Sotonske prijevare (John Wesley)

Upoznajmo Sotonske prijevare na koje nas upozorava poznati engleski svećenik, osnivač metodističkog pokreta, Johna Wesleya. Kako bi smo se sačuvali od zla i napasti kojima nas Sotona svakodnevno pokušava zavesti s puta Gospodnjeg, moramo poznavati njegove lukave metode djelovanja.

Sotonske prijevare (John Wesley)

1. Prevare kojima se lukavi bog ovoga svijeta trudi uništiti Božju djecu – ili barem mučiti one koje ne može uništiti, zbuniti ih i omesti na putu prema konačnom cilju – brojne su poput zvijezda na nebu ili pijeska na morskoj obali. No, sada želim govoriti samo o jednoj od tih prevara (iako se može primijeniti na razne načine), kojom on pokušava podijeliti evanđelje tako da jedan njegov dio proturječi drugome.

2. Unutarnje Božje kraljevstvo, koje se podiže u srcima svih koji „se kaju i vjeruju evanđelju“, nije ništa drugo doli „pravednost, mir i radost u Duhu Svetome“. Kao što svako Božje dijete u Kristu zna, u trenutku kada povjerujemo u Isusa, postajemo dionici tih darova. Ali to su tek prvi darovi Njegova Duha; još nije došlo vrijeme žetve. Iako su ta dobra neizmjerno velika, uzdamo se da ćemo vidjeti još veća. Očekujemo da ćemo „Gospodina, Boga svojega“, ljubiti ne samo nejakom, iako možda iskrenom ljubavlju, nego „svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom“. Nadamo se snazi da ćemo „uvijek biti radosni“, da ćemo „bez prestanka moliti“ i „zahvaljivati u svemu“, jer „to je volja Božja u Kristu Isusu za nas“.

3. Očekujemo da ćemo „doći do savršenstva u ljubavi“ – u onoj ljubavi koja izgoni svaki bolni strah i svaku žudnju, osim one da bude proslavljen Onaj kojega ljubimo, a Njega da ljubimo sve više i da mu sve više služimo. Nadamo se, po iskustvu vjere i ljubavi prema Bogu, našem Spasitelju, da ćemo rasti i postati sposobni živjeti „u svjetlu, kao što je On u svjetlu“. Vjerujemo da ćemo jednom imati „isti um“ kao Isus Krist, da ćemo svakog čovjeka ljubiti i biti spremni „položiti život svoj za njega“, te da ćemo tom ljubavlju biti oslobođeni srdžbe, oholosti i svake neplemenite sklonosti. Očekujemo da ćemo biti očišćeni od svih idola, „od svake nečistoće tijela i duha“, „od svih“ unutarnjih i vanjskih „nečistoća izbavljeni“ i „posvećeni“ „kao što je On svet“.

4. Uzdamo se u obećanje Onoga koji ne laže. Doći će dan kada ćemo svakom riječju i djelom vršiti „Njegovu svetu volju na zemlji kao što se vrši na nebu“. Sve naše riječi bit će „začinjene solju“ i pogodne „da donesu blagoslov onima koji ih slušaju“. „Bilo da jedemo ili pijemo ili što god činimo“, činit ćemo sve „na slavu Božju“. A sve naše riječi i djela bit će učinjeni „u ime Gospodina Isusa“, „s zahvalnošću Bogu, Ocu našem, po Njemu“.

5. Velika sotonska lukavština jest uništiti to početno Božje djelo u duši, ili barem u našem očekivanju toga spriječiti njegov daljnji razvoj. Stoga sada želim najprije ukazati na različite načine na koje on to pokušava, a potom i na to kako se možemo obraniti od tih gorućih strelica zloga, te kako nas ono s čim nas želi srušiti može zapravo još više podići.

---

I.

1. Najprije želim ukazati na različite načine na koje Sotona pokušava uništiti započeto Božje djelo u duši, ili barem spriječiti njegov daljnji napredak. On najprije pokušava oslabiti našu radost u Gospodinu time što nas učini svjesnima vlastite grešnosti, nedostojnosti i iskvarenosti. Na to nadodaje misao da se mora dogoditi još veća promjena prije nego što možemo uopće vidjeti Gospodina.

