Farizej i carinik – Oholost i poniznost

Farizej i carinik nam se navode kao primjer duhovne oholosti i duhovne poniznosti.

Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče zatim ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ‘Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ‘Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«

Luka 18, 9-14

U prispodobi koja je pred nama vidimo religioznog čovjeka – farizeja – koji vjeruje da ima sve vrline koje krase pobožnog čovjeka, te carinika koji je svjestan svoje grešnosti i koji se iskreno kaje za svoje grijehe.

Prije nego što je ispričao ovu priču, Krist je rekao kome je ona upućena: “Nekima pak koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu” (Lk 18,9). Farizeji su se bez sumnje smatrali pravednima i religioznijima, poštenijima, duhovnijima i čišćima od ostalih vjernika. Ali Krist tu priču ne upućuje samo njima, nego i svima koji u svim vremenima imaju isti problem samopravednosti, pa tako i današnjim, modernim farizejima, koji sebe uzdižu, a druge ponižavaju.

Događaj se odvija u Hramu. Nema ništa neobično u tome što je farizej u Hramu. Farizeji su bili duhovna elita svoga vremena i uživali su određeni ugled u narodu. No neobično je da se carinik našao u Hramu. Smatrali su ih izdajicama svoga naroda, nepoštenima i lopovima – drugim riječima velikim grešnicima. Mnogi su u to vrijeme bili uvjereni da carinici ne mogu biti pobožni, pa stoga nemaju što tražiti u Hramu. Ovaj stav je i danas prisutan među mnogim modernim “farizejima”.

Koliko puta smo čuli od vrlo pobožnih ljudi njihovo zgražavanje kada u crkvi vide nekoga za koga vjeruju da mu tamo nije mjesto. Ali nema boljeg mjesta za grešnika od crkve, od bogoslužja, jer tu se grešnik susreće sa živim Bogom, pred kojim postaje svjestan svoje grešnosti i Božjeg milosrđa.

Jednom je jedna pobožna kršćanka došla pred crkvu i rekla svećeniku: “Čujem da primaš grešnike”, posebno se fokusirajući na određene ljude za koje je smatrala da im nije mjesto u crkvi. Odgovorio je: “Da,to je istina. Ima mjesta i za vas – dobrodošli.”

Farizej je stajao i ponosno zahvaljivao Bogu, nabrajajući koje grijehe nema, ističući da nije pokvaren kao drugi ljudi. Budući da je tu bio i carinik, posebno je zahvaljivao Bogu što nije kao on. Koliko puta smo možda i sami tako reagirali! Volimo se uspoređivati, posebno s onima za koje smatramo da smo duhovno i u svakom drugom smislu superiorniji od njih.

Koliko smo puta čuli izgovore pojedinaca za nedolazak u crkvu jer su bolji od onih koji dolaze? Svaki put kada ponižavamo druge, činimo to u svrhu uzdizanja sebe. Često skrivamo vlastite grijehe dok ističemo grijehe drugih. Možemo to činiti donekle pred ljudima, ali Boga ne možemo prevariti. I upravo je to farizej učinio. Njegov stav zapravo je pokazivao nepoštovanje prema Bogu.

Nakon što se predstavio Bogu kao visokomoralna osoba, farizej nastavlja isticati svoje vjerske kvalitete. „Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.” Pobožni Židovi postili su dva puta tjedno, ponedjeljkom i četvrtkom, iako takav post nije bio propisan kao obavezan. A što se tiče desetine, farizej čini više nego što je bio dužan. Zakon je propisivao da se desetina daje samo na određene žitarice. A on je davao desetinu od svega što je stekao.

Vidi i ovo: Ako imam sigurnost spasenja, znači li to da mogu činiti što god hoću, svejedno ću biti spašen?

Za razliku od farizeja koji moli uspravno, gledajući prema nebu (što je bio uobičajeni način molitve), carinik stoji negdje sa strane, ne podižući pogled prema nebu jer se smatrao nedostojnim. Udarao se u prsa, što je bio znak žalosti. Pravo pokajanje uključuje žaljenje za grijehe koje smo počinili, jer smo njima uvrijedili samoga Boga. Farizej je gledao carinika “s visoka”, dok je carinik znao da stoji pred samim Bogom i da treba njegovu milost. Zato jednostavno moli: “Bože, milostiv budi meni grešniku!” Ova kratka molitva postala je temelj jedne od najznačajnijih molitvi u istočnom kršćanstvu – Isusove molitve: “Gospode Isuse Kriste, Sine Božji, pomiluj me grešnog.”

Nemamo razloga sumnjati u istinitost farizejevih izjava o njegovoj moralnosti i pobožnosti. Problem je u duhu njegove molitve. Molitva treba biti slavljenje i hvaljenje Boga. Farizej je sam sebe veličao i slavio. Sadržaj njegove molitve je on sam, a ne Bog. Farizejev problem nije bio njegov moralni i pobožni život. Njegov problem bio je grijeh oholosti ili ponosa.

Oholost je lažan osjećaj vlastite nadmoći. Ponosna osoba na druge gleda s visoka, omalovažavajući ih i ponižavajući.

Carinik je bio ponizan. Poniznost je početna i temeljna krepost kršćanskog života, koja stoji nasuprot oholosti, odnosno oholosti. O tome mudri Salomon kaže: “Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost. Bolje je biti krotak s poniznima nego dijeliti plijen s oholima.. Oholost ponizuje čovjeka, a ponizan duhom postiže časti.” (Izr. 16,18-19; 29:23).

Krist naglašava da je carinik otišao kući opravdan, a ne farizej. Opravdan znači oslobođen optužbe. Priznao je svoju grešnost i primio oproštenje grijeha. Farizej je sam sebe hvalio. Već se osjećao pravednim i nije smatrao da treba Božje milosrđe i opravdanje. Nije došao u Hram ispovjediti svoje grijehe i tražiti Božje milosrđe, da hvali Boga već da se hvali Bogu. Zato nije dobio ono što zapravo nije ni tražio.

Vidi i ovo: Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej

S kakvim stavom mi idemo u crkvu na bogoslužje? Što tražimo, to ćemo i dobiti. Ako nam je na bogoslužju dosadno, ako iz crkve odlazimo prazni i neispunjeni, nije niti do ni bogoslužja ni svećenika, a ponajmanje do Boga. Do nas je. Ako su naša srca otvorena Bogu, sigurno neće ostati prazna. Ako iskreno priznamo svoje grijehe, osjetit ćemo ljepotu Božjeg oprosta i milosrđa.

Krist ovu priču završava riječima: „Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen“. Konačnu ocjenu našeg duhovnog stanja daje Bog, a ne mi sami o sebi ili o drugima. Oholost je karakteristika Sotone, kojeg je ovaj grijeh doveo do pada, a poniznost je karakteristika samog Krista, koji se ponizio sve do smrti na križu, pa stoga “Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom” (Fil 2,8-9). Ako se uzvisujemo, slijedimo Sotonu i čeka nas duhovni pad; ako se ponizimo, slijedimo Krista i Gospodin će nas uzvisiti. Amen.

Autor: Biskup dr.sc. Jasmin Milić

Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti izvor.