. Kršćanin se svakodnevno trudi imati zajedništvo s Kristom. Kršćanin jednostavno ne može bez Krista. Njemu nikad dovoljno Krista. On ne odlazi od Njega, već ima potrebu da ga slijedi.

Kad je Krist ušao u svoj grad, prišao mu je rimski stotnik odnosno satnik, poganin, i molio ga da dođe i izliječi njegovog slugu. Stotnik je bio niži časnik u rimskim jedinicama koje su brojale 100 vojnika.

U Evanđelju po Luki 7,1-10 ovaj nam je događaj opisan nešto drugačije nego u Evanđelju po Mateju. Tamo čitamo da je stotnik poslao “židovske starješine” u susret Kristu. Neki će reći da su ova dva izvještaja o istom događaju kontradiktorna. Međutim, razlike koje nalazimo u spomenuta dva evanđelja zapravo su samo nadopunjavanja.

Ono što saznajemo iz Evanđelja po Luki jest da je satnik volio židovski narod i sagradio im sinagogu. Zato ga “židovske starješine” smatraju dostojnim da Krist učini stotniku za što ga mole (Lk 7,4-5). Ovaj je podatak važan za razumijevanje kapetanova karaktera. Iako je časnik okupatorske vojske i poganin, on je dobar čovjek velikog srca. Iako je imao autoritet, ne samo nad svojim vojnicima nego i kao predstavnik vlasti nad svim Židovima, on je svojom ljubavlju zapravo služio židovskom narodu.

Stotnik također pokazuje svoju dobrotu moleći Krista za svog slugu. Sluga je teško bolestan “uzet, u strašnim mukama“, što znači da je trpio jake bolove i vjerojatno umire. Evanđelist Luka nam govori da je Stotnik volio slugu. Taj stotnik život svog sluge nije smatrao potrošnom robom koju bi mogao zamijeniti novom robom kojeg može kupiti na tržnici. Za njega je bio vrijedan i život njegovog sluge, što nam govori da se i kao zapovjednik prema svojim vojnicima odnosio odgovorno.

Krist mu odgovara: “Doći ću i izliječiti ga”. Tako to čitamo u našem prijevodu. Međutim, u izvornom tekstu ova Kristova izjava, prema nekim tumačima Novog zavjeta, zvuči više upitno nego potvrdno. Naime, Krist kaže: “Zar ja trebam da dođem i da izliječim?” Ovo Kristovo pitanje ima smisla kada znamo da Židovi nisu ulazili u poganske domove. Krist, naravno, kao i u mnogim drugim slučajevima (npr. razgovor s Kanaankom), pozivajući se na židovske propise, zapravo iskušava stotnikovu vjeru.

Stotnik poznaje i židovske vjerske propise, i spreman ih je ispoštovati, vjerujući da Krist može izliječiti njegovog slugu i bez dolaska u njegovu kuću: “Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj.” Stotnik je mogao jednostavno reći da je upoznat s propisima, međutim, on ovdje pokazuje poniznost i vjeru u Krista. On ne kaže “Znam da ti nije dopušteno ući u moju kuću”, već on kaže “Nisam dostojan.”

Ranije smo rekli da je stotnik bio predstavnik vlasti, te je stoga imao vlast nad svim Židovima, uključujući Krista. On sam to potvrđuje riječima: “Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ – i ode, drugomu: ‘Dođi!’ – i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ – i učini..” No, stotnik sada shvaća da je pred njim Onaj koji ima moć nad svime, pa i nad svakom bolešću. Pred njim je netko tko ima mnogo veću vlast od njegove, i stotnik se na određeni način stavlja pod Kristov autoritet.

Vidi i ovo: Nedostojni a dostojni

Stotnik sebe smatra nedostojnim pred Kristom. Sebe smatra grješnikom. Također vjeruje da Krist svojom riječju, bez odlaska u njegovu dom, može učiniti čudo ozdravljenja svoga sluge. U tom se susretu očituje istinski susret Boga i čovjeka – čovjeka koji je svjestan svoje grešnosti i nedostojnosti i Boga koji ima moć ozdravljati svojom riječju, odnosno učiniti nas novom, cjelovitom osobom.

