Pravilna uporaba novca (John Wesley)
„”I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane da vas prime u vječne šatore.” (Luka 16,9)
Nakon što je naš Gospodin završio onu divnu prispodobu o izgubljenom sinu, koja je osobito bila usmjerena prema onima koji su mrmljali što On prima carinike i grešnike, dodao je još jednu prispodobu, više usmjerenu prema djeci Božjoj.
„Govoraše i učenicima” — ne toliko farizejima i saducejima kojima je prije toga govorio: „Bio je neki bogat čovjek koji je imao upravitelja. Ovoga optužiše pred njim da rasipa njegovo imanje. Tada ga dozva i reče mu: Što to čujem o tebi? Položi račun o svome upravljanju, jer više ne možeš biti upravitelj.”
Nakon što je Isus pokazao što je učinio loš upravitelj kako bi se osigurao za zle dane, naš Spasitelj dodaje: „I pohvali gospodar nepravednog upravitelja” — zato što se na vrijeme pobrinuo — te nastavlja: „jer su sinovi ovoga svijeta mudriji prema svome naraštaju od sinova svjetlosti.”
Oni koji ne traže ništa drugo doli ovaj svijet „mudriji su prema svome naraštaju”, to jest na svoj način: postupaju dosljednije, vjerniji su svojim priznatim načelima i ustrajnije slijede svoj cilj negoli „sinovi svjetlosti”, oni koji vide „slavu Božju na licu Isusa Krista”.
Zatim slijede gore navedene riječi: „A ja” — jedinorođeni Sin Božji, Stvoritelj, Gospodin i vlasnik neba i zemlje i svega što je u njima, Sudac svih, kojemu morate „položiti račun o svome upravljanju” kada „više ne budete mogli upravljati” — „kažem vam” — učite u ovome čak i od nepravednog upravitelja — „steknite sebi prijatelje” mudro i pravodobno se brinući „nepravednim mamonom”.
„Mamon” znači bogatstvo ili novac. Nazvan je „nepravednim mamonom” zato što se često stječe na nepravedan način, premda se izraz općenito rabi i ondje gdje je stečen pošteno. „Steknite sebi prijatelje” njime, čineći svako moguće dobro, osobito djeci Božjoj, „da bi vas, kad ga nestane” i kada se ponovno vratite u prah, kada više ne bude mjesta za vas pod suncem, oni koji su vam prethodili „primili” i zaželjeli vam dobrodošlicu „u vječne stanove”.
Ovo je veličanstven primjer kršćanske mudrosti koju naš Gospodin ovdje osobito nalaže svim svojim sljedbenicima: pravilna uporaba novca. To je tema o kojoj ljudi ovoga svijeta mnogo govore na svoj način, ali o kojoj premalo vode računa oni koje je Bog izabrao iz svijeta.
Oni obično ne posvećuju uporabi ovoga izvrsnog „dara” onu pozornost koja mu, s obzirom na njegovu važnost, pripada. Ne razumiju ni kako novac upotrijebiti na najbolji mogući način.
Uvođenje novca u svijet zadivljujući je dokaz mudre i milostive Božje providnosti. Istina, pjesnici, govornici i filozofi gotovo su u svim vremenima često ismijavali taj dar kao velikog zavodnika svijeta, uništavatelja kreposti i pošast ljudskoga društva.
Stoga se ništa ne čuje tako često kao:
Ferrum, ferroque nocentius aurum —
„A zlato je štetnije od najtvrđega čelika.”
Odatle dolazi i tužna jadikovka:
Effodiuntur opes, irritamenta malorum —
„Blaga se iskopavaju — poticaji na svako zlo.”
Da, jedan poznati pisac s velikom ozbiljnošću opominje svoje sunarodnjake „da bace sav svoj novac u more” kako bi tako odjednom iskorijenili sve poroke:
… in mare proximum…, Summi materiem mali! —
„U najbliže more… uzrok najvećega zla!”
Nije li sve to tek prazno brbljanje?
