Ne možete voljeti Boga kojeg nepoznajete (Biskup Mar Mari Emmanuel)

Biskup Mar Mari Emmanuel o Ivanu 17,3, snazi pravog odnosa i najvećem čudu — ljubavi suvremenom kršćanskom svijetu, u kojem se vjera prečesto svodi na puko ispunjavanje tradicija, nedjeljnih rituala ili površno usvajanje teoloških pojmova, istinsko i duboko značenje duhovnog života može se vrlo lako izgubiti.

Kada razmišljamo o najvećim čudima opisanim u Svetom pismu, naš um gotovo instinktivno bježi prema onim spektakularnim i nadnaravnim događajima. Razmišljamo o Mojsiju koji razdvaja Crveno more, o pretvaranju vode u vino u Kani Galilejskoj ili o Isusovom podizanju Lazara iz mrtvih nakon što je četiri dana ležao u grobu. Međutim, u jednoj od svojih najdubljih i najizazovnijih propovijedi koje su odjeknule putem kanala Sacred Scripts, biskup Mar Mari Emmanuel ruši ovu uobičajenu, ljudsku perspektivu i tjera nas da
zastanemo.

On tvrdi nešto potpuno drugačije i naizgled radikalno: podizanje fizičkog tijela iz mrtvih je, u konačnici, samo privremeno rješenje za čovjeka. Lazar kojeg je Krist oživio, na kraju krajeva, ponovno je morao iskusiti smrt. Prema biskupu, konačno, ultimativno čudo — jedina prava i vječna sila koja zapravo održava cijelo postojanje — jest ljubav. Oslanjajući se na evanđeoski tekst, on nas suočava s jednom vrlo neugodnom, ali iznimno otrežnjujućom i spasonosnom istinom: ne možete doista voljeti Boga kojeg uopće ne poznajete.

Ivan 17,3: Srž i definicija vječnog života

U samom središtu ove nadahnute poruke nalazi se jedan jedini stih iz Isusove velikosvećeničke molitve, izrečene neposredno prije Njegove muke: “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista” (Iv 17,3). Biskup Emmanuel započinje objašnjavanjem onoga što naziva “poglavljima Svetog Duha” u Evanđelju po Ivanu (od 14. do 17. poglavlja), pripremajući teren za ono što slijedi. U ovim poglavljima Krist opširno govori o Tješitelju, Duhu Istine, koji će uvoditi vjernike u svu
istinu.

Ono što je ključno primijetiti jest da Isus u ovom stihu ne definira vječni život primarno kao beskonačno trajanje vremena u nekom nedefiniranom nebeskom raju nakon smrti. On vječni život definira kao odnos.Kao spoznaju. Spoznati Boga (na biblijskom jeziku) ne znači naprosto usvojiti kognitivne činjenice o Njegovom postojanju. To znači ući u najdublji, najintimniji mogući odnos zajedništva s Njim.

Ovdje se biskup Mar Mari obraća svojoj publici bacajući im svojevrsnu rukavicu u lice, postavljajući pitanje koje bi svakog vjernika trebalo trgnuti iz duhovnog sna: “Kako možete tvrditi da volite nekoga koga uopće ne poznajete?” “Ne možete tvrditi da volite Stvoritelja ako nikada niste uložili napor da upoznate Njegovo srce. Prava ljubav rađa se iz intimne spoznaje, a ne iz slijepe navike.” Iluzija površne vjere i neudobna pitanja

Ovo nas pitanje prisiljava na introspekciju. Koliko često mi, kršćani današnjice, olako izgovaramo frazu “Ja volim Boga”, dok istovremeno ne provodimo gotovo nimalo vremena u osobnoj molitvi, proučavanju Svetog pisma ili u tišini Njegove prisutnosti?

Biskup u svom govoru ne ostavlja prostor za srednji put, kompromise ili “mlakost” na koju nas upozorava i Knjiga Otkrivenja. Biti istinski kršćanin ne znači imati usputni, hobi-interes za Stvoritelja kada se nađemo u životnoj nevolji.