Vidi i ovo: Riječ vjere u usnama i na srcu

„Čuvši to, zadivi se Isus…“ Ovo je jedino mjesto u Novom zavjetu gdje čitamo o tome da je netko zadivio Krista. Stotnik nije zadivio Krista zbog svog položaja, svog ugleda, pa čak ni zato što je bio dobar čovjek i što je sagradio sinagogu. Krist je bio zadivljen, bolje rečeno oduševljen stotnikovom vjerom. Sjetimo se da je nakon Propovijedi na gori veliko mnoštvo slijedilo Krista. Krist se obraća i njima kao i apostolima i kaže im: “Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere.” Drugim riječima, on im govori: “Vidite li što je vjera? To je vjera kojoj se treba diviti.”

Židovi su s prijezirom gledali na pogane. Oni su za njih bili prljavi neznabošci. Možemo samo zamisliti kako je bilo onima koji su se smatrali duhovno superiornijima od svih naroda čuti kako Krist hvali vjeru jednog pogana, i to okupatorskog časnika. Gospod koristi ovu priliku da progovori o pravoj prirodi svoga Kraljevstva. Dok su se Židovi nadali zemaljskom Kraljevstvu koje će uspostaviti Mesija i u kojem će oni dominirati drugima, Krist im govori da će Gospod pozvati mnoge “s istoka i zapada” da budu “s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom.”

Tko su ti “mnogi”? Ako su “sinovi Kraljevstva” o kojima Krist govori u nastavku oni kojima Kraljevstvo pripada, to jest izabrani židovski narod, onda su “mnogi” oni koje će Gospod pozvati iz različitih naroda i jezika da sjednu “za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom.” Kad bi Židov sjedio za stolom s poganinom, to bi značilo da je i on sam nečist. A Krist ovdje nabraja duhovne očeve Božjeg izabranog naroda koji će sjediti za istim stolom s onima koji dolaze iz poganskih naroda. Pritom Krist kaže da pripadnost izabranom narodu nije jamstvo da će završiti u Kraljevstvu nebeskom. Mnogi od njih bit će “zbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi..”

Krist otvara vrata Kraljevstva Božjega svima koji vjeruju u Njega. Iz cijeloga razgovora između Krista i stotnika razaznaje se stotnikova vjera u Krista. Sigurno je prije čuo o Njegovim riječima i Njegovim djelima. Vjerojatno je znao da židovski narod očekuje Mesiju. Možda su mu bila poznata neka starozavjetna proročanstva o karakteru nadolazećeg izbavitelja. Ono što u Kristu nisu prepoznali “sinovi Kraljevstva”, prepoznao je poganin, rimski stotnik. Zato Krist hvali njegovu vjeru i kaže mu: “Idi i kako si vjerovao, neka ti bude.”

Vidi i ovo: Mnogi će s istoka i zapada doći u kraljevstvo nebesko

Vjera u konačnici svemu daje smisao. Sveto pismo kaže da je vjera “već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo.” (Heb 11,1). Sveti Ivan Damaščanski to tumači na način da je vjera “nepokolebljiva i odlučna nada u ostvarenje onoga što nam je Bog obećao i što smo od njega tražili”. Stotnik nije samo vjerovao u Krista, stotnik je vjerovao Kristu. Iscjeljenje se dogodilo u trenutku kada je Krist rekao: “Idi, neka ti bude kako si vjerovao!” To potvrđuje činjenicu da je stotnik vjerovao da će njegov sluga dobiti čudo ozdravljenja. Vjerovao je Kristu “na njegovu riječ”.

Neka nam Bog pomogne da vjerujemo i onda kada nam je teško vjerovati. Recimo i mi Kristu „samo reci riječ“, vjerujući da je on sam Logos – stvaralačka Riječ po kojoj je sve stvoreno, po kojoj nas je izveo iz „nebića u biće“, kako kaže jedna drevna molitva i po kojoj dovodi nas u cjelovitost – iscjeljuje za svoju slavu. Amen.

Autor: Biskup dr.sc. Jasmin Milić