Da, svakako. Postoji li za to ikakvo nužno obrazloženje? Nipošto! Makar svijet bio i toliko pokvaren, smije li se krivnja pripisati zlatu ili srebru? Znamo da je „ljubav prema novcu korijen svakoga zla”, ali ne i novac sam. Krivnja ne pada na njega, nego na one koji ga upotrebljavaju.
Novac se može zloupotrijebiti — ali što se ne može zloupotrijebiti? No može se i pravilno upotrijebiti. Može služiti najboljim, kao i najgorim svrhama. Od neizrecive je koristi svim civiliziranim narodima u svim područjima života. On je krajnje prikladno sredstvo za razvijanje svakojakih poslova i, ako ga upotrebljavamo u kršćanskoj mudrosti, za činjenje mnogoga dobra.
Istina je: kad bi čovjek bio u bezgrešnom stanju, ili kad bi svi ljudi bili „puni Duha Svetoga”, tako da, kao u prvoj zajednici u Jeruzalemu, „nitko nije govorio da je išta od njegova imanja njegovo vlastito”, nego se „svakome dijelilo koliko je komu trebalo”, uporaba novca bila bi nepotrebna. Također ne možemo zamisliti da nešto slično postoji među stanovnicima neba.
Ali u sadašnjem stanju čovjeka novac je izvrstan Božji dar koji služi najplemenitijim svrhama. U rukama Njegove djece on je hrana gladnima, piće žednima, odjeća golima. Putniku i strancu pruža mjesto gdje mogu položiti glavu. Novcem možemo udovici nadomjestiti muža, a siročetu oca. Potlačenome možemo pružiti zaštitu, bolesnome lijek, patniku odmor. Slijepome novac može biti poput vida, hromome poput zdravih nogu, pa čak i izbavitelj pred vratima smrti.
Zato je od najveće važnosti da svi koji se Boga boje znaju pravilno upotrebljavati ovaj dragocjeni dar; da budu poučeni kako on može služiti tim slavnim svrhama, i to na najbolji način.
Možda se sve potrebne pouke mogu sažeti u tri jednostavna pravila, po čijem se savjesnom obdržavanju možemo pokazati odgovornim upraviteljima „nepravednog mamona”.
I. Steci koliko god možeš
Prvo je pravilo — tko ima uši da čuje, neka čuje: „Steci koliko god možeš.” Ovdje možemo govoriti kao djeca ovoga svijeta; susrećemo ih na njihovu vlastitom tlu.
Naša je neizostavna dužnost to činiti. Trebamo stjecati koliko možemo, pod uvjetom da nas novac ne stoji preskupo, da ne platimo više nego što vrijedi. To svakako ne smijemo činiti.
Prvo, ne smijemo stjecati novac na račun života niti — što se zapravo svodi na isto — na račun zdravlja. Zato nas nikakav dobitak ne bi smio potaknuti da stupimo na neko radno mjesto, ili da u njemu ostanemo, ako je ono takve naravi ili povezano s tako napornim ili neprestanim radom da naše zdravlje zbog toga trpi.
Također ne bismo smjeli započeti ili nastaviti zaposlenje koje nam nužno uskraćuje potrebno vrijeme za jelo ili san. Svakako, ovdje postoji velika razlika. Neki su poslovi općenito i u svim okolnostima nezdravi, osobito oni u kojima čovjek dolazi u dodir s arsenom ili drugim jednako štetnim mineralima, ili ondje gdje mora udisati zrak zasićen isparenjima rastopljenoga olova, što naposljetku mora razoriti i najčvršće zdravlje.
Drugi poslovi ne moraju općenito biti nezdravi, nego samo za osobe slabije tjelesne građe. Tu spadaju stalni uredski poslovi, osobito kada se pri pisanju sjedi pognuto, s pritiskom na prsa ili želudac, ili se dugo ostaje u neudobnom položaju.
Ali što god razum ili iskustvo pokažu kao pogubno za zdravlje ili tjelesnu snagu, tome se ne smijemo jednostavno pokoriti. Znamo: „Život je vredniji od hrane i tijelo od odijela.” Ako već radimo na takvu poslu, trebali bismo ga što prije zamijeniti drugim, koji će možda umanjiti našu zaradu, ali neće štetiti našem zdravlju.
