Prispodoba o bezumnom bogatašu (Luka 12,13-21)

Prispodoba o bezumnom bogatašu i nama danas postavlja pitanje: u što polažemo svoje povjerenje? U koga ili što ulažemo svoj život? I naposljetku – kako se pripremamo za vječnost?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.«
Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’ Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.« Lk 12,13-21

---

Prispodoba o bezumnom bogatašu

Jednom prilikom dok je Krist poučavao narod, jedan od prisutnih mu reče: „Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.“ (Lk 12,13). Taj čovjek smatrao je da mu je nanesena nepravda. Zato traži od Krista da upotrijebi svoj autoritet kako bi utjecao na njegova brata da podijeli nasljedstvo s njim. Vjerojatno je i njegov brat bio prisutan. Obratio mu se riječju „Učitelju“, na hebrejskom „Rabi“, dakle kao rabinu, jer su rabini inače odlučivali o pojedinim pitanjima na temelju Zakona (Tore). Po Zakonu, nakon smrti oca, stariji sin, prvorođenac, imao je pravo na dva dijela od svega. Ponovljeni zakon to naziva „pravo prvorođenca“ (Pnz 21,17). Možemo pretpostaviti da se ovdje radi o mlađem bratu koji smatra da je to pravilo nepravedno i da je zbog toga oštećen. On ne traži od Krista da presudi, već smatra da je pravda svakako na njegovoj strani. Od Krista, dakle, traži da podrži njegovo mišljenje. Krist mu odgovara: „Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?“ (Lk 12,14) i nastavlja: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.“ (Lk 12,15). Dakle, nitko ne može reći da je osiguran svojim bogatstvom.

Ni nakon dvije tisuće godina ništa se nije promijenilo. Vjerojatno i u vlastitoj obitelji ili bližoj okolini poznajemo nekoga tko je posvađan s bratom ili sestrom zbog podjele imovine nakon smrti roditelja, ili čak dok su roditelji još živi. Ponekad i njihovi potomci postaju žrtve narušenih obiteljskih odnosa zbog imovine. Nakon smrti jednog ili oba roditelja, kod nekih tuga vrlo brzo nestane. Glavna briga postaje kako što više dobiti od njihova nasljedstva. I umjesto da ljudi dijele nasljedstvo, nasljedstvo dijeli ljude – razdvaja brata od sestre, djecu od roditelja. A glavni razlog toga jest upravo lakomost, odnosno pohlepa. Zato Krist upozorava: „Klonite se i čuvajte svake pohlepe.“ Pohlepni i lakomi nikada nisu zadovoljni onime što imaju. Grčka riječ koja se ovdje koristi za lakomost (πλεονεξία) izražava težnju ne samo za tim da se nešto ima, nego da se uvijek ima više.

Kako bi pojasnio ono o čemu govori, odnosno da bi slušatelji jasnije razumjeli Njegove riječi, Krist je ispričao priču o bezumnom bogatašu.

Čovjek o kojem Krist pripovijeda bio je bogat zemljoradnik. Njegove su žitnice već bile pune. Njegova njiva je obilno rodila i sada se našao u problemu – nije imao gdje pohraniti nove plodove. Sam sebi postavlja pitanje: „Što da učinim?“ Odlučuje srušiti stare žitnice i izgraditi nove, mnogo veće, kako bi imao gdje pohraniti nove plodove zemlje. Uživati će u onome što ima. Osigurao je svoju budućnost i može mirno provesti svoj život u veselju i uživanju.

Kad bi ova priča završila ovdje, mogli bismo reći da nema ništa loše u razmišljanju tog čovjeka. Imati materijalna dobra, dakle biti bogat, jest blagoslov Božji. Kad zemlja rodi, to je dar od Boga. Mudro upravljanje materijalnim dobrima je vrlina koja također može krasiti bogobojaznog čovjeka. Čovjek je naporno radio, mudro ulagao u budućnost i čuvao resurse. Dakle, na prvi pogled mogli bismo reći da je taj čovjek discipliniran, vrijedan, da mudro upravlja onime što ima i da bismo se čak mogli ugledati na njega. Međutim, u nastavku ove priče nastupa Bog, koji toga čovjeka naziva bezumnikom. Taj je čovjek od Boga nazvan – luđakom. Zašto?

Njegov problem nije bilo bogatstvo, vrijedan rad, mudro upravljanje i planiranje, nego sebičnost. U svemu je vidio samo svoje zasluge i svoje potrebe. Nije smatrao, ili je zaboravio, da sve što čovjek posjeduje dolazi od Boga. U njegovim razmišljanjima, u njegovim planovima nema mjesta ni za Boga ni za bližnje. Potpuno je usmjeren na sebe. Problem toga čovjeka bio je i to što je ulagao samo u ovozemaljski život, ne misleći da će jednog dana sve to morati ostaviti iza sebe i stati pred Boga.

