O ispovijedi i odrješenju (Martin Luther)
U ovom odlomku iz propovijedi na tekst iz Luke 24,36–47, Luther govori o ispovijedi i odrješenju kao stalnoj sastavnici života Božjega naroda – praksi koja, očišćena od lažne teologije ima veliku duhovnu korist.
O ispovijedi i odrješenju (Martin Luther)
Ovdje trebamo govoriti i o ispovijedi, koju zadržavamo i hvalimo kao nešto korisno i blagotvorno. Iako (u pravom smislu riječi) nije sastavni dio pokore, niti je nužna i zapovjeđena, ipak služi svrsi primanja odrješenja, koje nije ništa drugo nego propovijedanje i proglašavanje oproštenja grijeha.
Krist ovdje zapovijeda da se i jedno i drugo propovijeda i čini. A budući da je potrebno zadržati to propovijedanje u Crkvi, trebamo zadržati i odrješenje. Nema druge razlike među njima osim u tome što se u odrješenju riječi (koje se inače u propovijedanju Evanđelja navješćuju javno svima zajedno) osobito izgovaraju jednome ili nekolicini koji to žele. Krist je zapovjedio da to propovijedanje oproštenja grijeha ide i odjekuje posvuda i u svako doba, ne samo općenito cijelome skupu, nego i pojedinim osobama (tamo gdje ima onih kojima je to potrebno). U evanđelju iduće nedjelje kaže: „Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se” (Iv 20,23).
Zato mi ne učimo o ispovijedi kao papistički teolozi, da se moraju nabrajati grijesi (to je jedino što papisti nazivaju „ispovijed”), ili da time zadobivamo oprost i postajemo dostojni odrješenja (kao kad kažu: „Zbog tvoje skrušenosti i ispovijedi ja te odrješujem od tvojih grijeha”). Naprotiv, učimo da se ispovijed treba koristiti kako bi se čula utjeha Evanđelja, i tako pobudila i ojačala vjera u oproštenje grijeha (što je pravi i glavni dio pokore).
Dakle, „ispovjediti” ne znači (kao kod papista) napraviti dugi popis i nabrojati grijehe, nego željeti odrješenje – a to je samo po sebi dovoljna ispovijed, to jest priznati svoju krivnju i priznati da smo grešnici. Ne bi nam se trebalo više tražiti niti nametati da poimence nabrajamo sve ili neke, mnoge ili malobrojne grijehe. Možeš sam navesti nešto što ti posebno opterećuje savjest, za što trebaš pouku, savjet ili osobitu utjehu, što je često potrebno mladima i neiskusnima, ali i drugima.
Ispovijed hvalimo i zadržavamo ne radi nje same, nego zbog odrješenja. To je ono zlatno blago: da ti se [pojedinačno] navijeste riječi koje je Krist zapovjedio da se u njegovo ime propovijedaju tebi i svemu svijetu, tako da – i ako ih ne čuješ u ispovijedi – ipak svaki dan čuješ Evanđelje, koje nije ništa drugo nego riječ odrješenja.
Propovijedati oproštenje grijeha ne znači ništa drugo nego osloboditi ili odriješiti od grijeha. To se također događa u Krštenju i u sakramentu (euharistije, prim,prev), koji su ustanovljeni da nas uvjere u oproštenje grijeha i da nas u tome pouzdanima učine.
Budući da su i Krštenje i primanje sakramenta također odrješenje, u kojemu se oproštenje u Kristovo ime i po Njegovoj zapovijedi obećava i daje svakome pojedinačno, to trebaš čuti gdje god i kad god ti je potrebno; to trebaš primiti i vjerovati kao da to sam Krist izgovara. Jer, nije to naše odrješenje, nego Kristova zapovijed i riječ, pa je jednako dobro i snažno kao da dolazi iz Njegovih vlastitih usta.
Izvor: blog.cph.org
Dodatak:
Podsjetimo se da Augsburško vjeroispovijedanje govori o važnosti ispovijedi i to u 2 članka, u članku 11 i u članku 25.
