Antun, pustinjak u Egiptu, 356.

Antun Egipatski, poznat i kao Antun Veliki ili opat Antun, rođen je oko 251. godine poslije Krista u Komi, selu u Gornjem Egiptu, blizu rijeke Nila. Rođen je u bogatoj kršćanskoj obitelji te je kao mladić, nakon smrti roditelja, naslijedio znatna zemljišta i veliko imanje. Oko svoje dvadesete godine Antun je čuo evanđeosko čitanje Kristovih riječi upućenih bogatom mladiću: „Ako želiš biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima, pa ćeš imati blago na nebu.” Shvativši to kao osobni Božji poziv, Antun je prodao svoje nasljedstvo, prihod podijelio siromasima, mlađu sestru povjerio na skrb zajednici kršćanskih djevica te započeo asketski život.

Svoj asketski put započeo je kao učenik jednoga mjesnog pustinjaka, učeći se molitvi, postu i duhovnoj stezi. Nakon nekoliko godina takva poučavanja povukao se dublje u pustinju i nastanio u napuštenoj grobnici. U tom razdoblju Antun je prolazio kroz intenzivnu duhovnu borbu, podnoseći ono što je doživljavao kao napade demona u raznim oblicima. Ta su iskušenja, slikovito opisana u djelu svetog Atanazija „Život Antunov”, postala središnja tema kršćanske hagiografije i umjetnosti kroz mnoga stoljeća.

Godine 285., nakon petnaest godina samotnjačkoga asketskog života, Antun je izišao iz svoje osame i prešao Nil kako bi se nastanio u napuštenoj rimskoj utvrdi blizu Pispira. Ondje je proveo dvadeset godina u gotovo potpunoj izolaciji, primajući hranu koju su mu pristaše bacale preko zidina utvrde. Unatoč njegovoj povučenosti, Antunov glas o svetosti sve se više širio te su ga hodočasnici počeli tražiti radi duhovnog vodstva. Na koncu se oko njegova boravišta oblikovala zajednica pustinjaka koji su ga smatrali svojim duhovnim ocem.

Oko 305. godine Antun je ponovno izišao iz osame, ovaj put kako bi poučavao i organizirao sve veći broj učenika okupljenih u blizini njegove pustinjačke nastambe. Time započinje organizirano kršćansko monaštvo, jer je Antun davao smjernice za asketski život i pomogao u oblikovanju labavo povezane zajednice pustinjaka. Ipak, u potrazi za još većom samoćom, ubrzo se povukao dublje u pustinju te se nastanio na gori blizu Crvenog mora, gdje i danas stoji samostan svetog Antuna (Deir Mar Antonios).

Unatoč svojoj sklonosti samoći, Antun se nije potpuno povukao iz crkvenih zbivanja. Tijekom progona pod carem Maksiminom 311. godine otputovao je u Aleksandriju kako bi hrabrio kršćane koji su se suočavali s mučeništvom. Kasnije, 355. godine, u dobi od 104 godine, ponovno je posjetio Aleksandriju kako bi propovijedao protiv arijanske hereze, koja je nijekala punu Kristovu božansku narav. Ta putovanja svjedoče o Antunovoj vjernosti pravovjerju i njegovoj spremnosti da se, kada je potrebno, uključi u život šire Crkve.

Antunov život molitve, askeze i duhovne borbe postao je uzor kršćanskome monaštvu. Njegova učenja, sačuvana u „Izrekama pustinjskih otaca” i u Atanazijevu životopisu, naglašavaju važnost duhovnog rasuđivanja, poniznosti i ustrajnosti pred napastima. Antun je umro 356. godine u iznimnoj dobi od 105 godina, nakon što je veći dio života proveo u pustinji. Njegov se spomendan slavi 17. siječnja u istočnoj i zapadnoj kršćanskoj tradiciji, a štuje se kao otac kršćanskog monaštva i snažan zagovornik protiv duhovnih i tjelesnih bolesti. Njegov život i nauk i danas nadahnjuju kršćane, podsjećajući ih na snagu života potpuno posvećenog Bogu.

---

Napastovanje svetog Antuna: zgoda iz Antunova života

U žarkoj vrućini egipatske pustinje Antun je stajao sam u svojoj skromnoj ćeliji, s izbrazdanim licem iscrtanim crtama odlučnosti. Dvadeset je godina živio u samoći, tražeći sjedinjenje s Bogom u molitvi i postu. No toga dana sam je đavao došao iskušati odlučnost pustinjaka. Odjednom se zrak zgusnuo od demonske prisutnosti. Prikaze divljih zvijeri pojavile su se pred njim – režajući vukovi, ričući lavovi, sikćuće zmije i žareći škorpioni. Jurnuli su na Antuna, a njihovi sablasni oblici kao da su trgali njegovo tijelo.

No Antun se nije prestrašio. Uz smijeh koji je odjekivao kamenim zidovima povikao je: „Kad bi itko od vas doista imao vlast nada mnom, jedan bi bio dovoljan da se sa mnom bori!” Na te riječi vjere prikaze su se raspršile poput dima na vjetru. Antun je ostao neozlijeđen, a njegov duh nepokolebljiv. U tom trenutku pobjede osjetio je kako Božja prisutnost ispunja ćeliju božanskim svjetlom.

„Gospodine,” šapnu Antun, „gdje si bio dok su me ove kušnje snalazile?” Blagi glas odgovori: „Antune, bio sam ovdje cijelo vrijeme. Čekao sam da vidim tvoju borbu. Budući da si ustrajao i nisi bio pobijeđen, bit ću tvoj pomoćnik zauvijek i učinit ću da tvoje ime bude poznato po svem svijetu.”

Ojačan tim viđenjem, Antun je nakon dvadeset godina izišao iz svoje ćelije. Na zaprepaštenje svih, nije bio ni iscrpljen ni bezuman, nego je zračio unutarnjim mirom. Od toga dana postao je duhovni otac mnogima, vodeći druge putem vjere mudrošću rođenom iz ustrajnosti.

Izvor: dailyoffice2019.com

Molitva dana (kolekta)

Bože,
tvoj blagoslovljeni Sin postao je siromašan poradi nas
i izabrao je Križ radije nego kraljevstva ovoga svijeta.
Izbavi nas od neuredne ljubavi prema prolaznim stvarima,
da mi, nadahnuti pobožnošću tvoga sluge Antuna,
tebe tražimo jednodušnim srcem,
po vjeri promatramo tvoju slavu
i prispijemo k bogatstvima tvoga vječnog kraljevstva,
gdje ćemo biti sjedinjeni s našim Spasiteljem Isusom Kristom,
koji s tobom i s Duhom Svetim živi i kraljuje,
jedan Bog, sada i uvijeke. Amen.