Umjesto da donese odluku o rasterećenju svojih žitnica na način da drugima podijeli ono što mu je višak, on odlučuje srušiti svoje žitnice i sagraditi veće. Rušenje starih žitnica i gradnja novih zahtijeva financijska ulaganja. Ulagao je u svoju budućnost. Želio je samo sebe osigurati. Iz priče se ne vidi ni da ima obitelj. Sam sebi je dovoljan. Riječ je o sebičnom čovjeku koji svoju sigurnost pronalazi u materijalnim dobrima. Primijetimo način njegova sebičnog razmišljanja. Sve gleda kao svoje: njegova ljetina – „nemam u što skupiti svoju ljetinu“; njegove žitnice – „srušit ću svoje žitnice“; njegovo žito i dobra – „ondje ću skupiti sve svoje žito i dobra“; njegova duša kojoj govori što sve ima – „Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’.“

Ovaj bezumni bogataš je slika mnogih današnjih bogataša koji upravljaju čak i svjetskim ekonomijama. Često, u njihovoj težnji da steknu što više, pokazuju nebrigu za čovjeka, čak i onoga koji za njih radi. Mnogi uništavaju prirodne resurse, zrak, vodu, plodno tlo, samo radi trenutne zarade. I u globalnom smislu svijet se ponekad ponaša kao ovaj bezumni bogataš – gomila se na jednoj strani bez ravnomjerne raspodjele svjetskog bogatstva, što jednima daje prekomjerno izobilje dok drugi gladuju i nemaju ni osnovne uvjete za život. U utrci za trenutnim bogaćenjem često se ne razmišlja o zdravom životnom prostoru onih koji dolaze nakon nas. Koliko je sebičnosti u svemu tome, koliko bezumnosti.

Sjetimo se priče o milosrdnom Samarijancu. Milosrdni Samarijanac nije imao mnogo, ali ono što je imao dao je za ranjenog čovjeka u kojem je prepoznao svoga bližnjega, iako je pripadao drugom narodu koji su bili neprijateljski raspoloženi prema Samarijancima. Ovaj bogataš ima toliko da mora razmišljati kako sve to sačuvati, ali nije spreman dio onoga što ima podijeliti s bližnjima. Njegova sebičnost zapravo je nezahvalnost Bogu za blagoslove koje je od Njega primio.

Međutim, iako je isključio Boga iz svoga života, s Bogom će se ipak morati suočiti. Iako ne misli na druge, sve materijalno što je stekao, uživat će drugi. Nije planirao umrijeti. Pred sobom je vidio sigurnu budućnost. Ali život i smrt su u Božjim rukama. Bog je taj koji odlučuje kada će nas pozvati iz ovoga života.

Psalmist kaže: „Jer, i mudri umiru, pogiba i luđak i bezumnik: bogatstvo svoje ostavlja drugima. Grobovi im kuće zasvagda, stanovi njihovi od koljena do koljena, sve ako se zemlje nazivale imenima njihovim. Čovjek koji nerazumno živi sličan je stoci koja ugiba.“ (Ps 49,10-12).

Bogati bezumnik ništa nije mogao ponijeti sa sobom u grob, kao što ni mi nećemo ponijeti ništa materijalno što smo stekli. Psalmist također kaže: „Gle čovjeka koji nije držao Boga za krepost svoju, nego se uzdao u bogatstvo svoje i utvrđivao se u zloći svojoj.“ (Ps 52,7). Problem bezumnog bogataša kao i mnogih koji se uzdaju u svoje materijalno jest što njihovo bogatstvo postaje njihov bog. Bezumni bogataš planira graditi nove i veće „hramove“ za svoga „boga“. Psalmist kaže: „Ne uzdajte se u tlačenje i ne postanite tašti u otimanju; ako se bogatstvo umnoži, ne priljepljujte na nj srce svoje.“ (Ps 62,10).

Njegove planove prekida smrt. Poznajem mnoge koji su trčali samo za zemaljskim bogatstvom, i to im je, nažalost, bio izgovor da ne služe Bogu. Na pitanje o Bogu, molitvi ili bogoslužju, znali su mi reći: „Nemam vremena.“ Neke od njih sam i sahranio. Sve zbog čega nisu imali vremena za Boga, ostavili su iza sebe. U grob ništa od toga nisu ponijeli.

Zato su sveti oci govorili o sjećanju na smrt. Time nas zapravo podsjećaju na važnost razmišljanja o vječnosti. Sjećanje na smrt nema za cilj da nas drži u paraliziranom strahu od neizbježnog trenutka odlaska s ovoga svijeta. Svrha sjećanja na smrt jest da kvalitetno, uspješno i plodonosno proživimo ovaj život i pripremimo se za vječnost. Sv. Antun Veliki kaže: „Mislimo u sebi i recimo: neću ostati u ovome svijetu dulje od današnjega dana – i nikada nećemo sagriješiti pred Bogom.“ Onaj koga smrt iznenadi, a nije se pripremio za vječnost, taj je bezumnik, luđak. Želiš li živjeti takvim životom da ti na kraju Gospodin kaže da si bio bezumnik? Netko može, u očima ovoga svijeta, biti uspješan poslovni čovjek, ali bezuman u očima Božjim.

Ovaj bogataš bio je bezuman jer nije dijelio svoje bogatstvo, nije se pripremao za vječnost, nije znao kome njegova duša pripada, i zato nije ulagao u vječnost.

Za vječnost se pripremamo tako što se bogatimo u Bogu. Prisjetimo se da i naša riječ „bogatstvo“ ima korijen u riječi „Bog“. Dakle, bogat je onaj tko ima Boga. A tko ima Boga, ima sve što mu je potrebno. Takav se bogati krepošću, služenjem Bogu i povjerenjem u Njega, i sve što ima, prima kao dar od Boga. Za sva dobra Bogu zahvaljuje i od onoga što mu Bog daje, Bogu vraća – pomažući onima kojima je pomoć potrebna.

Jednoga dana kad napustimo ovaj svijet, kada nas pokopaju i podignu nam nadgrobni spomenik, vjerojatno će se na njemu naći i neki lijep epitaf. No najvažnije je ono što će Bog reći, ono što će On zapisati o našem životu. Neka naš život bude takav da Gospodin ne napiše: „Tako biva onome koji sebi sabire blago, a nije bogat u Bogu“, nego: „Slugo dobri i vjerni… uđi u radost Gospodara svoga.“ Amen.

Naslovna foto: Wikipedia