Kad bismo znali da do dana smrti ne možemo izići iz toga stanja, mogli bismo u toj nužnosti tražiti neku utjehu. No upravo zato što znamo da ne moramo ostati u tom stanju, i sigurni smo da će ta velika promjena doći – a da Boga ne možemo vidjeti u Njegovoj slavi dok ne budemo očišćeni od svakoga grijeha – lukavi neprijatelj guši našu radost lažnim prigovorima zbog onoga što još nismo postigli i zahtjevom da to odmah i u potpunosti postignemo. Tako više ne možemo uživati u onome što već imamo jer stalno gledamo ono što još nemamo. Dobrotu Božju, koji nam je već učinio velika djela, ne možemo istinski okusiti jer pred sobom vidimo toliko toga većega što nam još nije dano. I što više Bog u nama budi čežnju za potpunim spasenjem, to više padamo u napast da podcijenimo ono što nam je već dao.

2. Ako nas uspije navesti da tako izgubimo radost, uskoro će pokušati ugroziti i naš mir. Šapće: „Možeš li ti doista stati pred Boga? Njegove su oči prečiste da bi mogle gledati nepravdu. Kako se onda usuđuješ misliti da Mu se možeš svidjeti? Bog je svet, a ti nisi. Što ima svjetlo sa tamom? Kako ti, nečist kakav jesi, možeš biti prihvaćen?“ Tako on ne pokušava samo uzdrmati naš mir, već i njegov pravi temelj, neprimjetno nas vraćajući na početak – da tražimo opravdanje u djelima, vlastitoj pravednosti, ili u nečemu u sebi kao uvjetu Božje naklonosti.

3. Čak i kada se čvrsto držimo toga da „nitko ne može položiti drugi temelj osim onoga koji je već postavljen, a to je Isus Krist“, i da smo „opravdani po milosti Njegovoj kroz otkupljenje koje je u Kristu Isusu“, neprijatelj ne prestaje pritiskati: „Ali drvo se poznaje po plodovima. Imaš li ti plodove opravdanja? Imaš li Kristov um? Jesi li umro grijehu, a živ pravednosti? Poznaješ li snagu Njegova uskrsnuća?“ Kad usporedimo slabost svojih plodova s puninom Božjih obećanja, lako zaključimo: „Bog mi zasigurno nije oprostio grijehe. Nisam primio oprost. S kakvim pravom se onda smatram svetim?“

4. Taj nas neprijatelj posebno napada u trenucima bolesti i boli. Podsjeća nas: „Nije li rečeno da nitko bez posvećenja neće vidjeti Gospodina? A ti nisi svet, to znaš. Svetost znači biti slika Božja – a to ti je još nedostižno. Zato su tvoji napori uzaludni, sve tvoje patnje bile su besplodne. Još si u svojim grijesima – i zato ćeš propasti.“ Tako te ponovno želi učiniti robom straha od smrti – iz kojega si, ako oči ne usmjeravaš stalno na Onoga koji je ponio tvoje grijehe, već bio izbavljen.

5. Još jedna zamka kojom nas kuša i koju valja napomenuti: pokušava nas uvjeriti da se moramo potpuno očistiti od grijeha i postati savršeni u ljubavi prije nego možemo imati sigurnost u Božje oproštenje. Govori nam da ne smijemo vjerovati da su naši grijesi oprošteni dokle god nismo oslobođeni svakog grijeha. No to je izokretanje Božjeg poretka. Jer kako ćemo uopće pobijediti grijeh ako prije toga nemamo sigurnost u Božje milosrđe? Kako ćemo istinski ljubiti Boga ako nismo sigurni da nas je On prvi ljubio? Ova obmana je suptilna i opasna jer prikazuje nevjeru kao poniznost, a istinsku vjeru kao drskost.

