Lutherove korizmene propovijedi – Prva propovijed, 9. ožujka 1522.

Prva od osam propovijedi koje je Martin Luther propovijedao u prvome tjednu korizme (od nejdelje invokacije) 1522. godine.

Poziv smrti dolazi svima nama i nitko ne može umrijeti za drugoga. Svatko mora sam voditi svoju borbu sa smrću, sam i osamljen. Možemo vikati drugome na uši, ali svatko mora sam biti pripravljen za čas smrti, jer ja tada neću biti s tobom, niti ti sa mnom. Stoga svatko mora sam poznavati i biti naoružan glavnim stvarima koje se tiču kršćanina. A to su ono što ste vi, ljubljeni moji, od mene čuli prije mnogo dana.

Prije svega, moramo znati da smo djeca gnjeva i da su sva naša djela, namjere i misli ništa. Ovdje nam treba jasan i snažan tekst koji to potvrđuje. Takva je riječ svetoga Pavla u Ef 2,3. Dobro to zapamtite; i premda ih u Bibliji ima mnogo, ne želim vas zatrpati mnoštvom tekstova: „Svi smo djeca gnjeva.“ I nemojte pokušavati govoriti: podigao sam oltar, dao zakladu za mise i slično.

Drugo, Bog nam je poslao svoga jedinorođenog Sina da u njega vjerujemo i da svatko tko se u njega uzda bude slobodan od grijeha i dijete Božje, kako kaže Ivan u prvome poglavlju: „Onima koji vjeruju u njegovo ime dade moć da postanu djeca Božja“ (Iv 1,12). Ovdje svi trebamo biti dobro upućeni u Sveto pismo i spremni suprotstaviti se đavlu mnogim navodima. Što se tiče ove dvije točke, ne mislim da je išta pogrešno ili manjkavo bilo među vama. One su vam ispravno propovijedane i bilo bi mi žao kad bi bilo drukčije. Doista sam svjestan — i usuđujem se reći — da ste vi učeniji od mene i da među vama nema samo jedan, dva, tri ili četiri, nego možda deset ili više onih koji imaju to znanje i prosvjetljenje.

Treće, moramo imati i ljubav, te po ljubavi činiti jedni drugima kao što je Bog učinio nama po vjeri. Jer bez ljubavi vjera nije ništa, kako kaže sveti Pavao (1 Kor 13,1): kad bih imao jezike anđeoske i govorio o najuzvišenijim stvarima u vjeri, a ljubavi ne bih imao — ništa sam. A ovdje, dragi prijatelji, zar niste teško zakazali? Ne vidim među vama znakove ljubavi i jasno opažam da niste zahvalni Bogu za njegova bogata dobra i darove.

Ovdje se čuvajmo da Wittenberg ne postane Kafarnaum (usp. Mt 11,23). Primjećujem da mnogo govorite o nauku vjere i ljubavi koji vam se propovijeda, i to nije čudo: magarac gotovo može otpjevati čitanja, pa zašto ne biste mogli ponavljati nauke i formule? Dragi prijatelji, kraljevstvo Božje — a mi smo to kraljevstvo — ne sastoji se u govoru ili riječima (1 Kor 4,20), nego u djelovanju, u djelima i vježbanju. Bog ne želi slušatelje i ponavljače riječi (Jak 1,22), nego sljedbenike i izvršitelje, a to se događa u vjeri po ljubavi. Jer vjera bez ljubavi nije dovoljna — zapravo to uopće nije vjera, nego njezina krivotvorina, kao što lice u ogledalu nije pravo lice nego samo odraz (1 Kor 13,12).

Četvrto, potrebna nam je i strpljivost. Jer tko ima vjeru, uzda se u Boga i pokazuje ljubav bližnjemu, svakodnevno je vršeći, mora trpjeti progonstvo. Đavao nikada ne spava, nego mu stalno zadaje mnoge nevolje. Ali strpljivost donosi i rađa nadu (Rim 5,4), koja se slobodno predaje Bogu i u njemu nestaje. Tako vjera, kroz mnoge nevolje i progone, stalno raste i jača iz dana u dan. Srce tako blagoslovljeno krepostima nikada ne može mirovati ni zadržavati se, nego se izlijeva za dobro i služenje braći, kao što je Bog učinio njemu.

