Može li se živjeti bez praštanja?

Praštanje nije lako. Ni pokajanje nije lako. I pokajanje i praštanje imaju svoju cijenu. Koja je cijena praštanja?

Velik je čovjek koji hoće i može oprostiti, a na samouništenje je osuđen čovjek koji tvrdokorno poput starijeg brata ustraje u nepraštanju.

Može li se živjeti bez praštanja?

Postoje stvari bez kojih život nije moguć. Moguće je živjeti unatoč oskudice, skučenog prostora, nezaposlenosti, rata… Listu bi u ovim teškim danima svatko od nas mogao skoro u nedogled nadopunjavati. Svakako da je život siromašniji i naizgled bez perspektive bez mnogo toga što nam je do nedavno izgledalo normalno posjedovati. Ali ono na što bih htio skrenuti pažnju nisu materijalna dobra. Iako su nam ona van svake sumnje i te kako potrebna, želio bih da se zaustavimo kod praštanja.

U ovom je pitanju sadržana i pretpostavka – da pod životom ne podrazumijevamo puko materijalno preživljavanje. Poslovica kaže: „Gdje čeljad nije bijesna ni kuća nije tijesna.“ Vjerojatno će vam biti poznat primjer velike obitelji koja skladno živi unatoč skučenog prostora. S druge strane u malim obiteljima s dovoljno životnog prostora mogu vladati nepodnošljivi odnosi. Skladan obiteljski život nije život u kojem nikad ne dolazi do sukoba i nesuglasica. Puno prije se radi o načinu rješavanja sukoba. U Bibliji nalazimo zanimljivu priču koju je Isus jednom ispričao svojim slušateljima.

Lk 15,11

Ispričajmo ju ukratko.

Neki čovjek imao dva sina. Mlađi reče ocu: „Oče, daj mi dio baštine koji mi pripada!“ Otac im podijeli imanje i mlađi se zaputi u svijet uvjeren da posjeduje veliko blago. Nakon razuzdanog trošenja imanja uskoro ostade bez igdje ičega. Nije bila laka odluka koju je ipak konačno donio: „Ustat ću, poći svome ocu pa mu reći: ‘Oče, sagriješih Bogu i tebi. Nisam više dostojan zvati se tvojim sinom. Primi me kao jednog od svojih najamnika.’“ Rečeno učinjeno. Otac koji je svo vrijeme čeznuo za svojim sinom, opazivši ga još izdaleka u onako bijednom stanju, potrča mu u susret, objesivši mu se oko vrata, izljubi ga i naredi slugama: „Brzo donesite haljinu, onu najbolju, i obucite ga! Stavite mu na ruku prsten a na noge sandale! Dovedite ugojeno tele te ga zakoljite da jedemo i da se veselimo, jer mi ovaj sin bijaše mrtav i oživje, bijaše izgubljen i nađe se.“ I počnu se veseliti.

Čemu nas uči ova prispodoba?

Sva obijest mlađeg sina dolazi do izražaja u rečenici: „Oče, daj mi dio baštine koja me pripada!“

Baštinu ne dijele živi ljudi. Ona se dijeli nasljednicima po smrti oporučitelja. Zatraživši svoj dio baštine, mladić je pokopao živa oca.

Rekao mu je drugim riječima:

„Od danas si ti za mene mrtav. Meni u ovoj kući više nema mjesta.“

Nije samo uvrijedio staroga oca. Nanio mu je i veliku bol. Došlo je do naizgled nepopravljivog prekida odnosa. Smrt se uvukla između dva živa čovjeka. Zaputivši se vlastitim putem, mladi je sin krenuo putem vlastita umiranja. No ono što nam Isus na ovom mjestu želi ocrtati je slika jednog potpuno drugačijeg oca. Oca koji se ne ravna po uobičajenim društvenim pravilima. Na Isusovo je slušateljstvo zapanjujuće djelovala slika uvaženog starca koji trči u susret razbludnom sinu. Nije bilo uobičajeno u Isusovo vrijeme vidjeti starca koji zadignute halje trči i k tome još sinu koji je razdao polovicu njegova imanja. Svojim je trkom i poljupcem pokazao svom sinu i svoj javnosti da je sinovljev grijeh oprošten. Da je vraćen među žive. Život koga je smrt sinovljevim prohtjevima naprasno prekinula, vratio se ponovo u njihov dom.

Praštanje nije lako. Ni pokajanje nije lako. I pokajanje i praštanje imaju svoju cijenu.

Koja je cijena praštanja?

Biblija nas uči da je smrt posljedica grijeha. Apostol Pavao kaže: „Plaća za grijeh je smrt…“ Sagriješili smo Bogu baš poput izgubljenog sina, krenuvši vlastitim putevima koji nas vode u propast. Bog Biblije nije Bog koji bi svoje stvorenje prepustio smrti. Odlučio ga je spasiti, oprostiti mu. Ali rekli smo da to praštanje ima svoju cijenu. Kad Bog oprašta čovječanstvu, tada to opraštanje ima svoju najvišu cijenu.

Cijenu koju je sam Bog platio da bi nama oprostio je njegov vlastiti sin Isus Krist. Isus Krist je morao umrijeti na križu da bi nama moglo biti oprošteno. Bog je sam platio cijenu opraštanja.

Koja je pak cijena pokajanja?

Trebamo se pri tom upitati što nas najviše sprečava pri pokajanju. Iz vlastitog ćemo iskustva vrlo lako ustvrditi da je naš vlastiti ponos najveća prepreka pokajanju. Treba moći kapitulirati i priznati svoju gršku. To je najviša cijena koju treba platiti pri pokajanju: kapitulacija, priznanje poraza, priznanje vlastitog neuspjeha.

Stariji sin iz naše priče, jer ona ne završava na mjestu gdje smo stali, ljutito reagira na vijest o povratku svoga brata i ne htjede ući kad su ga pozvali da se pridruži gozbi. Otac čije je imanje sin spiskao oprašta, dok je stariji sin poprijekim okom gledao na svog mlađeg brata. Sinovljevo pokajanje i očevo praštanje su ponovo uspostavili odnos razumijevanja i ljubavi između oca i sina. Stariji je brat zbog tvrdokornosti svog srca bio isključen iz obiteljskog zajedništva. Ne vapi li upravo naše vrijeme za pokajanjem i opraštanjem.

Da li je moguć život bez praštanja? Da li je moguć život bez priznanja vlastite krivice?

Velik je čovjek koji hoće i može oprostiti, a na samouništenje je osuđen čovjek koji tvrdokorno poput starijeg brata ustraje u nepraštanju.

Bez praštanja nije moguće živjeti a još je manje moguć suživot. Odakle je ovih dana buknula tolika mržnja ako ne iz činjenice da si nikada nismo oprostili za sva zla koja su si u povijesti nanijeli narodi sa ovih prostora. Nije li pri tom velik zadatak upravo vjere koja ne samo propovijeda već i omogućuje ostvariti opraštanje? Za ostvarenje pomirenja bitni su preduvjeti upravo opraštanje i pokajanje. Hoćemo li se potaknuti svim onim što ovih dana gledamo postaviti poput milostiva oca i raskajana sina ili poput starijeg brata ustrajući u nepraštanju i samim tim osuđeni na vlastito umiranje i samorazaranje.

Neka bi nam milostivi Bog podario takvo srce koje će biti u stanju oprostiti svakom onom koji od nas zatraži oproštenje. Milost i mir Božji bio sa svima nama.

Autor: Giorgio Grlj

Izvor: Izvori, 4/1992