Ako ne poznajemo Njegove misli, Njegovo srce, Njegove zapovijedi i Njegova obećanja, naša tvrdnja da Ga volimo je suštinski prazna. To je opasna iluzija kojom umirujemo vlastitu savjest. Prava ljubav u ljudskim odnosima zahtijeva vrijeme, pažnju, komunikaciju i žrtvu — zašto bismo onda mislili da odnos sa svemogućim Bogom zahtijeva išta manje?

Dvije sile: Istina i obmana u duhovnom ratu

Biskup pred slušatelje postavlja jasnu, beskompromisnu sliku svijeta. Prema njemu, postoje samo dvije sile koje aktivno djeluju u univerzumu: Bog i Sotona. Istina i obmana. Ne postoji siva zona niti sigurna neutralnost. Ako ne ulažemo svjestan trud u upoznavanje Boga koji je apsolutna Istina, automatski, po samoj prirodi naše pale ljudskosti i svijeta oko nas, postajemo plijenom obmane.

No, znanje o Bogu koje nas štiti nije ono akademsko. Ne radi se o učenju napamet suhoparne teologije ili mehaničkom ponavljanju molitvenih formula. Radi se o, kako to biskup upečatljivo opisuje, doslovnom procesu zaljubljivanja u Isusa Krista.

Zaljubiti se u Krista znači dopustiti da Njegova prisutnost i Njegova Riječ prožmu svaki aspekt našega bića, naših odluka i naših odnosa, odbacujući pritom laži, lažne utjehe i isprazne vrijednosti koje nam svijet svakodnevno servira.

Središnja prekretnica i najemotivniji trenutak u ovom izlaganju jest snažna, istinita priča o bratu i sestri koji su ostali tragična siročad. Kroz ovu dirljivu pripovijest biskup Mar Mari uzima iznimno težak i često apstraktan teološki koncept — ideju da je „Bog ljubav“ i da „ljubav daje život“ — te nam vizualno i emotivno pokazuje kako to zapravo izgleda u stvarnom, surovom svijetu patnje.

Kada se mala djeca nađu u apsolutnom beznađu, prepuštena sama sebi bez roditeljske zaštite, goli i sirovi instinkt za preživljavanjem često bi prirodno rodio sebičnost. Međutim, ljubav koju ovo dvoje siročadi pokazuju jedno prema drugome, njihovo međusobno odricanje, dijeljenje zadnjeg komada kruha i bezuvjetna žrtva, demonstrira upravo onu vrstu čudesne ljubavi koja doslovno stvara život iz ničega, unatoč mraku koji ih okružuje.

Biskup savršeno povezuje tu ljudsku sliku s onom božanskom. To je naša slika Božje ljubavi. Bog, u svojoj potpunosti i savršenstvu, nije morao stvoriti ovaj svijet. Nije morao sići na zemlju u tijelu, niti je morao krvlju otkupiti pobunjeni, pali ljudski rod. Učinio je to iz neshvatljive, čiste ljubavi.

Neiskvarena ljubav brata i sestre u njihovim najtežim životnim trenucima tek je slabi, ali predivni odraz te božanske iskre — ljubavi koja se ne štedi, koja se žrtvuje za drugoga i koja na taj način trajno pobjeđuje smrt.

Na kraju, poruka ove duboke propovijedi, izrečene s mnogo strasti i autoriteta, vrlo je jednostavna, ali nosi težinu vječnosti. Mi ne bismo trebali voljeti Boga samo zato da bismo slijedili neko kruto religiozno pravilo ili da bismo zadovoljili društvene norme svoje zajednice. Ne volimo Ga zato što nam je rečeno da to moramo činiti pod prijetnjom kazne i pakla.

Mi volimo Boga da bismo uopće preživjeli.

Baš kao što ljudsko tijelo bez kisika vene, raspada se i umire, tako i naša duša, otrgnuta od izvora Božje ljubavi, kopni i prestaje istinski živjeti.

Zato fizičko oživljavanje nije najveće čudo Biblije. Pravo, neponovljivo čudo događa se u onom svetom trenutku kada slomljeno, grešno ljudsko biće, lutajući slijepo u tami ovoga prolaznog svijeta, zastane, upozna jedinoga pravoga Boga, zaljubi se u Njega iz dubine svoga srca i kroz taj spasonosni, intimni odnos primi u sebe — Vječni Život.

Izvor: