Tumačenje pete Božje zapovijedi (Jean Calvin)
U tumačenju pete Božje zapovijedi Jean Calvin objašnjava da poštovanje oca i majke obuhvaća zahvalnost, poslušnost i konkretnu brigu za roditelje. Zapovijed pritom promatra u širem okviru poštovanja zakonite vlasti i poretka koji je Bog ustanovio. Posebnu pozornost posvećuje obećanju dugoga života, ističući da njegovu vrijednost treba razumjeti u svjetlu Božje naklonosti i blagoslova.
Calvin također jasno određuje granice poslušnosti: roditelje i druge nositelje vlasti treba slušati „u Gospodinu“. Ako nas njihovi zahtjevi vode protiv Božje riječi, prednost ima poslušnost nebeskom Ocu. U nastavku donosimo njegovo tumačenje pete zapovijedi, koje povezuje odgovornost prema roditeljima s našom temeljnom odgovornošću pred Bogom.
Tumačenje prve Božje zapovijedi vidi ovde.
Tumačenje druge Božje zapovijedi vidi ovdje.
Tumačenje treće Božje zapovijedi vidi ovde.
Tumačenje četvrte Božje zapovijedi vidi ovdje.
35. Svrha je ove zapovijedi da se nepovredivima drže stupnjevi dostojanstva koje je Gospodin ustanovio, jer mu je ugodno očuvanje poretka koji je sam odredio. Sažetak je zapovijedi, dakle, da trebamo poštovati one koje je Gospodin postavio nad nama, iskazujući im čast, zahvalnost i poslušnost. Iz toga slijedi da je zabranjen svaki oblik prezira, nezahvalnosti ili neposlušnosti. Naime, riječ čast u Svetome pismu obuhvaća sve to. Tako, kada apostol kaže: „Starješine koji dobro upravljaju neka se smatraju dostojnima dvostruke časti“ (1 Timoteju 5,17), ne misli samo na poštovanje koje im pripada nego i na naknadu koju zaslužuje njihova služba.
No budući da je ova zapovijed o podložnosti izrazito protivna izopačenosti ljudskoga uma, koji se, nadut častohlepnim težnjama, jedva dopušta podvrgnuti drugome, kao primjer se iznosi onaj oblik nadređenosti koji je najprihvatljiviji i izaziva najmanje odbojnosti, kako bi se naš um ublažio i priviknuo na podložnost. Polazeći od podložnosti koju najlakše podnosimo, Gospodin nas postupno navikava na svaki oblik zakonite podložnosti, jer za sve vrijedi isto načelo. Onima koje uzdiže na istaknute položaje daje udio u svojoj vlasti, koliko je potrebno za obavljanje njihove službe.
Nazivi Otac, Bog i Gospodin sjedinjuju se samo u njemu; stoga bi svaki spomen nekoga od tih naziva trebao u našemu umu pobuditi isti osjećaj strahopoštovanja. One kojima udjeljuje takve nazive odlikuje malenim odsjajem svoje slave, dajući im tako pravo na čast, svakome na njegovu mjestu. Na taj način trebamo smatrati da naš zemaljski otac u sebi nosi nešto od božanske naravi, jer nije bez razloga što nosi naziv koji pripada Bogu, te da je naš vladar i upravitelj primljen u određeno zajedništvo časti s Bogom.
36. Stoga ne trebamo sumnjati da Gospodin ovdje postavlja opće pravilo: znajući da je svatko tko je postavljen nad nama na tome mjestu po njegovu određenju, trebamo mu iskazivati poštovanje, zahvalnost i poslušnost te ispunjavati svaku dužnost koja je u našoj moći. Pritom nije važno jesu li oni kojima se ta čast iskazuje nje dostojni ili nisu. Kakvi god bili, Svemogući im je, dodijelivši im njihov položaj, pokazao da želi da ih se poštuje.
Zapovijed posebno ističe poštovanje koje dugujemo onima kojima zahvaljujemo svoje postojanje. Tome bi nas u određenoj mjeri trebala poučiti i sama priroda. Jer oni koji drsko i uvredljivo gaze roditeljsku vlast nisu ljudi, nego čudovišta. Zato Gospodin naređuje da se smrću kazne svi koji se bune protiv svojih roditelja, kao da nisu dostojni svjetlosti jer ne iskazuju poštovanje onima kojima duguju to što je mogu gledati.