Drugo, trebamo steći koliko možemo, a da pritom ne povrijedimo svoja unutarnja čuvstva ništa manje nego svoje tijelo. Riječ je o ovome: moramo u svakom slučaju sačuvati zdravo i uravnoteženo stanje duše.
Zato se ne smijemo upuštati ni u kakvo grešno djelovanje, niti se njime i dalje baviti, ni u što što je protivno Božjem zakonu ili zakonu naše zemlje. Tu spadaju svi poslovi u kojima nužno potkradamo kralja ili ga varamo u pogledu poreza koji mu po zakonu pripada. Varati kralja za porez jednako je grešno kao i pljačkati svoje sugrađane. Kralj ima jednako pravo na svoj porez kao i mi na svoje kuće i odjeću.
Ima i drugih poslova koji, koliko god se činili nevinima, ipak se sada ne mogu obavljati čiste savjesti, barem ne u Engleskoj; primjerice oni koji ne omogućuju dostatnu plaću za život ako čovjek ne pribjegne laži i prijevari ili se ne povede za običajima nespojivima s dobrom savješću.
Najsvetija nam je obveza izbjegavati takve poslove, ma s kolikim dobitkom bili povezani, pretpostavimo li da se čovjek mora pokoriti takvim poslovnim običajima; jer ne smijemo, radi zarade, „nauditi svojoj duši”.
Ima i drugih poslova kojima se mnogi mogu baviti čiste savjesti, a da ne naškode ni tijelu ni duši, ali ti možda ne možeš. Ili će te uvući u društvo koje će tvojoj duši biti na propast, pa se ponovljenim pokušajima može pokazati da jedno od drugoga ne možeš razdvojiti; ili može postojati neka osobita urođena sklonost, neka čudna posebnost u naravi tvoje duše — kao što se može naći i u tjelesnoj naravi mnogih — zbog koje je posao koji netko drugi može obavljati bez ikakve opasnosti za tebe poguban.
Tako sam, nakon mnogih pokušaja, uvjeren da u proučavanju matematike, aritmetike ili algebre ne mogu postići nikakav stupanj savršenstva a da ne postanem deist ili čak ateist; a ipak se drugi mogu cijeli život baviti tim predmetima a da si ne naškode. Ovdje nitko ne može odlučivati za drugoga, nego svatko mora prosuditi za sebe i uzdržati se od svega što osobno smatra štetnim za svoju dušu.
Treće, trebamo stjecati koliko možemo, a da pritom ne oštetimo svoga bližnjega. To ne smijemo niti možemo činiti ako „ljubimo bližnjega svoga kao samoga sebe”. Ne smijemo nikoga oštetiti u njegovu imetku.
Ne smijemo prisvajati plodove njegova zemljišta, pa čak ni samo zemljište ili kuću kroz igre na sreću, previsoke račune (bilo za liječničke usluge, pravno zastupanje ili bilo što drugo) ili tako da tražimo ili uzimamo kamate kakve čak i zakoni naše države zabranjuju. Time su sve zalagaonice isključene, jer, kako svi nepristrani ljudi s žaljenjem uviđaju, svako dobro koje bi se time moglo učiniti daleko je nadjačano štetom koja iz toga proizlazi.
Pa i kad bi bilo drukčije, ipak nam nije dopušteno „činiti zlo da bi došlo dobro”. Ne možemo prodavati robu ispod tržišne cijene u skladu s bratskom ljubavlju, jer time rušimo trgovinu svoga bližnjega kako bismo unaprijedili vlastitu. Još manje smijemo od njega odvraćati njegove sluge ili radnike, ili ih primati k sebi.
Nitko ne može prijevarom privući imetak svoga bližnjega k sebi a da pritom na sebe ne navuče osudu pakla!
Također ne smijemo stjecati dobit na način da tjelesno oštetimo svoga bližnjega. Stoga mu ne smijemo prodavati ništa što bi narušilo njegovo zdravlje.
