Krist i Samarijanka – “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam”

Krist i Samarijanka na zdecu – događaj susreta grješnice i milosrdnog Boga.

Dođe dakle u samarijski grad koji se zove Sihar, blizu imanja što ga Jakov dade svojemu sinu Josipu. Ondje bijaše zdenac Jakovljev. Isus je umoran od puta sjedio na zdencu. Bila je otprilike šesta ura.

Dođe neka žena Samarijanka zahvatiti vode. Kaže joj Isus: “Daj mi piti!” Njegovi učenici bijahu otišli u grad kupiti hrane. Kaže mu na to Samarijanka: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke?”

Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima. Isus joj odgovori: “Kad bi znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli: ‘Daj mi piti’, ti bi u njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.” Odvrati mu žena: “Gospodine, ta nemaš ni čime bi zahvatio, a zdenac je dubok. Otkuda ti dakle voda živa? Zar si ti možda veći od oca našeg Jakova koji nam dade ovaj zdenac i sam je iz njega pio, a i sinovi njegovi i stada njegova?”

Odgovori joj Isus: “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni.” Kaže mu žena: “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.” Nato joj on reče: “Idi i zovi svoga muža pa se vrati ovamo.” Odgovori mu žena: “Nemam muža.” Kaže joj Isus: “Dobro si rekla: ‘Nemam muža!’ Pet si doista muževa imala, a ni ovaj koga sada imaš nije ti muž. To si po istini rekla.” Kaže mu žena: “Gospodine, vidim da si prorok. Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” A Isus joj reče: “Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova. Ali dolazi čas – sada je! – kad će se istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac. Bog je duh i koji se njemu klanjaju, u duhu i istini treba da se klanjaju.” Kaže mu žena: “Znam da ima doći Mesija zvani Krist – Pomazanik.

Kad on dođe, objavit će nam sve.” Kaže joj Isus: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!” Uto dođu njegovi učenici pa se začude što razgovara sa ženom. Nitko ga ipak ne zapita: “Što tražiš?” ili: “Što razgovaraš s njom?” Žena ostavi svoj krčag pa ode u grad i reče ljudima: “Dođite da vidite čovjeka koji mi je kazao sve što sam počinila. Da to nije Krist?” Oni iziđu iz grada te se upute k njemu. Učenici ga dotle nudili: “Učitelju, jedi!” A on im reče: “Hraniti mi se valja jelom koje vi ne poznajete.”

Učenici se nato zapitkivahu: “Da mu nije tko donio jesti?” Kaže im Isus: “Jelo je moje vršiti volju onoga koji me posla i dovršiti djelo njegovo. Ne govorite li vi: ‘Još četiri mjeseca i evo žetve?’

Gle, kažem vam, podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu. Žetelac već prima plaću, sabire plod za vječni život da se sijač i žetelac zajedno raduju. Tu se obistinjuje izreka: ‘Jedan sije, drugi žanje.’ Ja vas poslah žeti ono oko čega se niste trudili; drugi su se trudili, a vi ste ušli u trud njihov.” Mnogi Samarijanci iz onoga grada povjerovaše u njega zbog riječi žene koja je svjedočila: “Kazao mi je sve što sam počinila.” Kad su dakle Samarijanci došli k njemu, moljahu ga da ostane u njih. I ostade ondje dva dana. Tada ih je još mnogo više povjerovalo zbog njegove riječi pa govorahu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.” Ivan 4, 5-42

Krist i Samarijanka – “Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam”

Krist je posebnu pozornost posvetio grešnicima koje bismo mi vjerojatno izbjegavali i osudili. Iako smo i sami grešnici, lakše je vidjeti grijeh drugih. Grijeh drugih često je paravan iza kojeg pokušavamo sakriti ili barem umanjiti vlastite grijehe. Međutim, ne možemo se sakriti od Boga. On nas savršeno poznaje. On zna sve tajne naših srca (Psalam 43,21). I upravo takvimа nam dolazi i suočava nas s našim grijehom. Bog želi da shvatimo što je grijeh i kakve su njegove razorne posljedice za ovozemaljski i vječni život.

