Kada je nastala podjela Biblije na poglavlja i retke?
Kada je nastala podjela Biblije na poglavlja i retke? Danas smo navikli čitati Bibliju uz oznake poglavlja i redaka, no ta podjela nije izvorni dio svetih tekstova. U početku su biblijske knjige postojale kao zasebni spisi bez numeriranih dijelova. Tek stoljećima kasnije, radi lakšeg snalaženja i proučavanja, uvedene su podjele koje danas uzimamo zdravo za gotovo. U ovom članku saznajte tko je i kada podijelio Bibliju na poglavlja i retke, te kako je ta praksa oblikovala način na koji danas čitamo i razumijemo Sveto pismo.
Podjela Biblije na poglavlja i retke
Podjela Biblije na poglavlja i retke nije dio izvornog biblijskog teksta. I Stari i Novi zavjet izvorno su bili podijeljeni isključivo na pojedine knjige (otuda i sam naziv Biblija, od grč. τὰ βιβλία – knjižice, sveščići). Te knjige nisu sadržavale podjelu na poglavlja i retke, kakvu poznajemo danas.
Rani pokušaji podjele
Radi lakšeg snalaženja unutar biblijskog teksta, kroz povijest je bilo više pokušaja da se biblijske knjige podijele na manje, preglednije cjeline. Tako je već u 4. stoljeću Euzebije iz Cezareje, tadašnji biskup toga grada, podijelio svako od četiri evanđelja na numerirane odlomke (355 odlomaka za Evanđelje po Mateju, 235 za Marka, 343 za Luku i 232 za Ivana). Potom je izradio i tablice koje su prikazivale usporedne odlomke među evanđeljima. Te su se tablice, poznate kao „Euzebijeve kanonske tablice“, koristile kroz srednji vijek kao sredstvo usporedbe i snalaženja u evanđeoskim tekstovima. Taj sustav bio je jedan od prvih pokušaja olakšavanja orijentacije u Svetome pismu.
(Vidi i: „Možemo li vjerovati Bibliji i zašto?“)
Podjela na poglavlja
Premda su i prije postojali pokušaji podjele biblijskih knjiga na poglavlja, sadašnja, općeprihvaćena podjela uspostavljena je u 13. stoljeću. Nju je uredio engleski teolog i svećenik Stephen Langton (oko 1150.–1228.), koji je kasnije postao i nadbiskup Canterburyja. Langtona je na to potaknula dotadašnja neujednačenost u podjelama biblijskog teksta. Dok je bio profesor na Sveučilištu u Parizu, Langton je, u želji da svojim studentima olakša proučavanje Biblije, izradio sustav podjele na poglavlja koji je postao standard i zadržao se do danas u većini biblijskih prijevoda.
Podjela na retke
Stephen Langton, dakle, uveo je podjelu na poglavlja, ali ne i na retke. Podjelu na retke uveo je sredinom 16. stoljeća francuski učenjak, tiskar i izdavač Biblije Robert Estienne (poznat i kao Stephanus). I prije Estiennea bilo je pokušaja da se biblijski tekst – osobito Stari zavjet – podijeli na manje cjeline. Neki su židovski prepisivači dijelili tekst na retke, no takve podjele nisu bile sustavne ni ujednačene, a također nisu uključivale podjelu na poglavlja.
Estienne je 1551. godine, oslanjajući se na Langtonovu podjelu na poglavlja, podijelio Novi zavjet i na retke. Četiri godine kasnije, 1555., objavio je cijelu Bibliju u izdanju Latinske Vulgate, koja je prva u povijesti sadržavala i podjelu na poglavlja i retke, kakvu i danas poznajemo. Ta je podjela ubrzo postala standard u većini biblijskih prijevoda, iako valja imati na umu da su poglavlja i retci tehničke oznake za lakše snalaženje, a ne izvorni dio nadahnutoga biblijskog teksta.
Kod preuzimanja ovoga članka obavezno navesti link