I ovdje, dragi prijatelji, čovjek ne smije inzistirati na svojim pravima, nego mora gledati što može biti korisno i na pomoć bratu, kako kaže Pavao: Omnia mihi licent, sed non omnia expediunt — „Sve mi je dopušteno, ali nije sve korisno“ (1 Kor 6,12). Jer nismo svi jednako jaki u vjeri; neki od vas imaju jaču vjeru nego ja. Zato ne smijemo gledati na sebe, na svoju snagu ili ugled, nego na bližnjega, jer je Bog po Mojsiju rekao: Nosio sam te i odgajao kao majka svoje dijete (Pnz 1,31). Što čini majka svome djetetu? Najprije mu daje mlijeko, zatim kašu, pa jaja i meku hranu; kad bi mu odmah dala čvrstu hranu, dijete nikada ne bi napredovalo (usp. 1 Kor 3,2; Heb 5,12–13). Tako trebamo postupati i s bratom: imati strpljenja s njime neko vrijeme, podnositi njegovu slabost i pomagati mu da je nosi; trebamo mu davati i mliječnu hranu (1 Pt 2,2; usp. Rim 14,1–3) kao što je i nama dano, dok i on ne ojača. Tako ne putujemo sami prema nebu, nego sa sobom vodimo i braću koja nam sada možda nisu prijatelji. Kad bi sve majke napustile svoju djecu, gdje bismo bili? Dragi brate, ako si dovoljno dugo sisao, nemoj odmah oduzeti dojku, nego pusti brata da sisa kao što si i ti sisao. Ne bih išao tako daleko kao vi da sam bio ovdje. Stvar je dobra, ali bilo je previše žurbe. Jer još ima braće i sestara na drugoj strani koji pripadaju nama i koje još treba pridobiti.

Dopustite da to prikažem slikom. Sunce ima dva svojstva: svjetlo i toplinu. Nijedan kralj nema moći saviti ili usmjeriti svjetlo sunca; ono ostaje nepomično na svome mjestu. Ali toplina se može usmjeravati i voditi, a ipak je uvijek uz sunce. Tako vjera mora uvijek ostati čista i nepokolebljiva u našim srcima; ali ljubav se savija i prilagođava da je bližnji može shvatiti i slijediti. Neki mogu trčati, drugi moraju hodati, a neki jedva pužu (usp. 1 Kor 8,7–13). Zato ne smijemo gledati na svoje sposobnosti, nego na bratove, da onaj koji je slab u vjeri i pokušava slijediti jake ne bude uništen od đavla. Zato, draga braćo, slijedite mene; ja nikada nisam bio razaratelj. Bio sam i prvi kojega je Bog pozvao na ovo djelo. Ne mogu pobjeći, nego ću ostati dokle god Bog dopusti. Meni je Bog prvi objavio da se njegova Riječ ima vama propovijedati. Siguran sam i da imate čistu Riječ Božju.