Grijeh je pobuna protiv Boga i izraz neposlušnosti Njegovoj volji. Grijeh iskrivljuje sliku Božju u nama, uništava naše biće i udaljava nas od Boga. Bog mrzi grijeh, ali je milostiv prema nama, grešnicima, i poziva nas na pokajanje kako bismo izbjegli pravedni Božji gnjev. Kad nas Bog suočava s našim grijehom, čini to kako bismo mogli razumjeti istinu o sebi i istinu o Bogu. Ne može biti promjene u našim životima, niti možemo imati ispravan odnos s Bogom, osim ako ne prepoznamo i priznamo svoju grešnost. Istovremeno, kada nas Bog suoči s našim grijehom, spoznajemo istinu o Bogu, koji je pravedan sudac, ali istovremeno pun ljubavi prema čovjeku, milosrdan i dobar, koji se smiluje grešnicima i poziva sve na spasenje obećanjem budućih dobara, kako to izgovaramo u jednoj molitvi. Najljepši susret Boga i čovjeka je susret u pokajanju grešnika i Božjem oprostu.

Današnje evanđelje nam govori o jednom takvom susretu, u kojem Krist suočava ženu s njezinim grešnim životom. Žena je bila Samarijanka, a susret se dogodio na samarijanskom području, na Jakovljevom zdencu, odnosno, zdencu u samarijanskom gradu Siharu. Židovi su izbjegavali samarijansko područje, stoga je neobično da se Krist ovdje našao. Židovi i Samarijanci bili su ljuti neprijatelji.

Vidi i ovo: Izgubljeni sin i milosrdni otac

Samarijanci su mješavina Židova i pogana. Vjerovali su u pravog Boga objavljenog u Starom zavjetu, ali su u početku štovali i poganske idole. Od Svetog pisma Starog zavjeta prihvatili su samo Pentateuh (pet Mojsijevih knjiga). Obrzivali su se, imali su svoj hram na gori Gerizim (gdje je Abraham žrtvovao Izaka) i čekali su Mesiju. Židovi su ih mrzili i smatrali otpadnicima od vjere.

Osim što Krist dolazi na područje koje su Židovi izbjegavali, On vodi privatni razgovor sa ženom, Samarijankom, i to javnom grešnicom. I ne samo da razgovara s njom, već je i moli da mu da svoju posudu kako bi mogao piti vode iz nje. Sve je to neobično za Židova. I ova žena to zna, i zato mu odgovara: “Kako ti, Židov, išteš piti od mene, Samarijanke? Jer Židovi se ne druže sa Samarijancima.” Ali Krist je došao „pronaći i spasiti izgubljene“, a ljudi poput ove Samarijanke bili su njegova „ciljna skupina“.

Žena je, kako ističe Evanđelje, bila javna grešnica. Imala je pet muževa i živjela je u izvanbračnoj vezi, pa je razlog zašto je došla po vodu u šesti sat, koji pada u podne, vjerojatno taj što u to vrijeme na izvoru nije bilo drugih žena. Željela je izbjeći neprijateljske i osuđujuće poglede, a možda čak i uvrede. Bila je javna grešnica jer su svi znali kako živi. Često upadamo u zamku razmišljanja da je grijeh samo onaj koji se javno objavljuje. Skloni smo gaditi se “javnih grešnika”. Šokira nas kada čujemo da je netko počinio veliki grijeh. Ali pogledajmo iskreno u svoja srca. Postoji li išta što bi nas šokiralo da su to karakteristike nekog drugog, a ne nas? Tko bi od nas želio da drugi znaju tajne našeg srca, da znaju naše skrivene grijehe? Imajmo to na umu kada se marljivo bavimo grijesima drugih.

Krist nudi Samarijanki “Božji dar”. Pred njom je Mesija, kojega su, kako smo rekli, očekivali i Samarijanci. I kao što se među Židovima ukazao onima koji su bili prezreni i marginalizirani, tako se među Samarijancima prvo ukazao ovoj ženi, koja je bila odbačena, vjerojatno povrijeđena od mnogih, možda čak i od svojih bivših muževa, ženi koja je izbjegavala susrete s drugima i njihove poglede. Krist joj pokazuje da je voli, da je prihvaća. Želi je dovesti do pokajanja i dati joj smisao života. Istodobno, Krist otkriva da će „Božji dar“ biti dan ne samo Židovima, već i svim narodima, uključujući Samarijance, koje Židovi preziru. To će se na poseban način otkriti na dan Pedesetnice.