Tu na prvome mjestu spadaju sva ona pića koja se općenito nazivaju rakijom ili žestokim pićima. Pretpostavimo da mogu imati medicinsku primjenu i biti korisna kod pojedinih tjelesnih tegoba — premda bi rijetko bila potrebna kad bi liječnici bolje razumjeli umijeće liječenja. Stoga oni koji ih pripravljaju i prodaju isključivo u te svrhe mogu zadržati čistu savjest.
Ali tko su takvi? Tko ih doista proizvodi samo u medicinske svrhe? Poznajete li deset takvih destilera u našoj zemlji? Njih možemo ispričati.
No svi oni koji ih, kako je uobičajeno, prodaju svakome tko želi kupiti, opći su trovači. Oni ubijaju podanike Njegova Veličanstva na veliko, bez milosti i bez sažaljenja — i to znaju. Oni vode svoje bližnje u pakao kao ovce.
I što je njihov dobitak? Nije li to krv tih ljudi?
Tko bi im zavidio na njihovim velikim dobrima i raskošnim palačama? Na njima počiva prokletstvo. Božje prokletstvo prionulo je uz njihovo kamenje, njihove grede i njihov namještaj! Božje je prokletstvo u njihovim vrtovima, njihovim šetalištima i njihovim zabavištima — oganj koji gori do najdubljega pakla!
Krv — krv je tamo. Temelj, pod, zidovi, krov — sve je uprljano krvlju!
I možeš li se nadati, krvniče, premda se „odijevaš u skerlet i tanko platno i svakodnevno raskošno živiš”, da ćeš baštiniti svoje „krvne njive” do trećega koljena? Nikako! Jer postoji Bog na nebu: tvoje će ime uskoro biti istrijebljeno. Kao što su oni kojima si uništio tijelo i dušu nestali, tako će i spomen na tebe nestati s tobom.
I nisu li, u određenom smislu, sukrivci i oni koji su se igrali životom ili zdravljem ljudi kako bi povećali vlastiti dobitak (premda u manjoj mjeri krivnje)? Bili to kirurzi, ljekarnici ili liječnici koji bi mogli brzo ukloniti bol ili bolest, ali namjerno odugovlače liječenje kako bi opljačkali imanje bolesnika?
Može li netko slobodno stati pred Boga ako nije svaku „tjelesnu muku” skraćivao koliko je mogao i svaku bolest uklonio čim je mogao?
Ne može; jer ništa nije jasnije od toga da on „ne ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe” i da „drugima ne čini ono što bi htio da oni njemu čine”.
Skupo je plaćen i onaj dobitak koji se postiže povređivanjem osobe bližnjega, primjerice kroz otvoreno ili prikriveno poticanje na nečistoću ili neumjerenost. To zasigurno ne može činiti nitko tko ima imalo straha Božjega ili iskrene želje da ugodi Bogu.
Neka svi koji su povezani s krčmama, gostionicama, operama, kazalištima ili drugim mjestima javne zabave za „otmjeni svijet” dobro razmisle o tome.
Ako je to dobro za razvoj čovjekove naravi, tada si slobodan; tada je tvoj posao dobar i tvoj dobitak čist. Ali ako je to što činiš samo po sebi grešno ili po svojoj naravi vrata prema raznim grijesima, tada postoji bojazan da ćeš za to teško odgovarati.
O, čuvaj se da Bog u onaj dan ne kaže:
„Ovi su umrli zbog svoje nepravde, ali ću njihovu krv tražiti iz tvojih ruku.”
Unutar ovih upozorenja i ograničenja neizostavna je dužnost svih koji su zauzeti svjetovnim poslovima držati se prvoga i velikog pravila kršćanske mudrosti glede novca:
„Steci koliko god možeš.”
Steci sve što možeš iskrenom marljivošću. Primijeni sav mogući trud u svome pozivu. Ne gubi ni najmanje vremena!
Ako razumiješ samoga sebe i svoj odnos prema Bogu i ljudima, znaš da nemaš vremena za gubljenje. Ako svoj poziv razumiješ kako treba, neće ti ostati suvišnog vremena.
Svaki će ti posao pružiti dovoljno rada za svaki dan i svaki sat. Ondje gdje si postavljen neće biti mjesta za besposlene razgovore i rastresenost ako ovo uzmeš ozbiljno.
Uvijek imaš nešto bolje učiniti — nešto što će donijeti više ili manje koristi.
I „što god ti dođe pod ruku da činiš, čini svom snagom”.
Učini to što prije možeš — bez odgađanja! Ne odgađaj iz dana u dan ili iz sata u sat! Nikada ne ostavljaj za sutra ono što možeš učiniti danas.
I učini to najbolje što možeš. Ne drijemaj nad tim niti budi mlak. Posveti tom djelu svu svoju snagu. Ne štedi se u trudu. Ne čini ništa polovično, nemarno ili površno.
Neka ništa ne ostane nedovršeno ako se može dovršiti trudom i strpljenjem.
II. „Štedi koliko god možeš.”
Ako si iskrenom mudrošću i neumornim trudom stekao sve što možeš, tada drugo pravilo kršćanske mudrosti glasi:
„Štedi koliko god možeš.”
Ne bacaj taj dragocjeni dar u more. Prepusti tu ludost poganskim filozofima. Ne rasipaj ga na beskorisne troškove, jer je to isto kao da ga bacaš u more.
Ne daj ni jedan njegov dio da bi ugađao „požudi tijela, požudi očiju ili oholosti života”.
Ne rasipaj ništa od tako izvrsnog dara radi zadovoljavanja tjelesnih želja, bilo kakvih osjetilnih užitaka, a ponajmanje onih proždrljivosti.
Ne mislim samo da treba izbjegavati razuzdane gozbe i pijanstvo — to bi i čestit poganin osudio. Ali postoji i neka pristojna, uglađena osjetilnost: profinjeno uživanje u dobroj hrani i piću koje ne kvari odmah želudac niti pomućuje razum.
Pa ipak, (da i ne spominjemo druge posljedice) to se može održavati samo uz znatne troškove. Prekini s takvim izdacima!
Prezri birana i raznolika jela i „budi zadovoljan onim” što jednostavna narav zahtijeva.
Ne rasipaj ništa od tog dara na zadovoljenje „požude očiju” kroz nepotrebnu ili raskošnu odjeću, niti kroz nepotreban nakit.
Ne troši ga na pretjerano uređenje kuće, na skupo i nepotrebno pokućstvo, na raskošne slike, umjetnine, pozlate, knjige više za ukras nego za korist, ili na vrtove koji više služe taštini nego potrebi.
Pusti svoje susjede, koji ne znaju bolje, neka to čine. „Pusti mrtve neka pokapaju svoje mrtve.”
„A što je tebi do toga?” — kaže naš Gospodin. „Ti idi za mnom.”
Hoćeš li to? Onda tako i čini.
Ne daj ništa kako bi ugađao oholosti života — da bi zadobio divljenje i hvalu ljudi. Taj razlog rasipanja često se povezuje s jednim ili oba prethodna.
Mnogi ljudi rasipaju na hranu, odjeću ili pokućstvo ne samo radi užitka, nego i da bi zadovoljili svoju taštinu.
„Dokle god sebi priuštiš dobar život, ljudi će o tebi govoriti dobro.” Dokle god „se odijevaš u skerlet i tanko platno i svakodnevno raskošno živiš”, svi će hvaliti tvoj ukus, tvoju darežljivost i gostoljubivost.
Ne plaćaj tako skupo njihov pljesak. Zadovolji se radije „slavom koja dolazi od Boga”.
Tko bi uopće davao za zadovoljavanje tih požuda kad bi razmislio da njihovo zadovoljavanje znači njihovo umnožavanje?
Ništa nije sigurnije od toga. Svakodnevno iskustvo pokazuje: što im više popuštaš, to ih više imaš.
Koliko daješ za ugađanje okusu ili drugim osjetilima, toliko plaćaš za jačanje svoje osjetilnosti. Ako trošiš da bi zadovoljio oči, plaćaš za rast želja — i postaješ sve ovisniji o prolaznim užicima.
Ako kupuješ stvari radi ljudskog odobravanja, kupuješ još više taštine.
Zar ti već nije dosta robovanja taštini, osjetilnosti i zabavama? Treba li toga biti još više? I želiš li još za to platiti?
