Što znamo o Ponciju Pilatu
Poncije Pilat jedan je od najpoznatijih, ali i najzagonetnijih likova u kršćanskoj povijesti. Svake nedjelje milijuni vjernika diljem svijeta izgovaraju njegovo ime u Vjerovanju, podsjećajući se da je Isus Krist mučen pod Poncijem Pilatom. No, tko je zapravo bio stvarni, povijesni Poncije Pilat, izvan stranica Novog zavjeta?
Dugo vremena skeptici su propitivali je li Poncije Pilat uopće postojao. Smatrali su da bi on mogao biti samo književni izum ranih kršćana kako bi se rimskim vlastima prebacila krivnja, ili barem ublažila njihova uloga u Isusovom pogubljenju. Međutim, 1961. godine dogodilo se jedno od najznačajnijih arheoloških otkrića 20. stoljeća. Tim talijanskih arheologa koji je iskapao antički grad Cezareju na obali Sredozemnog mora u današnjem Izraelu pronašao je komad vapnenca koji je zauvijek promijenio povijest. Na tom kamenu, koji je danas poznat kao Pilatov kamen, uklesan je natpis na latinskom jeziku koji jasno spominje Poncija Pilata, prefekta Judeje, i posvećuje zgradu caru Tiberiju. To je bio prvi i krunski fizički, arheološki dokaz iz prvog stoljeća da je Pilat doista postojao i da je nosio titulu koju mu pripisuju povijesni izvori.
Pilat kao rimski upravitelj Judeje
Pilat je došao na vlast kao prefekt rimske provincije Judeje oko 26. godine poslije Krista, a na toj je poziciji ostao otprilike deset godina. Imenovao ga je rimski car Tiberije. Njegov glavni zadatak bio je održavanje zakona i reda, prikupljanje poreza za Rim te nadzor nad vojnim snagama i sudstvom. Judeja je u to vrijeme bila iznimno nestabilna provincija, prepuna političkih i vjerskih napetosti, a Pilat se nije pokazao kao osobito diplomatski nastrojen vladar.
Prema drevnim povjesničarima poput Josipa Flavija i Filona Aleksandrijskog, Pilat je bio brutalan, tvrdoglav i često neosjetljiv na duboka vjerska uvjerenja židovskog naroda kojim je upravljao. Zabilježeno je nekoliko incidenata u kojima je Pilat namjerno provocirao Židove, primjerice donošenjem vojnih zastava s carevim likom u Jeruzalem, što je predstavljalo kršenje židovskog zakona protiv slika. Filon ga čak opisuje kao korumpiranog, okrutnog vladara koji je neprestano vršio pogubljenja bez suđenja.
Suđenje Isusu i presuda koja je promijenila povijest
Najpoznatiji događaj iz njegove vladavine svakako je suđenje Isusu iz Nazareta. U vrijeme Pashe, kada je Jeruzalem bio prepun hodočasnika i kada su napetosti bile na vrhuncu, židovski vjerski vođe doveli su Isusa pred Pilata. Optužba nije bila prvenstveno vjerska, već politička: tvrdili su da se Isus proglašava kraljem židovskim. Za Rimljane je takva tvrdnja značila pobunu i izdaju protiv cara, zločin koji se strogo kažnjavao smrću na križu.
Evanđelja prikazuju Pilata u pomalo dvosmislenom svjetlu. S jedne strane, on ispituje Isusa i navodno ne nalazi na njemu krivice. Biblijski tekstovi sugeriraju da je Pilat oklijevao, pokušavao osloboditi Isusa, pa čak i simbolično oprao ruke kako bi sa sebe oprao krivnju za prolijevanje nevine krvi. Međutim, suočen s pritiskom svjetine i strahom od pobune koja bi mogla narušiti njegov ugled u Rimu, on na kraju popušta i predaje Isusa da bude raspet. Povjesničari ističu da, bez obzira na njegove osobne dvojbe, samo je rimski guverner imao ovlast izreći smrtnu kaznu. Pravno i povijesno, Pilat je taj koji je osudio Isusa na smrt, štiteći prvenstveno interese Rimskog Carstva.
Pad, nestanak i naslijeđe Poncija Pilata
Pilatova vladavina završila je neslavno 36. godine poslije Krista. Josip Flavije bilježi da je Pilat brutalno ugušio okupljanje Samarijanaca na brdu Gerizim, pobivši mnoge od njih. Zbog prekomjerne upotrebe sile i okrutnosti, samarijanski čelnici požalili su se rimskom legatu u Siriji, Viteliju. Vitelije je Pilata smjesta smijenio i naredio mu da se vrati u Rim kako bi pred carem Tiberijem odgovarao za svoja nedjela i prekomjerno nasilje.
Nakon njegova opoziva u Rim, Pilat nestaje iz pouzdanih povijesnih zapisa. Ne znamo točno što se s njim dogodilo. Legende i rane kršćanske tradicije isprele su razne priče o njegovoj sudbini. Neki izvori tvrde da je po carevoj naredbi prognan te da je na kraju počinio samoubojstvo. Druge, pak, ranokršćanske tradicije, posebno u nekim istočnim crkvama, prihvatile su pozitivniji prikaz iz Evanđelja te sugeriraju da su se Pilat i njegova žena Prokla na kraju obratili na kršćanstvo, zbog čega se u nekim tradicijama oboje danas slave kao sveci.
Znanost i arheologija danas nam daju mnogo jasniju sliku o njemu. Poncije Pilat nije bio samo mitski lik ili puki instrument u Božjem planu; on je bio stvarni čovjek, rimski birokrat i administrator uhvaćen u složenu mrežu politike, moći i religije na rubu velikog Carstva. Otkrića poput onoga u Cezareji potvrdila su ono što su kršćani stoljećima vjerovali, usidrivši priču o Isusovoj muci u stvarne povijesne činjenice i podsjećajući nas na čovjeka čija je politička odluka zauvijek promijenila tijek ljudske povijesti.
Izvor:
