Hilarije iz Poitiersa, biskup i učitelj vjere, 367.
Hilarije iz Poitiersa, rođen oko 315. godine u Poitiersu u Galiji (današnja Francuska), bio je istaknuta osoba rane kršćanske povijesti, poznat po svojoj čvrstoj obrani pravovjerne trinitarne teologije protiv arijanizma. Rođen u bogatoj poganskoj obitelji, Hilarion je stekao klasično obrazovanje iz filozofije i retorike, koje će mu kasnije biti od velike koristi u njegovim teološkim spisima i raspravama.
Hilarijev put prema kršćanstvu bio je obilježen intelektualnom znatiželjom i duhovnim traženjem. Kao mladić počeo je propitivati politeistička vjerovanja svoga odgoja te je krenuo u potragu za istinom. Njegova su ga istraživanja dovela do Svetoga pisma, gdje ga je osobito duboko dirnula Božja objava Mojsiju: „Ja sam koji jesam.“ Taj susret s biblijskim tekstom potaknuo je snažno iskustvo obraćenja, koje je kulminiralo Hilarijevim krštenjem u odrasloj dobi, u njegovim tridesetim godinama života.
Nakon obraćenja, Hilarijev je život krenuo neočekivanim smjerom kada je 353. godine, na opće oduševljenje naroda, izabran za biskupa Poitiersa. Unatoč početnoj nevoljkosti i činjenici da je bio oženjen i imao kćer, Hilarije je prihvatio taj poziv te se brzo nametnuo kao snažan branitelj pravovjernog kršćanstva. Njegov izbor dogodio se u burnom razdoblju crkvene povijesti, kada je arijanska hereza zadobila velik utjecaj i ozbiljno ugrožavala temeljne istine vjere.
Hilarijevo biskupovanje obilježila je nepokolebljiva privrženost obrani nicejske vjere, osobito nauka o punom Kristovu božanstvu. Godine 355. odbio je potpisati osudu Atanazija, velikog branitelja pravovjerja na Istoku, na Milanskom saboru. Taj čin otpora doveo je do njegova progonstva u Frigiju u Maloj Aziji, po nalogu cara Konstancija II., koji je podupirao arijansku stranu.
Ipak, to se progonstvo pokazalo iznimno plodonosnim razdobljem za Hilarija. U tom je vremenu napisao svoje najvažnije djelo De Trinitate (O Trojstvu), sveobuhvatnu obranu nicejske teologije. Tijekom boravka u progonstvu napisao je i djelo O saborima, u kojem je nastojao premostiti razlike između pravovjernih sljedbenika Atanazija i drugih antiarijanskih skupina. Njegov diplomatski pristup i jasnoća izlaganja pomogli su razjasniti nesporazume i promicati jedinstvo unutar Crkve.
Hilarijevi napori oko pomirenja bili su obilježeni izvanrednom ravnotežom čvrstoće u nauku i blagosti u pristupu, što mu je pribavilo poštovanje čak i onih koji se s njime nisu slagali. Nakon četiri godine progonstva, Hilarije se 360. godine vratio u Galiju, gdje je nastavio borbu protiv arijanizma. Sudjelovao je na više sabora, mnogo pisao, a sastavljao je i himne kako bi vjernike poučavao pravovjernom nauku.
Njegova pastirska briga za povjereno mu stado očitovala se u nastojanju da složene teološke istine učini pristupačnima, koristeći se raznim sredstvima, uključujući poeziju i glazbu. Hilarijev je utjecaj nadilazio njegovu neposrednu sredinu, pa je stekao nadimke „Atanazije Zapada“ i „Čekić arijanaca“. Umro je 367. godine, ostavivši za sobom baštinu teološke jasnoće, pastirske mudrosti i nepokolebljive vjere. U znak priznanja za njegov doprinos kršćanskom nauku i uzoran život, Hilarije je kasnije proglašen crkvenim naučiteljem, naslovom koji nose samo 37 svetaca poznatih po iznimnom doprinosu razumijevanju i naviještanju vjere.
Progonstvo koje je donijelo plod: zgoda iz života Hilarija iz Poitiersa
Kada je car Konstancije protjerao biskupa Hilarija u Frigiju zbog njegova odbijanja da podupre arijanizam, činilo se da je riječ o velikoj nesreći. No Božja je providnost to progonstvo pretvorila u izvor obilja mudrosti. Na Istoku se Hilarije posvetio učenju grčkoga jezika, što mu je otvorilo um za nove teološke uvide. Pomno je proučavao Sveto pismo i napisao svoje remek-djelo O Trojstvu, braneći pravovjernu kristologiju s rječitosti i dubinom.
Iako daleko od svoga stada, Hilarijevo je pero postalo moćnije nego ikada. Njegovi su se spisi naširoko širili, jačajući vjerne i zbunjujući krivovjerce. Kada su ga neki poluarijanci pozvali na sabor, nadajući se njegovoj potpori, Hilarije je umjesto toga hrabro ispovjedio nicejsku vjeru pred neprijateljski raspoloženim slušateljstvom. Arijanci su ubrzo požalili zbog Hilarijeva progonstva, jer je njegov utjecaj samo rastao. Na koncu su molili cara da tog „narušitelja mira“ pošalje natrag kući.
Po svom slavodobitnom povratku u Poitiers, Hilarije je bio dočekan s oduševljenjem. Boravak na Istoku izbrusio je njegov um i produbio njegovu vjeru, osposobivši ga da postane još snažniji prvak pravovjerja na Zapadu. Ono što je započelo kao kazna, postalo je priprava: Bog se poslužio Hilarijevim progonstvom kako bi izgradio teološku pronicavost koja će mu donijeti naslov „Atanazije Zapada“. Kroz to je iskušenje Hilarije iz prve ruke naučio da sve pridonosi dobru onima koji ljube Boga i koji su pozvani prema njegovu naumu.
Molitva dana (kolekta)
Bože, naš nebeski Oče, ti si uzdignuo svoga vjernog slugu Hilarija iz Poitiersa da bude biskup i pastir u tvojoj Crkvi i da pase tvoje stado: Obilno daj svim pastirima darove svoga Svetoga Duha, da mogu služiti u tvom domu kao pravi sluge Kristovi i upravitelji tvojih božanskih otajstava; po Isusu Kristu, Gospodinu našemu, koji s tobom i Duhom Svetim živi i kraljuje, jedan Bog, u vijeke vjekova. Amen.
Izvor: dailyoffice2019.com