Kakva je to čudna vrsta mudrosti? Zar nije jednako ludo kao doslovno baciti novac u more?
Zašto bi još više rasipao na svoju djecu nego na sebe — na biranu hranu, raskošnu odjeću i svaku vrstu suvišnosti?
Zašto bi im kupovao više oholosti, više užitaka, više taštine i štetnih želja?
Njima to ne treba. Već imaju dovoljno. Narav se već pobrinula za njih.
Zašto bi im povećavao troškove, a time i napasti i zamke, te ih opterećivao brigama?
Ne ostavljaj imetak za rasipanje.
Ako imaš opravdane razloge bojati se da će ono što sada posjeduješ proćerdati na požude tijela, požude očiju ili oholost života, tada im ne postavljaj te zamke na put.
Ne žrtvuj svoju djecu Belijalu, kao što se ne smije žrtvovati Molohu.
Smiluj im se i ukloni ono što će, kako možeš predvidjeti, povećati njihove grijehe i naposljetku ih odvesti u vječnu propast.
Kako je neshvatljiva zaslijepljenost roditelja koji misle da svojoj djeci nikada ne mogu ostaviti dovoljno!
Što? Ne možete im ostaviti dovoljno strijela, ognja i smrti? Nedovoljno ludih i pogubnih požuda? Nedovoljno oholosti, užitaka i taštine? Nedovoljno vječne vatre?
Jadni čovječe! Bojiš se onoga čega se ne treba bojati. Sigurno ćete svi — i ti i oni — kad podignete oči u paklu, imati dovoljno i „crva koji ne umire” i „ognja koji se ne gasi”.
„Što bi ti učinio na mom mjestu, kad bi imao velik imetak za ostaviti?”
Bih li ja tako postupio ili ne — znam što je moja dužnost.
Kad bih imao dijete koje razumije vrijednost novca i koje bi ga, po mom sudu, ispravno upotrebljavalo, smatrao bih svojom dužnošću da mu ostavim glavni dio imetka, a ostaloj djeci upravo onoliko koliko im je potrebno za život kakav su navikli.
„A što ako sva djeca nisu sposobna pravilno koristiti novac?”
Tada bih svakome dao toliko da ne oskudijeva, a sav ostatak upotrijebio bih na način koji, po mom sudu, najviše služi na slavu Bogu.
III. Daj koliko možeš
Neka nitko ne misli da je učinio išta ako se zaustavi na tome da „stekne i uštedi koliko može”. Sve to još uvijek ne znači ništa ako ne ide dalje i ne usmjeri sve prema višem cilju.
Također se ne može reći da netko štedi ako samo gomila. Isto je kao da novac baca u more ili ga zakopava u zemlju. Možeš ga jednako tako zakopati kao i staviti u kovčeg ili u banku.
Ne koristiti znači isto što i rasipati.
Ako doista želiš „steći sebi prijatelje nepravednim mamonom”, tada prvim dvama pravilima dodaj i treće:
Ako si najprije sve stekao i potom sve uštedio što si mogao — tada, treće:
„Daj koliko god možeš.”
Da bi razumio temelj ovoga, promisli: kada te Gospodar neba i zemlje pozvao u život, nije te postavio u svijet kao vlasnika, nego kao upravitelja.
Kao takvome povjerio ti je na određeno vrijeme dobra raznih vrsta. No pravo vlasništva nad njima ostaje Njemu i nikada ne prelazi na drugoga.
Kao što ni ti sam nisi svoj, nego Njegov, tako je i sve što posjeduješ Božje vlasništvo. Njegova je tvoja duša i tijelo — ne tvoje vlastito — a tako i tvoj imetak.
On ti je jasno i određeno rekao kako to možeš upotrijebiti za Njega, da bi bilo sveta i Bogu ugodna žrtva po Isusu Kristu. I obećao je da će ovu malu i laku službu nagraditi vječnom i velikom slavom.
Upute koje nam je Bog dao glede uporabe zemaljskog imetka mogu se sažeti ovako:
Ako želiš biti vjeran i mudar upravitelj, najprije upotrijebi dio dobara koja ti je Gospodin povjerio za ono što je tebi osobno potrebno: hranu za jelo, odjeću za odijevanje, sve što je razumno potrebno za održavanje tijela zdravim i snažnim.