6. Drugi pak put, kada ne može srušiti naše pouzdanje u Božje milosrđe, pokušava izopačiti našu čežnju za savršenstvom. Umjesto da nas potiče da težimo svetosti radi ljubavi prema Bogu, on to iskrivljuje tako da umjesto Boga stavimo savršenstvo – i tražimo to kao svrhu samu sebi, a ne radi Boga i Njegove slave. Tako čini da više gledamo sebe nego Krista; više se bavimo svojim stanjem nego Njegovom voljom. Tako duša koja je nekoć bila slobodna, iznova pada u ropstvo, i radost Duha zamjenjuje tjeskobom i uznemirenošću.

7. Ako nas ni tada ne uspije odvojiti od Božje milosti, pokušat će učiniti da preziremo vlastita dobra djela kao bezvrijedna i isprazna. Govori: „Što su sve tvoje molitve, tvoje suze, tvoji postovi, tvoje milostinje – kad si još uvijek pun slabosti i nesavršenosti? Sve je to nečisto; Bog to neće primiti.“ Tako nas navodi da zanemarimo sredstva milosti i duhovnu disciplinu, što u konačnici oslabljuje dušu, i ona pada u mlakost i ravnodušnost.

8. I ako se ni tu ne uspije probiti, još ima jednu napast – da nas učini oholima na ono što nam je Bog već dao. Ako vidi da više ne može uzdrmati naš mir, pokušat će ga izopačiti – tako da umjesto da slavimo Boga zbog darova milosti, počnemo sebe promatrati boljima od drugih. Tako nas odvlači od izvora milosti i čini da, poput farizeja, više gledamo na sebe nego na Boga, i prezirno na druge koji nisu poput nas. Tako duhovni napredak biva prekinut i duša se vraća unatrag.

---

II.

1. Ali kako se možemo oduprijeti tim lukavim napadima neprijatelja? Kako možemo stati čvrsto, da nas ne pomete vjetar svake sumnje i kušnje? Prvo, moramo jasno razlikovati između temelja i plodova spasenja. Temelj našeg mira nije naša svetost, nego Božja milost u Kristu Isusu. Mi vjerujemo da su naši grijesi oprošteni – ne zato što smo savršeni, nego zato što je On savršen koji je za nas trpio. Naše oči moraju biti uprte u Njega, ne u sebe.

2. Drugo, moramo se podsjetiti da je rast u svetosti djelo vremena i milosti. Ne možemo preko noći postati savršeni. Kao što dijete raste postupno, tako i duša raste u Kristu. Ako Bog u nama i dalje rađa čežnju za savršenstvom, to je već znak da je na djelu. A čežnja koja dolazi od Njega nikada nas neće udaljiti od Njega, nego nas još više Njemu privlači.

3. Treće, ne smijemo prezirati dan malih početaka. Ako i jesmo još slabi i nesavršeni, ako još nismo ono što želimo biti – zahvaljujmo Bogu što nismo ono što smo bili. Slavimo ga za svaku milost koju nam je dao – i budimo vjerni u onome što nam je povjereno, pa će nam On dati i više.

4. Četvrto, kad osjećamo da nam neprijatelj oduzima radost i mir, moramo se utjecati molitvi. Predajmo Bogu sve svoje brige, i tražimo Duha Svetoga da nas vodi u svu istinu. Molitva nije samo naš govor Bogu, nego i Njegov govor nama. U tišini molitve često će nam On dati sigurnost koju ne možemo pronaći u razmišljanju.

5. I naposljetku, neka nam srce uvijek bude ispunjeno zahvalnošću. Zahvaljujmo za ono što već imamo, i u zahvalnosti će naša vjera rasti. I ako ostanemo ponizni i vjerni – ako ljubimo Gospodina svim srcem i ne uzdamo se u svoja djela nego u Njegovu milost – tada ćemo, po Njegovoj volji, ne samo ući u kraljevstvo Božje, nego ćemo i napredovati u svetosti, sve dok ne dođemo do „mjera punine Kristove“.

John Wesley  (1703. – 1791.) 

Ostale članke u vezi Johna Wesleya vidi ovdje.

Vidi i ovo: 10 laži u koje Sotona želi da vjerujete

Izvor: Izvor: Glas jevanđelja, 4/2008.
S njemačkog preveo: Dragan Trajčevski. Propoved br. 42. (1750. god.)