Iz različitih dodatnih odredbi Zakona jasno je da smo ispravno ustvrdili kako se čast o kojoj je ovdje riječ sastoji od triju dijelova: poštovanja, poslušnosti i zahvalnosti. Prvi Gospodin potvrđuje kada zapovijeda da se smrću kazni onaj tko prokune oca ili majku. Time kažnjava uvredu i prezir. Drugi potvrđuje kada neposlušnoj i buntovnoj djeci određuje smrtnu kaznu. Trećemu pripada izjava našega Spasitelja da Bog od nas zahtijeva da činimo dobro svojim roditeljima (Matej 15). A kad god Pavao spominje ovu zapovijed, tumači je kao nalog za poslušnost.
37. Zapovijedi je pridodano obećanje kao poticaj, kako bi nas još snažnije podsjetilo koliko je Bogu ugodna podložnost koja se ovdje zahtijeva. Pavao se služi tim poticajem da nas probudi iz naše tromosti kada ovu zapovijed naziva prvom zapovijedi s obećanjem. Naime, obećanje sadržano na prvoj ploči nije posebno vezano uz neku pojedinu zapovijed, nego se proteže na čitav Zakon.
Smisao obećanja treba razumjeti ovako: Gospodin je Izraelcima posebno govorio o zemlji koju im je obećao u baštinu. Ako je, dakle, posjedovanje te zemlje bilo zalog Božje naklonosti, ne trebamo se čuditi što je Gospodinu bilo ugodno posvjedočiti svoju naklonost darujući im dug život, jer su tako mogli dugo uživati njegovu dobrotu. Značenje je, prema tome: Poštuj oca svojega i majku svoju kako bi tijekom dugoga života mogao uživati u posjedovanju zemlje koja će ti biti dana kao svjedočanstvo moje naklonosti.
No budući da je cijela zemlja blagoslovljena za vjernike, s pravom i sadašnji život ubrajamo među Božje blagoslove. Zato se ovo obećanje na sličan način odnosi i na nas, utoliko što je trajanje sadašnjega života dokaz Božje dobrohotnosti prema nama. Ono nije obećano nama, niti je bilo obećano Židovima, kao da bi samo po sebi činilo sreću, nego zato što je dug život uobičajen znak Božje naklonosti prema pobožnima.
Stoga, ako netko tko je poslušan roditeljima umre prije zrele dobi, što se nerijetko događa, Gospodin ipak ostaje jednako vjeran svojemu obećanju kao kada daruje stotinu jutara zemlje ondje gdje je obećao samo jedno. Sve se svodi na ovo: trebamo razumjeti da je dug život obećan samo utoliko što je Božji blagoslov, a blagoslov je samo utoliko što očituje Božju naklonost. Međutim, tu naklonost Gospodin svojim slugama po smrti svjedoči i doista očituje još obilnije i potpunije.
38. Nadalje, dok Gospodin djeci koja primjereno poštuju svoje roditelje obećava blagoslov sadašnjega života, istodobno daje do znanja da nad buntovnima i neposlušnima visi neizbježno prokletstvo. A da ono ne bi ostalo neizvršeno, u svojemu Zakonu izriče nad njima smrtnu presudu i naređuje njezino izvršenje. Ako izbjegnu ljudski sud, on će na ovaj ili onaj način izvršiti kaznu. Vidimo, naime, koliko takvih ljudi pogiba u bitkama ili svađama; druge sustižu neuobičajene nesreće, a gotovo svi pružaju dokaz da prijetnja nije izrečena uzalud.
Ako neki ipak dožive duboku starost, budući da su u ovome životu lišeni Božjega blagoslova, samo nastavljaju životariti u svojoj zloći i čuvaju se za težu kaznu u budućemu svijetu. Stoga su daleko od sudjelovanja u blagoslovu obećanom poslušnoj djeci.
Usput treba primijetiti da nam je zapovjeđeno slušati roditelje samo u Gospodinu. To je jasno iz načela koje smo već postavili: položaj koji zauzimaju jest položaj na koji ih je Gospodin uzdigao, dajući im udio u svojoj časti. Zato podložnost koju im iskazujemo treba biti korak u našemu usponu prema najvišemu Ocu. Prema tome, ako nas potiču na kršenje Zakona, ne zaslužuju da ih u tome smatramo roditeljima, nego strancima koji nas pokušavaju odvratiti od poslušnosti našemu pravom Ocu.
Isto vrijedi za vladare, gospodare i nadređene svake vrste. Jer bilo bi neprilično i besmisleno da se njihovim uzdizanjem umanjuje Božja čast, budući da to uzdizanje potječe od njega i treba nas voditi k njemu.
Jean Calvin u Institucijama kršćanske religije
Vidi i ovo: Peta Božja zapovijed (Heidelberški katekizam 104)