Stoga, djelujmo sa strahopoštovanjem i poniznošću, bacimo se jedni drugima pred noge, pružimo ruke jedni drugima i pomažimo se. Ja ću učiniti svoj dio, što je samo moja dužnost, jer vas ljubim kao vlastitu dušu. Ovdje se ne borimo protiv pape ili biskupa, nego protiv đavla (usp. Ef 6,12) — i mislite li da on spava? On ne spava, nego vidi kako se pravo svjetlo uzdiže i, da ne zasja u njegove oči, htio bi napasti s boka — i uspjet će ako ne budemo na oprezu. Ja ga dobro poznajem i nadam se da sam mu, uz Božju pomoć, gospodar. Ali ako mu popustimo i za pedalj, uskoro ćemo se morati pitati kako da ga se riješimo. Stoga su pogriješili svi koji su pomogli i pristali na ukidanje mise — ne zato što to samo po sebi nije bilo dobro, nego zato što nije učinjeno uredno. Kažete da je bilo ispravno po Pismu. Slažem se, ali što je s redom? Učinjeno je samovoljno, bez obzira na red i na sablazan bližnjega. Da ste se prije toga ozbiljno molili Bogu i zadobili pomoć vlasti, moglo bi se znati da dolazi od Boga. I ja bih poduzeo iste korake da je to bilo dobro učiniti; a da misa nije tako zla stvar, ponovno bih je uveo. Jer ne mogu braniti vaš postupak, kao što sam rekao. Papistima i glupanima mogao bih ga braniti, jer bih mogao reći: kako znate je li učinjeno s dobrom ili lošom nakanom, kad je samo djelo po sebi bilo dobro? Ali ne bih znao što reći pred đavlom. Jer ako on na samrti podsjeti začetnike toga pothvata na riječi poput: „Svaka biljka koju nije zasadio moj Otac bit će iščupana“ (Mt 15,13) ili „Nisam ih poslao, a oni su trčali“ (Jer 23,21), kako će se oduprijeti? Bacit će ih u pakao. Ali ja ću mu zabosti koplje u lice tako da će mu i svijet postati pretijesan, jer znam da sam, premda nerado, bio pozvan od vijeća da propovijedam. Zato sam vas bio spreman prihvatiti kao što ste i vi mene, a mogli ste se i sa mnom posavjetovati.

Nisam bio tako daleko da me niste mogli dosegnuti pismom, a ipak mi nije poslana ni najmanja obavijest. Ako ste namjeravali započeti nešto i učiniti me odgovornim za to, to bi bilo preteško. Ja to neću učiniti. Ovdje se vidi da nemate Duha, iako imate veliko znanje Pisma. Zapamtite ove dvije stvari: „mora“ i „slobodno“. „Mora“ je ono što nužnost zahtijeva i što mora ostati nepokolebljivo — primjerice vjera, koju nikada neću dopustiti da mi itko oduzme, nego je moram uvijek čuvati u srcu i slobodno ispovijedati pred svima. A „slobodno“ je ono u čemu imam izbor, što mogu činiti ili ne činiti, ali tako da koristi bratu, a ne meni. Nemojte, dakle, od onoga što je „slobodno“ praviti „mora“, kao što ste učinili, da ne biste odgovarali za one koji su zavedeni vašim neljubaznim korištenjem slobode. Ako, primjerice, nekoga nagovorite da u petak jede meso, pa ga na samrti savjest muči i misli: Jao meni, jeo sam meso i propao sam — Bog će od vas tražiti račun za tu dušu. I ja bih htio započeti mnogo toga u čemu bi me malo tko slijedio, ali kakva korist? Znam da, kad dođe do odlučujućeg trenutka, oni koji su to započeli neće moći izdržati i prvi će se povući. Što bi bilo kad bih narod doveo do napada, a onda, premda sam prvi poticao druge, pobjegao i ne suočio se hrabro sa smrću? Kako bi jadni ljudi bili prevareni!

Stoga hranimo i druge mlijekom koje smo primili, dok i oni ne ojačaju u vjeri. Ima mnogo onih koji su inače suglasni s nama i rado bi prihvatili ovo, ali još to ne razumiju potpuno — njih tjeramo od sebe. Zato pokažimo ljubav bližnjima; ako to ne činimo, naše djelo neće opstati. Trebamo neko vrijeme imati strpljenja s njima i ne odbacivati slaboga u vjeri, te mnogo toga činiti ili ne činiti dokle god to ljubav zahtijeva i dokle ne šteti našoj vjeri. Ako se ozbiljno ne molimo Bogu i ne postupamo ispravno u ovoj stvari, čini mi se da će sva nesreća koju smo počeli navlačiti na papiste pasti na nas. Zato više nisam mogao ostati odsutan, nego sam bio prisiljen doći i reći vam ove stvari.

Dosta o misi; sutra ćemo govoriti o slikama.