Vidi i ovo: Svaki put kad čekate na Isusa, On obećava da će vam govoriti

„Dar Božji“ je „živa voda“. Voda koju Krist traži od Samarijanke dragocjena je čovjeku i neophodna za život. Krist je kao pravi čovjek, ali je također i pravi Bog i može dati Samarijanki nešto što je puno vrijednije od prolaznih potreba i vrijednosti.

Živa voda je bio naziv za tekuću vodu, za razliku od stajaće vode. To je simbol Duha Svetoga koji dolazi oprati, očistiti i ukloniti sve naše terete i sve naše mrlje. To je simbol Duha Božjega koji neprestano djeluje u nama. Mnogi ljudi Boga vide kao zdenac ili fontanu u koju mogu baciti novčić i zaželjeti želju. Bog im je potreban povremeno, samo kada im je nešto potrebno. Ali Bog nije statičan. On uvijek djeluje u nama. Bog je istinska i trajna vrijednost koja zadovoljava sve naše potrebe. Zemaljske vrijednosti, bez obzira koliko su nam važne, kratkotrajne su. Od prolaznog čovjek ponovno žeđa, ali od vode koju daje Gospodin: “neće ožednjeti nikada“.

To je upravo ono što ovoj ženi treba. Oproštenje grijeha, čišćenje duše i novi život ispunjen smislom i vođen Duhom Svetim. Ona ne shvaća odmah duhovnu dimenziju vode o kojoj Krist govori. Ona i dalje traži zadovoljstvo svojih prolaznih potreba: „“Gospodine, daj mi te vode da ne žeđam i da ne moram dolaziti ovamo zahvaćati.“ Koliko puta molimo Boga za nešto slično? Važno nam je zdravlje, zemaljska sreća, poslovni uspjeh i sve ostalo vezano uz ovaj prolazni život. Ali Bog ne želi da nam je potreban samo kratko vrijeme. On nam želi dati živu vodu koja struji u život vječni“. Preispitajmo malo svoje molitve. Koliko je od onoga što u njima tražimo prolazno, a koliko vječno? Naravno, trebamo se moliti za sve što nam treba u ovom životu. Ali ovaj život će dobiti svoje pravo značenje samo ako ga živimo vječno. Zato je Gospodin rekao: “Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.” (Matej 6,33).

Samarijanka, suočena s onim što joj je Gospodin rekao o njezinom grijehu, shvaća da joj govori prorok. Sada počinje razgovor o istinskoj vjeri. Žena je Samarijanka, Krist je Židov. Pripadaju sličnim, ali različitim religijama. Ona kaže Kristu: “Naši su se očevi klanjali na ovome brdu, a vi kažete da je u Jeruzalemu mjesto gdje se treba klanjati.” Želi biti sigurna je li židovska ili samarijanska vjera ispravna.

Takvi razgovori nisu rijetkost ni danas. Ljudi različitih vjera i religija često se međusobno prepiru, unakrsno ispituju svoje argumente i često se prepiru oko pitanja koja je vjera istinita. Samarijanka je postavila ovo pitanje Onome koji daje pravi odgovor: Vjeruj mi, ženo, dolazi čas kad se nećete klanjati Ocu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu. Vi se klanjate onome što ne poznate, a mi se klanjamo onome što poznamo jer spasenje dolazi od Židova.“ Da, Židovi su bili pravi Božji narod i spasenje dolazi od njih, ali Krist uspostavlja novi odnos između Boga i čovjeka, odnos u kojem će pravi vjernici „… klanjati Ocu u duhu i istini jer takve upravo klanjatelje traži Otac“. I Židovi i Samarijanci su ograničili Boga na jedan narod i jedno mjesto.

Bog je duh, vječan i sveprisutan. Ne možemo Ga ograničiti na mjesto, vrijeme, pa čak ni na bilo koji određeni Hram. Kao što kaže sveti Grgur Palama: „Bog, kao bestjelesan, nije na nekom određenom mjestu, nego, budući da je Bog, On je svugdje.“ Zato će Krist poslati svoje učenike da budu svjedoci „u Jeruzalemu i po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje“ (Djela 1,8). Gdje god se liturgijska zajednica okuplja, ona stvara Hram Božji, vidljivo tijelo Kristovo na zemlji. Ali ovdje bismo pojmove “duh” i “istina” trebali shvatiti u smislu duha osobe i iskrenog, istinskog štovanja Boga. Vanjsko štovanje je samo vanjski oblik pobožnosti. Bog želi da naše duhovno biće bude u zajedništvu s Bogom i da naše štovanje bude iskreno, kao što kaže pisac Poslanice Hebrejima: „Pristupajmo istinitim srcem u punini vjere…“ (Hebrejima 10,22).