Drugo, pobrini se za svoju ženu, djecu, sluge i sve koji pripadaju tvome kućanstvu.
Ako nakon toga ostane viška, tada „čini dobro braći u vjeri”. Ako još ostane, „čini dobro svima, dokle imaš vremena”.
Ako tako postupaš, tada daješ sve što možeš — zapravo daješ sve što imaš. Jer sve što je tako utrošeno, doista je dano Bogu.
Ti „daješ Bogu Božje”, ne samo kad daješ siromasima, nego i kad skrbiš za svoje kućanstvo.
Ako se u bilo kojem trenutku pojavi sumnja oko nekog troška za tebe ili tvoju obitelj, postoji jednostavan način da je razriješiš.
Postavi si mirno i ozbiljno ova pitanja:
- Postupam li ovdje kao upravitelj, a ne kao vlasnik?
- Činim li to u poslušnosti Božjoj riječi? Gdje mi to Pismo nalaže?
- Mogu li ovaj čin prinijeti Bogu kao žrtvu po Isusu Kristu?
- Imam li razloga vjerovati da ću za to biti nagrađen o uskrsnuću pravednih?
Rijetko će trebati više od ovoga da ukloni svaku sumnju. Ova četiri pitanja dat će ti jasno svjetlo na tvome putu.
Ako ipak ostane sumnja, ispitaj svoju savjest u molitvi:
„Gospodine, Ti vidiš: želim sada ovaj iznos potrošiti na ovu stvar. Znaš da to činim kao upravitelj Tvojih dobara. Želim ga upotrijebiti prema svrsi za koju si mi ga dao.
Znaš da to činim u poslušnosti Tvojoj riječi. Neka to, molim Te, bude sveta i ugodna žrtva po Isusu Kristu. I daj mi svjedočanstvo da ću za ovo djelo ljubavi biti nagrađen.”
Ako ti savjest u Duhu Svetome potvrdi ovu molitvu, tada nemaš razloga sumnjati da je taj trošak ispravan.
Sada vidiš što znači: „steći sebi prijatelje nepravednim mamonom”.
Vidiš bit kršćanske mudrosti u uporabi novca — toga velikog dara:
Steci koliko možeš — bez štete sebi i bližnjemu.
Štedi koliko možeš — izbjegavajući svaku rasipnost i požudu.
I tada — daj koliko možeš — to jest, daj sve Bogu.
Ne ograničavaj se na desetinu ili dio — to je više farizejski nego kršćanski. Sve pripada Bogu.
Upotrijebi sve za sebe, svoju obitelj, vjernike i sve ljude — tako da položiš dobar račun kada više ne budeš upravitelj.
Zaključak
Draga braćo, možemo li biti mudri i vjerni upravitelji ako tako ne postupamo? Ne možemo — to svjedoče i Božja riječ i naša savjest.
Zašto onda oklijevati? Zašto slušati tijelo i svijet?
Naše kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ljude slijedimo samo ako slijede Krista.
Njega slušajte — danas! Odmah vršite Njegovu volju!
Ne budite mlaki! Što god vam dođe pod ruku — učinite svom snagom!
Neka više ne bude rasipanja! Neka prestanu svi troškovi za modu, taštinu i tjelesne želje!
Upotrijebite sve što vam je Bog dao da činite dobro — svako dobro, na svaki način, svima!
Dajte sve Bogu — Onome koji radi vas nije poštedio ni svoga jedinoga Sina.
Tako ćete sabirati blago za budućnost i zadobiti život vječni.
John Wesley
Napomena
Ova propovijed spada među najpoznatije tekstove Johna Wesley, zajedno s djelima poput „Karakter metodista” i „Ekumensko načelo”.
Činjenica da je između 1741. i 1758. godine propovijedao na tekst iz Evanđelje po Luki 16,9 najmanje 27 puta, te da se ovoj temi vraćao i u starosti, pokazuje koliko mu je bila važna.
Naslovna foto: Pexels