Žena ispovijeda svoju vjeru u dolazećeg Mesiju, a Krist joj kaže: “Ja sam, ja koji s tobom govorim!.” On je više od proroka. On je Mesija, ali i onaj koji se u Starom zavjetu čovjeku ukazuje upravo s “Ja sam…” To je ime Božje. Krist se ovdje, prvi put u Evanđeljima, na ovaj način ukazuje Samarijanki. Na taj način On otkriva sebe kao Boga. Kasnije će u Evanđelju po Ivanu reći: „Ja sam kruh života“ (Ivan 6,35), „Ja sam svjetlo svijeta“ (Ivan 8,12; 9,5), „Ja sam vrata“ (Ivan 10,9), „Ja sam dobri pastir“ (Ivan 10,11), „Ja sam uskrsnuće i život“ (Ivan 10,25), „Ja sam put i istina i život“ (Ivan 14,16), „Ja sam istinska loza“ (Ivan 15,1).

Koliko puta tražimo Boga, a čini nam se da je On daleko, da je nezainteresiran za nas, a ipak stoji pred nama i govori nam: “Ja sam…”. Kao što je Krist došao Samarijanki, tako dolazi i nama. On traži čovjeka, kuca na vrata našeg srca, želi da mu otvorimo svoja vrata i da prebiva u nama (Otkrivenje 3,20).

Žena, nakon Kristovih riječi, odlazi pozvati svoje sunarodnjake da upoznaju Krista i sami se uvjere je li On Mesija. Mnogi su povjerovali „zbog riječi žene koja je svjedočila“. Samarijanka, “javna grešnica”, postaje misionarka među svojim narodom, jednaka apostolima. Samarijanci su zamolili Krista da ostane s njima još dva dana. Broj onih koji su vjerovali u Krista rastao je. Napokon Samarijanci kažu ženi: “Sada više ne vjerujemo zbog tvoga kazivanja; ta sami smo čuli i znamo: ovo je uistinu Spasitelj svijeta.” Svjedočanstva drugih mogu nam pomoći da vjerujemo, odnosno da ojačamo svoju vjeru. Ali nitko ne može vjerovati umjesto nas. Na pitanje koje je Samarijanka na određeni način postavila Kristu: „Koja vjera spašava?“ Krist odgovara, kao što je odgovorio slijepcu: “Tvoja te vjera spasila.” (Luka 18,42).

Naš osobni odnos s Bogom u „duhu i istini“ je spasonosan. To se dogodilo onim Samarijancima koji su povjerovali. Oni svjedoče da je Krist “uistinu Spasitelj svijeta”.

U međuvremenu, Krist također uči svoje učenike važnu lekciju o njihovom radu. Metropolit Ivan Zizijulas o tome kaže:

„Gospodin ukazuje apostolima da njihov apostolski rad u biti nije ništa više od žetve, jer je sjeme prethodno posijao Bog. Koliko puta mislimo da nešto radimo, da nešto donosimo, ali u stvarnosti zaboravljamo Gospodinove riječi: ‘drugi su se trudili, a vi ste ušli u njihov trud’. Uvijek žanjemo tuđi trud. I zato je vrlo važno prvo prepoznati doprinos drugih, onih koji su nam prethodili, jer nitko od nas nije sam stvoren u duhovnom životu. Svi nešto dugujemo drugima, tuđem trudu i uvijek moramo imati to prepoznavanje, tu zahvalnost u srcu i častiti svoje očeve, posebno svoje duhovne očeve, zahvaljujući kojima smo upoznali Krista i zahvaljujući kojima smo upoznali istinu.“

Neka i mi budemo otvorena srca, poput ove Samarijanke, kada nas Bog suoči s našim grijehom. Prepoznajmo da nas On ne odbacuje, da nas voli i prihvatimo „Božji dar“, a to je „živa voda“ za život vječni. Amen.

Autor: Biskup dr.sc. Jasmin Milić